Kada su se staroslovenske mase pokrenule, i njihova
neka plemena probila kroz tmušu i tminu iz svojih
močvarnih staništa i pustolina i obrela na krajnjim
granicama juga pred nepreglednom morskom pučinom,
sunčanom i toplom, morala su pasti ničice i zahvaliti
za taj dar i ugođaj svojim paganskim idolima i zaštitnicima,
kumirima Perunu, Vesni, Striboru, Svevidu... ne
sluteći da kao varvari upadaju u košmar(e) već uveliko
oronulih civilizacija.
Olimp je razoren, Zevs sa čitavom svojom komparserijom
raspršen kao neka pozorišna trupa nenadarenih glumaca,
isto tako i njegov alter ego Jupiter sa svojim Junonama,
adoptivnim Minervama i ostalim nebeskim ansamblom.
Zajedno sa njihovim Pitijama i Vestalkama, augurima
i auspicima, koje će ubuduće zameniti hijerarhizovana
sveštenička oligarhija.
Na scenu je već stupio mladi Raspeti Hebrej i otvorio
novu svetsku religijsku sezonu, koja traje do dana
današnjeg.
Legende, predanja i fantazije, fabuliranja u sprezi
sa nasleđenom pismenošću skribomanski su profunkcionisale
u održavanju i deifikaciji carskog prvo robovlasničkog
a zatim i feudalnog legitimiteta.
Utvrđen je institut Crkve.
Od skromnih odevnih krpica i bedne obuće obogotvorene
ličnosti i osobe prekrivene su svilom i baršunom
a izredigovana (cenzurisana i falsifikovana) Sveta-sakrosantna
Knjiga nad Knjigama ustanovljena kao vrhovni božji
i državni Zakon.
Biblija. (NZ)
U njeno ime nastavljeno je natapanje krvlju već
obilno natopljenog tla tom ljudskom životnom supstancom,
kao i tla na koje su tada stupili (ti) Južni Sloveni
(kasniji Jugosloveni, a kako se vidi, i od pamtiveka).
Dočekalo ih je svrstavanje i razvrstavanje pod biskupsku
mitru ili ortodoksnu kamilavku. Raspinjanje u ime
Raspetog.
Novi mitovi (s)rušili su njihove paganske idole.
Dvehiljadegodišnja tortura, zaglupljivanje i religijsko-crkvena
magluština.
|
Mi
smo se klali, mati moja draga, i srce
tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali kao pijani barbari, za
stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je laž, laž grozna. Ni crna ni bijela.
Laž knjige, riječi i raspela...
|
Ona pitanja koja danas možemo darvinistički da
postavimo dugi niz godina bila su nemoguća.
Danas možemo na jednostavnijim činjenicama da vekovne
biblijske marazme dovedemo u sumnju i ukažemo na
njihovu besmislenost kao plodove fantazijske elaboracije.
Prva stanica Postanja. Zapravo polazna stanica:
Raj.
Eden u kojem su se uz dragog boga dosađivali kao
jedini ljudski par – Adam i Eva, dok nisu podlegli
svojim žlezdama po nagovoru rajskog reptila da zagrizu
plod jabukovog drveta, da se »spoznaju« i odmah
zastide svoje nagosti u čemu im je pripomogao smokvin
list ili list vinove loze (ovaj potonji većinom
kao likovni apokrif, pre bi bio u domenu mukotrpne
agrikulturne obrade i s njom u vezi prokletstva
»u znoju lica svoga«), dakle da se njima jedan pred
drugim osramoćeni pokriju.
biblijska slika prve flore i faune.
Međutim, među pitomim rajskim zverima (naravno bez
tih atribucija) za ono doba sastavljačima legende
tada nije bilo, sasvim razumljivo, saznanje, primerice,
o dinosaurusima dostupno, pa ih tako i nema u Stvoriteljevom
panoptikumu.
Bio bi to prvi činjenični dokaz za ozbiljnu sumnju:
zašto u hrišćanskom prasvetu nema praživotinja (bar
onih najkrupnijih) – dinosaurusa i mamuta kao izumrlih
ili kasnijih kao mutiranih? Osim onih autorima tada
viđenih i poznatih.
Ono pak što bi spadalo u metafizički diskurs hrišćanske
moralke na prvu temu bile bi nedoumice ako je onaj
koji sve zna stvorio antipode (iz Adamovog rebra)
kojima će se desiti ono što se desilo – nije li
tu u toj igri bilo neke podmukle zluradosti, pakosti
i cinizma a onda i izostanak praštanja koje se vezuje
uz prirodu božanske dobrote?
Drugo, krucijalno pitanje odnosi se na kasniji period:
ako je hrišćanstvo univerzalno objavljenje, kako
to da se Kristofer Kolumbo (otkrićem 1492. A. D.)
u Americi nije susreo s njime, tamo ga zatekao,
nego mu se pripisala uloga i misija (v. Pol Klodel)
nosioca »božanske« upravo hrišćanske poruke na kontinent
i mesto (Jamajku) za koje nije ni pretpostavljao
da nije ono kuda se uputio? (I zašto to sve sa tolikim
zakašnjenjem?)
Dakle, hrišćanstvo je imalo uski, regionalni opseg
i značaj u svojim granicama: rimsko-romelijskim
(vizantijskim), grčko-latinskim, prevashodno evropskim.
I sa tih područja predstavljalo rasadnik.
U veku otkrića Amerike, nekako istodobno, dvadesetak
godina ranije, zahvaljujući Mikelanđelu javlja se
prva antropomorfna predstava božjeg lika.
I treće, u šumi sumnjivih podataka i činjenica o
božjoj moći ne bezrazložno stoji i enigma zašto
Domini Deus iliti Gospod Bog nije dozvolio da se
bar njegove crkve ujedine i sprečio da se glože
međusobno.
Sve u svemu, kad se pogleda i sumira dvehiljadegodišnji
rezultat onoga što je On »stvorio«, pre bi (da
je tako) on trebalo da moli ljude da mu oproste
a ne On njima, što se propoveda i grmi sa svih
oltara i amvona ovoga sveta.
|
...I
ničeg nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?
(Stihovi M. Krleže)
|
Posle ove tri uzgredne »marginalije« uz hrpu deističkih
spisa (od patristike, skolastike, jezuitizma i
današnjih crnorizaca), može se mirne savesti reći
da su religija i njen institut Crkve, kao fantazmagorije
jedino kao pozitivan i prihvatljiv rezultat dale
na području »in artibus et musicis«. Ta grandiozna
duhovna građevina »nesretne svesti« (Hegel) opiruće
neumitnosti pred smrtnim fatumom čoveka – neodvaženog
za smrt (Hajdeger)...
Dakle jedino i izuzetno: pasije, kantate, oratoriji,
rekvijemi. Katedrale, srednjovekovni hramovi i freske,
oslikana Sikstinska kapela, Piete, Da Vinčijeva
»Poslednja večera« (renesansno ambijentizirana).
Skulpture biblijskih ličnosti... (ali i gomila kiča!).
Tolstojevo »Vaskrsenje«, Malerova simfonijska replika
Uskrsnuća i Njegoševa »Luča mikrokozma« samo su
himnične varijacije na karnevalsko-farsičnu sliku
ustajanja mirijade pomrlih (i ubijenih) iz njihovih
žalosnih grobova.