Početna stana
 
 
 
     

 

Pismo iz SAD

Obamina plovidba između Scile (ratovi) i Haribde (kriza)

»Vetar je uzvitlao studen preko piste, u bazi vojne avijacije u Doveru, država Delaver, na atlantskoj obali, ledeći prste koji su držali ledeni, zastavom ovijeni, metalni kovčeg sa zemnim ostacima američkog vojnika iz Avganistana. Ali nećete olabaviti zahvat i ispustiti sleđeni teret. Niti ćete pokleknuti i vući noge pod preteškim teretom. Niti izraziti muku na vašem licu... I to su jednako bila pravila, prošle noći, 5. aprila 2009, kada je ritual dočeka kod kuće, u SAD, palih u Iraku i Avganistanu, pod Obamom, po prvi put postao otvoren, otkriven, vidljiv za javnost, posle Bušove zabrane još iz 1991.« (Reportaža M. Šilera i K. Salivena u Vašington postu od 8. aprila ove godine.)
Novi, sasvim drugačiji predsednik – nova, sasvim drugačija pravila. Pa, zašto je Obama ukinuo tabu sa povratka mrtvih vojnika? Iz pijeteta, i poštovanja onih porodica kojima je bilo tuđe prikrivanje njihovih žrtava. Ali i iz snažnog političkog razloga da se američkoj javnosti približi stvarnost prekomorskih ratnih intervencija. A to je na liniji njegove čvrste namere da se izvuče iz Iraka do 2011, sa ma koliko taktičkih dimnih zavesa bude morao da pokriva povlačenje iz vavilonskih močvara. To je kategorički potvrdio oduševljenim vojnicima u Bagdadu, u iznenadnoj munjevitoj poseti, na povratku sa evropske turneje i iz Istanbula.
A šta ćemo sa Avganistanom, u kojem danas Amerikanci ginu više nego u Iraku!? Za sada Obama kao da želi da u Avganistanu ponovi Bušov »uspeh« iz Iraka u kojem samo prividno potisnuto ratovanje i teror stalno izbijaju na površinu, u violentnim erupcijama. Kao da Obama eskalira ratovanje u Avganistanu, uvećavajući američki kontingent, insistirajući na većem doprinosu zapadnih saveznika kroz NATO, pritiskajući Pakistan da odlučnije sprečava delovanje, vojne akcije talibana sa pakistanske teritorije, istovremeno pokušavajući da podeli talibane na »umerenije« i »tvrdokornije« elemente. U svemu tome je do sada bilo malo vidljivog uspeha. Da li Avganistan može postati Obamin Vijetnam? Da li bi talibani, da li bi Obamina Amerika, bili spremni na sledeću pogodbu za koju se razni službeni i neslužbeni realisti u Vašingtonu zalažu: pustite talibane da ponovo zavladaju Avganistanom ako mogu, s tim da se ne dozvoli nikakva teroristička aktivnost protiv SAD i po Evropi s njihovog tla? A šta ćemo sa talibanima u Pakistanu, autohtonim pakistanskim talibanima – to je drugi, mada povezani izazov.
Rečju, Obami, za razliku od Buša, nije do toga da menja svet, pa čak ni »treći svet«, na sliku i priliku SAD. Njemu je jedino stalo do uklanjanja terorističke opasnosti za SAD, kroz akomodaciju, ako može, kroz odvraćanje silom, ako baš mora. Bez ideoloških ambicija i iluzija o univerzalno »demokratskom« svetu. I do rešavanja globalnih i regionalnih gorućih problema koji ugrožavaju i velike i male, i bogate i siromašne: zagađivanje okoline i fatalno menjanje klime; dramatično neophodna pomoć siromašnim zemljama čije propadanje ugrožava sve; neprestani dijalozi, bilateralni i multilateralni, o svemu i svuda, sa svakim.
Na putu od Londona do Bagdada – preko Strazbura, Sarbrikena, Praga i Istanbula, običan svet ga je oduševljeno pozdravljao kao vesnika i predstavnika jedne drugačije, bolje, pametnije Amerike koja razume da se zastrašivanjem drugih ne otklanja sopstveni strah.
Od Bona i Pariza nije dobio sve što je tražio: borce za Avganistan, nove, dodatne fondove za globalni antikrizni stimulus. Očigledno »ni behari više nisu kao što su nekad bili«. Obama, po svemu, shvata da Amerika – da bi zaradila spremnost drugih da je slede, bolje reći da sarađuju s njom (mada ne uvek, ni u svemu), mora da menja, prilagođava svoj nastup i realističnije postavlja svoje ciljeve i svoja očekivanja. Zato je na svom prvom predsedničkom putu kroz Evropu i po zapadnom rubu Azije istovremeno podvlačio spremnost i sposobnost jedne bolje Amerike da »vodi« svet na univerzalnu korist svih i istovremeno, bez presedana; priznao je mnoge »greške« pa i neka nedela koje su SAD počinile kod kuće i po svetu. Zato ga sada otrovno napadaju ovdašnji desni komentatori da se »nepatriotski sagiba pred svakim antiameričkim kritičarem po svetu«.
Ali, »vox populi, vox Dei«! Barakova popularnost ovde ne opada i pored svih napada sa desnice, one iste koja je uvalila SAD u najveće nevolje kod kuće i po svetu. Preko 60, skoro 70 posto upitanih u poslednjim anketama podržava Obamin dosadašnji nastup kod kuće i u svetu.
A sredinom aprila osvanuo je Vašington post sa udarnim izveštajem na prvoj strani, pod naslovom: »Znakovi oživljavanja trgovine na malo i bankarsko-kreditnih transakcija – recesija možda popušta – ali najgore za radnike kao da tek predstoji«.
Ukoliko ne zaglibi nepovratno u Avganistanu i ukoliko osnaži prve nežne biljke privrednog oporavka, eto nama Obame do 2016. godine!
  Cvijeto Job
 
Nikada više kao Milošević prema Albancima na Kosovu
1-31. 05. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009