Početna stana
 
 
 
     

 

Igre oko izmena i dopuna Zakona o informisanju

Balkanska pravila

Predlog izmena i dopuna Zakona o informisanju izoštrava suprotstavljene interese vlasnika medija, novinara i političara, bez volje i snage da se zaštiti opšti interes

Kada je 1998. donesen Zakon o informisanju poznat kao »Vučićev«, dato je objašnjenje da je deo medija u SRJ počeo opasno da radi protiv državnih interesa, posebno kada se radi o situaciji na KiM. Odmah su bile jasne namere predlagača i skupštinske većine koja ga je usvojila, ali se ipak nije moglo predvideti šta će se zaista dogoditi...

Nova demokratija
»Demokratska« Srbija danas očekuje odluku o usvajanju izmena i dopuna ne onog Vučićevog zakona koji je ubrzo po pobedi DOS ukinut, već zakona koji je oko dve godine pripreman i imao čak dva respektabilna nacrta: »pravnički« i »novinarski«. Autor nacrta ovih izmena i dopuna koje su toliko radikalne da bi njihovo usvajanje predstavljalo predlaganje jednog potpuno novog zakona, jedna je partija – G 17 plus.
Izmene i dopune Zakona o informisanju nisu bile poznate nikome sem predlagaču nacrta. Ne samo da stručna javnost nije imala pojma šta se priprema već je i nekakva radna grupa pri Ministarstvu za kulturu i medije, koja je trebalo da se bavi ovim izmenama i nešto je bila počela da radi, rasturena, da bi joj se sada imputirao doprinos ovakvom tekstu. Šta nam sve ovo govori?
Moć stranaka i njihovih »koalicionih kapaciteta«, kakvu je 1998. za SPS imao Šešeljev SRS i iz toga proistekla šansa da se pokaže lična moć pojedinih političara i ispune lične
želje i strasti, ostala je ista. Svejedno da li se generalna politička matrica promenila, pa srpski nacionalizam zamenio »evropeizam«, politička kultura nije. Čak ni sredstva nisu drugačija, drugačija su samo usputna objašnjenja. A krajnji rezultat, ima li tu nekih kvalitativnih pomaka? Čak i izmenjen amandmanima, predlogom zakona dovode se u pitanje neke ustavne odredbe
 
i srpsko zakonodavstvo se po pitanju garancije osnovnih prava i sloboda suprotstavlja ratifikovanim međunarodnim konvencijama. Sadašnji zakonopredlagač, međutim, upravo se na ta prava i slobode poziva i u liku ministra kulture i medija, takođe kadra G 17 plus, tvrdi da se predloženim izmenama ta prava upravo štite. Prava maloletnika, žrtava, rasno, nacionalno ili seksualno diskriminisanih... Ali predlog, i sa odustajanjem od izuzetno diskriminatornih odredaba nacrta izmena koje samo za medijska preduzeća predviđaju poveliki osnivački depozit uz izuzetno visoke kazne za prekršioce, ostavlja za glasanje odredbe o zatvaranju medija kojima bi svako ko ima račun blokiran duže od tri meseca morao da prestane sa produkcijom. Uz sve specijalne zahteve za medijska preduzeća i njihovu uređivačku politiku, ostaje i odredba o ograničavanju raspolaganja medijskim vlasništvom kao da se tu ne radi o privatnoj već nekakvoj »tutorisanoj« svojini. Tako da vlasnici medija koji imaju veće obaveze nego vlasnici drugih firmi, imaju manje prava na raspolaganje vlasništvom. Pravnici koji su radili na izradi prethodnog zakona negoduju, tvrdeći da je ono što je predložila G 17 plus Srbiju »vratilo unazad 100 godina«.
Kurirski

G 17 plus kao stranka nekakvih »nacional-liberala« koja je toliko naglašavala svoju kapitalističku ideologiju, interese privatnog kapitala, svetost privatnog vlasništva, lepotu bogaćenja i čari sticanja, sada predlaže da se to nekima, onima koji hoće da poseduju, upravljaju ili uređuju medije, ograniči, pa ako treba i (brzo i lako) oduzme...
S razlogom se čitava ova zakonodavna afera komentariše kao strasna želja potpredsednika Vlade i ministra ekonomije Mlađana Dinkića da stane »na rep« strasnom zanimanju za njegove aktivnosti koje već duže vreme ispoljava Radenko Rodić, vlasnik političkih tabloida Kurir, Glas javnosti i Grom. Ta pasija se izgleda uvećala kada se ministar i lider G 17 plus suočio sa situacijom da novčane globe koje je sud dosudio u njegovu korist ne može da naplati od Rodića. Naime, Rodićevi računi već su blokirani od strane mnogih poverilaca. Novine izdaje, one se prodaju, ali para nema... Tako je Dinkić, budući da važi njegov koalicioni kapacitet, odlučio da je sad ili nikad vreme da se reši Kurira i nesolventnog Rodića. Sa Rodićem on, pri tom, ima long story, u kojoj je bilo i »uspona«, zajedničkih interesa i velikih uspeha. Tokom 2003. godine, u mesecima nakon ubistva premijera i vlade njegovog naslednika, Dinkić je tabloidu Kurir ponudio niz interesantnih informacija o korupciji pojedinih ministara, štetnim poslovima i nepotizmu, koje je dokumentovao na razne načine. Počelo je sa naslovnim stranama Kurira, kao »izvori Kurira«, »Kurir otkriva«, »pljačka«, »skandalozno«, »lopovi« itd. Dinkić je onda, osokoljen velikim interesovanjem javnog mnenja, nastavio sa svakodnevnim konferencijama za štampu, na kojima je pokazao sva ova nepočinstva na »ekspertski« način, grafikonima i mapama, ugovorima, rešenjima... Pala je vlada. Dinkić je sa predsednikom DSS formirao novu. I još jednu, i još jednu. Ovu sadašnju, sa predsednikom DS.

Lepota poroka
Stručnjaci smatraju da je i predlog izmena i dopuna Zakona o informisanju preopterećen elementima koji bi trebalo da budu definisani ili već jesu drugim zakonima. Autori aktuelne verzije zakona smatraju da je on sasvim dovoljan, ali je problem u njegovoj adekvatnoj primeni. Tek, ova zakonodavna drama koja već dva meseca potresa političku scenu pokazala je više stvari, pre svega i više onih neprijatnih. Opet se dogodilo da se zbog vlastodržačke konjunkture omogući promocija jednog partijskog zakonskog nacrta koji ne vodi brigu ni o pravnoj usklađenosti sa Ustavom i drugim zakonima, a samo kao ukrasnu frazu pominje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama. Dinkić se tu lično ne ističe već ostavlja ministru kulture da on lamentira kako je baš reč o civilizacijskom dostignuću kojim će se i mediji, njihovi vlasnici i novinari, ali i drugi akteri, pa i građani, prosvetliti i civilizovati. Ministar Bradić je, međutim, već pokazao da nije spreman da se oko zakonskih inicijativa koje se tiču njegovog resora specijalno potrudi, kao da uvek mora da čeka partijsku direktivu. Tako je dozvolio da vlada izađe sa skandaloznim predlogom da se na autorske honorare, od kojih živi većina onih kojih se tiče šta radi njegovo ministarstvo, porezi drastično uvećaju. Pokazalo se da stranke koje su konjunkturne sa G 17 moraju da ćute i kupuju vreme. Sve su to stranke »demokratske« i nekad ljuti protivnici Vučićevog zakona. Uzdanje u odioznost proevropskih birača prema Vučiću, Nikoliću, Šešelju, Dačiću i Palmi velika je lutrija ne samo za njih. Oni, naravno, koji su osetili posledice svoje bezočnosti spremno čekaju. Sam Dinkić na probu stavlja sve što je uradio dobro ali i ono što je uradio manje dobro ili loše jer ovo što je napravio sada ne može ostati bez posledica. Ali, i sa doterivanjem postojećeg predloga za koje predstavnici G 17 plus kažu da se mora usvojiti bez izmena ne samo da ostaju važni nedostaci već je jasno da je šteta učinjena nepovratno. Za G 17 plus svakako, a da li će se to reflektovati na Tadićevu DS i druge manje uticajne partije iz predizbornog ZES unekoliko će zavisiti od toga kako će sam Tadić reagovati ukoliko ovakav predlog zakona bude usvojen. Na potezu je LDP koji nudi svoje posredovanje između medija i vlasti, neodlučan kako da postupi 31. avgusta. Jer, u izgledu je, po dogovoru sa promoterima zakona, da se za prvo redovno jesenje zasedanje pripremi novi set medijskih zakona. Za LDP, koji je i u stvaranju postizbornih koalicija tražio da odlučuje o tome ko može biti direktor javnog servisa, to je dolična prilika. Ali ni za njih, sem ako ne budu izuzetno vešti, ni rizik nije mali. Njihovi birači, od kojih većina sigurno ne podnosi Radenka Rodića, neće biti oduševljeni ni ovom konjunkturom.
Vlast, ništa nije novo, uvek kalkuliše. To radi i opozicija, pa su u ovoj stvari našli odličan primer da se »reformišu«. A mediji?
Na stranu sve ovo čime preti izmenjeni zakon. Pitanje je zašto, pored »Insajdera« B 92, građani toliko veruju Kuriru? Tzv. ozbiljna štampa, manje ili više »nacionalna«, i mnogobrojni elektronski mediji, sem zaista retkih i malobrojnih, lenjo prate dramatična zbivanja u našoj »dosadnoj« zemlji.
  Nastasja Radović
 
Velike tajne malih tajni
1 - 30. 09. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009