Pet meseci nakon što su postigli sporazum o arbitraži
u sporu oko graničnih pitanja i saradnji u procesu
evropskih integracija, slovenački premijer Borut
Pahor i hrvatska premijerka Jadranka Kosor organizovali
su zajedno neformalni skup lidera zemalja zapadnog
Balkana i EU na Brdu kod Kranja. Skupu nisu prisustvovali
predsednik Saveta EU Herman van Rompaj i ministar
spoljnih poslova Španije Migel Anhel Moratinos,
koji ovog semestra predsedava Savetom ministara
EU, kao ni predsednik Srbije Boris Tadić. Komesar
za proširenje EU Štefan File otišao je nešto ranije,
pa su organizatori bili prinuđeni da skrate agendu.
Mediji su požurili da izveste o debaklu skupa
na Brdu kod Kranja, a radost koja je u Srbiji
zavladala zbog toga što Hrvatska i Slovenija nisu
uspele u svojoj nameri ne može se prepričati.
Stvarni dometi skupa ostali su u drugom planu.
Slovenija, kao članica EU, obećala je pomoć svim
prisutnim zemljama u procesu evropskih integracija.
Hrvatska, koja je pred završetkom pregovora o
članstvu, podelila je prevode
acquis communautaire
(evropska pravna stečevina, u nedostatku boljeg
prevoda). Crna Gora, Albanija i Makedonija saglasile
su se o značaju jačanja stabilnosti na jugu Balkanskog
poluostrva. Bosna i Hercegovina je potvrdila želju
da što pre dostigne nivo kontrole granica potreban
za relaksaciju viznog režima EU (takozvanog Šengenskog
prostora). Kosovo je prvi put na jednom regionalnom
skupu nastupilo ravnopravno s ostalim zemljama.
Kosovski premijer Hašim Tači izneo je viziju budućnosti
koja nije značajno različita od budućnosti suseda.
Izostanak predsednika Srbije, najveće zemlje
zapadnog Balkana, bio je primetan.
Slovenački premijer
Pahor dva puta je dolazio u Beograd
u pokušaju da dogovori kompromis koji
će biti prihvatljiv i za Srbiju i za
Kosovo. Činjenica da u tome nije uspeo
otvorila je pitanje da li Srbija, koja
je krajem prošle godine učinila značajne
korake ka Evropi, uključujući i podnošenje
kandidature za članstvo u EU, sada ponovo
klizi u (samo)izolaciju. Interesantno,
kad god se postavi to pitanje, bivši
premijer Srbije Vojislav Koštunica oseti
potrebu da saopšti javnosti nešto snažno.
Zvanični Beograd ponudio je objašnjenje
da bi odlazak predsednika Tadića u Sloveniju
implicitno značio priznanje nezavisnosti
Kosova. Možda je to tačno i možda je
suviše rano da predsednik Tadić bude
viđen sa predstavnicima Prištine, ali
žurba
|
|
|
Zorka Cerović
|
|
ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića i njegovih
saradnika da izraze zadovoljstvo time što je
Srbija odbranila svoju poziciju odsustvom predsednika
Tadića sa regionalnog skupa na kojem je, po
svemu sudeći, trebalo da bude glavni gost –
izaziva podozrenje. Zar najviši predstavnici
Srbije ne umeju ništa bolje nego da se ne pojave?
U domaćoj javnosti postignut je prećutni konsenzus
da je Kosovo zamrznuti konflikt. To, međutim,
ne bi trebalo da obavezuje Srbiju da se i sama
zamrzne. U Beograd nisu stigli prevodi
acquis
communautaire koje je bivši premijer Hrvatske
Ivo Sanader obećao prošlog maja. O njihovoj vrednosti
u novcu ima različitih ocena, ali vreme potrebno
da se prevede i izvrši pravna redakcija 100.000
stranica teksta nije malo. Čak je i albanski premijer
Sali Beriša rekao da mu hrvatski prevod odgovara.
Opterećena prizmom Kosova, Srbija već neko vreme
na svaki dobar korak u odnosima sa susedima vuče
dva pogrešna. Zahvaljujući tome, neprestano trpi
kritike od vodećih evropskih zemalja i SAD, i
polako od subjekta u balkanskim razmatranjima
postaje objekat. Ideja Slovenije i Hrvatske za
sazivanje skupa na Brdu kod Kranja bila je da
svi uključeni u dijalog o budućnosti zapadnog
Balkana u meri u kojoj žele i mogu da učestvuju.
Pošto smo se toliko obradovali neuspehu naših
jedinih partnera u tom dijalogu sada je prirodno
da ponudimo alternativu.
Postoji jedna logička zakonitost koju neki možda
ne shvataju: da bi neko bio lider mora da učestvuje
u procesu; takođe, da bi bio priznat kao lider,
drugi moraju da učestvuju s njim.