Početna stana
 
 
     

 

Dinamika svakidašnjeg života*

Nova modernost je rođena: ona se podudara sa »civilizacijom želje« koja se razvila u toku druge polovine XX veka.
*
Nalazimo se tek na početku hiperpotrošačkog društva, jer za sada ništa nije u stanju da zaustavi pa čak ni uspori ubrzano napredovanje komercijalizacije iskustva i načina života.
Ipak, pre ili kasnije, naići će trenutak njegovog prevazilaženja koji će izumeti nove načine proizvodnje, razmene ali i vrednovanja potrošnje i promišljanja sreće. U dalekoj budućnosti, nastaće nova hijerarhija dobara i vrednosti. Hiperpotrošačko društvo će postati prošlost, da ustupi mesto drugim prioritetima, novom imaginarnom društvenog života i blagostanja. Radi bolje ravnoteže? Radi veće sreće ljudskog roda?
*
 
Razvija se čitava jedna kultura koja poziva čoveka da okusi trenutna zadovoljstva, da uživa u sreći ovde i sada, da živi za samog sebe; ona više ne propisuje odricanje, ona pali neonska slova novog Jevanđelja: »Kupujte, uživajte, to su zakon i proroci.« Takvo je potrošačko društvo koje ističe ambiciju da oslobodi načelo uživanja, da istrgne čoveka iz prošlosti nedostataka, osujećenja i asketizma. Nema više disciplinskih i strogih naloga, tu su navođenja na materijalne želje, slavljenje dokolice i potrošnje, večno pozivanje na ličnu sreću. Druga faza odgovara puštanju u orbitu masovnog, hedonističkog i konzumerističkog individualizma.
*
Pomama sabijanja vremena protumačena je kao jedan od znakova ostvarenja novog čovekovog položaja u vremenu, koji obeležava sakralizacija sadašnjeg trenutka, »apsolutna sadašnjost«, samodovoljna, sve više odvojena od prošlosti i od budućnosti. Prodirući u svakodnevicu, osvajajući celinu ljudskih aktivnosti, poredak ubrzanog vremena utiče da iščezne, kako govore, distanca i neophodan uzmak za mišljenje, uništava simboličan univerzum, zatvara čoveka u aktivističku trenutnost.1 Novi obrazac našeg odnosa prema vremenu, hitnost je predstavljena kao »društveno metavreme« treće faze.2
*
Hiperpotrošačko društvo ne doživljava samo drobljenje klasnih kultura, ono je savremenik uzdizanja jednog istog konzumerističko-emocionalno-individualističkog obrasca u svim uzrasnim grupama.
*
Druga faza masovne potrošnje bila je praćena žestokim objavama komercijalizacije potreba i programiranjem načina života. Levičarski pokreti, buntovna omladina, radikalna ekologija objavili su rat pseudopotrebama, iluzornoj potrošnji objekata, rasipanju bogatstva. Čitav jedan naraštaj oštro je napadao vladavinu pasivnosti i generalizovano uslovljavanje u ime potpune slobode, kreativnosti, ličnog uživanja.
Ova faza je, očigledno, prošla, jer revolucionarni duh nije odoleo čarima konzumerističkog
raja. Uzdignuta je nova kultura koja snove o istorijskom diskontinuitetu zamenjuje kultom subjektivnog razvoja, kvaliteta života, beskonačnog zdravlja. Da li to znači nestanak svakog suprotstavljanja svetu robe, trijumf potpuno integrisanog čovečanstva, bez razdora i antagonizma? Ni najmanje. Daleko od toga da se nameće univerzum obeležen opštim pristankom na uslove života, prisustvujemo nekoj vrsti demokratizacije neslaganja, budući da je kritika konzumerističkog društva postala najprihvaćenija stvar. Koja oblast je još zaštićena
 
Joseph Mallord William Turner,
Dido building Carthhage; or the Rise of the Carthaginian Empire
, 1815.
od jadikovanja i negodovanja potrošača? Bunimo se protiv reklamne kolonizacije javnog prostora; brinemo se zbog štetnih zračenja koja šire mobilni telefoni i mikrotalasne pećnice; žalimo što je hrana izgubila ukus; ogorčeni smo zbog organski modifikovanih proizvoda i ekoloških zagađivača; prigovaramo zbog pretrpanih plaža i unakaženih pejzaža; negodujemo zbog novih telefonskih neuljudnosti, turističkih hordi, ružnoće hipermarketa; optužujemo televiziju da nas zaglupljuje, a reklamu da nas pretvara u Panurgijeva stada. U meri u kojoj tržišni poredak osvaja životne navike, umnožavaju se negodovanja i nezadovoljstva, pošto su svi postali manje ili više kritičari sveta koji niko, u osnovi, ne želi suštinski drukčijim. Zaista trijumfuje »jednodimenzionalno društvo« (Markuze), osim što ono ni na koji način ne znači iščezavanje suprotnih snaga i potpuno poistovećenje pojedinaca sa sopstvenom egzistencijom. Čak je obrnuto: ima utoliko više kritičkog stava što je dublje pristajanje na status quo.
*
Na obzorju se nazire ne poništavanje vrednosti i osećanja nego mnogo prozaičnija deregulacija egzistencija, život bez zaštite, veća slabost i nepostojanost pojedinaca. Hiperpotrošačko društvo je savremenik spirale zebnje, depresija, nedostatka samopoštovanja, muke življenja. Sećamo se reči Vudi Alena: »Bog je mrtav, Frojd je mrtav, a i ja sâm ne osećam se baš najbolje«: svako sa sve većim naporom prihvata životne probleme, svako ima osećaj da je život teži, haotičniji, »nemogućniji« upravo u vreme kad materijalni uslovi napreduju. Dok se širi euforija blagostanja, svako ima, manje ili više, osećanje da nije proživeo ono što je želeo, da je bio pogrešno shvaćen, da je na margini »pravog života«. Ako najveći broj, u ispitivanjima javnog mnjenja, izjavljuje da je srećan, svi su, u više ili manje pravilnim razmacima, zabrinuti, mrzovoljni, nezadovoljni svojim privatnim ili profesionalnim životom. Čini se da ova civilizacija ne ukida ljudsku društvenost, ona razara duševni mir sopstva i mir sa svetom, i sve se dešava kao da nezadovoljstva sobom napreduju srazmerno zadovoljstvima koja obezbeđuju tržište. Jedan korak napred, jedan korak nazad, veselost, lakoća življenja ne sastaju se sa progresom. Uvek više materijalnih zadovoljstava, uvek više putovanja, igre, produžava se životni vek; to nam ipak, na širokom planu, nije otvorilo vrata radosti življenja.
*
Oglašava se euforija, dok očaj napreduje svaki dan sve više. Materijalno izobilje, deficit sreće; umnožavanje potrošnih dobara, spirala oskudice: u hiperpotrošačkom društvu nezadovoljstvo raste brže nego ponude sreće. Više se troši, ali se manje živi; što su apetiti za sticanjem neobuzdaniji više se produbljuju pojedinačna nezadovoljstva. Rasulo, izneverena očekivanja, razočaranje, obmana, dosada, novo siromaštvo: merkantilni univerzum smišljeno pogoršava čovekovu muku, stavljajući ga u položaj neukrotivog nezadovoljstva. Tim putem se Penia uzdiže kao amblematična figura hiperpotrošača, kao simbol »tragike« obilja.
*
Zbog deregulacije tržišta rada i nestalnosti radnih mesta, profesionalna sfera je u korenu rastuće plime osećanja nesigurnosti, rasula, sumnje u sebe. Mada novi liberalni model sam po sebi ne objašnjava fenomene demoralizacije: konzumeristička kultura ima u tome svog udela. Pošto je ona razbila identitete i kulture klasa, sve se prenosi na ličnu odgovornost: na taj način se istiskivanje iz igre sveta rada sve više doživljava kao nemoć i lični poraz. Prepušten sam sebi, oslobođeni pojedinac živi kao ličnu stvar ono što je ekonomska i društvena stvarnost. Ovo je doba u kome je očita individualizacija socijalnog neuspeha, i sve ankete pokazuju koliko nezaposlenost zaokuplja pojedinačne savesti, dovodi u pitanje lični i socijalni identitet. Ono što se nekada doživljavalo kao sudbina klase, doživljava se kao poniženje, lična sramota. Tako u srcu planete blagostanja raste osećanje čoveka da je beskoristan u društvu, da je bio »upotrebljen« pa odbačen, da je u svemu propao.
*
U dionizijskom slavlju, trebalo je uzburkati sva čula, pomutiti razum ukidajući sve zabrane. A danas? Homo festivus se preobrazio u običnog prolaznika, u dangubu željnu fun atmosfere, animacija i spektakla. Hipermoderno praznovanje se svodi na golemu turističku šetnju statista-učesnika srećnih da se utope u ljudsku reku, da zauzmu ulicu oslobođenu automobila, da slušaju orkestre, da posmatraju folklorne priredbe. Samo decibeli i ljudsko mnoštvo, ono što je Kaneti zvao »otvorena masa«, i osobena radost koju ona pruža3 obnavljaju nešto od starih oblika neobuzdanosti. Pijanstvo razuzdanih čula i prekomernog trošenja zamenjeno je nevinom srećom besposličenja, posmatranja, osećanja mnoštva. Vreme je simpatičnih ili gostoljubivih praznika: svečarska ludost ustuknula je pred zabavnom razboritošću.
*
Koncept uspeha se danas zahteva na tako sistematski, tako banalizovan način da imamo pravo da pomislimo da je zauzeo mesto koje su nekad imale tematike otuđenja i eksploatacije. Ne samo da on daje jasno, jedinstveno, potpuno objašnjenje za »nelagodnost u kulturi«, nego on dopušta opštu kritiku sitnih kao i velikih životnih aktivnosti, u trenutku kad marksistički pristup nije više u modi. Šta nas tlači? Od čega patimo? Svaka epoha predlaže ključ za odgonetanje nesreća postojanja: klasna dominacija se više ne prihvata, mi smo je zamenili dehumanizovanim ugnjetavanjem tehničkih normi, opštom trkom za izvrsnošću.
*
Posle senzacionalizma crne hronike i ekskluzivnih vesti iz političkog života, naše doba privučeno je egzibicionizmom intimnosti običnog čoveka.
Dokle dopire ova »pornografija duše«? Pitanje se postavlja jer seks i izopačenosti, fobije i opsesije ne predstavljaju više prepreke otvorenom izlaganju neke ličnosti očima javnosti. No da li ono što važi za Erosa važi i za sve pregibe duše? Da li su oborene sve zabrane koje se odnose na intimno? Nikako.
*
Pojedinci govore da su srećni jer priznati suprotno »nije dobro za stanje duha«. U hiperpotrošačkom društvu, ljudi se ne štite više protiv urokljivosti drugog nego protiv svojih vlastitih negativnih procena koje im, suviše opovrgavajuće, šalju žalosnu sliku o njima samima. Radi se u suštini o stavu koji teži da otkloni obeshrabrenje, da sačuva poverenje u nas same.
*
Uticaj, slava, talenat, pobeda, profesionalno napredovanje, lepota, zavodljivost, ljubavne pobede, sreća u ljubavi, to je ono što budi zavist u hipermodernim vremenima. Kada caruje potrošnja-svet, dobra koja nije moguće kupiti pothranjuju žalosne strasti. Svakako, sreća i zadovoljstvo drugog uvek su bili elementi koji su pokretali reakcije zavisti: ova istina se, jednostavno, nameće sa »čistijom« očiglednošću. Jasno je da se nalazimo u epohi postmaterijalističke ili egzistencijalne zavisti.
*
Da li preobilna ponuda sreće ustanovljava novi teror? Zar ne postoji i druga strana medalje? Kako ne primetiti da preteranost rajskih obećanja ima takođe za posledicu obezbeđivanje razloga za nadu u poboljšanje naše sudbine? Tvrditi da »je srećan čovek onaj koji se više ničemu ne nada«4 znači odveć negovati veštinu paradoksa. Naravno, sa nadanjem rastu iluzije i razočarenja, no šta je život bez snova o nekom boljem ili drugačijem? Da li očekujemo suviše? Možda, ali za većinu smrtnika i za život kakav jeste, nulti stepen nade je hiljadu puta gori: on znači beznađe, apsolutnu utučenost. Buduća sreća ne poistovećuje se sa iluzornom srećom jer ona takođe dopušta da se stekne poverenje u život, da pogled u budućnost bude obojen izvesnim optimizmom. Filozof zaista može reći da »je u očajanju mudrost«, ali život zahteva nadu i nijedno društvo nije moguće bez korpusa mitova, predstava i verovanja koji pokazuju da je bolje moguće. Na ovoj ravni, Niče ima pravo: iluzije, zamisli, prividi su neophodni životu zato što život treba da uliva poverenje. Prema tome, zalutali bismo ako bismo izjednačili obećanja hiperpotrošačkog društva sa sistemom zastrašivanja i okrivljavanja kad su ona najpre kompleks mitova, snova, imaginarnih značenja koji, oživljavajući ciljeve i poverenje u budućnost, kiseonikom obogaćuju sadašnjost često bez daha. Ako, kao što ćemo videti, postoji obmana mudrosti, postoji i mudrost obmane.
Razlozi za nadu su utoliko nužniji što je naše doba u velikoj meri savladano osećanjem nemoći u odnosu na upravljanje svetskim tokovima. Hipertrofija eudemonističke mitologije ima zadatak da napravi protivtežu osećanju neposedovanja kroz snaženje ideje da nesreća nije sudbina, da postoje putevi ako ne da se bude srećan, ono barem da sve ne ide toliko loše. Time ova bezoblična masa značenja i euforičnih predstava funkcioniše ne toliko kao »kolektivna droga« koliko kao podsticaj na obnavljanje okvira i elemenata naših egzistencija, ohrabrenje na »promenu života«. Stvarajući nove centre interesa i nove perspektive, ona je manje dogma ili obavezujući mehanizam nego stavljanje egzistencija u pokret, a istovremeno instrument njihovog subjektivnog prisvajanja.
*
Hiperpotrošačko društvo ima mnogo mana, ali nema sve mane: ono prihvata čoveka takvog kakav on jeste, mnogostran, lakomislen i protivrečan, sa njegovim željama za zabavom i begom u kojima doista nema uzvišene plemenitosti ali koje, ipak, čine sastavni deo života. Ecce homo.
Neophodno je bez sumnje korigovati hiperpotrošačko društvo, preusmeriti ga prema putevima manje nejednakim a »odgovornijim«: ne ipak do mere preokretanja »lake« ekonomije u korist neke vrste racionalnog asketizma. Jer bismo se još jednom uverili da je put do pakla popločan najboljim namerama.
Sreća je središnja vrednost, veliki ideal koji bez predaha slavi konzumeristička civilizacija. No ova trajnost eudemonističke mitologije nikako ne sprečava raznovrsnost njenih sadržaja ili tema. Ako se osvrnemo na tok druge polovine XX veka, moguće je uočiti, veoma pojednostavljeno, tri obrasca ili tri momenta koji su izgradili društveno imaginarno sreće u vreme masovne potrošnje.
Računajući od 1950-ih godina, prvi obrazac samoostvarenja raspoređen je oko dva glavna stožera: materijalističkog života i afektivnog života, »stvari« i srca, mitologije potrošnje i mitologije ljubavi.5 Dva referentna sistema koja su, uporedo, prenosila masovnu »konkretnu mikro-utopiju« ili »utopizam privatnog života«.6 Nije nekorisno istaći da ovaj bipolarni obrazac nije, nakon pola veka, izgubio ništa od svoje privlačnosti.
U godinama zamaha omladinske pobune rađa se druga mitologija. Ona se temelji na veličanju individualnog oslobođenja, frontalno se suprotstavljajući normama koje važe za potrošnu robu i tradicionalni moral. Napadajući lažne potrebe i seksualnu represiju, ovo osporavateljsko vreme daje prednost autentičnosti jastva i emancipaciji tela. Čak i izraz »sreća« nema više uspeha, toliko je povezan sa porodičnim i malograđanskim stegama. Prvenstvo se daje uživanju, praznovanju, želji bez ograničenja. Tokom kratke obnove, novi obrazac je potvrdio transgresivnu i transpolitičku utopiju.7
Sa trećom fazom, ideologija sreće doživljava novu reformu. Podeli konzumeristička sreća/ljubavna sreća sada se pridružuje rascep koji suprotstavlja materijalističku sreću i duhovnu sreću, sreću-pokret i sreću-ravnotežu. O ovom »psiho-spiritualnom« obrascu svedoči nagli razvoj novih oblika religioznosti, porast zanimanja za duhovne puteve i mističke tradicije, uspeh drevnih mudrosti. Cvetaju knjige i seminari, instituti i radionice koji nude psiho-telesne ili psiho-ezoterične prakse namenjene ličnom usavršavanju. Uporedo, budizam, mistika, verska ili spiritualna literatura doživljavaju zapaženi uspeh. Sve je praćeno novim oduševljenjem prema filozofiji života i starim mudrostima. Toliko je fenomena koji ilustruju ono što neki nazivaju »promenom paradigme«,8 »Novim dobom« jer ga obeležava traganje za »mudrošću« ili duhovno samousavršavanje.9
*
Uporedo sa biosferom, svet duha ili kulture pojavljuje se kao drugi veliki kontinent opustošen potrošačkim kapitalizmom. Brojni su razlozi za optužbu. Zar kultura izjedena masovnim medijima ne podseća na okean budalaština i beznačajnosti? Šta preostaje od duhovnog života kad generalno trijumfuje zabava i česta promena televizijskih kanala? Dok simbolički autoritet intelektualnog života slabi, industrije audiovizuelnih programa žanju uspeh, tematski parkovi i igre privlače mase, vreme provedeno ispred televizora se produžava: slavno doba kulture povuklo se u korist carstva zabave.
Još do nedavno, ambicija umetnika i književnika stremila je stvaranju besmrtnih dela; sada je važno biti »poznat«, pojavljivati se u medijima, prodavati veliku količinu proizvoda ograničenog roka trajanja. Klasična kultura postavljala je sebi kao cilj da uzdigne čoveka, kulturne industrije nastoje da ga razonode. »Vrednost duha« o kojoj je govorio Valeri,10 zamenjena je »vrednošću animacije« koja je sistematski u službi tržišne vrednosti.
Pred štetama izazvanim potrošnjom-svetom, mnogi intelektualci žigošu uspon novog »varvarstva«, nihilizma koji uništava sve što je činilo ljudskost čoveka. Jedni spominju »sveopštu desimbolizaciju«, koja se karakteriše nihilističkim svođenjem čoveka na proračunatog pojedinca, oslobođenog svake brige o vrednostima i idealima, isključivo motivisanog novcem i vlastitim interesima.11 Drugi ističu blago varvarstvo relativističke epohe koja, ne prihvatajući objektivno merilo odličnosti, odbija da ustanovi hijerarhijsku razliku između trajne kulture i kulture prolazne potrošnje.12 Mišel Anri tumači medije, a televiziju naročito, kao »u pravom smislu reči varvarsku praksu«.13 Bernar Stigler optužuje logiku »proletarizacije potrošača« koja obuhvata sve načine pojedinačne egzistencije, sve ljudske sposobnosti bilo da su one mentalne, afektivne ili estetske.14 Tako sve što živi hrli prema dehumanizovanom i nihilističkom horizontu punom standardizovanih ljudskih stada, koliko nestalnih toliko žednih vulgarnih zadovoljstava. Transcendentna sfera ideala, umeća življenja, želja za uzdizanjem, sve je to uklonjeno industrijskom potrošnjom, univerzumom koji je integralno postao tržišni. Hiperpotrošačko društvo i intelektualno, moralno i estetsko varvarstvo je ista stvar.
Kult efikasnosti i novca neosporno je pomračio stari ugled »dubokog razmišljanja«; načelo jednokratne upotrebe zauzelo je mesto načela trajnosti; konzumerističko ili turističko ponašanje osvaja područja koja su nekada izazivala divljenje. Ipak, da li imamo pravo da vrednujemo hipertržišni stadijum kao »dekadentni«, nihilistički univerzum, koji je ponovo pao u varvarstvo?
*
Mnoštvo se glasova diže protiv brodoloma jedne civilizacije koju karakteriše raspaljena samoživost, novac-kralj, zamah delinkvencije, vladavina ekonomskog i finansijskog kriminaliteta. Ovi fenomeni koji prate krajnju individualizaciju naše epohe nisu sporni. Ali postoji drugo lice koje sprečava jednostrano izjednačavanje hiperindividualizma sa procesom dekadencije. Da li vlada logika pojedinačnih interesa? Nesumnjivo. Ali istovremeno porivi solidarnosti prema siromašnima, prilozi uplaćeni u korist žrtava bolesti ili katastrofa dostižu vrhunac. Zašto se kritikuje instrumentalizacija vrednosti od strane marketinga? Zašto pravedna trgovina može da naiđe na određeni odjek u javnosti? Kako objasniti mnoštvo udruženja i volontera? Svi ovi fenomeni, kao i mnogi drugi, pokazuju da hiperpotrošačko društvo nije uspelo da u potpunosti poništi vrednost moralnih načela.
Ugasio se politički entuzijazam, nisu i moralna osećanja. Treba otkloniti uporno ponavljanu ideju prema kojoj potrošnja-svet poništava opravdanost svih vrednosti, donosi generalizovani cinizam i relativizam. Daleko od toga da vlada geslo »svejedno je«, većina pojedinaca ima moralna uverenja koja se izražavaju reakcijama ozlojeđenosti kao i različitim vrstama »odgovornih« ili altruističkih ponašanja. Prisustvujemo ne toliko nihilističkoj propasti ideala koliko novom društvenom uređivanju etike usaglašene sa hipermodernim pojedincem. Ideali Dobra i Pravednosti su sve osim mrtvi: čak i ako ne izgrađuju svet po svojoj slici, oni ipak omogućavaju prosuđivanje, kritikovanje, popravljanje nekih prekoračenja ili skretanja individualističko-konzumerističkog kosmosa.
Istina je da naše doba manje svedoči o opadanju svih vrednosti nego o oživljavanju moralne upitanosti povezane sa povlačenjem jakog uticaja politike i velikih sistema smisla. U meri u kojoj raste moć tehnike i tržišta, pokazuje se da etičko područje stiče novi značaj, dostojanstvo, ubrzanje kao što to ilustruju rasprave koje se odnose na biotehnologije, pobačaj i eutanaziju, homoseksualni brak, usvajanje dece od strane homoseksualaca, nošenje islamskog vela, moralno zlostavljanje. Nema katastrofičnog iščezavanja vrednosti već postoji uzlet sukobljenih morala, umnožavanje sistema vrednosti, razuđenost koncepcija dobra koje treba tumačiti kao produbljivanje autonomije moralne sfere, znak pluralističkog liberalnog društva u kojem su vrednosti i njihov društveni izraz oslobođeni autoriteta crkve i tradicije. S jedne strane, prisustvujemo slabljenju moći demokratije nad samom sobom, sa druge ispunjenju volje da društvo i pojedinci preuzmu odgovornost za pravila koja utemeljuju njihovo delovanje. Vrednosti nisu »umrle« nego se ruše moralna heteronomna pravila, a to uslovljava individualizaciju odnosa prema etičkoj sferi. Hiperindividualističko društvo se ne svodi na opsesivni kult privatnih uživanja, ono je isto tako društvo u kojem pojedincu pripada odluka o tome šta treba da radi kroz osmišljavanje pravila svog sopstvenog ponašanja. Konsenzus oko humanističkih demokratskih vrednosti, polet etičke refleksivnosti: kultura treće faze ne može se poistovetiti sa stanjem nihilističkog varvarstva.
*
Nemojmo izjednačiti snage koje se suprotstavljaju konzumerističkoj plimi sa ostacima jednog drugog vremena. Istina je da hiperpotrošačko društvo može postojati jedino ako njegova tendencija nailazi na otpor antagonističkih načela. Ukoliko bi uspelo da odstrani kritički duh, etički zahtev, želju za stvaranjem, napore za samoprevazilaženjem, samim tim bi prestalo da funkcioniše. Hiperpotrošačkom društvu potrebne su protivrečnosti, otpori, granice njegovog vlastitog univerzuma: ono što se suprotstavlja normama hiperpotrošnje treba da bude postavljeno kao uslov njegovog razvoja.
S obzirom na to, kritiku treba usmeriti ne toliko na spiralu tržišnih potreba koliko na osnovne ustanove zadužene da, idealno, »naoružaju« pojedince, da ih obrazuju pružajući im alatke neophodne za razmišljanje, delovanje i samousavršavanje. Konačno, više nas ugrožavaju slabosti naših obrazovnih sistema nego konzumeristička i medijska hipertrofija. Podržavanje vrednih televizijskih programa, sprovođenje ambicioznih kulturnih politika, sve je to odlično ali je pomalo naivno verovati da takve mere mogu biti u stanju da budu stvarna protivteža pomahnitaloj potrošnji. Istina je da će samo interesi i strasti druge vrste moći da podignu bedem pred hiperpotrošačkim naletom. »Kulturniji« mediji, manje podložni diktatu gledanosti i slušanosti nisu na visini zadatka. Ako »spas« postoji, on se nalazi u izumu ili usavršavanju dispozitiva koji omogućuju razvoj i drugih ukusa i sklonosti osim potrošnje. Treba manje da satanizujemo konzumerističku epidemiju a više da potražimo načine koji bi opredelili ljude da se upute raznovrsnijim ciljevima. Šta može navesti ljude da ne traže sreću isključivo u tržišnim dobrima, ako ne drugačije želje i centri interesa: posao, stvaranje, javni angažman? Zahtev budućnosti je smišljanje novih načina obrazovanja i rada koji će omogućiti pojedincima da pronađu identitet i zadovoljstvo i u nečem drugom osim u prolaznim divotama potrošnje.
Reći da danas ne postoji rešenje zamene za treću fazu nikako ne znači da ona predstavlja neku vrstu »kraja istorije«. Prethodna razmišljanja možda mogu delimično da objasne šta bi značio izlazak iz hiperpotrošačkog društva.
Sa potrošačkim kapitalizmom, hedonizam se nametnuo kao vrhunska vrednost a tržišna zadovoljenja kao povlašćeni put sreće. Dokle god kulturom svakodnevnog života bude dominirao taj referentni sistem, ne isključivši mogućnost suočavanja sa ekološkom ili ekonomskom kataklizmom, hiperpotrošačko društvo će nezaustavljivo slediti svoj tok. Ali kada se rode novi načini procenjivanja materijalnih uživanja i trenutnih zadovoljstava, kada se nametne drugačiji način promišljanja obrazovanja i hiperpotrošačko društvo će ustupiti mesto drugom tipu kulture. Buduća promena doći će preko otkrića novih ciljeva i smisla, novih perspektiva i prioriteta u životu. Kad sreća bude manje poistovećena sa zadovoljenjem najvećeg broja potreba i neograničenim obnavljanjem objekata i dokolice, ciklus hiperpotrošnje biće zatvoren. Ova društveno-istorijska promena ne podrazumeva ni odustajanje od materijalnog blagostanja, ni nestanak tržišne organizacije načina života; ona pretpostavlja novi pluralizam vrednosti, novu procenu života koji je izjeden poretkom promenljive potrošnje.
Ko može proreći koliko će vremena biti potrebno da se probudi svest druge vrste, da osvanu novi horizonti, da se pojave novi načini prosuđivanja ubrzanog konzumerizma? Ako je odgovor na ovo pitanje van našeg dometa, ipak postoje znaci koji, ma kako bili različiti, ukazuju na želje za novim usmerenjem, na traganje za »drugačijim« u odnosu na obmane potrošnje i fokusiranost na nju. Ne treba naivno verovati da će ovi »raskoli« biti dovoljni za promenu pravca: oni samo upozoravaju da se umnožavanje i stalna zamena tržišnih dobara ne mogu smatrati jedinom i glavnom čovekovom vokacijom. Doći će dan kad traženje sreće u potrošnji neće više imati istu privlačnu moć, istu pozitivnost: traganje za samoostvarenjem će se na kraju osloboditi beskrajne trke za potrošačkim zadovoljstvima.
Svakako da čas još nije kucnuo i da će proći dosta vremena pre nego što postane vidljiva sva samoobmana koju potrošačka groznica sa sobom nosi. Ipak će taj trenutak,
neizbežno, doći. Kao što je konzumeristička opcija istorijski izum određenog vremena, tako njena budućnost neće biti večna. Prema ovde izloženoj hipotezi, prevrat treba paradoksalno očekivati manje od revolucije načina proizvodnje nego od revolucije vrednosti ili kulturne promene koja ponovo procenjuje mesto neposrednih uživanja. Preokret u hijerarhiji vrednosti koji ne bi najavio vladavinu Natčoveka nego zasigurno postkonzumerističke demokratije u kojima hedonizam ne bi više bio osnovno ili strukturirajuće načelo života. U tom trenutku, na sticanje, kupovinu, beskrajno
 
Joseph Mallord William Turner,
Moonlight
, c. 1840.
obnavljanje robe, neće se više gledati kao na povlašćeni put sreće. Post-hedonizam koji će se neizbežno preneti na vaspitni i obrazovni sistem, na shvatanja dobrog života. Homo consomator verovatno neće iščeznuti: on će izgubiti svoje raskošno imaginarno i pobedničku usredsređenost. Antropolozi daleke budućnosti imaće priliku da sa ljubopitljivošću proučavaju naprednu civilizaciju u kojoj je Homo sapiens obožavao boga koliko beznačajnog toliko i fascinantnog: prolaznu robu.
Brojni su razlozi koji navode na mišljenje da se kultura tržišne sreće ne može smatrati obrascem valjanog života. Ipak, da li su i dovoljni za korenito ukidanje samog načela?
Pošto čovek nije Jedno, filozofija sreće je obavezna da udovolji normama ili načelima antitetičkog života. Treba da priznamo legitimnost hedonističke lakoće a istovremeno i zahtev samoizgradnje kroz mišljenje i delovanje. Drevni filozofi su nastojali da oblikuju mudrog čoveka koji ostaje identičan samom sebi, koji uvek želi isto u povezanosti sa sopstvom i odbacivanju izlišnog. Da li je to stvarno moguće, stvarno poželjno? Ne verujem. Ako je, kao što naglašava Paskal, čovek biće suprotnosti, filozofija sreće ne treba da isključi ni površnost ni »dubinu«, ni lakomislenu zabavu ni teško samouzdizanje. Čovek se menja tokom života i zato ne očekujemo uvek ista zadovoljenja od života. Što znači da bi mogla postojati samo razjedinjena i pluralistička filozofija sreće: filozofija manje skeptična nego eklektična, manje konačna nego pokretna.
U okviru »razuđene« problematike, ne treba toliko optuživati sam konzumerizam koliko njegov prekomerni rast ili imperijalizam koji sprečava razvoj svakovrsnih ljudskih mogućnosti. Zato hipertržišno društvo treba manje postaviti na stub srama nego popraviti i uokviriti. Nije sve za odbacivanje, mnogo toga treba preurediti i uravnotežiti, kako hiperpotrošački poredak sa hiljadu pipaka ne bi pregazio mnoštvo životnih horizonata. Na ovom području, ništa nije završeno, sve treba smisliti i izgraditi bez pouzdanog uzora. Mučan zadatak, nužno nesiguran i beskrajan, jer osvajanje sreće ne može imati kraj.
Ono što je tačno za društvo važi i za pojedinca: čovek ide prema horizontu koji iščezava u meri u kojoj on misli da mu se približava, jer svako rešenje nosi sa sobom nove dileme. Sreću treba svaki put ponovo pronaći, a niko ne poseduje ključeve koji otvaraju vrata obećane zemlje: mi samo znamo da kormilarimo bez pomoći instrumenata i ispravljamo pravac s vremena na vreme, sa više ili manje uspeha. Borimo se za bolje društvo i život, neumorno tragamo za putevima sreće, ali kako ne prepoznati da će nam ono najdragocenije, radost življenja, uvek biti darovana u izobilju?

* Iz: Žil Lipovecki, Paradoksalna sreća, Ogled o hiperpotrošačkom društvu, prevela s francuskog Milica Kozić, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci - Novi Sad 2008, str. 5, 15–16, 112, 125, 132, 153–154, 169, 178, 190–191, 295–296, 300, 354, 370, 380, 391–393, 402–404, 410–412, 414–416, 424–429.

1 Zaki Laidi, Le sacre du présent, Paris Flammarion, Champs, 2000. Takođe Jean Chesneaux, Habiter le temps, Paris, Bayard, 1966.
2 Zaki Laidi, op. cit., p. 217.
3 Elias Canetti, Masse et Puissance, Paris, Gallimard, 1966, p. 17–20.
4 André Comte-Sponville, Le mythe d’Icare. Traité du désespoir et de la béatitude, Paris, PUF, 1988, p. 22.
5 Edgar Morin, L’esprit du temps, op. cit., p. 171–179.
6 Edgar Morin, Sociologie, Paris, Fayard, 1984; Seuil, Points essais, 1994, p. 333; David Riesman, L’abondance, a quoi bon?, Paris, Laffont, 1969, p. 359.
7 Gilles Lipovetsky, »Changer la vie ou l’irruption de l’individualisme transpolitique«, Pouvoirs, no 39, 1986.
8 Marilyn Ferguson, Les enfants du Verseau, Paris, Calmann-Lévy, 1981.
9 Jean Veinette, Nouvelles spiritualités et nouvelles sagesses, Paris, Bayard, 1999; Françoise Champion, »Thérapies et nouvelles spiritualités«, Sciences humaines, no 106, juin 2000; Luc Ferry, L’homme-Dieu ou le sens de la vie, Paris, Grasset, 1996.
10 Paul Valéry, Regards sur le monde actuel, Paris, Gallimard, Folio essais, 2002, p. 211.
11 Dany-Robert Dufour, Patrick Berthier, »Vers un nouveau nihilisme?«, Le Débat, no 123, janvier-février 2003.
12 Alain Finkielkraut, La défaite de la pensée, Paris, Gallimard, 1987; Jean-François Mattéi, La barbarie intérieure, Paris, PUF, 1999.
13 Michel Henry, La barbarie, Paris, Grasset, Le Livre de Poche, 1987, p. 158.
14 Bernard Stiegler, Mécréance et discrédit, Paris, Galilée, 2004.

 
Novinar, u granicama
1.07. - 31.08.2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009