Razlozi jedne mržnje*

Nova mržnja demokracije samo je na neki način jedan od oblika zbrke koja pogađa taj pojam. Ona udvostručuje konsenzualnu zbrku čineći od riječi »demokracija« ideološkog čimbenika koji depolitizira pitanja javnog života kako bi od njega napravila »društvene fenomene«, u potpunosti poričući oblike dominacije koji strukturiraju društvo. Ona maskira dominaciju državnih oligarha izjednačujući demokraciju s oblikom društva, te s onim ekonomskih oligarhija koje svoje carstvo prilagođuju samo apetitima »demokratskih pojedinaca«. Ta mržnja može također, u svoj svojoj ozbiljnosti, fenomene naglašene nejednakosti pripisati smrtonosnoj i nepovratnoj pobjedi »jednakosti uvjeta« i oligarhijskom pothvatu ponuditi svoju ideološku čast: treba se boriti protiv demokracije jer demokracija znači totalitarizam.
No, ta zbrka ne sastoji se samo u nelegitimnoj uporabi riječi koje bi bilo dovoljno ispraviti. Ako riječi služe zamagljivanju stvari onda je to zato što je bitka za riječ neodvojiva od bitke za stvari. Riječ demokraciju nije bio skovao neki brižni učenjak kako bi objektivnim kriterijima razlikovao oblike vladavine i vrste društva. Ona je naprotiv izmišljena kao neodjeliti pojam, kako bi se potvrdilo da je moć neke skupine jednakih ljudi moguća samo kao zbrka bezoblične i kreštave gomile koja bi bila u društvenom poretku ekvivalent onoga što je kaos u prirodnom poretku. Shvatiti što znači demokracija znači shvatiti bitku koja se vodi oko te riječi: ne jednostavno tonove bijesa ili prezira koji joj se mogu doznačiti, nego, dublje, kliznuća i obrate smisla koji ona autorizira ili koji se može autorizirati pozivanjem na nju. Kada se naši intelektualci usred manifestacija porasta nejednakosti snebivaju nad pustošenjem jednakosti, oni rabe trik koji nije nov. Već su se u 19. stoljeću, iza cenzusne monarhije ili autoritarnog Carstva, elite legalne Francuske – svedene na dvjesto tisuća ljudi ili podvrgnute zakonima i dekretima koji ograničavaju sve individualne ili javne slobode – ozbiljno prestrašile »demokratske bujice« koja je

zahvatila društvo. Budući da je bila zabranjena u javnom životu, vidjeli su kako demokracija pobjeđuje u jeftinim tvornicama, u prijevoznim sredstvima, brodovima, slikanju na otvorenom, novim manirama mladih žena ili novim rečeničnim obratima pisaca.1 Po tome međutim oni više nisu inovatori. Udvostručenje demokracije kao oblika stroge vlasti i kao oblika permisivnog društva izvorni je način koji se s Platonom racionalizirao kao mržnja demokracije. Kao što smo vidjeli, ta racionalizacija nije običan izraz aristokratskog raspoloženja. Ona služi suzbijanju anarhije ili neodjelitosti koja je sumnjivija od one pretrpanih ulica neobičnom djecom ili ćudljivih magaraca: prvobitna neodjelitost onoga koji vlada i onoga kojim se vlada, a koja se vidi kada se očiglednost prirodne moći najboljih ili plemenitijih nađe ogoljena od svojih čari; odsutnost posebnih ovlasti za političko vladanje

okupljenim ljudima osim upravo odsutnošću ovlasti. Demokracija je najprije to paradoksalno političko stanje, to mjesto u kojoj se svaka legitimnost suočava sa svojom odsutnošću konačne legitimnosti, s kontingencijom jednakosti koja podupire i samu kontingenciju nejednakosti.
Upravo zato demokracija ne može prestati izazivati mržnju. Upravo zato se i ta mržnja uvijek predstavlja ispod krinke: šaljivi tonovi prema magarcima i konjima u Platonovo vrijeme, bijesne dijatribe protiv Benettonovih reklama ili emisija Loft Storyja u vrijeme umorne V. Republike. Bile te krinke zabavne ili bijesne, ta mržnja ima ozbiljniji cilj. Ona cilja na nepodnošljivo stanje jednakosti u samoj nejednakosti. Možemo dakle razuvjeriti sociologe po profesiji ili po raspoloženju koji raspravljaju o uznemirujućoj situaciji demokracije koja više nema neprijatelja.2 Demokracija nije blizu sučeljavanju s tjeskobom jednog takvog komfora. »Vladavina bilo koga« izložena je beskrajnoj mržnji svih onih koji žele predstavljati ovlasti za vladanje nad ljudima: rođenje, bogatstvo ili znanost. Ta mržnja danas je radikalnija no ikada budući da društvena moć bogatstva više ne tolerira nikakve zapreke svom neograničenom rastu, a njegovi mehanizmi iz dana u dan postaju sve bliži mehanizmima državnog djelovanja. Tomu a contrario svjedoči europski pseudo-ustav: više se ne nalazimo u doba učenih pravnih konstrukcija koje u njih upisuju nesvodljivu »moć naroda«. Taj je oblik političkog i političke znanosti danas iza nas. Državna moć i moć bogatstva sve više se ujedinjuju u jedno jedino učeno

upravljanje tokovima novca i naroda. Oni zajedno nastoje smanjiti politički prostor. No, smanjiti te prostore, ukloniti nepodnošljivo i nužno utemeljenje politike u »vladavini bilo koga« znači otvoriti drugo bojno polje, tj. izbijanje moći rođenja i filijacije u novoj i radikaliziranoj figuri. Ne više moći bivših monarhija i aristokrata, nego moći Božjih naroda. Ta se moć može otvoreno potvrditi u teroru radikalnog islamizma protiv demokracije koja se poistovjećuje s oligarhijskim državama prava. Isto tako, ona može navesti oligarhijsku državu u rat protiv tog terora u ime demokracije koju su američki evangelici asimilirali u slobodu otaca obitelji poslušnih biblijskim zapovijedima i naoružanih u obrani svojeg vlasništva. Ona se u Francuskoj može potvrditi kao zaštita od demokratske perverzije, načela srodstva koje neki prepuštaju neodređenoj općenitosti dok ga drugi bez imalo ustručavanja poistovjećuju sa zakonom naroda kojim upravlja Mojsije riječju Božjom. Uništenje demokracije u ime Kurana, ratno širenje demokracije poistovjećene s ostvarenjem Dekaloga, mržnja demokracije asimilirane s ubojstvom božjeg pastira. Sve te suvremene figure imaju barem jednu zaslugu. Zbog mržnje koju očituju prema demokraciji ili u njezino ime te zbog

sklopova u kojima je shvaćaju, one nas obvezuju da iznova pronađemo njezinu jedinstvenu snagu koja joj pripada. Demokracija nije onaj oblik vladanja koji oligarhiji omogućuje da vlada u ime naroda niti oblik društva koji upravlja tržišnom moći. Ona je djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima. Demokracija je snaga koja se danas mora više nego ikada boriti protiv miješanja tih moći u jednu jedinu te protiv samog zakona dominacije. Pronaći iznova osobitost demokracije znači također postati svjestan njezine samoće. Demokratski zahtjev je dugo bio nošen ili prekrivan idejom nekog novog društva čiji će se elementi oblikovati usred aktualnog društva. Upravo je to označavao »socijalizam«: viziju povijesti po kojoj će kapitalistički oblici proizvodnje i razmjene već oblikovati materijalne uvjete društva jednakosti i njegovo širenje po svijetu. Ta vizija još i danas podupire nadu u komunizam ili demokraciju mnoštva: svi nematerijalniji oblici kapitalističke proizvodnje, njihova koncentracija u svijetu komunikacija već bi danas oblikovali nomadski narod »proizvođača« nove vrste; oni bi oblikovali kolektivnu inteligenciju, kolektivnu snagu mišljenja, osjećanja i kretanja tijela tako da mogu eksplodirati zapreke imperija.3 Shvatiti što znači demokracija, znači odreći se te vjere. Kolektivna inteligencija, koju je stvorio sustav dominacije, uvijek je samo inteligencija tog sustava. Društvo nejednakosti ne nosi u svojoj utrobi nikakvo društvo jednakosti. Društvo jednakosti samo je skup egalitarnih odnosa koji se sada i ovdje obilježava nizom jedinstvenih i privremenih činova. Demokracija je naga u svome odnosu kako prema moći bogatstva tako i prema moći srodstva koja joj danas pomaže ili joj prkosi. Ona se ne temelji ni na kojoj prirodi stvari i ne jamči je niti jedna institucionalna forma. Demokracija nije nošena nikakvom nužnošću niti sama uključuje neku takvu. Ona se povjerava samo ustrajnosti svojih vlastitih čina. Ona je stvar koja može izazvati strah, dakle mržnju, kod onih koji su se navikli na vršenje učiteljstva mišljenja. Ali kod onih koji znaju s bilo kim dijeliti jednaku moć razuma, ona, obrnuto, može izazvati hrabrost, dakle, radost.

1 Za dobar florilegij tih tema pogledati Tainov Vie et opinions de Frédéric Thomas Graindorge,Pariz, 1867. O »demokraciji u književnosti« vidi kritiku Gospođe Bovary Armanda de Pontmartina, u Nouvelles Causeries du samedi, Pariz, 1860.
2 Usp. Ulrich Beck, Democracy without enemies,Polity Press, Cambridge, 1998. i Pascal Bruckner, La Mélancolie démocratique-comment vivre sans ennemis?,Seuil, Pariz, 1992.
3 Usp. Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij,Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb 2003. i Multitude: guerre et démocratie a l’âge de l’empire,La Découverte, Pariz, 2004.

* Odlomak iz knjige: Jacques Ranciere, Mržnja demokracije, prevod s francuskog Leonardo Kovačević, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2008, str. 112–117.