Početna stana
 
 
 
     

 

Još jedna u nizu mahinacija privatizacije na srbijanski način

Pančevačka »Azotara« pred zatvaranjem

Krajem pedesetih godina prošlog veka pančevački gradski oci došli su na ideju da podignu jednu skromnu fabriku azotnog đubriva koja bi njime snabdevala poljoprivredno područje južnog Banata čime bi se značajnije unapredili prinosi i inače plodne banatske zemlje te dao podsticaj intenzivnijem razvoju poljoprivrede ovoga kraja. Kada se konačno ta ideja realizovala i 27. novembra 1962. godine iz dimnjaka podignutih u prigradskom naselju Vojlovica zavijorio narandžasti dim azotnih oksida, malo ko je slutio da će se relativno mala fabrika podignuta na samom obodu grada (od strogog centra udaljena jedva 5 km) decenijama docnije razviti u istinskog giganta koji će postati simbol industrijskog razvoja ovoga grada i koji će veštačkim đubrivom snabdevati celu Srbiju i dobar deo tadašnje Jugoslavije. Još manje se mislilo na zaštitu životne sredine koja je, usled konstantnog i slobodnog emitovanja amonijačnog gasa u atmosferu, kod Pančevaca, istina, iskorenila kijavicu, ali je zato doprinela nastanku raznih zloćudnih čak endemičnih oblika oboljenja disajnih organa.
Osim ekoloških problema, u međuvremenu je postalo izvesno i to da veštačka đubriva mogu rentabilno da proizvedu samo zemlje koje imaju značajna izvorišta prirodnog gasa jer je zbog poznatih okolnosti u Srbiji uvozni gas preskup da bi se od njega na isplativ način sintetizovao amonijak, neizostavna sirovina za dalje fabrikovanje granulastih fertilajzera. I u tzv. srećno doba sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka, »Azotara« je radila na ivici rentabiliteta jer je po visokim cenama uvozila gas, što je uz uvek skupu proizvodnju povećavalo cenu đubriva koje je – uglavnom po partijskim direktivama – prodavano po niskim cenama a retko kad do kraja naplaćivano. Takav način »privređivanja« proizvodio je ogromne gubitke koje je uredno pokrivala država i koje, istini za volju, radnici na svojim mesečnim zaradama uopšte nisu osećali. One su u poređenju sa zaradama radnika iz drugih grana bile nesrazmerno visoke.

Stupar kupuje »Azotaru«...

Ali već odavno su ta vremena za nama. Smatralo se stoga da će se privatizacijom »Azotare« ne samo povećati njezina rentabilnost i zauvek eliminisati gubici, nego da će kroz modernizaciju opreme i uvođenje novih tehnologija u velikoj meri biti redukovani nekontrolisani ispusti gasova čime će se čuvati životna sredina i zdravlje građana Pančeva i okoline. Takvo razmišljanje je naravno sasvim ispravno i prisutno je u svim normalnim državama, ali ne i u teško korumpiranoj Srbiji.
Naime, u proleće 2006. godine, za vreme prve vlade Vojislava Koštunice i u doba ministrovanja celokupnim energetskim potencijalima Srbije sadašnjeg pevača u crkvenom horu, ovu firmu je kupio konzorcijum beogradskog Holdinga »Univerzal« i litvanskog konzorcijuma »Arvi-Saniteks«, za 13,8 miliona evra, što je za ovu vrstu fabrike izuzetno niska cena. Radnici »Azotare« tvrde da je u trenutku preuzimanja fabrike u skladištima i rezervoarima bilo robe u vrednosti od najmanje deset miliona evra. Takođe napominju da je jedna od obaveza kupaca bila da dovrše sredinom devedesetih godina započeto postrojenje »Karbamid 2«, zbog čega je – ne želeći da tu obavezu preuzme – od učešća na tenderu odustala firma »Agrolinc« iz Austrije. Ali, procesna oprema nikad završenog pogona tokom prošle godine je demontirana i prodata nekoj ruskoj kompaniji za 32,5 miliona evra i to bez dozvole Agencije za privatizaciju, koja ju je naknadno ipak izdala, i to u momentu kada je ruski novac stigao na račun. Zašto baš tada – ostaviću čitaocu da prosudi!
Ko je izdao nalog za prodaju, zbog čega je oprema uopšte prodavana kada je odredbama kupoprodajnog ugovora kupcima naloženo da fabriku »Karbamid 2« dovrše i otpočnu sa proizvodnjom – nije poznato. Barem ne zvanično. Možda nešto više svetla na čitavu operaciju baca činjenica da je većinski vlasnik Holdinga »Univerzal« niko drugi do Dušan Stupar, šef beogradskog DB-a u drugoj polovini osamdesetih, čovek za koga ozbiljni ekonomski analitičari, i ne samo oni, tvrde da je bogatiji čak i od prebogatog Miškovića. Samim tim i moćniji ili barem u istoj ravni s njim. Iz čega, logično, proističe i njegov ogroman uticaj na Vladu, ministre i Agenciju za privatizaciju.

... Kraj jednog giganta
Fabrika mesecima ne radi, radnici su štrajkovali jesenas bez opipljivog rezultata, zaposlenima je isplaćena prva polovina avgustovske zarade, a od 1.140 radnika na platnom spisku čak 90 odsto je krajem novembra upućeno na prinudni godišnji odmor koji još uvek traje. To je izazvalo nove proteste: mnogi radnici odbijaju da idu na prinudni odmor i svakodnevno dolaze u krug fabrike gde neretko bivaju šikanirani od strane obezbeđenja. Ima čak i pokušaja fizičkog obračunavanja.
Menadžment »Azotare« je više puta najavio da će pokrenuti proizvodnju od uvoznog amonijaka, ali se to nije desilo. Najnovije obećanje koje su vlasnici i menadžeri uputili javnosti upravo dok pišem ove redove (22. 12) glasi: proizvodnja đubriva će biti pokrenuta do kraja januara. Sindikalni rukovodioci ne veruju ovom obećanju smatrajući ga običnim »blefom« i novom kupovinom vremena. Štaviše, oni tvrde da se proizvodnja u »Azotari« uopšte neće obnavljati te da će, nakon isteka petogodišnje zabrane promene delatnosti (što je jedna od odredbi kupoprodajnog ugovora), upravna zgrada biti davana u zakup za kancelarije drugim firmama, ogroman plac biti korišćen za druge komercijalne namene, a postojeća skladišta za lagerovanje različite robe, zbog čega je počela rekonstrukcija i dogradnja »Azotarinog« pristaništa na Dunavu. Biće to, po zamisli vlasnika Stupara i njegovih kompanjona iz Litvanije (šira javnost ne zna ko se stvarno krije iza ovog litvanskog konzorcijuma, mnogi veruju da je ruski špekulativni kapital i ovde umešao svoje pipke), nova firma koja će lagodno živeti od zakupne rente, ostvarujući ogroman profit bez ikakvog poslovnog rizika. Pri tom će se vlasnici možda još i hvaliti kako su oni zapravo dobrotvori pančevačkih građana – eto, vazduh je sada čistiji, barem ga »Azotara« više ne zagađuje.
  Z. M.
 
1-31. 01. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008