Ako izuzmemo onu glavnu brigu
od gubitka posla, ostaje još sijaset opasnosti
i centara moći koji, u ovim kriznim vremenima,
sa raznih strana ugrožavaju statusnu poziciju
građanina i njegovu svakodnevnu egzistenciju.
Najčešće ove pretnje dolaze od vlasti, ali ne
u manjoj meri i od opozicije. Oslanjajući se na
svoju prekomernu i zloupotrebljenu moć, ona je
zapravo, i to već u dužem periodu, pravi proizvođač
uznemirenja i javnog straha u Srbiji.
Niko još nije izračunao koliko su obe te strane
za ovih devet godina od 5. oktobra, namerno ili
iz neznanja, osujetile pozitivnih demokratskih
promena. Naravno, niko ne može da kaže da je u
Srbiji danas sve isto kao i za vreme Slobodana
Miloševića, ali uprkos svemu svi smo mi i dalje
žrtve i zatočenici samovoljnih vlasti i njihovih
tajkuna. Pogledajmo samo kako su i na koji način
odigrali ovu igru izračunavanja koliko će ko da
dâ novčanih doprinosa ne bismo li se nekako ispetljali
iz ove aktuelne ekonomske krize. Vlada je obećala
da će da smanji republički činovnički aparat i
da će svim činovnicima, čija primanja prelaze
40.000 dinara, skresati platu za određeni procenat.
Ovakve se mere uglavnom primaju sa odobravanjem,
ali kada se ceo ovaj administrativni poduhvat
ispita izbliza, lako se da uočiti da u svemu tome
ima i mnogo podvala. Recimo, niko nije javno priznao,
a još manje tražio utvrđivanje odgovornosti, koliko
su stranke, za poslednjih desetak godina, samovoljno
zapošljavajući rođake i prijatelje, dozidale birokratski
aparat sa 8.000 na 28.000 činovnika (bez MUP-a
i BIA). A ako toga nema, ostaje večita tajna ko
je i krivac za ovo neviđeno arčenje narodnih para.
Osim toga, oni su opteretili državu sa preteranih
25 ministarstava, što je preko svake racionalne
mere za jednu ovako malu zemlju. I pored stalnih
i razumnih zahteva javnosti da se broj ministarstava
smanji bar za deset, šef države kaže da to »za
sada nije moguće« i ne daje nikakvo objašnjenje
za ovakav svoj stav. Za sve je potpuno jasno da
je Boris Tadić nemoćan pred strankama koalicionim
partnerima koje ne žele da se odreknu nijednog
grama svoje vlasti. Vlast je, dakle, deklarativno
za promene, ali pod uslovom da sama i jedino ona
određuje i meru, i pravac, i vrstu i obim promena.
Sa takvom filozofijom ideja jevtine i uljuđene
države u Srbiji odlaže se na neodređeno vreme.
Uostalom, ne treba zaboraviti i to da je ceo ovaj
državni projekat, kojim treba zakrpiti
budžetsku rupu od oko
100 milijardi dinara, doživeo čudan obrt.
Najpre je vlast bacila oko na zaposlene
i penzionere planirajući neki fond solidarnosti
koji bi bio obrazovan oporezivanjem plata
i penzija većih od 12.000 dinara. Od toga
se brže-bolje odustalo kada se vlast suočila
sa velikim narodnim nezadovoljstvom. Kako
ne osetiti strah i neizvesnost kada se
nađete pred vladom koja je nesigurna i
prevrtljiva pred ovakvim sudbonosnim koracima
u formulisanju državne politike. Ili je
to urađeno smišljeno i proračunato da
bi se tako pokazala tobožnja pažnja prema
narodu. Bilo kako bilo, tih dana su se
često javljala nostalgična podsećanja
na Zorana Đinđića koji je pouzdano znao
šta hoće s reformama, dok su se ostali
demokratski čelnici i pre i posle njega
(Panić, Živković, Tadić, Cvetković) gušili
u nerealnim ambicijama i lažnim nadama.
Pogotovu se neka povoljnija alternativa
ne može očekivati od opozicije (SRS, DSS,
SNS i NS) koja je naročito u poslednje
vreme pokazala izrazitu sklonost ka nasilju
i koliko je u stanju da neposredno i brutalno
ugrozi egzistenciju i sigurnost
|
|
|
građana. Opozicija je čak svoj nasilnički kurs
podigla na nivo državne politike. Pre kratkog
vremena, na primer, DSS je nastupao sa parolom
»1999. bombe – 2009. Statut Vojvodine«. Oni su
jednu legitimnu političku ideju samovoljno pretvorili
u neprijateljski i antiustavni akt i za tako nešto
nisu uopšte sudski odgovarali. Poslanik Velja
Ilić je na sednici Narodne skupštine diskriminisao
ministra Rasima Ljajića oduzimajući mu pravo da
kao musliman može da potpisuje pozive za proslavu
Dana državnosti Srbije. I tada je bilo zahteva
da Ilić sudski odgovara, ali kako u ovoj besudnoj
zemlji suditi onima koji i dalje javno i samovoljno
sude »nepatriotama i narodnim neprijateljima«?
Ta nekažnjiva upotreba nasilja i jeste najopasnija
privilegija, opasnija možda čak i od korupcije.
I sada se formira čudan odnos na najvišem nivou
državne politike. Demokratski blok koji predvodi
DS ima većinu, a DSS i SNS, dobrim delom i zbog
kompromiserske bolećivosti Borisa Tadića, imaju
stvarnu moć. Tako nešto, uostalom, i nije od juče.
Još je Zoran Đinđić odmah posle osvajanja vlasti
sa zlom slutnjom primetio:»A kada mi uveče odemo
kući nas više nigde nema, a oni funkcionišu i
dalje«. Nama sada ostaje jedino da se sa još većim
strahom zapitamo: šta će biti od ove zemlje ako
se sutra ekonomsko
nezadovoljstvo pretvori u političko,
što je lako moguće.
Mi nemamo ni ekonomsku snagu ni stabilno
društvo kao tradicionalne demokratije
i utoliko smo ranjiviji. Krajnja desnica
(SRS, SNS i DSS) traži izbore, mada nije
sigurna da će na njima proći sjajno. Više
je zanima i privlači ona vrela predizborna
atmosfera u kojoj se mnogo šta može oposliti
i na ulici. Ona za to već godinama brusi
svoju snagu, dok takozvane demokrate izgledaju
prilično umorno i dezorijentisano pošto
su njihove beskrajne i višegodišnje izborne
koalicione kombinacije, čak i sa SPS,
ostavile znatnog traga na njihovoj generalnoj
orijentaciji. Mnogi stoga s razlogom strahuju
da su ekstremni desničari bodriji za restauraciju
starog nacionalizma kao državne politike
nego što je demokratski blok sposoban
za nastavak reformi.
|
|
|
|
TELEGRAM
|
|
STUDENTIMA
HRVATSKIH SVEUČILIŠTA!
|
|
BESPLATNO ŠKOLOVANJE
JE NAJVAŽNIJA TEKOVINA
DEMOKRATIZACIJE JEDNOG
DRUŠTVA KOJA OMOGUĆAVA
RAVNOPRAVNIJU I KVALITETNIJU
SELEKCIJU I UNAPREĐUJE
CELOKUPNO LJUDSKO ZNANJE
U CILJU RAZVOJA HUMANIH
ODNOSA MEĐU LJUDIMA. ZATO
PODRŽAVAMO VAŠA NASTOJANJA
DA ŠKOLOVANJE U HRVATSKOJ
UČINITE DOSTUPNIM SVIMA
BEZ OBZIRA NA MATERIJALNE
MOGUĆNOSTI. DIPLOMA SE
MOŽE KUPITI – ZNANJE SE
STIČE SAMO UPORNIM DUGOGODIŠNJIM
ZALAGANJEM I LJUBAVLJU
PREMA KNJIZI. |
|
U
BEOGRADU, 24. APRILA
2009.
|
|
SARADNICI
ČASOPISA REPUBLIKA
|
|
|
|
|