Prostor između
istine i pomirenja ispunjavaju pravda, žaljenje
i oprost
REKOM – odgovor
nesposobnim balkanskim državicama
Ovde sam ljubaznošću Žena u crnom i zato ću govoriti
iz rakursa žene i mirovnjakinje koja ovog meseca
beleži 18 godina mirovnog angažmana. Nažalost, neuspešnog.
Među optuženima za ratne zločine na teritoriji bivše
Jugoslavije žena je neuporedivo manje nego muškaraca.
Istovremeno, žene su najbrojnije među civilnim žrtvama
rata, ako izuzmemo Srebrenicu gde su žrtve birane
po rodu.
Kako su utvrdile UN, u Čileu su žene činile 5,5
odsto žrtava torture. Ali, žene su i majke i sestre
i kćeri svih čileanskih žrtava.
Rezultati dva međunarodna istraživanja koja deriviraju
iz Rezolucije 1325 Saveta bezbednosti UN potvrđuju
apel iz rezolucije »da članice UN obezbede veći
broj žena na svim nivoima gde se odlučuje... a zbog
sprečavanja konflikata, upravljanja sukobima i rešavanja
sukoba«. Ova dva istraživanja potvrđuju da će se
praksa tranzicione pravde poboljšati ako se u nju
uključi rodni aspekt. Bosna, Ruanda i Južna Afrika
su pokazale koliko je važno uključiti rodnu analizu
u razumevanje zla nanetog ženama.
Seksualno iskorišćavanje Bošnjakinja bilo je jedna
od srpskih metoda genocida. Užasno je silovanje
oko 20.000 bosanskih muslimanki. Todd Salzman ga
je podveo pod »nasilje nad ženskim rodom, nasilje
nad ženskim telom i njenim reproduktivnim organima
kao oružje rata«. Poreklo ovakvog nasilja je našao
u srpskoj kulturi koja uzurpira telo žene i svodi
ženu na »njene reproduktivne kapacitete koji će
rađanjem ostvariti opšti cilj srpskog nacionalizma
– brojčano uvećanje nacije«. On kaže da SPC, srpska
kultura i državna politika samo tako poimaju žensko
telo. (Citirano prema M. Cherif Bassiouni &
Marcia McCormick, Sexual Violence: An Invisible
Weapon of War in the Former Yugoslavia (1996); Todd
A. Salzman, »Rape Camps as a Means of Ethnic Cleansing:
Religious, Cultural, and Ethnic Responses to Rape
Victims in the Former Yugoslavia«, 20 Human Rights
Quarterly 348, 349–352 (1998). U nekim afričkim
zemljama HIV pozitivni muškarci deflorišu device
da bi se »izlečili«.
Mandati komisija za istinu, pravni stavovi i predlozi
za reparacije često su bešćutni za iskustva žena-žrtava.
Takođe, malo je žena u mehanizmima tranzicione pravde
što ih dodatno marginalizuje u pregovorima sa državom.
Iako generalno tranziciona pravda zanemaruje iskustva
žena u nasilju, postoje takozvana »tematska rodna
saslušavanja« u komisijama za istinu i nova jurisprudencija
o rodnim
zločinima. U Kejptaunu je
sedište koordinatorke rodnog programa Međunarodnog
centra za tranzicionu pravdu za Afriku (ICTJ).
Centar u Avganistanu radi sa UNIFEM-om, sa
Forumom arapskih sestara u Jemenu, Nepalu.
Centar je objavio priručnike o mestu fenomena
rodnog u komisijama za istinu i u tužbama
za ratne zločine.
Bez istine, pomirenje nije moguće. Prostor
između istine i pomirenja ispunjavaju pravda,
žaljenje i oprost. Pravda znači presudu koja
ispunjava postavljene pravne standarde. Kajanje,
žaljenje je promena grešnog stava, a oprost
je više od božanske milosti i ljudskog milosrđa.
Mir i pravda su podjednaka moralna dobra.
U uljudnom društvu su mir i pravda ravnomerno
zastupljeni, jedno drugo motivišu i nisu protivnici.
Mir nije samo prestanak neprijateljstva. Ako
se žrtvuje |
|
|
pravda i gospodari rata dovedu na vlast, ili ako
pristanemo na de facto ili de jure
nekažnjivost, rezultat je mir na staklenim nogama.
Neodrživ mir.
Iskustvo u svetu pokazuje da je polovina ratova
obnovljena posle pet godina. Koliko je region Jugoslavije
ranjiv ovih dana pokazuju pretnje Milorada Dodika,
ali i na brzinu sazvan sastanak 9. oktobra u butmirskom
getu predstavnika SAD i EU sa bosanskim partijskim
poglavicama.
Pomirenje znači da onaj koji je povredio ljudsko
biće i povređeni mogu da nastave skladno da žive.
Političke primedbe su da je pomirenje nejasan pojam,
pomirljiv, neliberalan, da preklinje, asimilira,
da je kvijetistički. Pomirenje nije ideološki koncept.
Nije svaki projekat pod okriljem države ideološki
u marksističkom smislu reči. Naprotiv, politika
pomirenja govori o ljudskim pravima u njihovom konstitutivnom
političkom smislu.
Holistički pristup pravdi osim suđenja za ratne
zločine uključuje komisije za istinu, programe reparacije
i reformu državnih institucija kako bi se sprečile
nove zloupotrebe.
Ispalo je da su suđenja za ratne zločine najpopularniji
mehanizam TP u bivšoj Jugoslaviji.
Međutim, ni jedna od država iz bivše Jugoslavije
se nije usudila da istraži zločine protiv svih nacionalnih
grupa koje žive na njenoj teritoriji, niti je dokumentovala
njihove zločine. Na komisiju koju je formirao Vojislav
Koštunica u kojoj nisu bili zastupljeni predstavnici
svih nacija ne treba trošiti reči. U BiH, vladina
komisija za utvrđivanje istine o sudbini Srba, Hrvata,
Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu između 1992.
i 1995. nije učinila ništa.
U državama nastalim iz bivše Jugoslavije vlast je
platila reparacije uglavnom članovima one etničke
grupe koja je dominantna na tom području. Spomen-ploče
pred logorima za Hrvate u Begejcima, Stajićevu i
ovog oktobra su, 18 godina posle zločina, nezamislivi.
Memorijali postoje jedino za žrtve iz većinskog
naroda. Zakoni o reparacijama su naklonjeniji bivšim
borcima, a ne civilnim žrtvama.
Svaka država nastala iz Jugoslavije ima vlastita
rešenja za kršenja ljudskih prava, ali je potreban
i jedinstven, regionalni odgovor. Mislim da je REKOM
taj odgovor.
|
|
Tamara
Kaliterna |
(Prilog konsultaciji o osnivanju Regionalne
komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima
i drugim teškim povredama ljudskih prava u nekadašnjoj
SFRJ (REKOM), dana 9. oktobra 2009. u Centru
za kulturnu dekontaminaciju, Beograd)
|