Početna stana
 
 
 
     

 

Od čega strahuje Srbija

Dobar deo javnosti sa zebnjom procenjuje da su ekstremni desničari spremniji za restauraciju starog nacionalizma nego što je demokratski blok sposoban za nastavak reformi

Dragoš Ivanović
Ako izuzmemo onu glavnu brigu od gubitka posla, ostaje još sijaset opasnosti i centara moći koji, u ovim kriznim vremenima, sa raznih strana ugrožavaju statusnu poziciju građanina i njegovu svakodnevnu egzistenciju. Najčešće ove pretnje dolaze od vlasti, ali ne u manjoj meri i od opozicije. Oslanjajući se na svoju prekomernu i zloupotrebljenu moć, ona je zapravo, i to već u dužem periodu, pravi proizvođač uznemirenja i javnog straha u Srbiji.
Niko još nije izračunao koliko su obe te strane za ovih devet godina od 5. oktobra, namerno ili iz neznanja, osujetile pozitivnih demokratskih promena. Naravno, niko ne može da kaže da je u Srbiji danas sve isto kao i za vreme Slobodana Miloševića, ali uprkos svemu svi smo mi i dalje žrtve i zatočenici samovoljnih vlasti i njihovih tajkuna. Pogledajmo samo kako su i na koji način odigrali ovu igru izračunavanja koliko će ko da dâ novčanih doprinosa ne bismo li se nekako ispetljali iz ove aktuelne ekonomske krize. Vlada je obećala da će da smanji republički činovnički aparat i da će svim činovnicima, čija primanja prelaze 40.000 dinara, skresati platu za određeni procenat. Ovakve se mere uglavnom primaju sa odobravanjem, ali kada se ceo ovaj administrativni poduhvat ispita izbliza, lako se da uočiti da u svemu tome ima i mnogo podvala. Recimo, niko nije javno priznao, a još manje tražio utvrđivanje odgovornosti, koliko su stranke, za poslednjih desetak godina, samovoljno zapošljavajući rođake i prijatelje, dozidale birokratski aparat sa 8.000 na 28.000 činovnika (bez MUP-a i BIA). A ako toga nema, ostaje večita tajna ko je i krivac za ovo neviđeno arčenje narodnih para.
Osim toga, oni su opteretili državu sa preteranih 25 ministarstava, što je preko svake racionalne mere za jednu ovako malu zemlju. I pored stalnih i razumnih zahteva javnosti da se broj ministarstava smanji bar za deset, šef države kaže da to »za sada nije moguće« i ne daje nikakvo objašnjenje za ovakav svoj stav. Za sve je potpuno jasno da je Boris Tadić nemoćan pred strankama koalicionim partnerima koje ne žele da se odreknu nijednog grama svoje vlasti. Vlast je, dakle, deklarativno za promene, ali pod uslovom da sama i jedino ona određuje i meru, i pravac, i vrstu i obim promena. Sa takvom filozofijom ideja jevtine i uljuđene države u Srbiji odlaže se na neodređeno vreme.
Uostalom, ne treba zaboraviti i to da je ceo ovaj državni projekat, kojim treba zakrpiti
budžetsku rupu od oko 100 milijardi dinara, doživeo čudan obrt. Najpre je vlast bacila oko na zaposlene i penzionere planirajući neki fond solidarnosti koji bi bio obrazovan oporezivanjem plata i penzija većih od 12.000 dinara. Od toga se brže-bolje odustalo kada se vlast suočila sa velikim narodnim nezadovoljstvom. Kako ne osetiti strah i neizvesnost kada se nađete pred vladom koja je nesigurna i prevrtljiva pred ovakvim sudbonosnim koracima u formulisanju državne politike. Ili je to urađeno smišljeno i proračunato da bi se tako pokazala tobožnja pažnja prema narodu. Bilo kako bilo, tih dana su se često javljala nostalgična podsećanja na Zorana Đinđića koji je pouzdano znao šta hoće s reformama, dok su se ostali demokratski čelnici i pre i posle njega (Panić, Živković, Tadić, Cvetković) gušili u nerealnim ambicijama i lažnim nadama.
Pogotovu se neka povoljnija alternativa ne može očekivati od opozicije (SRS, DSS, SNS i NS) koja je naročito u poslednje vreme pokazala izrazitu sklonost ka nasilju i koliko je u stanju da neposredno i brutalno ugrozi egzistenciju i sigurnost
 
građana. Opozicija je čak svoj nasilnički kurs podigla na nivo državne politike. Pre kratkog vremena, na primer, DSS je nastupao sa parolom »1999. bombe – 2009. Statut Vojvodine«. Oni su jednu legitimnu političku ideju samovoljno pretvorili u neprijateljski i antiustavni akt i za tako nešto nisu uopšte sudski odgovarali. Poslanik Velja Ilić je na sednici Narodne skupštine diskriminisao ministra Rasima Ljajića oduzimajući mu pravo da kao musliman može da potpisuje pozive za proslavu Dana državnosti Srbije. I tada je bilo zahteva da Ilić sudski odgovara, ali kako u ovoj besudnoj zemlji suditi onima koji i dalje javno i samovoljno sude »nepatriotama i narodnim neprijateljima«? Ta nekažnjiva upotreba nasilja i jeste najopasnija privilegija, opasnija možda čak i od korupcije.
I sada se formira čudan odnos na najvišem nivou državne politike. Demokratski blok koji predvodi DS ima većinu, a DSS i SNS, dobrim delom i zbog kompromiserske bolećivosti Borisa Tadića, imaju stvarnu moć. Tako nešto, uostalom, i nije od juče. Još je Zoran Đinđić odmah posle osvajanja vlasti sa zlom slutnjom primetio:»A kada mi uveče odemo kući nas više nigde nema, a oni funkcionišu i dalje«. Nama sada ostaje jedino da se sa još većim strahom zapitamo: šta će biti od ove zemlje ako se sutra ekonomsko

nezadovoljstvo pretvori u političko, što je lako moguće.
Mi nemamo ni ekonomsku snagu ni stabilno društvo kao tradicionalne demokratije i utoliko smo ranjiviji. Krajnja desnica (SRS, SNS i DSS) traži izbore, mada nije sigurna da će na njima proći sjajno. Više je zanima i privlači ona vrela predizborna atmosfera u kojoj se mnogo šta može oposliti i na ulici. Ona za to već godinama brusi svoju snagu, dok takozvane demokrate izgledaju prilično umorno i dezorijentisano pošto su njihove beskrajne i višegodišnje izborne koalicione kombinacije, čak i sa SPS, ostavile znatnog traga na njihovoj generalnoj orijentaciji. Mnogi stoga s razlogom strahuju da su ekstremni desničari bodriji za restauraciju starog nacionalizma kao državne politike nego što je demokratski blok sposoban za nastavak reformi.

 
TELEGRAM
STUDENTIMA HRVATSKIH SVEUČILIŠTA!
BESPLATNO ŠKOLOVANJE JE NAJVAŽNIJA TEKOVINA DEMOKRATIZACIJE JEDNOG DRUŠTVA KOJA OMOGUĆAVA RAVNOPRAVNIJU I KVALITETNIJU SELEKCIJU I UNAPREĐUJE CELOKUPNO LJUDSKO ZNANJE U CILJU RAZVOJA HUMANIH ODNOSA MEĐU LJUDIMA. ZATO PODRŽAVAMO VAŠA NASTOJANJA DA ŠKOLOVANJE U HRVATSKOJ UČINITE DOSTUPNIM SVIMA BEZ OBZIRA NA MATERIJALNE MOGUĆNOSTI. DIPLOMA SE MOŽE KUPITI – ZNANJE SE STIČE SAMO UPORNIM DUGOGODIŠNJIM ZALAGANJEM I LJUBAVLJU PREMA KNJIZI.
U BEOGRADU, 24. APRILA 2009.
SARADNICI ČASOPISA REPUBLIKA
 
Uništavanje poverenja građana u vladu
1-31. 05. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009