Igre oko izmena
i dopuna Zakona o informisanju
Balkanska pravila
Predlog
izmena i dopuna Zakona o informisanju izoštrava
suprotstavljene interese vlasnika medija, novinara
i političara, bez volje i snage da se zaštiti
opšti interes
Kada je 1998. donesen Zakon o informisanju poznat
kao »Vučićev«, dato je objašnjenje da je deo medija
u SRJ počeo opasno da radi protiv državnih interesa,
posebno kada se radi o situaciji na KiM. Odmah
su bile jasne namere predlagača i skupštinske
većine koja ga je usvojila, ali se ipak nije moglo
predvideti šta će se zaista dogoditi...
Nova demokratija
»Demokratska« Srbija danas
očekuje odluku o usvajanju izmena i dopuna ne
onog Vučićevog zakona koji je ubrzo po pobedi
DOS ukinut, već zakona koji je oko dve godine
pripreman i imao čak dva respektabilna nacrta:
»pravnički« i »novinarski«. Autor nacrta ovih
izmena i dopuna koje su toliko radikalne da bi
njihovo usvajanje predstavljalo predlaganje jednog
potpuno novog zakona, jedna je partija – G 17
plus.
Izmene i dopune Zakona o informisanju nisu bile
poznate nikome sem predlagaču nacrta. Ne samo
da stručna javnost nije imala pojma šta se priprema
već je i nekakva radna grupa pri Ministarstvu
za kulturu i medije, koja je trebalo da se bavi
ovim izmenama i nešto je bila počela da radi,
rasturena, da bi joj se sada imputirao doprinos
ovakvom tekstu. Šta nam sve ovo govori?
Moć stranaka i njihovih »koalicionih kapaciteta«,
kakvu je 1998. za SPS imao Šešeljev SRS i iz toga
proistekla šansa da se pokaže lična moć pojedinih
političara i ispune lične
želje i strasti, ostala
je ista. Svejedno da li se generalna politička
matrica promenila, pa srpski nacionalizam
zamenio »evropeizam«, politička kultura
nije. Čak ni sredstva nisu drugačija,
drugačija su samo usputna objašnjenja.
A krajnji rezultat, ima li tu nekih kvalitativnih
pomaka? Čak i izmenjen amandmanima, predlogom
zakona dovode se u pitanje neke ustavne
odredbe
|
|
|
i srpsko zakonodavstvo se po pitanju garancije
osnovnih prava i sloboda suprotstavlja ratifikovanim
međunarodnim konvencijama. Sadašnji zakonopredlagač,
međutim, upravo se na ta prava i slobode poziva
i u liku ministra kulture i medija, takođe kadra
G 17 plus, tvrdi da se predloženim izmenama ta
prava upravo štite. Prava maloletnika, žrtava,
rasno, nacionalno ili seksualno diskriminisanih...
Ali predlog, i sa odustajanjem od izuzetno diskriminatornih
odredaba nacrta izmena koje samo za medijska preduzeća
predviđaju poveliki osnivački depozit uz izuzetno
visoke kazne za prekršioce, ostavlja za glasanje
odredbe o zatvaranju medija kojima bi svako ko
ima račun blokiran duže od tri meseca morao da
prestane sa produkcijom. Uz sve specijalne zahteve
za medijska preduzeća i njihovu uređivačku politiku,
ostaje i odredba o ograničavanju raspolaganja
medijskim vlasništvom kao da se tu ne radi o privatnoj
već nekakvoj »tutorisanoj« svojini. Tako da vlasnici
medija koji imaju veće obaveze nego vlasnici drugih
firmi, imaju manje prava na raspolaganje vlasništvom.
Pravnici koji su radili na izradi prethodnog zakona
negoduju, tvrdeći da je ono što je predložila
G 17 plus Srbiju »vratilo unazad 100 godina«.
Kurirski
G 17 plus kao stranka nekakvih »nacional-liberala«
koja je toliko naglašavala svoju kapitalističku
ideologiju, interese privatnog kapitala, svetost
privatnog vlasništva, lepotu bogaćenja i čari
sticanja, sada predlaže da se to nekima, onima
koji hoće da poseduju, upravljaju ili uređuju
medije, ograniči, pa ako treba i (brzo i lako)
oduzme...
S razlogom se čitava ova zakonodavna afera komentariše
kao strasna želja potpredsednika Vlade i ministra
ekonomije Mlađana Dinkića da stane »na rep«
strasnom zanimanju za njegove aktivnosti koje
već duže vreme ispoljava Radenko Rodić, vlasnik
političkih tabloida Kurir, Glas
javnosti i Grom. Ta pasija se
izgleda uvećala kada se ministar i lider G 17
plus suočio sa situacijom da novčane globe koje
je sud dosudio u njegovu korist ne može da naplati
od Rodića. Naime, Rodićevi računi već su blokirani
od strane mnogih poverilaca. Novine izdaje,
one se prodaju, ali para nema... Tako je Dinkić,
budući da važi njegov koalicioni kapacitet,
odlučio da je sad ili nikad vreme da se reši
Kurira i nesolventnog Rodića. Sa Rodićem
on, pri tom, ima long story, u kojoj je bilo
i »uspona«, zajedničkih interesa i velikih uspeha.
Tokom 2003. godine, u mesecima nakon ubistva
premijera i vlade njegovog naslednika, Dinkić
je tabloidu Kurir ponudio niz interesantnih
informacija o korupciji pojedinih ministara,
štetnim poslovima i nepotizmu, koje je dokumentovao
na razne načine. Počelo je sa naslovnim stranama
Kurira, kao »izvori Kurira«,
»Kurir otkriva«, »pljačka«, »skandalozno«,
»lopovi« itd. Dinkić je onda, osokoljen velikim
interesovanjem javnog mnenja, nastavio sa svakodnevnim
konferencijama za štampu, na kojima je pokazao
sva ova nepočinstva na »ekspertski« način, grafikonima
i mapama, ugovorima, rešenjima... Pala je vlada.
Dinkić je sa predsednikom DSS formirao novu.
I još jednu, i još jednu. Ovu sadašnju, sa predsednikom
DS.
Lepota poroka
Stručnjaci smatraju da je i
predlog izmena i dopuna Zakona o informisanju
preopterećen elementima koji bi trebalo da budu
definisani ili već jesu drugim zakonima. Autori
aktuelne verzije zakona smatraju da je on sasvim
dovoljan, ali je problem u njegovoj adekvatnoj
primeni. Tek, ova zakonodavna drama koja već dva
meseca potresa političku scenu pokazala je više
stvari, pre svega i više onih neprijatnih. Opet
se dogodilo da se zbog vlastodržačke konjunkture
omogući promocija jednog partijskog zakonskog
nacrta koji ne vodi brigu ni o pravnoj usklađenosti
sa Ustavom i drugim zakonima, a samo kao ukrasnu
frazu pominje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima
i slobodama. Dinkić se tu lično ne ističe već
ostavlja ministru kulture da on lamentira kako
je baš reč o civilizacijskom dostignuću kojim
će se i mediji, njihovi vlasnici i novinari, ali
i drugi akteri, pa i građani, prosvetliti i civilizovati.
Ministar Bradić je, međutim, već pokazao da nije
spreman da se oko zakonskih inicijativa koje se
tiču njegovog resora specijalno potrudi, kao da
uvek mora da čeka partijsku direktivu. Tako je
dozvolio da vlada izađe sa skandaloznim predlogom
da se na autorske honorare, od kojih živi većina
onih kojih se tiče šta radi njegovo ministarstvo,
porezi drastično uvećaju. Pokazalo se da stranke
koje su konjunkturne sa G 17 moraju da ćute i
kupuju vreme. Sve su to stranke »demokratske«
i nekad ljuti protivnici Vučićevog zakona. Uzdanje
u odioznost proevropskih birača prema Vučiću,
Nikoliću, Šešelju, Dačiću i Palmi velika je lutrija
ne samo za njih. Oni, naravno, koji su osetili
posledice svoje bezočnosti spremno čekaju. Sam
Dinkić na probu stavlja sve što je uradio dobro
ali i ono što je uradio manje dobro ili loše jer
ovo što je napravio sada ne može ostati bez posledica.
Ali, i sa doterivanjem postojećeg predloga za
koje predstavnici G 17 plus kažu da se mora usvojiti
bez izmena ne samo da ostaju važni nedostaci već
je jasno da je šteta učinjena nepovratno. Za G
17 plus svakako, a da li će se to reflektovati
na Tadićevu DS i druge manje uticajne partije
iz predizbornog ZES unekoliko će zavisiti od toga
kako će sam Tadić reagovati ukoliko ovakav predlog
zakona bude usvojen. Na potezu je LDP koji nudi
svoje posredovanje između medija i vlasti, neodlučan
kako da postupi 31. avgusta. Jer, u izgledu je,
po dogovoru sa promoterima zakona, da se za prvo
redovno jesenje zasedanje pripremi novi set medijskih
zakona. Za LDP, koji je i u stvaranju postizbornih
koalicija tražio da odlučuje o tome ko može biti
direktor javnog servisa, to je dolična prilika.
Ali ni za njih, sem ako ne budu izuzetno vešti,
ni rizik nije mali. Njihovi birači, od kojih većina
sigurno ne podnosi Radenka Rodića, neće biti oduševljeni
ni ovom konjunkturom.
Vlast, ništa nije novo, uvek kalkuliše. To radi
i opozicija, pa su u ovoj stvari našli odličan
primer da se »reformišu«. A mediji?
Na stranu sve ovo čime preti izmenjeni zakon.
Pitanje je zašto, pored »Insajdera« B 92, građani
toliko veruju Kuriru? Tzv. ozbiljna štampa,
manje ili više »nacionalna«, i mnogobrojni elektronski
mediji, sem zaista retkih i malobrojnih, lenjo
prate dramatična zbivanja u našoj »dosadnoj« zemlji.
|
|
Nastasja
Radović |
|