Da li u Srbiji
postoji strategija uništavanja privrede, kako
se ona ostvaruje i zašto se tome ne suprotstavljamo?
Rasprostranjeno je uverenje da u Srbiji ne
postoji strategija privrednog razvoja. Zbog
nesloge ili neznanja da se takav nacionalni
plan napravi – tek, ne treba nikoga uveravati
da je tako.
Otkriva se, međutim, da postoji strategija za
uništavanje privrede. Brojni podaci pokazuju
da se navršava već druga decenija u kojoj srpska
privreda ne uspeva da dostigne rezultate iz
prošlog veka. Nedavni uticaji svetske ekonomske
krize dodaju toj slici još malo crnih boja.
Kako se ova strategija destrukcije ostvaruje?
Kao što smo u prethodnom broju objavili »najdublji
i najdalekosežniji proces strukturnih promena
– privatizacija – teče bez jasnih i šire prihvaćenih
merila« (N. Popov,»Lek kao otrov«, Republika
br. 456–459). Šta je osnovni cilj tih promena?
Sve rasprodati po bilo koju cenu i učiniti zavisnim
od anonimnih centara moći koji preuzimaju ulogu
nekadašnjeg partijskog vlasništva. »Izostaje
trezveni uvid u sam život ljudi i realnu dinamiku
društva i njegove vitalne impulse« (isto).
Nema ni govora o oporavku a još manje o razvoju
privrede.
Ovakvo propadanje privrede nije izazvalo ozbiljniji
otpor. Javno suprotstavljanje svodi se na neartikulisane
vapaje (štrajkovi glađu, samopovređivanje...)
i birokratske odgovore (vladini programi pomoći
najugroženijima). Alhemija tržišta akcija i
kontrola medija obezbedili su ekonomsko i svako
drugo jačanje anonimnih centara moći. Da li
počinje otkrivanje njihovih strategija i adresa?
Omamljivanje
javnosti
»Sada je uveden jedan neoliberalni koncept
po kojem se kaže da je u redu pljačkati državnu
imovinu, jer taj model priznaje samo privatnu
imovinu. Danas 60 odsto građana Srbije smatra
da je privatizacija u Srbiji bila čista pljačka
i mislim da su oni potpuno u pravu«, izjavio
je nedavno Milan Nikolić, sociolog (http://www.pressonline.co.rs).
Ovakve i slične, doduše retke izjave ne izazivaju
skoro nikakve posledice u javnosti. Pored toga
što mediji (još) nisu u stanju da se suprotstave
privatizacionim mitovima, uspostavljena je i
kontrola medija s ciljem da se ne saznaju prave
dimenzije posledica i ne otvore javne polemike
o tome. Nosioci strategije uništavanja privrede
već se i otvoreno trude da »proizvode« javno
mnenje. Dobar primer za to bila je nedavna »panel
diskusija« koju je organizovala firma sa zvanjem
»najvećeg privatizacionog savetnika države«.
Odabrani učesnici, svi su imali samo reči pohvale
za privatizaciju a pozvani mediji izvestili
su o tome jednoglasno – bez trunke sumnje u
ono što im je servirano.
Sličnu ulogu – anesteziranja javnosti – ima
i uvođenje termina kao što su »akcionarska demokratija«,
»tržište preuzimanja firmi«, »podsticanje efikasnijeg
poslovanja«. Cilj promovisanja ovih aksioma
jeste da opravdaju bivše i buduće špekulacije
sa društvenom, državnom i ostalom imovinom,
s obzirom na to da je sve manje uverljivih objašnjenja
za propadanje privrede, siromašenje stanovništva
i odsustvo podnošljive perspektive života u
ovoj zemlji.
Ko će da
odgovara
Dok u javnosti sazrevaju stavovi
o manama privatizacije u Srbiji, i neki autori
ovog poduhvata dižu ruke. Profesor ekonomije Boško
Živković, inače jedan od autora važećeg Zakona
o privatizaciji, izjavio je da su kreatori ovog
zakona, pa samim tim i on lično, »ispali naivni
i nedovoljno mudri«, da su rđavo procenili kvalitet
institucija u Srbiji. On je primetio i da se »umnožavaju
rđavi socioekonomski efekti privatizacije« (http://www.balkanmagazin.net/kolumna/novosti_i_politika/ozalosceni_posustalom_privatizacijom.html).
Krajem maja pripremljena je promena Zakona o tržištu
vrednosnih hartija tako što je od 314 odredbi
promenjeno 210 a dopisane su 104 nove. Taj nacrt,
međutim, još nije u skupštinskoj proceduri a ne
zna se ni kada će...
Branioci ovakve privatizacije, a i mnoge dobronamerne
naivčine, najčešće ističu da je jedina alternativa
privatizaciji – opasan povratak na državno ili
partijsko vlasništvo. Da li je to tačno – niko
ne proverava, niti se otvara pitanje šta je sa
drugim oblicima privatnog vlasništva koje nije
u rukama anonimnog kapitala ili države?
Zamagljivanju shvatanja ovoga što se desilo mogu
da doprinesu i političari koji su uočili »demagoški
potencijal« nezadovoljstva rezultatima privatizacije.
Već nekoliko članova aktuelne vlade ukazalo je
na »rasprostranjeno nezadovoljstvo privatizacionim
procesima« i potrebu »preispitivanja dosadašnjih
privatizacija«. Ne treba sumnjati da bi se nekakva
akcija revizije privatizacije, pokrenuta sa vrha
vlasti, završila umnožavanjem špekulacija i novim
uništavanjem privrede.
Ostaje, ipak, pitanje ko je odgovoran za ovo što
se do sada desilo i kako bi mogao da odgovara.
Verovatno da odgovornost ne može biti konkretnija
od moralne ali suprotstavljanje strateškom uništavanju
privrede u Srbiji neće biti moguće bez tih saznanja.
Suočavanje sa tvorcima i izvršiocima ove strategije
pružiće i šansu za otpor.
|
|
Slavoljub
Kačarević |
|