Početna stana
 
 
 
     

 

Bunt građana u Grčkoj – snažna po(r)uka evropskim vladama

Dijalog sa građanima mora biti trajan

Svetska ekonomska kriza, drastična socijalna raslojavanja unutar grčkog društva, hronična nezaposlenost mladih, pre svih onih sa srednjim i visokim obrazovanjem, niske zarade većeg dela stanovništva, ogromna korupcija, siromaštvo, skoro potpuno zatvoreni kanali na relaciji vlast–građanin, uzroci su velikog i nasilnog bunta studenata i srednjoškolske omladine u svim većim grčkim gradovima. Povod se, kao i obično, u takvim prilikama lako nađe: 6. decembra je, naime, tokom demonstracija protiv nepopularnih ekonomskih mera grčke vlade, ubijen 15-ogodišnji mladić Aleksandros Grigoropulos tako što mu je policajac iz neposredne blizine pucao pravo u grudi. Bila je to kap koja je prelila čašu građanske žuči: studenti su krenuli prvi, za njima srednjoškolci i sukobi sa policijom su se brzo proširili po gotovo svim grčkim gradovima. Paljeni su simboli potrošačkog društva: molovi i robne kuće, finansijske ustanove (demonstrativno je spaljena banka na atinskom trgu Omonija), luksuzni automobili po ulicama, ali i javno istaknuti simboli grčke pravoslavne tradicije: stradale su, naime, sve božićne jelke na centralnim trgovima grčkih gradova (»Nije vreme za slavlje« i »Religija – opijum za narod«).
Kostas Karamanlis, grčki premijer, obećao je da će država uspostaviti red i mir na ulicama grčkih gradova, ali se državni aparat pokazao nemoćnim da to učini pod naletima besa demonstranata čiju su većinu u početku činili mladi, tzv. generacija 700 evra, kako su popularno nazivani jer je onima iz te generacije koji su bili zaposleni to ujedno bila i gornja granica mesečne zarade. Protest je, kako je vreme odmicalo, dobijao ne samo na žestini nego i na socijalnoj dubini jer su se omladini pridružili i radnici i jedan deo intelektualaca. Svi univerziteti su zatvoreni, a demonstranti, odlično međusobno organizovani, već imaju u svojim rukama neke medije (uglavnom na silu osvojene lokalne radio i TV stanice) preko koji se obraćaju grčkoj i evropskoj javnosti saopštavajući svoje ciljeve. Oni više ne traže ostavku vlade nego raspuštanje svih političkih partija uključiv, naravno, i opozicione (»Nikome ne verujemo«). Traže slobodu od udružene državne i crkvene tiranije, pravo na rad, pravdu i socijalnu jednakost. Zgrada Ministarstva spoljnih poslova Grčke, kao simbol državnog ugnjetavanja, bila je takođe meta na koju je bačeno na stotine molotovljevih koktela.
Ne uspevajući da proteste i rušilačke demonstracije stavi pod kontrolu, vlada je pokušala da sukobe sa policijom pripiše »marginalnoj ali glasnoj grupi anarhista«. Međutim, kada su se grčkoj mladeži priključili i studenti nekih evropskih zemalja napadajući u grčkim gradovima diplomatska predstavništva sopstvenih država (na zidu francuskog konzulata u Solunu je na grčkom i francuskom bilo ispisano: »Francuska – ti si sledeća!«) vlast je shvatila da je vrag odneo šalu. »Od Madrida do Moskve« već uzvikuju demonstranti u Parizu, a priključuju im se mladi u ruskim gradovima. Francuski predsednik Sarkozi zabrinuto upozorava na moguće »ozbiljno prelivanje grčke stihije« na Francusku.
Sa daljom eskalacijom ekonomske krize modernog sveta – strahuje se ovih dana u čitavoj Evropi ali i Rusiji – socijalni bunt je skoro neminovan. Hoće li on zahvatiti čitavu Evropu i zapaliti svet kao što je to bio slučaj 1968. godine – ostaje da se vidi. Ali kako god se ovaj građanski pokret završio on mora biti svojevrsna opomena i nauk političkim establišmentima svih država da se sa građanima mora negovati trajan i konstruktivan dijalog. Do dijaloga ne sme da dođe samo onda kada ekonomski i socijalno ugnjeteni građani iscrpe svoje biološke snage i umesto glavom počnu da razmišljaju trbuhom. Tada je nasilje više nego izvesno. Svet mora već jednom naučiti kako da ga izbegne.
  Z. M.
 
1-31. 01. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009