Još jedna u
nizu mahinacija privatizacije na srbijanski način
Pančevačka »Azotara«
pred zatvaranjem
Krajem pedesetih godina prošlog
veka pančevački gradski oci došli su na ideju
da podignu jednu skromnu fabriku azotnog đubriva
koja bi njime snabdevala poljoprivredno područje
južnog Banata čime bi se značajnije unapredili
prinosi i inače plodne banatske zemlje te dao
podsticaj intenzivnijem razvoju poljoprivrede
ovoga kraja. Kada se konačno ta ideja realizovala
i 27. novembra 1962. godine iz dimnjaka podignutih
u prigradskom naselju Vojlovica zavijorio narandžasti
dim azotnih oksida, malo ko je slutio da će se
relativno mala fabrika podignuta na samom obodu
grada (od strogog centra udaljena jedva 5 km)
decenijama docnije razviti u istinskog giganta
koji će postati simbol industrijskog razvoja ovoga
grada i koji će veštačkim đubrivom snabdevati
celu Srbiju i dobar deo tadašnje Jugoslavije.
Još manje se mislilo na zaštitu životne sredine
koja je, usled konstantnog i slobodnog emitovanja
amonijačnog gasa u atmosferu, kod Pančevaca, istina,
iskorenila kijavicu, ali je zato doprinela nastanku
raznih zloćudnih čak endemičnih oblika oboljenja
disajnih organa.
Osim ekoloških problema, u međuvremenu je postalo
izvesno i to da veštačka đubriva mogu rentabilno
da proizvedu samo zemlje koje imaju značajna izvorišta
prirodnog gasa jer je zbog poznatih okolnosti
u Srbiji uvozni gas preskup da bi se od njega
na isplativ način sintetizovao amonijak, neizostavna
sirovina za dalje fabrikovanje granulastih fertilajzera.
I u tzv. srećno doba sedamdesetih i osamdesetih
godina XX veka, »Azotara« je radila na ivici rentabiliteta
jer je po visokim cenama uvozila gas, što je uz
uvek skupu proizvodnju povećavalo cenu đubriva
koje je – uglavnom po partijskim direktivama –
prodavano po niskim cenama a retko kad do kraja
naplaćivano. Takav način »privređivanja« proizvodio
je ogromne gubitke koje je uredno pokrivala država
i koje, istini za volju, radnici na svojim mesečnim
zaradama uopšte nisu osećali. One su u poređenju
sa zaradama radnika iz drugih grana bile nesrazmerno
visoke.
Stupar kupuje
»Azotaru«...
Ali već odavno su ta vremena za
nama. Smatralo se stoga da će se privatizacijom
»Azotare« ne samo povećati njezina rentabilnost
i zauvek eliminisati gubici, nego da će kroz
modernizaciju opreme i uvođenje novih tehnologija
u velikoj meri biti redukovani nekontrolisani
ispusti gasova čime će se čuvati životna sredina
i zdravlje građana Pančeva i okoline. Takvo
razmišljanje je naravno sasvim ispravno i prisutno
je u svim normalnim državama, ali ne i u teško
korumpiranoj Srbiji.
Naime, u proleće 2006. godine, za vreme prve
vlade Vojislava Koštunice i u doba ministrovanja
celokupnim energetskim potencijalima Srbije
sadašnjeg pevača u crkvenom horu, ovu firmu
je kupio konzorcijum beogradskog Holdinga »Univerzal«
i litvanskog konzorcijuma »Arvi-Saniteks«, za
13,8 miliona evra, što je za ovu vrstu fabrike
izuzetno niska cena. Radnici »Azotare« tvrde
da je u trenutku preuzimanja fabrike u skladištima
i rezervoarima bilo robe u vrednosti od najmanje
deset miliona evra. Takođe napominju da je jedna
od obaveza kupaca bila da dovrše sredinom devedesetih
godina započeto postrojenje »Karbamid 2«, zbog
čega je – ne želeći da tu obavezu preuzme –
od učešća na tenderu odustala firma »Agrolinc«
iz Austrije. Ali, procesna oprema nikad završenog
pogona tokom prošle godine je demontirana i
prodata nekoj ruskoj kompaniji za 32,5 miliona
evra i to bez dozvole Agencije za privatizaciju,
koja ju je naknadno ipak izdala, i to u momentu
kada je ruski novac stigao na račun. Zašto baš
tada – ostaviću čitaocu da prosudi!
Ko je izdao nalog za prodaju, zbog čega je oprema
uopšte prodavana kada je odredbama kupoprodajnog
ugovora kupcima naloženo da fabriku »Karbamid
2« dovrše i otpočnu sa proizvodnjom – nije poznato.
Barem ne zvanično. Možda nešto više svetla na
čitavu operaciju baca činjenica da je većinski
vlasnik Holdinga »Univerzal« niko drugi do Dušan
Stupar, šef beogradskog DB-a u drugoj polovini
osamdesetih, čovek za koga ozbiljni ekonomski
analitičari, i ne samo oni, tvrde da je bogatiji
čak i od prebogatog Miškovića. Samim tim i moćniji
ili barem u istoj ravni s njim. Iz čega, logično,
proističe i njegov ogroman uticaj na Vladu,
ministre i Agenciju za privatizaciju.
... Kraj
jednog giganta
Fabrika mesecima ne radi,
radnici su štrajkovali jesenas bez opipljivog
rezultata, zaposlenima je isplaćena prva polovina
avgustovske zarade, a od 1.140 radnika na platnom
spisku čak 90 odsto je krajem novembra upućeno
na prinudni godišnji odmor koji još uvek traje.
To je izazvalo nove proteste: mnogi radnici odbijaju
da idu na prinudni odmor i svakodnevno dolaze
u krug fabrike gde neretko bivaju šikanirani od
strane obezbeđenja. Ima čak i pokušaja fizičkog
obračunavanja.
Menadžment »Azotare« je više puta najavio da će
pokrenuti proizvodnju od uvoznog amonijaka, ali
se to nije desilo. Najnovije obećanje koje su
vlasnici i menadžeri uputili javnosti upravo dok
pišem ove redove (22. 12) glasi: proizvodnja đubriva
će biti pokrenuta do kraja januara. Sindikalni
rukovodioci ne veruju ovom obećanju smatrajući
ga običnim »blefom« i novom kupovinom vremena.
Štaviše, oni tvrde da se proizvodnja u »Azotari«
uopšte neće obnavljati te da će, nakon isteka
petogodišnje zabrane promene delatnosti (što je
jedna od odredbi kupoprodajnog ugovora), upravna
zgrada biti davana u zakup za kancelarije drugim
firmama, ogroman plac biti korišćen za druge komercijalne
namene, a postojeća skladišta za lagerovanje različite
robe, zbog čega je počela rekonstrukcija i dogradnja
»Azotarinog« pristaništa na Dunavu. Biće to, po
zamisli vlasnika Stupara i njegovih kompanjona
iz Litvanije (šira javnost ne zna ko se stvarno
krije iza ovog litvanskog konzorcijuma, mnogi
veruju da je ruski špekulativni kapital i ovde
umešao svoje pipke), nova firma koja će lagodno
živeti od zakupne rente, ostvarujući ogroman profit
bez ikakvog poslovnog rizika. Pri tom će se vlasnici
možda još i hvaliti kako su oni zapravo dobrotvori
pančevačkih građana – eto, vazduh je sada čistiji,
barem ga »Azotara« više ne zagađuje.
|
|
Z.
M. |
|