Povodom
najavljenog povlačenja knjige Danila Udovičkog
Treći juni 1968.
iz prodajne mreže i uništenja svih primeraka koji
se tamo zateknu
Samocenzurom
protiv slobode pisane reči
Nedavno objavljenoj knjizi Danila Udovičkog
Treći
juni 1968, posvećenoj sećanjima autora na
studentsku pobunu 1968. godine u kojoj je i sam
bio aktivni učesnik (izdavači »Prometej« i »Kiša«,
Novi Sad), preti povlačenje iz prodajne mreže
i uništenje preostalih primeraka, pa čak i brisanje
CIP-a u Biblioteci Matice srpske. Na ovaj korak
izdavači su se odlučili posle snažnog pritiska
koji je na njih izvršio Aleksa Đilas koji je dve
kvalifikacije Danila Udovičkog, izrečene u knjizi
o njegovom ocu Milovanu Đilasu, ocenio kao flagrantne
neistine i teške uvrede. Prva, da je početkom
1970. godine na jednoj privatnoj večeri Đilas
govorio kako je »za vreme rata ubijao katoličke
sveštenike i na tome neukusno insistirao« te je
»vrlo pobožni pisac Borislav Pekić« koji je takođe
prisustvovao večeri, »potpuno ozlojeđen, otišao
zalupivši vrata« i, druga, da je »negde pred zoru«
Milovan Đilas ponudio da odveze kući Udovičkog,
a ovaj primetio kako ga je napolju sve vreme »čekao
državni šofer i državni automobil« pa je iz te
činjenice izvukao zaključak da Đilas »iako proganjan,
očigledno nije u punoj meri bio prognan iz te
njegove ‘Nove klase’ na vlasti« (str. 59).
O tome šta je istina, razumljivo, mi ne možemo
suditi. Čak se ne moramo slagati sa stavovima
autora. Ali načelno uvek ćemo braniti slobodu
misli i izražavanja. Nekad, u ne tako davnoj prošlosti,
borili smo se protiv zabrana već objavljenih knjiga
koje nisu bile na liniji zvanične državne i (jedno)partijske
politike. Danas imamo formalnu slobodu medija
i književne produkcije ali se neretko susrećemo
sa fenomenom samocenzure. Upravo je potpisnik
ovih redova tekstom u
Republici osudio
nedavni pritisak verske javnosti u Srbiji – koji
je jednim nesrećnim i nedemokratskim saopštenjem
podržala sadašnja Vlada Republike Srbije – i koji
je potom doveo do samocenzure izdavača jedne knjige
koja je tobože vređala proroka Muhameda.
Suludi Šešeljev zakon o informisanju iz 1998.
uveo je samocenzuru na velika vrata tako što je
kažnjavao ne autora lažne, uvredljive ili klevetničke
informacije, nego medije koji su informaciju preneli!
A šta je glavni posao medija ako ne da prenose
informacije kako im, uostalom, i samo ime kaže.
Prema tom paranoičnom zakonu, ispada da gledalac
ne treba da krivi reditelja što je napravio loš
film, već TV-aparat posredstvom kojeg film gleda!
Besmislica,
par excellence! Slično je
i kod izdavačke delatnosti, takođe medija, sredstva
preko kojeg se prenose književne, naučne, stručne,
publicističke i druge informacije. Zamislimo kakav
bi samo haos nastao kada bi izdavač imao obavezu
– zakonsku ili moralnu, svejedno – da proverava
svaku reč, odnosno misao nekog književnika ili
teoremu filozofa i naučnika!
U demokratskim društvima istinitost tvrdnji u
javnom glasilu se može dokazivati na više načina
(demantijem, pisanjem nove knjige sa novim činjenicama,
polemikom, pa i privatnom tužbom protiv autora
lažne tvrdnje), ali to dokazivanje
ne sme
da ide na uštrb slobode i prava izdavača da knjigu
objavi i distribuira ili medija da informaciju
prenese.
Kao cenzura i zabrane, i samocenzura mora u našem
društvu definitivno postati ono što zapravo jeste:
nedemokratski rezidijum prošlosti.