Dinamika
svakidašnjeg života*
Nova modernost je rođena:
ona se podudara sa »civilizacijom želje«
koja se razvila u toku druge polovine
XX veka.
Nalazimo se tek na početku hiperpotrošačkog
društva, jer za sada ništa nije u stanju
da zaustavi pa čak ni uspori ubrzano napredovanje
komercijalizacije iskustva i načina života.
Ipak, pre ili kasnije, naići će trenutak
njegovog prevazilaženja koji će izumeti
nove načine proizvodnje, razmene ali i
vrednovanja potrošnje i promišljanja sreće.
U dalekoj budućnosti, nastaće nova hijerarhija
dobara i vrednosti. Hiperpotrošačko društvo
će postati prošlost, da ustupi mesto drugim
prioritetima, novom imaginarnom društvenog
života i blagostanja. Radi bolje ravnoteže?
Radi veće sreće ljudskog roda?
|
|
|
Razvija se čitava jedna kultura koja poziva čoveka
da okusi trenutna zadovoljstva, da uživa u sreći
ovde i sada, da živi za samog sebe; ona više ne
propisuje odricanje, ona pali neonska slova novog
Jevanđelja: »Kupujte, uživajte, to su zakon i
proroci.« Takvo je potrošačko društvo koje ističe
ambiciju da oslobodi načelo uživanja, da istrgne
čoveka iz prošlosti nedostataka, osujećenja i
asketizma. Nema više disciplinskih i strogih naloga,
tu su navođenja na materijalne želje, slavljenje
dokolice i potrošnje, večno pozivanje na ličnu
sreću. Druga faza odgovara puštanju u orbitu masovnog,
hedonističkog i konzumerističkog individualizma.
Pomama sabijanja vremena protumačena je kao
jedan od znakova ostvarenja novog čovekovog položaja
u vremenu, koji obeležava sakralizacija sadašnjeg
trenutka,
»apsolutna sadašnjost«,
samodovoljna, sve više odvojena od prošlosti i
od budućnosti. Prodirući u svakodnevicu, osvajajući
celinu ljudskih aktivnosti, poredak ubrzanog vremena
utiče da iščezne, kako govore, distanca i neophodan
uzmak za mišljenje, uništava simboličan univerzum,
zatvara čoveka u aktivističku trenutnost.
1
Novi obrazac našeg odnosa prema vremenu, hitnost
je predstavljena kao »društveno metavreme« treće
faze.
2
Hiperpotrošačko društvo ne doživljava samo drobljenje
klasnih kultura, ono je savremenik uzdizanja
jednog istog konzumerističko-emocionalno-individualističkog
obrasca u svim uzrasnim grupama.
Druga faza masovne potrošnje bila je praćena
žestokim objavama komercijalizacije potreba
i programiranjem načina života. Levičarski pokreti,
buntovna omladina, radikalna ekologija objavili
su rat pseudopotrebama, iluzornoj potrošnji
objekata, rasipanju bogatstva. Čitav jedan naraštaj
oštro je napadao vladavinu pasivnosti i generalizovano
uslovljavanje u ime potpune slobode, kreativnosti,
ličnog uživanja.
Ova faza je, očigledno, prošla, jer revolucionarni
duh nije odoleo čarima konzumerističkog
raja. Uzdignuta je
nova kultura koja snove o istorijskom
diskontinuitetu zamenjuje kultom subjektivnog
razvoja, kvaliteta života, beskonačnog
zdravlja. Da li to znači nestanak svakog
suprotstavljanja svetu robe, trijumf potpuno
integrisanog čovečanstva, bez razdora
i antagonizma? Ni najmanje. Daleko od
toga da se nameće univerzum obeležen opštim
pristankom na uslove života, prisustvujemo
nekoj vrsti demokratizacije neslaganja,
budući da je kritika konzumerističkog
društva postala najprihvaćenija stvar.
Koja oblast je još zaštićena
|
|
|
Joseph Mallord William
Turner,
Dido building Carthhage; or the Rise of
the Carthaginian Empire, 1815.
|
|
od jadikovanja i negodovanja potrošača? Bunimo
se protiv reklamne kolonizacije javnog prostora;
brinemo se zbog štetnih zračenja koja šire mobilni
telefoni i mikrotalasne pećnice; žalimo što je
hrana izgubila ukus; ogorčeni smo zbog organski
modifikovanih proizvoda i ekoloških zagađivača;
prigovaramo zbog pretrpanih plaža i unakaženih
pejzaža; negodujemo zbog novih telefonskih neuljudnosti,
turističkih hordi, ružnoće hipermarketa; optužujemo
televiziju da nas zaglupljuje, a reklamu da nas
pretvara u Panurgijeva stada. U meri u kojoj tržišni
poredak osvaja životne navike, umnožavaju se negodovanja
i nezadovoljstva, pošto su svi postali manje ili
više kritičari sveta koji niko, u osnovi, ne želi
suštinski drukčijim. Zaista trijumfuje »jednodimenzionalno
društvo« (Markuze), osim što ono ni na koji način
ne znači iščezavanje suprotnih snaga i potpuno
poistovećenje pojedinaca sa sopstvenom egzistencijom.
Čak je obrnuto: ima utoliko više kritičkog stava
što je dublje pristajanje na
status quo.
Na obzorju se nazire ne poništavanje vrednosti
i osećanja nego mnogo prozaičnija deregulacija
egzistencija, život bez zaštite, veća slabost
i nepostojanost pojedinaca. Hiperpotrošačko
društvo je savremenik spirale zebnje, depresija,
nedostatka samopoštovanja, muke življenja. Sećamo
se reči Vudi Alena: »Bog je mrtav, Frojd je
mrtav, a i ja sâm ne osećam se baš najbolje«:
svako sa sve većim naporom prihvata životne
probleme, svako ima osećaj da je život teži,
haotičniji, »nemogućniji« upravo u vreme kad
materijalni uslovi napreduju. Dok se širi euforija
blagostanja, svako ima, manje ili više, osećanje
da nije proživeo ono što je želeo, da je bio
pogrešno shvaćen, da je na margini »pravog života«.
Ako najveći broj, u ispitivanjima javnog mnjenja,
izjavljuje da je srećan, svi su, u više ili
manje pravilnim razmacima, zabrinuti, mrzovoljni,
nezadovoljni svojim privatnim ili profesionalnim
životom. Čini se da ova civilizacija ne ukida
ljudsku društvenost, ona razara duševni mir
sopstva i mir sa svetom, i sve se dešava kao
da nezadovoljstva sobom napreduju srazmerno
zadovoljstvima koja obezbeđuju tržište. Jedan
korak napred, jedan korak nazad, veselost, lakoća
življenja ne sastaju se sa progresom. Uvek više
materijalnih zadovoljstava, uvek više putovanja,
igre, produžava se životni vek; to nam ipak,
na širokom planu, nije otvorilo vrata radosti
življenja.
Oglašava se euforija, dok očaj napreduje svaki
dan sve više. Materijalno izobilje, deficit
sreće; umnožavanje potrošnih dobara, spirala
oskudice: u hiperpotrošačkom društvu nezadovoljstvo
raste brže nego ponude sreće. Više se troši,
ali se manje živi; što su apetiti za sticanjem
neobuzdaniji više se produbljuju pojedinačna
nezadovoljstva. Rasulo, izneverena očekivanja,
razočaranje, obmana, dosada, novo siromaštvo:
merkantilni univerzum smišljeno pogoršava čovekovu
muku, stavljajući ga u položaj neukrotivog nezadovoljstva.
Tim putem se Penia uzdiže kao amblematična figura
hiperpotrošača, kao simbol »tragike« obilja.
Zbog deregulacije tržišta rada i nestalnosti
radnih mesta, profesionalna sfera je u korenu
rastuće plime osećanja nesigurnosti, rasula,
sumnje u sebe. Mada novi liberalni model sam
po sebi ne objašnjava fenomene demoralizacije:
konzumeristička kultura ima u tome svog udela.
Pošto je ona razbila identitete i kulture klasa,
sve se prenosi na ličnu odgovornost: na taj
način se istiskivanje iz igre sveta rada sve
više doživljava kao nemoć i lični poraz. Prepušten
sam sebi, oslobođeni pojedinac živi kao ličnu
stvar ono što je ekonomska i društvena stvarnost.
Ovo je doba u kome je očita individualizacija
socijalnog neuspeha, i sve ankete pokazuju koliko
nezaposlenost zaokuplja pojedinačne savesti,
dovodi u pitanje lični i socijalni identitet.
Ono što se nekada doživljavalo kao sudbina klase,
doživljava se kao poniženje, lična sramota.
Tako u srcu planete blagostanja raste osećanje
čoveka da je beskoristan u društvu, da je bio
»upotrebljen« pa odbačen, da je u svemu propao.
U dionizijskom slavlju, trebalo je uzburkati
sva čula, pomutiti razum ukidajući sve zabrane.
A danas?
Homo festivus se preobrazio
u običnog prolaznika, u dangubu željnu
fun
atmosfere, animacija i spektakla. Hipermoderno
praznovanje se svodi na golemu
turističku
šetnju statista-učesnika srećnih da se utope u
ljudsku reku, da zauzmu ulicu oslobođenu automobila,
da slušaju orkestre, da posmatraju folklorne priredbe.
Samo decibeli i ljudsko mnoštvo, ono što je Kaneti
zvao »otvorena masa«, i osobena radost koju ona
pruža
3 obnavljaju
nešto od starih oblika neobuzdanosti. Pijanstvo
razuzdanih čula i prekomernog trošenja zamenjeno
je nevinom srećom besposličenja, posmatranja,
osećanja mnoštva. Vreme je simpatičnih ili gostoljubivih
praznika: svečarska ludost ustuknula je pred zabavnom
razboritošću.
Koncept uspeha se danas zahteva na tako sistematski,
tako banalizovan način da imamo pravo da pomislimo
da je zauzeo mesto koje su nekad imale tematike
otuđenja i eksploatacije. Ne samo da on daje
jasno, jedinstveno, potpuno objašnjenje za »nelagodnost
u kulturi«, nego on dopušta opštu kritiku sitnih
kao i velikih životnih aktivnosti, u trenutku
kad marksistički pristup nije više u modi. Šta
nas tlači? Od čega patimo? Svaka epoha predlaže
ključ za odgonetanje nesreća postojanja: klasna
dominacija se više ne prihvata, mi smo je zamenili
dehumanizovanim ugnjetavanjem tehničkih normi,
opštom trkom za izvrsnošću.
Posle senzacionalizma crne hronike i ekskluzivnih
vesti iz političkog života, naše doba privučeno
je egzibicionizmom intimnosti običnog čoveka.
Dokle dopire ova »pornografija duše«? Pitanje
se postavlja jer seks i izopačenosti, fobije
i opsesije ne predstavljaju više prepreke otvorenom
izlaganju neke ličnosti očima javnosti. No da
li ono što važi za Erosa važi i za sve pregibe
duše? Da li su oborene sve zabrane koje se odnose
na intimno? Nikako.
Pojedinci govore da su srećni jer priznati suprotno
»nije dobro za stanje duha«. U hiperpotrošačkom
društvu, ljudi se ne štite više protiv urokljivosti
drugog nego protiv svojih vlastitih negativnih
procena koje im, suviše opovrgavajuće, šalju
žalosnu sliku o njima samima. Radi se u suštini
o stavu koji teži da otkloni obeshrabrenje,
da sačuva poverenje u nas same.
Uticaj, slava, talenat, pobeda, profesionalno
napredovanje, lepota, zavodljivost, ljubavne pobede,
sreća u ljubavi, to je ono što budi zavist u hipermodernim
vremenima. Kada caruje potrošnja-svet, dobra koja
nije moguće kupiti pothranjuju žalosne strasti.
Svakako, sreća i zadovoljstvo drugog uvek su bili
elementi koji su pokretali reakcije zavisti: ova
istina se, jednostavno, nameće sa »čistijom« očiglednošću.
Jasno je da se nalazimo u epohi postmaterijalističke
ili egzistencijalne zavisti.
Da li preobilna ponuda sreće ustanovljava novi
teror? Zar ne postoji i druga strana medalje?
Kako ne primetiti da preteranost rajskih obećanja
ima takođe za posledicu obezbeđivanje razloga
za nadu u poboljšanje naše sudbine? Tvrditi da
»je srećan čovek onaj koji se više ničemu ne nada«
4
znači odveć negovati veštinu paradoksa. Naravno,
sa nadanjem rastu iluzije i razočarenja, no šta
je život bez snova o nekom boljem ili drugačijem?
Da li očekujemo suviše? Možda, ali za većinu smrtnika
i za život kakav jeste, nulti stepen nade je hiljadu
puta gori: on znači beznađe, apsolutnu utučenost.
Buduća sreća ne poistovećuje se sa iluzornom srećom
jer ona takođe dopušta da se stekne poverenje
u život, da pogled u budućnost bude obojen izvesnim
optimizmom. Filozof zaista može reći da »je u
očajanju mudrost«, ali život zahteva nadu i nijedno
društvo nije moguće bez korpusa mitova, predstava
i verovanja koji pokazuju da je bolje moguće.
Na ovoj ravni, Niče ima pravo: iluzije, zamisli,
prividi su neophodni životu zato što život treba
da uliva poverenje. Prema tome, zalutali bismo
ako bismo izjednačili obećanja hiperpotrošačkog
društva sa sistemom zastrašivanja i okrivljavanja
kad su ona najpre kompleks mitova, snova, imaginarnih
značenja koji, oživljavajući ciljeve i poverenje
u budućnost, kiseonikom obogaćuju sadašnjost često
bez daha. Ako, kao što ćemo videti, postoji obmana
mudrosti, postoji i mudrost obmane.
Razlozi za nadu su utoliko nužniji što je naše
doba u velikoj meri savladano osećanjem nemoći
u odnosu na upravljanje svetskim tokovima. Hipertrofija
eudemonističke mitologije ima zadatak da napravi
protivtežu osećanju neposedovanja kroz snaženje
ideje da nesreća nije sudbina, da postoje putevi
ako ne da se bude srećan, ono barem da sve ne
ide toliko loše. Time ova bezoblična masa značenja
i euforičnih predstava funkcioniše ne toliko
kao »kolektivna droga« koliko kao podsticaj
na obnavljanje okvira i elemenata naših egzistencija,
ohrabrenje na »promenu života«. Stvarajući nove
centre interesa i nove perspektive, ona je manje
dogma ili obavezujući mehanizam nego stavljanje
egzistencija u pokret, a istovremeno instrument
njihovog subjektivnog prisvajanja.
Hiperpotrošačko društvo ima mnogo mana, ali
nema sve mane: ono prihvata čoveka takvog kakav
on jeste, mnogostran, lakomislen i protivrečan,
sa njegovim željama za zabavom i begom u kojima
doista nema uzvišene plemenitosti ali koje,
ipak, čine sastavni deo života.
Ecce homo.
Neophodno je bez sumnje korigovati hiperpotrošačko
društvo, preusmeriti ga prema putevima manje
nejednakim a »odgovornijim«: ne ipak do mere
preokretanja »lake« ekonomije u korist neke
vrste racionalnog asketizma. Jer bismo se još
jednom uverili da je put do pakla popločan najboljim
namerama.
Sreća je središnja vrednost, veliki ideal koji
bez predaha slavi konzumeristička civilizacija.
No ova trajnost eudemonističke mitologije nikako
ne sprečava raznovrsnost njenih sadržaja ili tema.
Ako se osvrnemo na tok druge polovine XX veka,
moguće je uočiti, veoma pojednostavljeno, tri
obrasca ili tri momenta koji su izgradili društveno
imaginarno sreće u vreme masovne potrošnje.
Računajući od 1950-ih godina, prvi obrazac samoostvarenja
raspoređen je oko dva glavna stožera: materijalističkog
života i afektivnog života, »stvari« i srca, mitologije
potrošnje i mitologije ljubavi.
5
Dva referentna sistema koja su, uporedo, prenosila
masovnu »
konkretnu mikro-utopiju« ili
»utopizam privatnog života«.
6
Nije nekorisno istaći da ovaj bipolarni obrazac
nije, nakon pola veka, izgubio ništa od svoje
privlačnosti.
U godinama zamaha omladinske pobune rađa se druga
mitologija. Ona se temelji na
veličanju
individualnog oslobođenja, frontalno se suprotstavljajući
normama koje važe za potrošnu robu i tradicionalni
moral. Napadajući lažne potrebe i seksualnu represiju,
ovo osporavateljsko vreme daje prednost autentičnosti
jastva i emancipaciji tela. Čak i izraz »sreća«
nema više uspeha, toliko je povezan sa porodičnim
i malograđanskim stegama. Prvenstvo se daje uživanju,
praznovanju, želji bez ograničenja. Tokom kratke
obnove, novi obrazac je potvrdio
transgresivnu
i transpolitičku utopiju.
7
Sa trećom fazom, ideologija sreće doživljava novu
reformu. Podeli konzumeristička sreća/ljubavna
sreća sada se pridružuje rascep koji suprotstavlja
materijalističku sreću i duhovnu sreću, sreću-pokret
i sreću-ravnotežu. O ovom »psiho-spiritualnom«
obrascu svedoči nagli razvoj novih oblika religioznosti,
porast zanimanja za duhovne puteve i mističke
tradicije, uspeh drevnih mudrosti. Cvetaju knjige
i seminari, instituti i radionice koji nude psiho-telesne
ili psiho-ezoterične prakse namenjene ličnom usavršavanju.
Uporedo, budizam, mistika, verska
ili spiritualna literatura doživljavaju zapaženi
uspeh. Sve je praćeno novim oduševljenjem prema
filozofiji života i starim mudrostima. Toliko
je fenomena koji ilustruju ono što neki nazivaju
»promenom paradigme«,
8
»Novim dobom« jer ga obeležava traganje za »mudrošću«
ili duhovno samousavršavanje.
9
Uporedo sa biosferom, svet duha ili kulture
pojavljuje se kao drugi veliki kontinent opustošen
potrošačkim kapitalizmom. Brojni su razlozi za
optužbu. Zar kultura izjedena masovnim medijima
ne podseća na okean budalaština i beznačajnosti?
Šta preostaje od duhovnog života kad generalno
trijumfuje zabava i česta promena televizijskih
kanala? Dok simbolički autoritet intelektualnog
života slabi, industrije audiovizuelnih programa
žanju uspeh, tematski parkovi i igre privlače
mase, vreme provedeno ispred televizora se produžava:
slavno doba kulture povuklo se u korist carstva
zabave.
Još do nedavno, ambicija umetnika i književnika
stremila je stvaranju besmrtnih dela; sada je
važno biti »poznat«, pojavljivati se u medijima,
prodavati veliku količinu proizvoda ograničenog
roka trajanja. Klasična kultura postavljala je
sebi kao cilj da uzdigne čoveka, kulturne industrije
nastoje da ga razonode. »Vrednost duha« o kojoj
je govorio Valeri,
10
zamenjena je »vrednošću animacije« koja je sistematski
u službi tržišne vrednosti.
Pred štetama izazvanim potrošnjom-svetom, mnogi
intelektualci žigošu uspon novog »varvarstva«,
nihilizma koji uništava sve što je činilo ljudskost
čoveka. Jedni spominju »sveopštu desimbolizaciju«,
koja se karakteriše nihilističkim svođenjem čoveka
na
proračunatog pojedinca, oslobođenog
svake brige o vrednostima i idealima, isključivo
motivisanog novcem i vlastitim interesima.
11
Drugi ističu blago varvarstvo relativističke epohe
koja, ne prihvatajući objektivno merilo odličnosti,
odbija da ustanovi hijerarhijsku razliku između
trajne kulture i kulture prolazne potrošnje.
12
Mišel Anri tumači medije, a televiziju naročito,
kao »u pravom smislu reči varvarsku praksu«.
13
Bernar Stigler optužuje logiku »proletarizacije
potrošača« koja obuhvata sve načine pojedinačne
egzistencije, sve ljudske sposobnosti bilo da
su one mentalne, afektivne ili estetske.
14
Tako sve što živi hrli prema dehumanizovanom i
nihilističkom horizontu punom standardizovanih
ljudskih stada, koliko nestalnih toliko žednih
vulgarnih zadovoljstava. Transcendentna sfera
ideala, umeća življenja, želja za uzdizanjem,
sve je to uklonjeno industrijskom potrošnjom,
univerzumom koji je integralno postao tržišni.
Hiperpotrošačko društvo i intelektualno, moralno
i estetsko varvarstvo je ista stvar.
Kult efikasnosti i novca neosporno je pomračio
stari ugled »dubokog razmišljanja«; načelo jednokratne
upotrebe zauzelo je mesto načela trajnosti;
konzumerističko ili turističko ponašanje osvaja
područja koja su nekada izazivala divljenje.
Ipak, da li imamo pravo da vrednujemo hipertržišni
stadijum kao »dekadentni«, nihilistički univerzum,
koji je ponovo pao u varvarstvo?
Mnoštvo se glasova diže protiv brodoloma jedne
civilizacije koju karakteriše raspaljena samoživost,
novac-kralj, zamah delinkvencije, vladavina
ekonomskog i finansijskog kriminaliteta. Ovi
fenomeni koji prate krajnju individualizaciju
naše epohe nisu sporni. Ali postoji drugo lice
koje sprečava jednostrano izjednačavanje hiperindividualizma
sa procesom dekadencije. Da li vlada logika
pojedinačnih interesa? Nesumnjivo. Ali istovremeno
porivi solidarnosti prema siromašnima, prilozi
uplaćeni u korist žrtava bolesti ili katastrofa
dostižu vrhunac. Zašto se kritikuje instrumentalizacija
vrednosti od strane marketinga? Zašto pravedna
trgovina može da naiđe na određeni odjek u javnosti?
Kako objasniti mnoštvo udruženja i volontera?
Svi ovi fenomeni, kao i mnogi drugi, pokazuju
da hiperpotrošačko društvo nije uspelo da u
potpunosti poništi vrednost moralnih načela.
Ugasio se politički entuzijazam, nisu i moralna
osećanja. Treba otkloniti uporno ponavljanu
ideju prema kojoj potrošnja-svet poništava opravdanost
svih vrednosti, donosi generalizovani cinizam
i relativizam. Daleko od toga da vlada geslo
»svejedno je«, većina pojedinaca ima moralna
uverenja koja se izražavaju reakcijama ozlojeđenosti
kao i različitim vrstama »odgovornih« ili altruističkih
ponašanja. Prisustvujemo ne toliko nihilističkoj
propasti ideala koliko novom društvenom uređivanju
etike usaglašene sa hipermodernim pojedincem.
Ideali Dobra i Pravednosti su sve osim mrtvi:
čak i ako ne izgrađuju svet po svojoj slici,
oni ipak omogućavaju prosuđivanje, kritikovanje,
popravljanje nekih prekoračenja ili skretanja
individualističko-konzumerističkog kosmosa.
Istina je da naše doba manje svedoči o opadanju
svih vrednosti nego o oživljavanju moralne upitanosti
povezane sa povlačenjem jakog uticaja politike
i velikih sistema smisla. U meri u kojoj raste
moć tehnike i tržišta, pokazuje se da etičko
područje stiče novi značaj, dostojanstvo, ubrzanje
kao što to ilustruju rasprave koje se odnose
na biotehnologije, pobačaj i eutanaziju, homoseksualni
brak, usvajanje dece od strane homoseksualaca,
nošenje islamskog vela, moralno zlostavljanje.
Nema katastrofičnog iščezavanja vrednosti već
postoji uzlet sukobljenih morala, umnožavanje
sistema vrednosti, razuđenost koncepcija dobra
koje treba tumačiti kao produbljivanje autonomije
moralne sfere, znak pluralističkog liberalnog
društva u kojem su vrednosti i njihov društveni
izraz oslobođeni autoriteta crkve i tradicije.
S jedne strane, prisustvujemo slabljenju moći
demokratije nad samom sobom, sa druge ispunjenju
volje da društvo i pojedinci preuzmu odgovornost
za pravila koja utemeljuju njihovo delovanje.
Vrednosti nisu »umrle« nego se ruše moralna
heteronomna pravila, a to uslovljava individualizaciju
odnosa prema etičkoj sferi. Hiperindividualističko
društvo se ne svodi na opsesivni kult privatnih
uživanja, ono je isto tako društvo u kojem pojedincu
pripada odluka o tome šta treba da radi kroz
osmišljavanje pravila svog sopstvenog ponašanja.
Konsenzus oko humanističkih demokratskih vrednosti,
polet etičke refleksivnosti: kultura treće faze
ne može se poistovetiti sa stanjem nihilističkog
varvarstva.
Nemojmo izjednačiti snage koje se suprotstavljaju
konzumerističkoj plimi sa ostacima jednog drugog
vremena. Istina je da hiperpotrošačko društvo
može postojati jedino ako njegova tendencija
nailazi na otpor antagonističkih načela. Ukoliko
bi uspelo da odstrani kritički duh, etički zahtev,
želju za stvaranjem, napore za samoprevazilaženjem,
samim tim bi prestalo da funkcioniše. Hiperpotrošačkom
društvu potrebne su protivrečnosti, otpori,
granice njegovog vlastitog univerzuma: ono što
se suprotstavlja normama hiperpotrošnje treba
da bude postavljeno kao uslov njegovog razvoja.
S obzirom na to, kritiku treba usmeriti ne toliko
na spiralu tržišnih potreba koliko na osnovne
ustanove zadužene da, idealno, »naoružaju« pojedince,
da ih obrazuju pružajući im alatke neophodne
za razmišljanje, delovanje i samousavršavanje.
Konačno, više nas ugrožavaju slabosti naših
obrazovnih sistema nego konzumeristička i medijska
hipertrofija. Podržavanje vrednih televizijskih
programa, sprovođenje ambicioznih kulturnih
politika, sve je to odlično ali je pomalo naivno
verovati da takve mere mogu biti u stanju da
budu stvarna protivteža pomahnitaloj potrošnji.
Istina je da će samo interesi i strasti druge
vrste moći da podignu bedem pred hiperpotrošačkim
naletom. »Kulturniji« mediji, manje podložni
diktatu gledanosti i slušanosti nisu na visini
zadatka. Ako »spas« postoji, on se nalazi u
izumu ili usavršavanju dispozitiva koji omogućuju
razvoj i drugih ukusa i sklonosti osim potrošnje.
Treba manje da satanizujemo konzumerističku
epidemiju a više da potražimo načine koji bi
opredelili ljude da se upute raznovrsnijim ciljevima.
Šta može navesti ljude da ne traže sreću isključivo
u tržišnim dobrima, ako ne drugačije želje i
centri interesa: posao, stvaranje, javni angažman?
Zahtev budućnosti je smišljanje novih načina
obrazovanja i rada koji će omogućiti pojedincima
da pronađu identitet i zadovoljstvo i u nečem
drugom osim u prolaznim divotama potrošnje.
Reći da danas ne postoji rešenje zamene za treću
fazu nikako ne znači da ona predstavlja neku
vrstu »kraja istorije«. Prethodna razmišljanja
možda mogu delimično da objasne šta bi značio
izlazak iz hiperpotrošačkog društva.
Sa potrošačkim kapitalizmom, hedonizam se nametnuo
kao vrhunska vrednost a tržišna zadovoljenja
kao povlašćeni put sreće. Dokle god kulturom
svakodnevnog života bude dominirao taj referentni
sistem, ne isključivši mogućnost suočavanja
sa ekološkom ili ekonomskom kataklizmom, hiperpotrošačko
društvo će nezaustavljivo slediti svoj tok.
Ali kada se rode novi načini procenjivanja materijalnih
uživanja i trenutnih zadovoljstava, kada se
nametne drugačiji način promišljanja obrazovanja
i hiperpotrošačko društvo će ustupiti mesto
drugom tipu kulture. Buduća promena doći će
preko otkrića novih ciljeva i smisla, novih
perspektiva i prioriteta u životu. Kad sreća
bude manje poistovećena sa zadovoljenjem najvećeg
broja potreba i neograničenim obnavljanjem objekata
i dokolice, ciklus hiperpotrošnje biće zatvoren.
Ova društveno-istorijska promena ne podrazumeva
ni odustajanje od materijalnog blagostanja,
ni nestanak tržišne organizacije načina života;
ona pretpostavlja novi pluralizam vrednosti,
novu procenu života koji je izjeden poretkom
promenljive potrošnje.
Ko može proreći koliko će vremena biti potrebno
da se probudi svest druge vrste, da osvanu novi
horizonti, da se pojave novi načini prosuđivanja
ubrzanog konzumerizma? Ako je odgovor na ovo
pitanje van našeg dometa, ipak postoje znaci
koji, ma kako bili različiti, ukazuju na želje
za novim usmerenjem, na traganje za »drugačijim«
u odnosu na obmane potrošnje i fokusiranost
na nju. Ne treba naivno verovati da će ovi »raskoli«
biti dovoljni za promenu pravca: oni samo upozoravaju
da se umnožavanje i stalna zamena tržišnih dobara
ne mogu smatrati jedinom i glavnom čovekovom
vokacijom. Doći će dan kad traženje sreće u
potrošnji neće više imati istu privlačnu moć,
istu pozitivnost: traganje za samoostvarenjem
će se na kraju osloboditi beskrajne trke za
potrošačkim zadovoljstvima.
Svakako da čas još nije kucnuo i da će proći dosta
vremena pre nego što postane vidljiva sva samoobmana
koju potrošačka groznica sa sobom nosi. Ipak će
taj trenutak,
neizbežno, doći. Kao
što je konzumeristička opcija istorijski
izum određenog vremena, tako njena budućnost
neće biti večna. Prema ovde izloženoj
hipotezi, prevrat treba paradoksalno očekivati
manje od revolucije načina proizvodnje
nego od revolucije vrednosti ili kulturne
promene koja ponovo procenjuje mesto neposrednih
uživanja. Preokret u hijerarhiji vrednosti
koji ne bi najavio vladavinu Natčoveka
nego zasigurno postkonzumerističke demokratije
u kojima hedonizam ne bi više bio osnovno
ili strukturirajuće načelo života. U tom
trenutku, na sticanje, kupovinu, beskrajno
|
|
|
Joseph Mallord William
Turner,
Moonlight, c. 1840.
|
|
obnavljanje robe, neće se više gledati kao na
povlašćeni put sreće. Post-hedonizam koji će se
neizbežno preneti na vaspitni i obrazovni sistem,
na shvatanja dobrog života.
Homo consomator
verovatno neće iščeznuti: on će izgubiti svoje
raskošno imaginarno i pobedničku usredsređenost.
Antropolozi daleke budućnosti imaće priliku da
sa ljubopitljivošću proučavaju naprednu civilizaciju
u kojoj je
Homo sapiens obožavao boga
koliko beznačajnog toliko i fascinantnog: prolaznu
robu.
Brojni su razlozi koji navode na mišljenje da
se kultura tržišne sreće ne može smatrati obrascem
valjanog života. Ipak, da li su i dovoljni za
korenito ukidanje samog načela?
Pošto čovek nije Jedno, filozofija sreće je
obavezna da udovolji normama ili načelima antitetičkog
života. Treba da priznamo legitimnost hedonističke
lakoće a istovremeno i zahtev samoizgradnje
kroz mišljenje i delovanje. Drevni filozofi
su nastojali da oblikuju mudrog čoveka koji
ostaje identičan samom sebi, koji uvek želi
isto u povezanosti sa sopstvom i odbacivanju
izlišnog. Da li je to stvarno moguće, stvarno
poželjno? Ne verujem. Ako je, kao što naglašava
Paskal, čovek biće suprotnosti, filozofija sreće
ne treba da isključi ni površnost ni »dubinu«,
ni lakomislenu zabavu ni teško samouzdizanje.
Čovek se menja tokom života i zato ne očekujemo
uvek ista zadovoljenja od života. Što znači
da bi mogla postojati samo razjedinjena i pluralistička
filozofija sreće: filozofija manje skeptična
nego eklektična, manje konačna nego pokretna.
U okviru »razuđene« problematike, ne treba toliko
optuživati sam konzumerizam koliko njegov prekomerni
rast ili imperijalizam koji sprečava razvoj
svakovrsnih ljudskih mogućnosti. Zato hipertržišno
društvo treba manje postaviti na stub srama
nego popraviti i uokviriti. Nije sve za odbacivanje,
mnogo toga treba preurediti i uravnotežiti,
kako hiperpotrošački poredak sa hiljadu pipaka
ne bi pregazio mnoštvo životnih horizonata.
Na ovom području, ništa nije završeno, sve treba
smisliti i izgraditi bez pouzdanog uzora. Mučan
zadatak, nužno nesiguran i beskrajan, jer osvajanje
sreće ne može imati kraj.
Ono što je tačno za društvo važi i za pojedinca:
čovek ide prema horizontu koji iščezava u meri
u kojoj on misli da mu se približava, jer svako
rešenje nosi sa sobom nove dileme. Sreću treba
svaki put ponovo pronaći, a niko ne poseduje ključeve
koji otvaraju vrata obećane zemlje: mi samo znamo
da kormilarimo bez pomoći instrumenata i ispravljamo
pravac s vremena na vreme, sa više ili manje uspeha.
Borimo se za bolje društvo i život, neumorno tragamo
za putevima sreće, ali kako ne prepoznati da će
nam ono najdragocenije, radost življenja, uvek
biti darovana u izobilju?
* Iz:
Žil Lipovecki, Paradoksalna sreća,
Ogled o hiperpotrošačkom društvu, prevela
s francuskog Milica Kozić, Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci - Novi
Sad 2008, str. 5, 15–16, 112, 125, 132, 153–154,
169, 178, 190–191, 295–296, 300, 354, 370, 380,
391–393, 402–404, 410–412, 414–416, 424–429.
1 Zaki Laidi,
Le sacre du présent, Paris Flammarion,
Champs, 2000. Takođe Jean Chesneaux, Habiter
le temps, Paris, Bayard, 1966.
2 Zaki Laidi,
op. cit., p. 217.
3 Elias Canetti,
Masse et Puissance, Paris, Gallimard,
1966, p. 17–20.
4 André Comte-Sponville,
Le mythe d’Icare. Traité du désespoir et
de la béatitude, Paris, PUF, 1988, p. 22.
5 Edgar Morin,
L’esprit du temps, op. cit., p. 171–179.
6 Edgar Morin,
Sociologie, Paris, Fayard, 1984; Seuil,
Points essais, 1994, p. 333; David Riesman,
L’abondance, a quoi bon?, Paris, Laffont,
1969, p. 359.
7 Gilles
Lipovetsky, »Changer la vie ou l’irruption de
l’individualisme transpolitique«, Pouvoirs,
no 39, 1986.
8 Marilyn
Ferguson, Les enfants du Verseau, Paris,
Calmann-Lévy, 1981.
9 Jean Veinette,
Nouvelles spiritualités et nouvelles sagesses,
Paris, Bayard, 1999; Françoise Champion, »Thérapies
et nouvelles spiritualités«, Sciences humaines,
no 106, juin 2000; Luc Ferry, L’homme-Dieu
ou le sens de la vie, Paris, Grasset, 1996.
10 Paul
Valéry, Regards sur le monde actuel,
Paris, Gallimard, Folio essais, 2002, p. 211.
11 Dany-Robert
Dufour, Patrick Berthier, »Vers un nouveau nihilisme?«,
Le Débat, no 123, janvier-février 2003.
12 Alain
Finkielkraut, La défaite de la pensée,
Paris, Gallimard, 1987; Jean-François Mattéi,
La barbarie intérieure, Paris, PUF,
1999.
13 Michel
Henry, La barbarie, Paris, Grasset,
Le Livre de Poche, 1987, p. 158.
14 Bernard
Stiegler, Mécréance et discrédit, Paris,
Galilée, 2004.