Početna stana
 
 
 
     

 

Žrtve i dokazi

U beogradskom časopisu Sociološki pregled, glasilu Srpskog sociološkog društva (broj 3, za jul/septembar 2008), objavljen je poduži članak Petra Opalića, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu: »Neki aspekti odnosa između psihijatrije i politike«. Ovaj, kako na početku stoji, »Originalan naučni rad«, sastoji se iz pet delova, svaki na po nekoliko stranica: »Uvod«, »Politika i suština psihijatrijskog poremećaja«, »Zloupotreba psihijatrije (nekih režima prema političkim neistomišljenicima)«, »Dnevna politika i psihijatrija« i »Globalizacija kao stanje duha i psihijatrija«.
U trećoj glavi Petar Opalić saopštava: »Što se tiče prisilne hospitalizacije disidenata u bivšoj komunističkoj SFRJ, nema pisanih tragova o tome, a dosta autoriteta u psihijatriji je usmeno negiralo pojavu te vrste kod nas. Neke ličnosti (Krsmanović, Dimitrijević) su širile propagandni materijal u kojem su se žalile na sličan tretman i psihijatrijskih ustanova kod nas, oslanjajući se na ‘Stranku za ljudska prava’, mada njihovi navodi nisu ni potvrđeni ni negirani iz neutralnih izvora. Da li to znači da je ovaj problem u Srbiji još uvek u sivoj zoni javne reči i interesovanja nauke, pokazaće vreme« (str. 391).
Pre svega, da odmah napomenem za neupućene da je pomenuti Krsmanović zapravo mnogima dobro znani Beograđanin Tomislav Krsmanović, dipl. ekonomista u penziji, početkom 1990. osnivač i predsednika Pokreta za zaštitu ljudskih prava. Za drugopomenutog, Dimitrijevića, nisam čuo.
Šta reći na ovo?
Prvo, uopšte nije tačna Opalićeva konstatacija da »nema pisanih tragova« o zloupotrebi psihijatrije u političke namene kao fenomenu iz naše domaće prakse. Pa, samo smo Tomislav Krsmanović i ja od marta 1998. objavili nekoliko knjiga upravo na ovu temu! Osim toga, ja sam uspeo publikovati podosta ovakvih članaka – a i nekoliko feljtona – u ne malom broju raznoraznih novina i časopisa. Do početka 1990. godine, uglavnom po inostranstvu; a od tada, pretežno, ovde. Slično se može reći i za T. Krsmanovića. Međutim, g. Petar Opalić ništa naše i ne pominje. Čak ni u, inače prilično opsežnom, spisku korišćene literature, na kraju svog članka. Osim toga, u čitavom tekstu ne pominje nijednom rečju moj slučaj, baš kao da nije ni postojao.
Uz sve, Petar Opalić, interesantno, ne navodi nikoga poimence od tih »brojnih psihijatara« koji su »usmeno negirali pojavu« zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe u Jugoslaviji/Srbiji u vreme »samoupravnog socijalizma«. Međutim, nije baš sasvim tačna ni tvrdnja, kada je o bivšoj SFRJ reč, da »baš niko« od domaćih lekara/neuropsihijatara nije kritikovao ovu pojavu. Zasigurno znam da je svojevremeno 1989/1990. godine, za ono vreme neuobičajeno i smelo, javno, jasno i glasno to činio poznati ljubljanski psihijatar prof. dr Ljubo Bavcon, na tribinama, u nekim listovima i časopisima, na radiju... Istina, to se zbivalo – sada već – dosta davno, i uglavnom na teritoriji Slovenije, na slovenačkom jeziku. Već i stoga, u Srbiji je bilo i ostalo pretežno nepoznato.
Tomislav Krsmanović jeste u nekim svojim peticijama, objavljenim na ove teme, bio tu i tamo ne baš dovoljno precizan, u izvesnoj meri pristrasan, samim tim i jednostran; čak pomalo i na uštrb prave i pune istine. Ali, nazvati sve njegovo »pisanije« pežorativnim izrazom »propagandni materijal« – ipak je neobjektivno i nedobronamerno, diskvalifikatorski. Takođe, na svoj način, »propagandno-demagoški« i »agitatorski«. Neke (bivše) političke žrtve zloupotrebe psihijatrije kasnije je, na vlastiti zahtev, pregledao i neki »civilni« (ne-sudski i ne-zatvorski) psihijatar koji bi im onda, po pravilu, izdavao uverenje da su duševno zdravi; ali, naravno, samo u vreme njegove lekarske opservacije. Za sve ranije, razume se, apsolutno nije kompetentan, niti ovlašćen. S tim u vezi navešću svoj lični primer: dana 20. novembra 1989. godine pregledao me je prim. dr Svetislav Mikić, eminentan lekar, neuropsihijatar za sudsku psihijatriju pri Institutu za psihijatriju Kliničkog centra Srbije u Beogradu. On je posle podrobne psihijatrijske opservacije doneo nalaz K. br. 1483 u kojem stoji da sam duševno potpuno zdrav, i to direktno iskazao konstatacijom: »U vreme pregleda dobro kompenzovan, ne pokazuje znake psihoze«. Pitam se sada: da li bi za prof. Petra Opalića ovo predstavljalo relevantan dokaz mog psihičkog zdravlja i pune uračunljivosti, barem u vreme pomenutog pregleda?! Inače, ovaj podatak izložio sam u više novinskih tekstova o svom slučaju, pa i u knjižici od tačno 100 stranica, Za ljudska pravamoje disidentske uspomene (Beograd, februar 1999), na str. 53–54.
Inače, moj lični političko-sudsko-psihijatrijski slučaj, od pre čitave tri decenije, mnogima je dosta dobro poznat; zato da to ovde, samo usput i ukratko, ponovim: iako duševno, kao što rekoh, uvek sasvim zdrav i normalan, skoro čitave tri godine (23. maj 1979–2. april 1982) prisilno sam proveo na Neuropsihijatrijskom »A« odeljenju Zatvorske bolnice u Beogradu, na vremenski neodređenoj »meri bezbednosti – obaveznog psihijatrijskog lečenja i čuvanja« (čl. 63. KZ SFRJ); u permanentno teškim i lošim uslovima, u svakom pogledu. Tamo sam dospeo rešenjem K. br. 1901/78 beogradskog Okružnog suda od 23. februara 1979, zbog »širenja lažnih vesti« – čl. 218. KZ Srbije. Dakle zbog jednog čisto verbalnog političkog »delikta« (delikt mišljenja); tj. intervjua sa dr Franjom Tuđmanom, objavljenog na više mesta u inostranstvu tokom 1978. godine. U tu »specijalizovanu«, prilično strogog tretmana, »zdravstvenu ustanovu« Centralnog zatvora dospeo sam, pak, na predlog komisije od samo dvojice neuropsihijatara – sudskih veštaka iz te iste ustanove, i to nakon samo jednog, dosta kratkog, razgovora.
Neki drugi verbalni »delinkventi« kod nas – u komunizmu, kojima su sudovi na predlog obično zatvorskih lekara i veštaka izricali »meru bezbednosti«, imali su uverenja nekog »civilnog« (jednog ili više!) psihijatra koji ih je oglasio psihički zdravim. Međutim, ništa im to nije vredelo. Sud bi redovno davao prioritet svojim vlastitim veštacima. Ovo se, na primer, desilo nesrećnom Radomiru Veljkoviću koji je isključivo zbog »delikta mišljenja« tavorio »zakatančen« u KPD Bolnici u Beogradu čitavih petnaest godina, od 1973. do 1988.
Po zakonima, i onda i danas još uvek, naši sudovi nisu dužni – niti imaju takve mehanizme – da periodično preispituju odluke o obaveznoj (tj. prisilnoj) hospitalizaciji. Ni sam »pacijent«, a ni njegov advokat, to ni dan-danas ne mogu da učine. Ovo je takođe jedan od razloga zašto su – svojevremeno – politički »učinioci na meri bezbednosti« ostajali većinom dosta dugo »onkraj brave«. Naročito ako su svoje verbalne grehe okajavali upravo u zatvorskoj bolnici u Beogradu. A dobro je poznato da je velika većina iz čitave Jugoslavije »ležala« baš tu; ni najmanje slučajno!
Gotovo u čitavom poglavlju (str. 390–391) Petar Opalić piše afirmativno – i sa simpatijama, o sovjetskim disidentima–žrtvama zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe; gotovo bez ijedne reči ograde. Priznaje Roju Medvedevu i Leonidu Pljušču ne samo punu uračunljivost, nego i dobronamernost, progresivnost–humanost, političku motivisanost, »status« boraca–aktivista za ljudska prava i građanske slobode... Lepo i nepristrasno. Ali tim je onda neobičnije što u produžetku ove iste glave sve ovo negira kada je u pitanju bivša SFRJ. Međutim, već pomenuti Radomir Veljković, zatim Milisav Živanović, Dušan Ćetković, Đorđe Simčić, Vjekoslav Naglić, Vladimir Perišić... jesu naši jugoslovenski »Medvedevi« i »Pljušči« – kada je zloupotreba psihijatrije u političke svrhe u pitanju. Uz to, zlopatili smo se i približno u isto vreme: sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka.
  Vladimir Marković
 
Pisma
1-31. 03. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009