Proto Nedeljko Pajić zaista
nema mjere. Na moj kratki tekst odgovorio je punom
stranicom sitnog sloga, pa mu je i to bilo malo.
Ja, u principu, podržavam svaku javnu polemiku,
pod uslovom da ona ostane u okviru elementarne
logike i činjenica, koliko je to moguće. Ali kod
prote sve dobija dimenziju mržnje i ostrašćenosti,
pa nije ni čudo da on onda izvrće i moral i činjenice.
Krajnje je nemoralno da proto Nedeljko optužuje
Lazara Manojlovića da je otpuštao Bošnjake s posla
(svrstavajući među njih i Maida Sinanovića, koji
je ubijen prvog dana aprila), a pravoslavna crkva
je i pozdravljala i podsticala etničko čišćenje.
Najbolja potvrda za to je i sam proto Nedeljko,
koji i danas zastupa iste stavove kao i prije
16 godina. Zašto nije optužio opštinsku vlast
koja je naredila da se Bošnjaci istjeraju s posla,
i zašto to nije učinio prije 14, 15 ili 16 godina?
Zašto to ne uradi danas?
Zaprepašćujuća je tvrdnja da su muslimani »po
Kuranu dužni da ubijaju nevjernike (a to su svi
koji nisu muslimani)«. To se više ne može pripisati
protinom oskudnom znanju, to je autentični govor
mržnje i pozivanja na zločin. U istom tonu je
i nevjerovatna tvrdnja da pravoslavni sveštenici
ne smiju izaći u mantijama na ulicu u Sarajevu
i Tuzli. Jesmo li ponovo u 1992. godini?
O genocidu koji je počinjen nad bošnjačkim stanovništvom
bijeljinske opštine proto ne govori, ali sve opravdava
time da su zločine činili i »oni drugi«. Po toj
logici, svaki zločin na svijetu može se opravdati.
Tako on opravdava i rušenje džamija time što su
porušene i neke crkve, a zna i sam da su ostale
nedirnute brojne crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici,
Bihaću, pa čak i Srebrenici, dok je rušenje džamija
bilo dio plana, dio projekta, i zna da su srušene
sve džamije na teritoriji Karadžićevih Srba, apsolutno
sve. U ovim istim
|
novinama, u martovskom
broju 1994. godine, proto Nedeljko Pajić
kaže da je »protiv rušenja svih bogomolja
i svih objekata uopšte, ako služe svojim
vjerskim funkcijama i ako ne služe u ratne
svrhe, kao što se dešavalo da sa njih
tuče snajper ili su bile skladište oružja
i municije«. Za neobaviještene: proto
ponavlja morbidnu laž Pere Simića, koji
je pisao kako snajper puca sa minareta
četiri džamije, a u petoj je bio magacin
oružja. Sramno, čak i za apologetu etničkog
čišćenja.
Pošto proto voli činjenice, da mu kažem
nešto i o Bošnjacima. Da, kralj Tvrtko
je bio Bošnjak, i svi stanovnici Bosne
su bili Bošnjaci. Pisao je o tome i Konstantin
Porfirogenet prije deset vijekova, i mnogi,
mnogi drugi. Ukidanje bošnjačkog imena
bilo je dio velikodržavne politike u staroj
Jugoslaviji. Za protinu informaciju: do
polovine 19. vijeka svi smo bili Bošnjaci
različitih vjera, a tek tada su se, s
buđenjem srpskog i hrvatskog nacionalizma,
pojavili
|
|
|
Srbi i Hrvati u Bosni. Prije toga nije ih bilo.
Proto postavlja i niz pitanja vezanih za istoriju,
pa ga upućujem da konsultuje udžbenike istorije,
kad to već nije učinio ranije. Nikad nije kasno.
Proto je spomenuo i vladiku Vasilija. Ja, zaista,
nemam ništa protiv vladike i njegovog prava da
iznosi svoje stavove, čak i kad mene napada, kao
nedavno na BN Televiziji. To je njegovo pravo,
kao što je i moje pravo da kritički mislim i pitam
zašto vladika nikada nije osudio zločine nad Bošnjacima
u bijeljinskoj opštini, kad već tako često govori
o zločinima nad Srbima u drugim dijelovima zemlje.
Zašto nije osudio rušenje džamija? Zašto je prihvatio
da pravi dvorac na temeljima bošnjačkih kuća,
a znao je da je vlast protjerala ljude iz tih
kuća i tu tuđu imovinu poklonila crkvi? Je li
to u skladu s hrišćanskim moralom i univerzalnom
pravdom? Proto kaže da je vladika spasio mog oca
»od internacije (možda i od smrti)«. Ako je to
tačno, ja, evo, izražavam javnu zahvalnost za
to dobročinstvo. A protu Nedeljka moram upitati:
zbog čega je mom ocu prijetila internacija, a
možda i smrt, kad je bio tako dobar čovjek, a
Srbi nisu činili zločine?
Proto kaže da je uličarske izraze, kojima se služi,
»pokupio od Lazara i Jusufa«. Ja s protom nisam
progovorio tri riječi u životu, ali, ako je to
već tako, što nije »pokupio« štogod dobro, već
baš to? U prethodnom pismu proto je rekao da Lazar
Manojlović promoviše muslimanske knjige koje su
uperene protiv Srba, a pošto sam ja ustvrdio da
moje knjige, jer je na njih mislio, nisu uperene
protiv Srba, sad kaže: »Laže Jusuf da sam ‘ispljuvao’
njegove knjige. Nisam ih ni pomenuo. Ali, on se
prepoznao, jer Lazar nije ništa drugo ni promovisao
nego njegove knjige«. S ovako nesuvislom logikom
zaista ne vrijedi raspravljati.
Na kraju nekoliko riječi o
Semberskim novinama.
Ja sam godinama bio urednik tih novina, pa i u
vrijeme kad su
Semberske novine bile
najbolje lokalne novine u Jugoslaviji. Danas me
je ponekad stid zbog onoga što te novine rade.
Pravo je urednika i direktora da provode politiku
onih koji ih plaćaju, njihovo pravo je da nekoga
vole i cijene, a nekoga ne, ali nemaju pravo da
iznose stavove koji spadaju u istoriju novinarskog
beščašća. Redakcija je, povodom svetskog priznanja
Lazaru Manojloviću, napisala i ovo: »... kakva
vremena, takve i nagrade«, nipodaštavajući jedno
veliko svjetsko priznanje, zbog kojeg je predsjednik
države priredio specijalni prijem za Lazara, kao
što je to učinio i načelnik bijeljinske opštine.
Gospodo novinari, možete vi sve stvari i dalje
gledati iz naše palanačke žablje perspektive,
ali nemojte toliko da potcjenjujete svijet i ljude.
Bar se zapitajte: ako su vremena baš takva, kako
to da takvu svjetsku nagradu ne dobiše vaše novine,
otkud nađoše baš Lazara Manojlovića, od tolikih
ljudi u ovom dijelu Evrope?
