Početna stana
 
 
 
     

 

Povodom najavljenog povlačenja knjige Danila Udovičkog Treći juni 1968. iz prodajne mreže i uništenja svih primeraka koji se tamo zateknu

Samocenzurom protiv slobode pisane reči

Nedavno objavljenoj knjizi Danila Udovičkog Treći juni 1968, posvećenoj sećanjima autora na studentsku pobunu 1968. godine u kojoj je i sam bio aktivni učesnik (izdavači »Prometej« i »Kiša«, Novi Sad), preti povlačenje iz prodajne mreže i uništenje preostalih primeraka, pa čak i brisanje CIP-a u Biblioteci Matice srpske. Na ovaj korak izdavači su se odlučili posle snažnog pritiska koji je na njih izvršio Aleksa Đilas koji je dve kvalifikacije Danila Udovičkog, izrečene u knjizi o njegovom ocu Milovanu Đilasu, ocenio kao flagrantne neistine i teške uvrede. Prva, da je početkom 1970. godine na jednoj privatnoj večeri Đilas govorio kako je »za vreme rata ubijao katoličke sveštenike i na tome neukusno insistirao« te je »vrlo pobožni pisac Borislav Pekić« koji je takođe prisustvovao večeri, »potpuno ozlojeđen, otišao zalupivši vrata« i, druga, da je »negde pred zoru« Milovan Đilas ponudio da odveze kući Udovičkog, a ovaj primetio kako ga je napolju sve vreme »čekao državni šofer i državni automobil« pa je iz te činjenice izvukao zaključak da Đilas »iako proganjan, očigledno nije u punoj meri bio prognan iz te njegove ‘Nove klase’ na vlasti« (str. 59).
O tome šta je istina, razumljivo, mi ne možemo suditi. Čak se ne moramo slagati sa stavovima autora. Ali načelno uvek ćemo braniti slobodu misli i izražavanja. Nekad, u ne tako davnoj prošlosti, borili smo se protiv zabrana već objavljenih knjiga koje nisu bile na liniji zvanične državne i (jedno)partijske politike. Danas imamo formalnu slobodu medija i književne produkcije ali se neretko susrećemo sa fenomenom samocenzure. Upravo je potpisnik ovih redova tekstom u Republici osudio nedavni pritisak verske javnosti u Srbiji – koji je jednim nesrećnim i nedemokratskim saopštenjem podržala sadašnja Vlada Republike Srbije – i koji je potom doveo do samocenzure izdavača jedne knjige koja je tobože vređala proroka Muhameda.
Suludi Šešeljev zakon o informisanju iz 1998. uveo je samocenzuru na velika vrata tako što je kažnjavao ne autora lažne, uvredljive ili klevetničke informacije, nego medije koji su informaciju preneli! A šta je glavni posao medija ako ne da prenose informacije kako im, uostalom, i samo ime kaže. Prema tom paranoičnom zakonu, ispada da gledalac ne treba da krivi reditelja što je napravio loš film, već TV-aparat posredstvom kojeg film gleda! Besmislica, par excellence! Slično je i kod izdavačke delatnosti, takođe medija, sredstva preko kojeg se prenose književne, naučne, stručne, publicističke i druge informacije. Zamislimo kakav bi samo haos nastao kada bi izdavač imao obavezu – zakonsku ili moralnu, svejedno – da proverava svaku reč, odnosno misao nekog književnika ili teoremu filozofa i naučnika!
U demokratskim društvima istinitost tvrdnji u javnom glasilu se može dokazivati na više načina (demantijem, pisanjem nove knjige sa novim činjenicama, polemikom, pa i privatnom tužbom protiv autora lažne tvrdnje), ali to dokazivanje ne sme da ide na uštrb slobode i prava izdavača da knjigu objavi i distribuira ili medija da informaciju prenese.
Kao cenzura i zabrane, i samocenzura mora u našem društvu definitivno postati ono što zapravo jeste: nedemokratski rezidijum prošlosti.
  Z. M.
 
1-31. 01. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009