Početna stana
 
 
 
     

 

Prostor između istine i pomirenja ispunjavaju pravda, žaljenje i oprost

REKOM – odgovor nesposobnim balkanskim državicama

Ovde sam ljubaznošću Žena u crnom i zato ću govoriti iz rakursa žene i mirovnjakinje koja ovog meseca beleži 18 godina mirovnog angažmana. Nažalost, neuspešnog.
Među optuženima za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije žena je neuporedivo manje nego muškaraca. Istovremeno, žene su najbrojnije među civilnim žrtvama rata, ako izuzmemo Srebrenicu gde su žrtve birane po rodu.
Kako su utvrdile UN, u Čileu su žene činile 5,5 odsto žrtava torture. Ali, žene su i majke i sestre i kćeri svih čileanskih žrtava.
Rezultati dva međunarodna istraživanja koja deriviraju iz Rezolucije 1325 Saveta bezbednosti UN potvrđuju apel iz rezolucije »da članice UN obezbede veći broj žena na svim nivoima gde se odlučuje... a zbog sprečavanja konflikata, upravljanja sukobima i rešavanja sukoba«. Ova dva istraživanja potvrđuju da će se praksa tranzicione pravde poboljšati ako se u nju uključi rodni aspekt. Bosna, Ruanda i Južna Afrika su pokazale koliko je važno uključiti rodnu analizu u razumevanje zla nanetog ženama.
Seksualno iskorišćavanje Bošnjakinja bilo je jedna od srpskih metoda genocida. Užasno je silovanje oko 20.000 bosanskih muslimanki. Todd Salzman ga je podveo pod »nasilje nad ženskim rodom, nasilje nad ženskim telom i njenim reproduktivnim organima kao oružje rata«. Poreklo ovakvog nasilja je našao u srpskoj kulturi koja uzurpira telo žene i svodi ženu na »njene reproduktivne kapacitete koji će rađanjem ostvariti opšti cilj srpskog nacionalizma – brojčano uvećanje nacije«. On kaže da SPC, srpska kultura i državna politika samo tako poimaju žensko telo. (Citirano prema M. Cherif Bassiouni & Marcia McCormick, Sexual Violence: An Invisible Weapon of War in the Former Yugoslavia (1996); Todd A. Salzman, »Rape Camps as a Means of Ethnic Cleansing: Religious, Cultural, and Ethnic Responses to Rape Victims in the Former Yugoslavia«, 20 Human Rights Quarterly 348, 349–352 (1998). U nekim afričkim zemljama HIV pozitivni muškarci deflorišu device da bi se »izlečili«.
Mandati komisija za istinu, pravni stavovi i predlozi za reparacije često su bešćutni za iskustva žena-žrtava. Takođe, malo je žena u mehanizmima tranzicione pravde što ih dodatno marginalizuje u pregovorima sa državom.
Iako generalno tranziciona pravda zanemaruje iskustva žena u nasilju, postoje takozvana »tematska rodna saslušavanja« u komisijama za istinu i nova jurisprudencija o rodnim
zločinima. U Kejptaunu je sedište koordinatorke rodnog programa Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu za Afriku (ICTJ). Centar u Avganistanu radi sa UNIFEM-om, sa Forumom arapskih sestara u Jemenu, Nepalu. Centar je objavio priručnike o mestu fenomena rodnog u komisijama za istinu i u tužbama za ratne zločine.
Bez istine, pomirenje nije moguće. Prostor između istine i pomirenja ispunjavaju pravda, žaljenje i oprost. Pravda znači presudu koja ispunjava postavljene pravne standarde. Kajanje, žaljenje je promena grešnog stava, a oprost je više od božanske milosti i ljudskog milosrđa. Mir i pravda su podjednaka moralna dobra. U uljudnom društvu su mir i pravda ravnomerno zastupljeni, jedno drugo motivišu i nisu protivnici.
Mir nije samo prestanak neprijateljstva. Ako se žrtvuje
 
pravda i gospodari rata dovedu na vlast, ili ako pristanemo na de facto ili de jure nekažnjivost, rezultat je mir na staklenim nogama. Neodrživ mir.
Iskustvo u svetu pokazuje da je polovina ratova obnovljena posle pet godina. Koliko je region Jugoslavije ranjiv ovih dana pokazuju pretnje Milorada Dodika, ali i na brzinu sazvan sastanak 9. oktobra u butmirskom getu predstavnika SAD i EU sa bosanskim partijskim poglavicama.
Pomirenje znači da onaj koji je povredio ljudsko biće i povređeni mogu da nastave skladno da žive. Političke primedbe su da je pomirenje nejasan pojam, pomirljiv, neliberalan, da preklinje, asimilira, da je kvijetistički. Pomirenje nije ideološki koncept. Nije svaki projekat pod okriljem države ideološki u marksističkom smislu reči. Naprotiv, politika pomirenja govori o ljudskim pravima u njihovom konstitutivnom političkom smislu.
Holistički pristup pravdi osim suđenja za ratne zločine uključuje komisije za istinu, programe reparacije i reformu državnih institucija kako bi se sprečile nove zloupotrebe.
Ispalo je da su suđenja za ratne zločine najpopularniji mehanizam TP u bivšoj Jugoslaviji.
Međutim, ni jedna od država iz bivše Jugoslavije se nije usudila da istraži zločine protiv svih nacionalnih grupa koje žive na njenoj teritoriji, niti je dokumentovala njihove zločine. Na komisiju koju je formirao Vojislav Koštunica u kojoj nisu bili zastupljeni predstavnici svih nacija ne treba trošiti reči. U BiH, vladina komisija za utvrđivanje istine o sudbini Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu između 1992. i 1995. nije učinila ništa.
U državama nastalim iz bivše Jugoslavije vlast je platila reparacije uglavnom članovima one etničke grupe koja je dominantna na tom području. Spomen-ploče pred logorima za Hrvate u Begejcima, Stajićevu i ovog oktobra su, 18 godina posle zločina, nezamislivi. Memorijali postoje jedino za žrtve iz većinskog naroda. Zakoni o reparacijama su naklonjeniji bivšim borcima, a ne civilnim žrtvama.
Svaka država nastala iz Jugoslavije ima vlastita rešenja za kršenja ljudskih prava, ali je potreban i jedinstven, regionalni odgovor. Mislim da je REKOM taj odgovor.
  Tamara Kaliterna

(Prilog konsultaciji o osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u nekadašnjoj SFRJ (REKOM), dana 9. oktobra 2009. u Centru za kulturnu dekontaminaciju, Beograd)

 
Visoki gost iz Rusije u Sinodu
1 - 30. 11. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009