Svedočenja potpukovnika
Lakića Đorovića
U kontekstu suđenja bivšem direktoru Radio Televizije
Srbije Dragoljubu Milanoviću, krajem juna 2001,
istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Vučko
Mirčić obraća se Ministarstvu odbrane, tražeći
dve stvari:
1. da se službenici koji su se bavili odbranom
u RTS-u oslobode čuvanja službene i vojne tajne,
2. da odgovori da li ga je NATO ili neka članica
tog vojnog saveza upozorila da će RTS biti bombardovan
23. aprila 1999.
Nakon više od dva meseca, Sektor za civilnu odbranu,
koji je po zakonu, u ratnim uslovima, u okviru
Ministarstva odbrane bio nadležan za Televiziju
Srbije, kao za sistem od velikog značaja za odbranu
zemlje, obraća se Pravnoj upravi tog istog ministarstva,
dostavljajući joj zahtev istražnog sudije Mirčića
i jedan akt Sekretarijata ministarstva.
Sekretarijat u tom aktu naređuje Sektoru civilne
odbrane da razmotri zahtev istražnog sudije i
da u saradnji s organima bezbijednosti dostavi
svoj stav po tom pitanju. Dakle, odgovarajuću
naredbu dobili su i organi bezbijednosti.
Sektor za civilnu odbranu, tj. pukovnik Petar
Pajčin i potpukovnik Zulević, radi pripreme odgovora
Sekretarijatu u više navrata, pa i 6. avgusta
2001, organizovali su i održali više službenih
razgovora, sa više lica iz Pravne uprave SMO (načelnikom
Pravne uprave general-majorom Aleksandrom Ignjatovićem,
njegovim zamenicima – pukovnicima Milovanom Mihajlovićem
i Svetomirom Cvetkovićem i sa saradnicom Pravne
uprave gospođom Milinom Petković-Nenadović).
U dva navrata, po dogovoru sa mojim pretpostavljenim,
potpukovnik Zulević opširno je razgovarao i sa
mnom – Lakićem Đorovićem, potpukovnikom iz Odeljenja
za propise Pravne uprave, kao licem koje je pripremalo
stručna mišljenja o primjeni propisa u ovoj oblasti.
U brojnim i opširnim razgovorima, s početka prikriveno,
a potom otvoreno, uporno i čak prijeteći, Sekretarijat
civilne odbrane, tj. Pajčin i Zulević, pozivajući
se na stavove i procjene organa bezbijednosti
i Sekretarijata SMO, naglasili su da će na sudu,
prije svih, morati da svjedoče i sam pukovnik
Pajčin, te generali Petković i Manastirac, kao
i drugi visoki vojni funkcioneri, ne samo iz Službe
civilne odbrane, nego i iz Ministarstva odbrane,
Generalštaba i drugih djelova Vojske i vojnih
službi bezbijednosti.
Uporno su pokušali da
nas ubijede da, u tom momentu, bez obzira na sadržinu
važećih propisa, niko ne može biti oslobođen
od obaveze čuvanja vojne ili službene tajne u
vezi sa okolnostima bombardovanja zgrade RTS-a.
Načelnik Pravne uprave general Ignjatović zahtevao
je da i mi podržimo stavove Službe za civilnu
odbranu, Sekretarijata i organa bezbijednosti
– da se u tom momentu niko ne oslobodi od obaveze
čuvanja tajne, tj.
da se svjedoci, do daljnjeg,
ne odazivaju pozivima suda.
Dana 9. avgusta 2001, kao hitan za odlučivanje,
meni su dali predmet Pravne uprave pov. broj 466/2001.
U omotu (koricama) toga predmeta nalazilo se preko
20 raznih dopisa i dokumenata.
U predmetu su se, između ostalog, nalazile i
tri
službene zabeleške ovlašćenih lica organa vojne
bezbijednosti. U dvema službenim zabeleškama,
koje su odvojeno jedan od drugog sačinili dvojica
ovlašćenih lica vojne bezbijednosti, verujem iz
Uprave bezbijednosti Generalštaba, govori se o
tome da je vojni i državni vrh bio upoznat da
će NATO bombardovati zgradu RTS-a, jer da je,
pored ostaloga, i Centar za elektronsko izviđanje
i protivelektronska dejstva iz Podgorice »uhvatio
i dešifrovao« delove navodno presretnutih razgovora,
prvo – između pilota NATO aviona, gde jedan pilot
saopštava drugom – »... da im je ponovo naređeno
da unište RTS i da kreću...« i, drugo – deo razgovora
posade sa NATO bazom u Avijanu – »da su izvršili
zadatak«. U trećoj službenoj zabelešci, koju je
sačinio pukovnik Uprave bezbijednosti Generalštaba,
koja je opširnija od prve dvije i ispisana je
na gotovo dvije strane, nakon analize sadržine
prve dvije zabeleške i drugih dokaza,
predlaže
se – da se do daljnjeg niko ne oslobađa od obaveze
čuvanja vojne, službene i državne tajne, jer bi
to škodilo interesima i bezbijednosti zemlje.
Znajući da su moji pretpostavljeni već dogovorili
sa Sektorom za civilnu odbranu i Sekretarijatom
SMO da se podrže njihovi predlozi i predlozi organa
bezbijednosti, te da se od mene očekuje da u tom
smislu pripremim i nacrt odgovora za potpis načelnika
Pravne uprave, a s ubeđenjem da bi to bilo krivično
kažnjivo tumačenje propisa,
sačinio sam dvije
službene zabeleške. Obje sam uradio i šefovima
predao 9. avgusta 2001. godine, sa svim spisima
predmeta.
U prvoj – opširno i detaljno prikazao sam relevantno
činjenično stanje, naglašavajući sadržinu dopisa
i dokumenata u predmetu, naročito triju službenih
zabeleški organa bezbijednosti, a u drugoj – nakon
kratke analize relevantnih odredbi važećih propisa
u ovoj oblasti,
predložio sam da se svi
mogući svjedoci oslobode od obaveze čuvanja tajne,
kao i da se opomenu na obavezu odazivanja sudskim
pozivima.
Moj pretpostavljeni, pukovnik Cvetković, nakon
dugog ubeđivanja rekao mi je kako sugeriše da
se moje dvije službene zabeleške pošalju kao mišljenje
i predog Pravne uprave. Po njegovom naređenju
pripremio sam nacrt odgovora, iz koga je on međutim
izbacio mišljenje »da u konkretnom krivično-pravnom
predmetu nema pravnih smetnji da se sva lica koja
sud želi da sasluša kao svedoke u krivičnom postupku
oslobode od obaveze čuvanja tajne« i da »u konkretnom
slučaju postoji javni interes koji, u smislu stava
3. člana 38. Zakona o Vojsci Jugoslavije
zahtijeva
da se svi svjedoci oslobode od obaveze čuvanja
tajne«. Izostavljeni dio teksta pukovnik
Cvetković je zamijenio stavom kojim se anulira
smisao navedene zakonske odredbe, a zatim je napravio
novu verziju, koju je dostavio Službi za civilnu
odbranu, kao Akt Pravne uprave, pov. broj
466-2/01
od 10. avgusta 2001. godine.
Budući da se ovde radi o rasvetljavanju pogibije
16 mladih ljudi, odredili smo da se ovaj predmet
čuva
trajno.
Držeći da se radi o značajnom predmetu, te da
je u njemu sadržano više dokaza o zločinima režima
i vojnog vrha, te znajući da tajne službe preko
svojih saradnika uništavaju sve dokaze o njihovim
zločincima i zločinima, po jedan primjerak svih
pet službenih zabeleški (službenih tri i mojih
dve), ostavio sam i u predmet Pravne uprave Ministarstva
odbrane, pov. broj
209/2001, a nakon
više puta ponovljenih pretnji od strane organa
vojne bezbijednosti, radi sopstvene zaštite, po
jedan primjerak svih pet službenih zabeleški dao
sam dr Miladinu Papiću, bivšem vrhovnom vojnom
tužiocu. Dr Papić mi je kasnije rekao da ih je
2. septembra 2002. godine, uz druge brojne dokaze,
dostavio Kabinetu saveznog ministra za odbranu,
odnosno pukovnicima Karanfilovu i Jovanoviću,
za koje je napomenuo da misli da rade u vojnoj
bezbijednosti ili policiji.
O uništavanju dokaza u vezi sa bombardovanjem
RTS-a, u kontekstu uništavanja, falsifikovanja
i skrivanja i drugih (više od 17.000) dokumenata
– dokaza, o učinjenim ratnim zločinima i drugim
teškim krivičnim djelima, ja sam svjedočio i pred
Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju
(od 13. do 15. marta 2007).
O ovome sam, dana 5. oktobra 2007. godine, toliko
koliko mi je dopustio,
govorio i ministru
odbrane, gospodinu Šutanovcu, u njegovom
kabinetu, a u prisustvu gospođe Žanke Stojanović
i gospodina Bojčić Miroslava, kao i gospodina
Dragana Radulovića, iz ministrovog kabineta.
O svom radu i držanju u predmetu Pravne uprave
SMO, pov. broj 466/2001, kao i u bilo kojem drugom
predmetu, spreman sam da svjedočim i kazujem i
pred organima pravosuđa i drugim nadležnim organima
Republike Srbije.