Početna stana
 
 
 
     

 

Ajhmanov sindrom
ili
Dužnost je ispunjavati volju nadređenog

Paralelni svetovi pozitivnog prava, odnosno zakona i volje predsednika ili bolje rečeno vođe bilo koje političke organizacije koja je na njoj osnovana nikada neće imati tačku dodira jer bi se onda u Srbiji prvi put pojavili odgovorni i slobodni pojedinci, a ne samo šrafovi jednog mehanizma koji u svakom trenutku mogu biti zamenjeni. Svaka politička organizacija i njena najdublja hijerarhija izuzeta je od bilo kojeg zakona jer su naređenje ili volja predsednika jači od svakog zakona ili što je još gore postaju sam zakon koji je jedina dužnost koju ispunjavaju šrafovi mehanizma misleći da na taj način ispunjavaju zahteve svoje volje. Svaki šraf će vam reći da on postupa i sprovodi zakon, a sprovođenje zakona je po njima jedina dužnost koju trebaju da obavljaju. Dakle, dužnost je ispunjavati volju predsednika ili vođe ili bilo kog ko je njemu nadređen ne misleći o posledicama koje mogu biti katastrofalne po onog drugog koji živi ili bar pokušava živeti pored njega.
Kada je prekoračena ta granica koja je delila vlastitu volju i njene delatnosti za koje su bili odgovorni i samim tim i slobodni, od volje drugog koja je sve vreme pokušavala da nametne svoje principe koji su se očitovali samo u jednom: uđi u mehanizam koji funkcioniše na jednom organskom principu vođe i njegove volje i bićeš slobodan, a kao nagradu za to dobićeš oslobađanje od bilo kakve odgovornosti. Zašto je takav jedan korak učinjen? Zar svaki šraf mehanizma zaista misli da nije ni za šta odgovoran, samo zato što kao osnovni princip svoga delovanja ima naređenje drugog koji je iznad njega? Mislim da oni zaista tako i misle jer ne žive više oni kao pojedinac već volja drugog je ono što bitno određuje njihove živote. Postali su organizacija sama, odnosno jedan njen mali deo, ali sa ogromnim ovlašćenjima. Ponekad čine i više od onoga što im je u tom trenutku dozvoljeno misleći da će tako što duže ostati u milosti volje predsednika koja možda u tom trenutku nije mogla da im saopšti postupak koji su učinili ali se svakako sa njime slaže i odobrava ga. To je pojava koju nazivam Ajhmanov sindrom i ne vidim ništa formalno drugačije od postupaka koje je činio Adolf Ajhman, jedan mali šraf u nacističkoj Nemačkoj, od postupaka birokratskog aparata i političara u Srbiji. I Ajhman je Hitlerovu volju smatrao za zakon i dužnost, isto kao i bilo koji birokratski činovnik i političar u Srbiji što smatra volju koja deluje raspršena u više pojedinačnih volja, a u svojoj stvarnosti je ipak jedna volja nedovršenog nacionalizma kao srpskog konačnog rešenja. Nikakav pomak u prevazilaženju takvog načina funkcionisanja nije napravljen već sedamdeset godina. Velika većina će ovakvu jednu paralelu da smatra neosnovanom jer navodno živimo u 21. veku gde takve ideje nemaju osnova i proglasiće je uvredljivom i preteranom. Na to mogu da odgovorim da je takva jedna ideja uvek prisutna i samo kada joj se dâ mogućnosti, a mogućnosti za njeno realno ostvarivanje u Srbiji su brojne jer još uvek se zakoni donose kao nešto što nema nikakvog uticaja na delovanje pojedinaca unutar političkih organizacija čiji je jedini zakon volja vođe i nepostavljanje pitanja o posledicama takvog jednog principa koji u suštini i nije njihov ali koji oni obožavaju do ekstaze i gledaju da ga nikada ne povrede jer će biti zamenjeni drugim šrafom koji čeka ispred vrata.
Neshvatljiva je i druga strana ove priče koja svojim ćutanjem i nezainteresovanošću promatra svoju vlastitu propast, a negde duboko u sebi ima kritički stav prema svemu i u svojoj unutrašnjosti vodi beskonačnu raspravu i u stalnom je sukobu sa voljom drugog, ali nema nikakvog delovanja i glasa koji će da se suprotstavi jednoj stvarnosti koja ga sve više uvlači u svoje ništavilo. Jednostavno kao da im je žao ili imaju duboke unutrašnje dileme, i to je jedan od razloga njihovog ćutanja, što oni ne mogu da budu delovi nečega što oslobađa. Svaki trenutak svoga života pokušavaju da iskoriste ili na način čekanja u redu rezervnih delova i iskreno se moleći da će i na njih doći red da zamene bar jedan šraf u tom ogromnom mehanizmu vlasti i moći ili postaju »prosvetitelji« nedelovanja i branioci slobode bez odgovornosti koju opravdavaju mitologijom i istorijom, odnosno to su tvorci mitološko-palanačke svesti koji nikada neće sesti na optuženičku klupu zbog stvaranja ideje nedovršenog nacionalizma kao srpskog konačnog rešenja, zbog koje su stradale i zbog koje će stradati buduće generacije mladih ljudi ili postaju kritičari koji nikada nisu menjali svet oko sebe jer ne žele da prihvate odgovornost.
Unutrašnji kritičari ne shvataju ili ne žele da prihvate da je osnovni razlog što već do sada nisu ostvarili svoje ideje u shvatanju slobode kao odgovornosti, koju oni razumeju kao neslobodu jer odvajaju slobodu i odgovornost. Odgovornost ih opterećuje i smatraju je suvišnom u definisanju pojma slobode. Slobodu kao odgovornost samo treba da iskažu kroz reč i delo, i da prihvate celokupan teret odgovornosti za učinjeno kao nešto njihovo vlastito, a ne kroz kritiku u samom sebi koju niko ne čuje, i koja nikada ništa nije promenila. Zadovoljavaju se shvatanjem slobode u mišljenju koja u sebi ne sadrži nikakvu odgovornost, jer sa slobodom u delovanju odgovornosti ne znaju šta da rade jer jednostavno imaju strah od tako shvaćene slobode i zbog toga ostaju samo nemi svedoci koji promatraju?
Da li stvarno misle da ih to oslobađa odgovornosti, ako na nešto što ih uništava i sve više pretvara u jednu praznu ljušturu, u jednu mrtvu dušu, samo okrenu glavu kao da se to ne događa njima samima? Samim tim postupkom ćutljivog promatranja daju za pravo onoj drugoj strani da to shvati kao odobravanje i prihvatanje svakog postupka koji učine i koje će činiti samo u mnogo gorem obliku sa njima samima. Šraf je odavno prekoračio granicu zločina kao iskušenja i teško je zaustaviti jedan takav proces sklanjajući se sa puta i okrećući glavu u stranu. Iz svega toga smatram da je Srbija Aušvic 21. veka u kojem se više ne čuje bilo kakav glas jer zahtevati od mrtvih duša da govore i nešto promene bilo bi zaista nešto preterano...
  Dušan Sakić
 
Nobelovac u šumi mitova
1-30. 04. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009