Početna stana
 
 
 
     

 

Mali ateistički organon

Fuga divina

Kada su se staroslovenske mase pokrenule, i njihova neka plemena probila kroz tmušu i tminu iz svojih močvarnih staništa i pustolina i obrela na krajnjim granicama juga pred nepreglednom morskom pučinom, sunčanom i toplom, morala su pasti ničice i zahvaliti za taj dar i ugođaj svojim paganskim idolima i zaštitnicima, kumirima Perunu, Vesni, Striboru, Svevidu... ne sluteći da kao varvari upadaju u košmar(e) već uveliko oronulih civilizacija.
Olimp je razoren, Zevs sa čitavom svojom komparserijom raspršen kao neka pozorišna trupa nenadarenih glumaca, isto tako i njegov alter ego Jupiter sa svojim Junonama, adoptivnim Minervama i ostalim nebeskim ansamblom. Zajedno sa njihovim Pitijama i Vestalkama, augurima i auspicima, koje će ubuduće zameniti hijerarhizovana sveštenička oligarhija.
Na scenu je već stupio mladi Raspeti Hebrej i otvorio novu svetsku religijsku sezonu, koja traje do dana današnjeg.
Legende, predanja i fantazije, fabuliranja u sprezi sa nasleđenom pismenošću skribomanski su profunkcionisale u održavanju i deifikaciji carskog prvo robovlasničkog a zatim i feudalnog legitimiteta.
Utvrđen je institut Crkve.
Od skromnih odevnih krpica i bedne obuće obogotvorene ličnosti i osobe prekrivene su svilom i baršunom a izredigovana (cenzurisana i falsifikovana) Sveta-sakrosantna Knjiga nad Knjigama ustanovljena kao vrhovni božji i državni Zakon.
Biblija. (NZ)
U njeno ime nastavljeno je natapanje krvlju već obilno natopljenog tla tom ljudskom životnom supstancom, kao i tla na koje su tada stupili (ti) Južni Sloveni (kasniji Jugosloveni, a kako se vidi, i od pamtiveka).
Dočekalo ih je svrstavanje i razvrstavanje pod biskupsku mitru ili ortodoksnu kamilavku. Raspinjanje u ime Raspetog.
Novi mitovi (s)rušili su njihove paganske idole.
Dvehiljadegodišnja tortura, zaglupljivanje i religijsko-crkvena magluština.
 
Mi smo se klali, mati moja draga, i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali kao pijani barbari, za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je laž, laž grozna. Ni crna ni bijela.
Laž knjige, riječi i raspela...
Ona pitanja koja danas možemo darvinistički da postavimo dugi niz godina bila su nemoguća.
Danas možemo na jednostavnijim činjenicama da vekovne biblijske marazme dovedemo u sumnju i ukažemo na njihovu besmislenost kao plodove fantazijske elaboracije.
Prva stanica Postanja. Zapravo polazna stanica: Raj.
Eden u kojem su se uz dragog boga dosađivali kao jedini ljudski par – Adam i Eva, dok nisu podlegli svojim žlezdama po nagovoru rajskog reptila da zagrizu plod jabukovog drveta, da se »spoznaju« i odmah zastide svoje nagosti u čemu im je pripomogao smokvin list ili list vinove loze (ovaj potonji većinom kao likovni apokrif, pre bi bio u domenu mukotrpne agrikulturne obrade i s njom u vezi prokletstva »u znoju lica svoga«), dakle da se njima jedan pred drugim osramoćeni pokriju.
biblijska slika prve flore i faune.
Međutim, među pitomim rajskim zverima (naravno bez tih atribucija) za ono doba sastavljačima legende tada nije bilo, sasvim razumljivo, saznanje, primerice, o dinosaurusima dostupno, pa ih tako i nema u Stvoriteljevom panoptikumu.
Bio bi to prvi činjenični dokaz za ozbiljnu sumnju: zašto u hrišćanskom prasvetu nema praživotinja (bar onih najkrupnijih) – dinosaurusa i mamuta kao izumrlih ili kasnijih kao mutiranih? Osim onih autorima tada viđenih i poznatih.
Ono pak što bi spadalo u metafizički diskurs hrišćanske moralke na prvu temu bile bi nedoumice ako je onaj koji sve zna stvorio antipode (iz Adamovog rebra) kojima će se desiti ono što se desilo – nije li tu u toj igri bilo neke podmukle zluradosti, pakosti i cinizma a onda i izostanak praštanja koje se vezuje uz prirodu božanske dobrote?
Drugo, krucijalno pitanje odnosi se na kasniji period: ako je hrišćanstvo univerzalno objavljenje, kako to da se Kristofer Kolumbo (otkrićem 1492. A. D.) u Americi nije susreo s njime, tamo ga zatekao, nego mu se pripisala uloga i misija (v. Pol Klodel) nosioca »božanske« upravo hrišćanske poruke na kontinent i mesto (Jamajku) za koje nije ni pretpostavljao da nije ono kuda se uputio? (I zašto to sve sa tolikim zakašnjenjem?)
Dakle, hrišćanstvo je imalo uski, regionalni opseg i značaj u svojim granicama: rimsko-romelijskim (vizantijskim), grčko-latinskim, prevashodno evropskim. I sa tih područja predstavljalo rasadnik.
U veku otkrića Amerike, nekako istodobno, dvadesetak godina ranije, zahvaljujući Mikelanđelu javlja se prva antropomorfna predstava božjeg lika.
I treće, u šumi sumnjivih podataka i činjenica o božjoj moći ne bezrazložno stoji i enigma zašto Domini Deus iliti Gospod Bog nije dozvolio da se bar njegove crkve ujedine i sprečio da se glože međusobno.
Sve u svemu, kad se pogleda i sumira dvehiljadegodišnji rezultat onoga što je On »stvorio«, pre bi (da je tako) on trebalo da moli ljude da mu oproste a ne On njima, što se propoveda i grmi sa svih oltara i amvona ovoga sveta.
 
...I ničeg nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?

(Stihovi M. Krleže)
Posle ove tri uzgredne »marginalije« uz hrpu deističkih spisa (od patristike, skolastike, jezuitizma i današnjih crnorizaca), može se mirne savesti reći da su religija i njen institut Crkve, kao fantazmagorije jedino kao pozitivan i prihvatljiv rezultat dale na području »in artibus et musicis«. Ta grandiozna duhovna građevina »nesretne svesti« (Hegel) opiruće neumitnosti pred smrtnim fatumom čoveka – neodvaženog za smrt (Hajdeger)...
Dakle jedino i izuzetno: pasije, kantate, oratoriji, rekvijemi. Katedrale, srednjovekovni hramovi i freske, oslikana Sikstinska kapela, Piete, Da Vinčijeva »Poslednja večera« (renesansno ambijentizirana). Skulpture biblijskih ličnosti... (ali i gomila kiča!).
Tolstojevo »Vaskrsenje«, Malerova simfonijska replika Uskrsnuća i Njegoševa »Luča mikrokozma« samo su himnične varijacije na karnevalsko-farsičnu sliku ustajanja mirijade pomrlih (i ubijenih) iz njihovih žalosnih grobova.
  Jelašin Sinovec
 
Pravoslavlje u svetu – strategija i otpori
1.07. - 31.08.2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009