Žrtve i dokazi
U beogradskom časopisu
Sociološki pregled,
glasilu Srpskog sociološkog društva (broj 3, za
jul/septembar 2008), objavljen je poduži članak
Petra Opalića, profesora Filozofskog fakulteta
u Beogradu: »Neki aspekti odnosa između psihijatrije
i politike«. Ovaj, kako na početku stoji, »Originalan
naučni rad«, sastoji se iz pet delova, svaki na
po nekoliko stranica: »Uvod«, »Politika i suština
psihijatrijskog poremećaja«, »Zloupotreba psihijatrije
(
nekih režima prema političkim neistomišljenicima)«,
»Dnevna politika i psihijatrija« i »Globalizacija
kao stanje duha i psihijatrija«.
U trećoj glavi Petar Opalić saopštava: »Što se
tiče
prisilne hospitalizacije disidenata
u bivšoj komunističkoj SFRJ, nema pisanih tragova
o tome, a dosta autoriteta u psihijatriji je usmeno
negiralo pojavu te vrste kod nas. Neke ličnosti
(Krsmanović, Dimitrijević) su širile
propagandni
materijal u kojem su se žalile na sličan
tretman i psihijatrijskih ustanova kod nas, oslanjajući
se na ‘Stranku za ljudska prava’, mada njihovi
navodi nisu ni potvrđeni ni negirani iz
neutralnih
izvora. Da li to znači da je ovaj problem u Srbiji
još uvek u
sivoj zoni javne
reči i interesovanja nauke, pokazaće vreme« (str.
391).
Pre svega, da
odmah napomenem za neupućene
da je pomenuti Krsmanović zapravo mnogima dobro
znani Beograđanin Tomislav Krsmanović, dipl. ekonomista
u penziji, početkom 1990.
osnivač i predsednika
Pokreta za zaštitu ljudskih prava. Za drugopomenutog,
Dimitrijevića, nisam čuo.
Šta reći na ovo?
Prvo, uopšte nije tačna Opalićeva konstatacija
da »
nema pisanih tragova« o zloupotrebi
psihijatrije u
političke namene kao fenomenu
iz naše domaće prakse. Pa, samo smo Tomislav Krsmanović
i ja od marta 1998. objavili nekoliko knjiga upravo
na ovu temu! Osim toga, ja sam uspeo publikovati
podosta ovakvih članaka – a i nekoliko
feljtona – u
ne malom broju raznoraznih
novina i časopisa. Do početka 1990. godine, uglavnom
po inostranstvu; a od tada, pretežno,
ovde.
Slično se može reći i za T. Krsmanovića. Međutim,
g. Petar Opalić ništa
naše i
ne pominje.
Čak ni u, inače prilično opsežnom, spisku korišćene
literature, na kraju svog članka. Osim toga, u
čitavom tekstu
ne pominje nijednom rečju
moj slučaj, baš kao da nije ni
postojao.
Uz sve, Petar Opalić, interesantno,
ne navodi
nikoga poimence od tih »
brojnih psihijatara«
koji su »usmeno
negirali pojavu« zloupotrebe
psihijatrije u političke svrhe u Jugoslaviji/Srbiji
u vreme »samoupravnog socijalizma«. Međutim, nije
baš sasvim tačna ni tvrdnja, kada je o bivšoj
SFRJ reč, da »baš niko« od domaćih lekara/neuropsihijatara
nije kritikovao ovu pojavu. Zasigurno znam da
je svojevremeno 1989/1990. godine, za ono vreme
neuobičajeno i smelo, javno, jasno i glasno to
činio poznati ljubljanski psihijatar prof. dr
Ljubo Bavcon, na tribinama, u nekim listovima
i časopisima, na radiju... Istina, to se zbivalo
– sada već – dosta davno, i uglavnom na teritoriji
Slovenije, na slovenačkom jeziku. Već i stoga,
u Srbiji je bilo i ostalo pretežno nepoznato.
Tomislav Krsmanović jeste u nekim svojim peticijama,
objavljenim na ove teme, bio tu i tamo ne baš
dovoljno precizan, u izvesnoj meri pristrasan,
samim tim i jednostran; čak pomalo i na uštrb
prave i pune istine. Ali, nazvati sve njegovo
»pisanije« pežorativnim izrazom »propagandni materijal«
– ipak je neobjektivno i nedobronamerno, diskvalifikatorski.
Takođe, na svoj način, »propagandno-demagoški«
i »agitatorski«. Neke (bivše)
političke
žrtve zloupotrebe psihijatrije kasnije je, na
vlastiti zahtev, pregledao i neki »civilni« (ne-sudski
i ne-zatvorski) psihijatar koji bi im onda, po
pravilu, izdavao uverenje da su duševno zdravi;
ali, naravno, samo u vreme
njegove lekarske
opservacije. Za sve ranije, razume se, apsolutno
nije kompetentan, niti ovlašćen. S tim
u vezi navešću svoj lični primer: dana 20. novembra
1989. godine pregledao me je prim. dr
Svetislav
Mikić, eminentan lekar, neuropsihijatar za
sudsku psihijatriju pri Institutu za psihijatriju
Kliničkog centra Srbije u Beogradu. On je posle
podrobne psihijatrijske opservacije doneo nalaz
K. br. 1483 u kojem stoji da sam duševno potpuno
zdrav, i to direktno iskazao konstatacijom: »
U
vreme pregleda dobro kompenzovan,
ne
pokazuje znake psihoze«. Pitam se sada: da
li bi za prof. Petra Opalića ovo predstavljalo
relevantan dokaz mog psihičkog zdravlja
i pune uračunljivosti, barem u vreme pomenutog
pregleda?! Inače, ovaj podatak izložio sam u više
novinskih tekstova o svom slučaju, pa i u knjižici
od tačno 100 stranica,
Za ljudska prava
–
moje disidentske uspomene (Beograd,
februar 1999), na str. 53–54.
Inače, moj lični
političko-sudsko-psihijatrijski
slučaj, od pre
čitave tri decenije, mnogima
je dosta dobro poznat; zato da to ovde, samo usput
i ukratko, ponovim: iako duševno, kao što rekoh,
uvek sasvim zdrav i normalan, skoro čitave
tri
godine (23. maj 1979–2. april 1982)
prisilno
sam proveo na Neuropsihijatrijskom »A« odeljenju
Zatvorske bolnice u Beogradu, na vremenski
neodređenoj »meri bezbednosti – obaveznog
psihijatrijskog lečenja i čuvanja« (čl. 63. KZ
SFRJ); u permanentno
teškim i
lošim
uslovima, u svakom pogledu. Tamo sam dospeo rešenjem
K. br. 1901/78 beogradskog
Okružnog suda
od 23. februara 1979, zbog »širenja lažnih vesti«
– čl. 218. KZ Srbije. Dakle zbog jednog čisto
verbalnog političkog »delikta« (delikt
mišljenja); tj.
intervjua sa dr
Franjom
Tuđmanom, objavljenog na više mesta u inostranstvu
tokom 1978. godine. U tu »specijalizovanu«, prilično
strogog tretmana, »zdravstvenu ustanovu« Centralnog
zatvora dospeo sam, pak, na
predlog komisije
od samo dvojice neuropsihijatara – sudskih veštaka
iz
te iste ustanove, i to nakon
samo
jednog, dosta kratkog, razgovora.
Neki drugi verbalni »delinkventi« kod nas –
u
komunizmu, kojima su sudovi na predlog obično
zatvorskih lekara i veštaka izricali
»meru bezbednosti«, imali su uverenja nekog »civilnog«
(jednog ili više!) psihijatra koji ih je oglasio
psihički
zdravim. Međutim, ništa im to
nije vredelo. Sud bi redovno davao
prioritet
svojim vlastitim veštacima. Ovo se, na primer,
desilo nesrećnom
Radomiru Veljkoviću
koji je isključivo zbog »delikta mišljenja« tavorio
»zakatančen« u KPD Bolnici u Beogradu
čitavih
petnaest godina, od 1973. do 1988.
Po zakonima, i onda i danas još uvek, naši sudovi
nisu dužni – niti imaju takve mehanizme
– da periodično
preispituju odluke o
obaveznoj (tj. prisilnoj) hospitalizaciji.
Ni sam »pacijent«, a ni njegov advokat, to
ni
dan-danas ne mogu da učine. Ovo je takođe
jedan od razloga
zašto su –
svojevremeno –
politički »učinioci na
meri bezbednosti« ostajali
većinom dosta dugo
»onkraj brave«. Naročito ako su svoje verbalne
grehe okajavali upravo u
zatvorskoj bolnici
u Beogradu. A dobro je poznato da je
velika
većina iz čitave Jugoslavije »ležala« baš
tu; ni najmanje slučajno!
Gotovo u čitavom poglavlju (str. 390–391) Petar
Opalić piše
afirmativno – i sa simpatijama,
o
sovjetskim disidentima–žrtvama zloupotrebe
psihijatrije u
političke svrhe; gotovo
bez ijedne reči ograde. Priznaje
Roju Medvedevu
i
Leonidu Pljušču ne samo punu uračunljivost,
nego i dobronamernost, progresivnost–humanost,
političku motivisanost, »status« boraca–aktivista
za ljudska prava i građanske slobode... Lepo i
nepristrasno. Ali tim je onda
neobičnije
što u produžetku ove iste glave sve ovo
negira
kada je u pitanju bivša SFRJ. Međutim, već pomenuti
Radomir Veljković, zatim
Milisav
Živanović,
Dušan Ćetković,
Đorđe
Simčić,
Vjekoslav Naglić,
Vladimir
Perišić... jesu
naši jugoslovenski
»Medvedevi« i »Pljušči« – kada je zloupotreba
psihijatrije u političke svrhe u pitanju. Uz to,
zlopatili smo se i približno u isto vreme:
sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka.