Ajhmanov sindrom
ili
Dužnost je ispunjavati volju nadređenog
Paralelni svetovi pozitivnog
prava, odnosno zakona i volje predsednika ili
bolje rečeno vođe bilo koje političke organizacije
koja je na njoj osnovana nikada neće imati tačku
dodira jer bi se onda u Srbiji prvi put pojavili
odgovorni i slobodni pojedinci, a ne samo šrafovi
jednog mehanizma koji u svakom trenutku mogu biti
zamenjeni. Svaka politička organizacija i njena
najdublja hijerarhija izuzeta je od bilo kojeg
zakona jer su naređenje ili volja predsednika
jači od svakog zakona ili što je još gore postaju
sam zakon koji je jedina dužnost koju ispunjavaju
šrafovi mehanizma misleći da na taj način ispunjavaju
zahteve svoje volje. Svaki šraf će vam reći da
on postupa i sprovodi zakon, a sprovođenje zakona
je po njima jedina dužnost koju trebaju da obavljaju.
Dakle, dužnost je ispunjavati volju predsednika
ili vođe ili bilo kog ko je njemu nadređen ne
misleći o posledicama koje mogu biti katastrofalne
po onog drugog koji živi ili bar pokušava živeti
pored njega.
Kada je prekoračena ta granica koja je delila
vlastitu volju i njene delatnosti za koje su bili
odgovorni i samim tim i slobodni, od volje drugog
koja je sve vreme pokušavala da nametne svoje
principe koji su se očitovali samo u jednom: uđi
u mehanizam koji funkcioniše na jednom organskom
principu vođe i njegove volje i bićeš slobodan,
a kao nagradu za to dobićeš oslobađanje od bilo
kakve odgovornosti. Zašto je takav jedan korak
učinjen? Zar svaki šraf mehanizma zaista misli
da nije ni za šta odgovoran, samo zato što kao
osnovni princip svoga delovanja ima naređenje
drugog koji je iznad njega? Mislim da oni zaista
tako i misle jer ne žive više oni kao pojedinac
već volja drugog je ono što bitno određuje njihove
živote. Postali su organizacija sama, odnosno
jedan njen mali deo, ali sa ogromnim ovlašćenjima.
Ponekad čine i više od onoga što im je u tom trenutku
dozvoljeno misleći da će tako što duže ostati
u milosti volje predsednika koja možda u tom trenutku
nije mogla da im saopšti postupak koji su učinili
ali se svakako sa njime slaže i odobrava ga. To
je pojava koju nazivam Ajhmanov sindrom i ne vidim
ništa formalno drugačije od postupaka koje je
činio Adolf Ajhman, jedan mali šraf u nacističkoj
Nemačkoj, od postupaka birokratskog aparata i
političara u Srbiji. I Ajhman je Hitlerovu volju
smatrao za zakon i dužnost, isto kao i bilo koji
birokratski činovnik i političar u Srbiji što
smatra volju koja deluje raspršena u više pojedinačnih
volja, a u svojoj stvarnosti je ipak jedna volja
nedovršenog nacionalizma kao srpskog
konačnog rešenja. Nikakav pomak u prevazilaženju
takvog načina funkcionisanja nije napravljen već
sedamdeset godina. Velika većina će ovakvu jednu
paralelu da smatra neosnovanom jer navodno živimo
u 21. veku gde takve ideje nemaju osnova i proglasiće
je uvredljivom i preteranom. Na to mogu da odgovorim
da je takva jedna ideja uvek prisutna i samo kada
joj se dâ mogućnosti, a mogućnosti za njeno realno
ostvarivanje u Srbiji su brojne jer još uvek se
zakoni donose kao nešto što nema nikakvog uticaja
na delovanje pojedinaca unutar političkih organizacija
čiji je jedini zakon volja vođe i nepostavljanje
pitanja o posledicama takvog jednog principa koji
u suštini i nije njihov ali koji oni obožavaju
do ekstaze i gledaju da ga nikada ne povrede jer
će biti zamenjeni drugim šrafom koji čeka ispred
vrata.
Neshvatljiva je i druga strana ove priče koja
svojim ćutanjem i nezainteresovanošću promatra
svoju vlastitu propast, a negde duboko u sebi
ima kritički stav prema svemu i u svojoj unutrašnjosti
vodi beskonačnu raspravu i u stalnom je sukobu
sa voljom drugog, ali nema nikakvog delovanja
i glasa koji će da se suprotstavi jednoj stvarnosti
koja ga sve više uvlači u svoje ništavilo. Jednostavno
kao da im je žao ili imaju duboke unutrašnje dileme,
i to je jedan od razloga njihovog ćutanja, što
oni ne mogu da budu delovi nečega što oslobađa.
Svaki trenutak svoga života pokušavaju da iskoriste
ili na način čekanja u redu rezervnih delova i
iskreno se moleći da će i na njih doći red da
zamene bar jedan šraf u tom ogromnom mehanizmu
vlasti i moći ili postaju »prosvetitelji« nedelovanja
i branioci slobode bez odgovornosti koju opravdavaju
mitologijom i istorijom, odnosno to su tvorci
mitološko-palanačke svesti koji nikada neće sesti
na optuženičku klupu zbog stvaranja ideje nedovršenog
nacionalizma kao srpskog konačnog rešenja, zbog
koje su stradale i zbog koje će stradati buduće
generacije mladih ljudi ili postaju kritičari
koji nikada nisu menjali svet oko sebe jer ne
žele da prihvate odgovornost.
Unutrašnji kritičari ne shvataju ili ne žele da
prihvate da je osnovni razlog što već do sada
nisu ostvarili svoje ideje u shvatanju slobode
kao odgovornosti, koju oni razumeju kao neslobodu
jer odvajaju slobodu i odgovornost. Odgovornost
ih opterećuje i smatraju je suvišnom u definisanju
pojma slobode. Slobodu kao odgovornost samo treba
da iskažu kroz reč i delo, i da prihvate celokupan
teret odgovornosti za učinjeno kao nešto njihovo
vlastito, a ne kroz kritiku u samom sebi koju
niko ne čuje, i koja nikada ništa nije promenila.
Zadovoljavaju se shvatanjem slobode u mišljenju
koja u sebi ne sadrži nikakvu odgovornost,
jer sa slobodom u delovanju odgovornosti
ne znaju šta da rade jer jednostavno imaju strah
od tako shvaćene slobode i zbog toga ostaju samo
nemi svedoci koji promatraju?
Da li stvarno misle da ih to oslobađa odgovornosti,
ako na nešto što ih uništava i sve više pretvara
u jednu praznu ljušturu, u jednu mrtvu dušu, samo
okrenu glavu kao da se to ne događa njima samima?
Samim tim postupkom ćutljivog promatranja daju
za pravo onoj drugoj strani da to shvati kao odobravanje
i prihvatanje svakog postupka koji učine i koje
će činiti samo u mnogo gorem obliku sa njima samima.
Šraf je odavno prekoračio granicu zločina kao
iskušenja i teško je zaustaviti jedan takav proces
sklanjajući se sa puta i okrećući glavu u stranu.
Iz svega toga smatram da je Srbija Aušvic 21.
veka u kojem se više ne čuje bilo kakav glas jer
zahtevati od mrtvih duša da govore i nešto promene
bilo bi zaista nešto preterano...
 |
| |
Dušan
Sakić |
|