Bunt građana
u Grčkoj – snažna po(r)uka evropskim vladama
Dijalog sa građanima
mora biti trajan
Svetska ekonomska kriza, drastična socijalna raslojavanja
unutar grčkog društva, hronična nezaposlenost
mladih, pre svih onih sa srednjim i visokim obrazovanjem,
niske zarade većeg dela stanovništva, ogromna
korupcija, siromaštvo, skoro potpuno zatvoreni
kanali na relaciji vlast–građanin, uzroci su velikog
i nasilnog bunta studenata i srednjoškolske omladine
u svim većim grčkim gradovima. Povod se, kao i
obično, u takvim prilikama lako nađe: 6. decembra
je, naime, tokom demonstracija protiv nepopularnih
ekonomskih mera grčke vlade, ubijen 15-ogodišnji
mladić Aleksandros Grigoropulos tako što mu je
policajac iz neposredne blizine pucao pravo u
grudi. Bila je to kap koja je prelila čašu građanske
žuči: studenti su krenuli prvi, za njima srednjoškolci
i sukobi sa policijom su se brzo proširili po
gotovo svim grčkim gradovima. Paljeni su simboli
potrošačkog društva: molovi i robne kuće, finansijske
ustanove (demonstrativno je spaljena banka na
atinskom trgu Omonija), luksuzni automobili po
ulicama, ali i javno istaknuti simboli grčke pravoslavne
tradicije: stradale su, naime, sve božićne jelke
na centralnim trgovima grčkih gradova (»Nije vreme
za slavlje« i »Religija – opijum za narod«).
Kostas Karamanlis, grčki premijer, obećao je da
će država uspostaviti red i mir na ulicama grčkih
gradova, ali se državni aparat pokazao nemoćnim
da to učini pod naletima besa demonstranata čiju
su većinu u početku činili mladi, tzv. generacija
700 evra, kako su popularno nazivani jer je onima
iz te generacije koji su bili zaposleni to ujedno
bila i gornja granica mesečne zarade. Protest
je, kako je vreme odmicalo, dobijao ne samo na
žestini nego i na socijalnoj dubini jer su se
omladini pridružili i radnici i jedan deo intelektualaca.
Svi univerziteti su zatvoreni, a demonstranti,
odlično međusobno organizovani, već imaju u svojim
rukama neke medije (uglavnom na silu osvojene
lokalne radio i TV stanice) preko koji se obraćaju
grčkoj i evropskoj javnosti saopštavajući svoje
ciljeve. Oni više ne traže ostavku vlade nego
raspuštanje svih političkih partija uključiv,
naravno, i opozicione (»Nikome ne verujemo«).
Traže slobodu od udružene državne i crkvene tiranije,
pravo na rad, pravdu i socijalnu jednakost. Zgrada
Ministarstva spoljnih poslova Grčke, kao simbol
državnog ugnjetavanja, bila je takođe meta na
koju je bačeno na stotine molotovljevih koktela.
Ne uspevajući da proteste i rušilačke demonstracije
stavi pod kontrolu, vlada je pokušala da sukobe
sa policijom pripiše »marginalnoj ali glasnoj
grupi anarhista«. Međutim, kada su se grčkoj mladeži
priključili i studenti nekih evropskih zemalja
napadajući u grčkim gradovima diplomatska predstavništva
sopstvenih država (na zidu francuskog konzulata
u Solunu je na grčkom i francuskom bilo ispisano:
»Francuska – ti si sledeća!«) vlast je shvatila
da je vrag odneo šalu. »Od Madrida do Moskve«
već uzvikuju demonstranti u Parizu, a priključuju
im se mladi u ruskim gradovima. Francuski predsednik
Sarkozi zabrinuto upozorava na moguće »ozbiljno
prelivanje grčke stihije« na Francusku.
Sa daljom eskalacijom ekonomske krize modernog
sveta – strahuje se ovih dana u čitavoj Evropi
ali i Rusiji – socijalni bunt je skoro neminovan.
Hoće li on zahvatiti čitavu Evropu i zapaliti
svet kao što je to bio slučaj 1968. godine – ostaje
da se vidi. Ali kako god se ovaj građanski pokret
završio on mora biti svojevrsna opomena i nauk
političkim establišmentima svih država da se sa
građanima mora negovati trajan i konstruktivan
dijalog. Do dijaloga ne sme da dođe samo onda
kada ekonomski i socijalno ugnjeteni građani iscrpe
svoje biološke snage i umesto glavom počnu da
razmišljaju trbuhom. Tada je nasilje više nego
izvesno. Svet mora već jednom naučiti kako da
ga izbegne.