»Vetar je uzvitlao studen
preko piste, u bazi vojne avijacije u Doveru,
država Delaver, na atlantskoj obali, ledeći prste
koji su držali ledeni, zastavom ovijeni, metalni
kovčeg sa zemnim ostacima američkog vojnika iz
Avganistana. Ali nećete olabaviti zahvat i ispustiti
sleđeni teret. Niti ćete pokleknuti i vući noge
pod preteškim teretom. Niti izraziti muku na vašem
licu... I to su jednako bila pravila, prošle noći,
5. aprila 2009, kada je ritual dočeka kod kuće,
u SAD, palih u Iraku i Avganistanu, pod Obamom,
po prvi put postao otvoren, otkriven, vidljiv
za javnost, posle Bušove zabrane još iz 1991.«
(Reportaža M. Šilera i K. Salivena u
Vašington
postu od 8. aprila ove godine.)
Novi, sasvim drugačiji predsednik – nova, sasvim
drugačija pravila. Pa, zašto je Obama ukinuo tabu
sa povratka mrtvih vojnika? Iz pijeteta, i poštovanja
onih porodica kojima je bilo tuđe prikrivanje
njihovih žrtava. Ali i iz snažnog političkog razloga
da se američkoj javnosti približi stvarnost prekomorskih
ratnih intervencija. A to je na liniji njegove
čvrste namere da se izvuče iz Iraka do 2011, sa
ma koliko taktičkih dimnih zavesa bude morao da
pokriva povlačenje iz vavilonskih močvara. To
je kategorički potvrdio oduševljenim vojnicima
u Bagdadu, u iznenadnoj munjevitoj poseti, na
povratku sa evropske turneje i iz Istanbula.
A šta ćemo sa Avganistanom, u kojem danas Amerikanci
ginu više nego u Iraku!? Za sada Obama kao da
želi da u Avganistanu ponovi Bušov »uspeh« iz
Iraka u kojem samo prividno potisnuto ratovanje
i teror stalno izbijaju na površinu, u violentnim
erupcijama. Kao da Obama eskalira ratovanje u
Avganistanu, uvećavajući američki kontingent,
insistirajući na većem doprinosu zapadnih saveznika
kroz NATO, pritiskajući Pakistan da odlučnije
sprečava delovanje, vojne akcije talibana sa pakistanske
teritorije, istovremeno pokušavajući da podeli
talibane na »umerenije« i »tvrdokornije« elemente.
U svemu tome je do sada bilo malo vidljivog uspeha.
Da li Avganistan može postati Obamin Vijetnam?
Da li bi talibani, da li bi Obamina Amerika, bili
spremni na sledeću pogodbu za koju se razni službeni
i neslužbeni realisti u Vašingtonu zalažu: pustite
talibane da ponovo zavladaju Avganistanom ako
mogu, s tim da se ne dozvoli nikakva teroristička
aktivnost protiv SAD i po Evropi s njihovog tla?
A šta ćemo sa talibanima u Pakistanu, autohtonim
pakistanskim talibanima – to je drugi, mada povezani
izazov.
Rečju, Obami, za razliku od Buša, nije do toga
da menja svet, pa čak ni »treći svet«, na sliku
i priliku SAD. Njemu je jedino stalo do uklanjanja
terorističke opasnosti za SAD, kroz akomodaciju,
ako može, kroz odvraćanje silom, ako baš mora.
Bez ideoloških ambicija i iluzija o univerzalno
»demokratskom« svetu. I do rešavanja globalnih
i regionalnih gorućih problema koji ugrožavaju
i velike i male, i bogate i siromašne: zagađivanje
okoline i fatalno menjanje klime; dramatično neophodna
pomoć siromašnim zemljama čije propadanje ugrožava
sve; neprestani dijalozi, bilateralni i multilateralni,
o svemu i svuda, sa svakim.
Na putu od Londona do Bagdada – preko Strazbura,
Sarbrikena, Praga i Istanbula, običan svet ga
je oduševljeno pozdravljao kao vesnika i predstavnika
jedne drugačije, bolje, pametnije Amerike koja
razume da se zastrašivanjem drugih ne otklanja
sopstveni strah.
Od Bona i Pariza nije dobio sve što je tražio:
borce za Avganistan, nove, dodatne fondove za
globalni antikrizni stimulus. Očigledno »ni behari
više nisu kao što su nekad bili«. Obama, po svemu,
shvata da Amerika – da bi zaradila spremnost drugih
da je slede, bolje reći da sarađuju s njom (mada
ne uvek, ni u svemu), mora da menja, prilagođava
svoj nastup i realističnije postavlja svoje ciljeve
i svoja očekivanja. Zato je na svom prvom predsedničkom
putu kroz Evropu i po zapadnom rubu Azije istovremeno
podvlačio spremnost i sposobnost jedne bolje Amerike
da »vodi« svet na univerzalnu korist svih i istovremeno,
bez presedana; priznao je mnoge »greške« pa i
neka nedela koje su SAD počinile kod kuće i po
svetu. Zato ga sada otrovno napadaju ovdašnji
desni komentatori da se »nepatriotski sagiba pred
svakim antiameričkim kritičarem po svetu«.
Ali, »vox populi, vox Dei«! Barakova popularnost
ovde ne opada i pored svih napada sa desnice,
one iste koja je uvalila SAD u najveće nevolje
kod kuće i po svetu. Preko 60, skoro 70 posto
upitanih u poslednjim anketama podržava Obamin
dosadašnji nastup kod kuće i u svetu.
A sredinom aprila osvanuo je
Vašington post
sa udarnim izveštajem na prvoj strani, pod naslovom:
»Znakovi oživljavanja trgovine na malo i bankarsko-kreditnih
transakcija – recesija možda popušta – ali najgore
za radnike kao da tek predstoji«.
Ukoliko ne zaglibi nepovratno u Avganistanu i
ukoliko osnaži prve nežne biljke privrednog oporavka,
eto nama Obame do 2016. godine!
|
|
Cvijeto
Job |