Talal Asad, Formacije sekularnog, Beogradski krug, Beograd 2008.

O religiji u sekularnom društvu

Krug našeg razmatranja ovdje se zatvara: završili smo putovanje od odbacivanja lažnog ne-nasilja do potvrđivanja emancipacijskog nasilja. Počeli smo s licemjerjem onih koji, boreći se protiv subjektivnog nasilja, čine sistemsko nasilje koje proizvodi upravo onaj fenomen kojeg se gnušaju. Istinski uzrok nasilja pronašli smo u strahu od Bližnjeg i pokazali kako je on utemeljen u nasilju koje je sastavni dio samog jezika, pravom mediju prevladavanja izravnog nasilja. Zatim smo analizirali tri vrste nasilja koje opsjedaju medije: »iracionalne« provale gnjeva mladih u pariškim predgrađima 2005. godine, nedavne terorističke napade, kaos u New Orleansu nakon uragana Katrina. Nakon toga smo na primjeru nasilnih demonstracija nastalih u povodu objavljivanja karikatura Muhameda u danskim novinama pokazali antinomije tolerantnog uma, pri čemu smo ukazali na ograničenu upotrebu pojma tolerancija kao dominantnog pojma u podlozi današnje ideologije. Naposljetku, izravno smo dotaknuli

emancipacijsku dimenziju božanskog nasilja kako ju je artikulirao Walter Benjamin. U čemu se sastoji pouka ove knjige?
U tri poante. Prvo, u cjelosti odbaciti nasilje, osuditi ga kao nešto »loše« predstavlja prvorazredni ideološki čin, mistifikaciju koja sudjeluje u prikrivanju fundamentalnih oblika društvenog nasilja. Znakovito je da su naša zapadnjačka društva, koja su toliko osjetljiva spram različitih oblika napastovanja, istovremeno u stanju pokrenuti čitav niz mehanizama kojima je svrha učiniti nas neosjetljivima spram najbrutalnijih oblika nasilja, što se često događa, paradoksalno, upravo u vidu humanitarne simpatije prema žrtvama.
Druga pouka: teško je biti doista nasilan, djelovati tako da se nasilno poremete osnovni parametri društvenog života. Bertolt Brecht je, nakon što je vidio japansku masku demona zla, zapisao kako su njegove natečene vene i strašna grimasa »napravile /sve što je u njegovoj moći/ Da se bude zao«. Isto se odnosi i na nasilje: o tome nas uvijek podučavaju klasični holivudski filmovi. (...) Pripovijest o kineskoj kulturnoj revoluciji donosi nam lekciju: pokazalo se da uništavanje starih spomenika iz prošlosti nije istinska negacija prošlosti. To je prije svega bio bespomoćni passage a l’acte, puko odigravanje koje je svjedočilo o neuspjehu oslobađanja od prošlosti. Postoji neka poetska pravda u činjenici da je konačni rezultat Maove kulturne revolucije sadašnja neograničena propulzivna kapitalistička dinamika u Kini. Između Maovog trajnog auto-revolucioniranja odnosno trajne borbe protiv okoštalih državnih struktura i inherentne dinamike kapitalizma postoji duboka strukturalna podudarnost. Ovdje bi opet trebalo parafrazirati Brechta: »Što znači pljačka banke u usporedbi s njenim osnivanjem?« Dakle, što su značili nasilni i destruktivni neredi crvenih gardista u kulturnoj revoluciji u usporedbi s pravom kulturnom revolucijom, trajnim dokidanjem svih životnih oblika koje provodi i uvjetuje kapitalistička reprodukcija?
Dakako, isto vrijedi i za nacističku Njemačku u kojoj nas ne bi trebao zavarati prizor brutalnog ubijanja milijuna ljudi: iako na prvi pogled zvuči suludo i neukusno, problem s Hitlerom je u tome što nije bio dovoljno nasilan. Karakterizacija Hitlera kao lošeg momka odgovornog za smrt milijuna ljudi, ali unatoč tome osobe koja je imala muda i željeznom voljom slijedila ciljeve koja si je zadala, nije samo etički odbojna nego je i naprosto pogrešna: ne, Hitler nije zaista »imao muda« promijeniti stvari. Sve njegove akcije su u osnovi reakcije: on je djelovao tako da se ništa zapravo ne promijeni, djelovao je da bi otklonio komunističku prijetnju istinske promjene. Njegov odabir Židova kao mete u krajnjoj je liniji bio čin premještanja kojim je izbjegao pravog neprijatelja – samu srž kapitalističkih društvenih odnosa. Hitler je uprizorio revolucionarni spektakl zato da bi kapitalistički poredak mogao preživjeti. Ironija je u tome da su njegove pompozne geste pokazivanja prezira spram buržoaske samouvjerenosti omogućile da se ona nastavi: daleko od toga da je predstavljao prijetnju omraženom »dekadentnom« buržoaskom poretku, daleko od buđenja njemačke nacije, nacizam je bio san koji im je omogućio da odgode trenutak buđenja. Njemačka se istinski probudila s porazom 1945. godine.
Trebamo li imenovati čin koji je bio istinski odvažan, za koji je doista trebalo »imati muda« i pokušati nemoguće, ali čin koji je istovremeno bio i čin strašnog nasilja te je prouzročio neizrecive patnje, onda je to bila prisilna Staljinova kolektivizacija s kraja 1920-ih godina. No čak je i takvo bezdušno nasilje kulminiralo u velikim čistkama 1936-7. koje su također bile bespomoćni passage a l’acte:

	To nije bilo udaranje na neprijatelja nego slijepa mržnja i panika. Ona nije odražavala kontrolu zbivanja nego priznanje kako režimu nedostaju regulatorni kontrolni mehanizmi. To nije bila politika, nego neuspjeh politike. To je bio znak propasti vladavine koja se zasniva isključivo na sili.

Nasilje koje su komunisti provodili nad svojim članovima svjedoči o radikalnoj proturječnosti režima. Ako je na samom njegovom početku postojao »autentični« revolucionarni projekt, neprekidne čistke nisu bile nužne samo zato da se izbrišu tragovi pravih korijena režima, nego su bile nužne i stoga što su predstavljale neku vrstu »povratka potisnutog«, podsjetnika na radikalnu negativnost u samom srcu režima. Staljinističke čistke visokih partijskih dužnosnika oslanjale su se na takvu fundamentalnu izdaju: optuženici su bili krivi jer su kao članovi nove nomenklature izdali Revoluciju. Staljinistički teror stoga nije tek izdaja Revolucije odnosno pokušaj brisanja tragova autentične revolucionarne prošlosti. On svjedoči i o nekoj vrsti »vražićka perverznog« koji dovodi u pitanje nasilni post-revolucionarni novi poredak (pre) ispisivanjem njegove vlastite izdaje Revolucije, njenog »odražavanja« ili »ponovnog bilježenja« pod krinkom proizvoljnih hapšenja i ubijanja koja su prijetila svim pripadnicima nomenklature. Kao što znamo iz psihoanalize, staljinističko priznanje krivnje skriva istinsku krivnju. Poznato je kako je Staljin u NKVD mudro uključio ljude iz nižih društvenih slojeva: oni su se stoga mogli iživljavati na nomenklaturi koju su mrzili, hapseći i mučeći visokopozicionirane aparatčike. Unutarnja napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertiranog »povratka potisnutog« pod krinkom ponovljenih čistki vrhuške nomenklature nalazi se u samom središtu fenomena staljinizma: čistke su upravo onaj oblik u kojem izdano revolucionarno nasljeđe preživljava i opsjeda režim. (...) Naposljetku, pouka o zamršenom odnosu između subjektivnog i sistemskog nasilja je u tome što nasilje nije svojina nekog oblika djelovanja, nego je distribuirano između djelovanja i njegova konteksta, između aktivnosti i neaktivnosti. Jedan te isti čin može se promatrati istovremeno kao nasilan i nenasilan, ovisno o kontekstu; ponekad ljubazan osmijeh može biti nasilniji nego brutalno nasilje. Kratka usporedba s kvantnom fizikom ovdje nam može biti od koristi: jedan od pojmova koji najviše intrigiraju u kvantnoj fizici je Higgsovo polje. Svi fizikalni sustavi će doći do najnižeg stupnja energije kad ih se prepusti okolini u koju mogu prenijeti vlastitu energiju. Drugim riječima, što više mase uzmemo iz nekog sustava, tim više smanjujemo njegovu energiju sve dok ne postignemo vakuum u kojem je energija na nuli. Međutim, postoje fenomeni koji nas prisiljavaju da postavimo hipotezu kako mora postojati nešto (neka tvar) koju ne možemo izdvojiti iz nekog sustava bez POVEĆANJA energije u tom sustavu – to »nešto« naziva se Higgsovo polje: kad se polje pojavi u posudi koja je posve ispražnjena i čija je temperatura dovedena na najnižu moguću granicu, njegova energija će još više biti smanjena. »Nešto« koje se pojavljuje sadrži manje energije nego ništa. Ukratko, ponekad nula nije »najjeftinije« stanje, tako da, paradoksalno, »ništa« stoji više nego »nešto«. U gruboj analogiji, društveno »ništa« (mirovanje sustava, njegova puka reprodukcija bez ikakvih promjena) »stoji više nego nešto« (promjena), odnosno zahtijeva mnogo energije, tako da prvo što treba učiniti da bi se izazvala promjena u sustavu jest odreći se bilo kakve aktivnosti, odnosno ne činiti ništa.
Roman Joséa Saramaga (Gledanje, doslovni prijevod izvornika glasio bi Ogled o lucidnosti) mogao bi se shvatiti kao misaoni eksperiment bartlebyjevske politike. Roman donosi priču o neobičnim događajima u neimenovanoj prijestolnici neimenovane demokratske zemlje. Ujutro na dan izbora spusti se teška kiša pa je odaziv birača iznimno nizak; međutim, nakon što se vrijeme proljepša do popodneva, glasači pohrle na birališta. No zadovoljstvo vladajuće stranke nije dugog vijeka: nakon prebrojavanja glasova uspostavi se da je u glavnom gradu više od sedamdeset posto biračkih listića predano prazno. Zbunjena tim očitim građanskim propustom, vladajuća stranka pruža još jednu priliku građanima da isprave pogrešku raspisivanjem izbora tjedan dana poslije. Rezultati su još gori: ovaj put je čak 83 posto praznih listića. Dvije glavne političke stranke – vladajuća stranka desnice i njihov glavni protivnik, stranka centra – pokazuju znakove panike, dok nesretna marginalizirana stranka ljevice izlazi u javnost tvrdeći kako su prazni listići u osnovi glasovi za njihov program napretka.
Je li riječ o organiziranoj uroti kojoj nije svrha samo rušenje vlade nego i cjelokupnog demokratskog sustava? Ako je tome tako, tko stoji iza tog čina i kako je uspio neopazice navesti stotine tisuća ljudi na takvu subverziju? Na upit kako su glasali, građani su odgovorili da je takva informacija privatna stvar, a osim toga, nije li ubacivanje praznog listića njihovo pravo? Ne znajući kako da odgovori na taj miran prosvjed, ali ipak sigurna u postojanje antidemokratske urote, vladajuća stranka ubrzo pokret proglašava »čistim i neprikrivenim terorizmom« i proglašava izvanredno stanje, što vladi omogućava da suspendira sve ustavne odredbe.
Nasumce je uhvaćeno pet stotina građana koji su nestali i završli na tajnim mjestima gdje su ih ispitivali, a njihov je status proglašen najvišom tajnom. Njihovim obiteljima poslane su poruke u orvelovskom stilu da se ne brinu zbog nedostatka informacija o njihovim bližnjima, jer im »upravo ta šutnja osigurava osobnu sigurnost«. Nakon što takvi postupci ne urode plodom, desničarska vlada poduzima niz sve drastičnijih koraka, od proglašavanja opsadnog stanja i stvaranja urota da bi se stvorio nered, čime bi se opravdalo premještanje policije i sjedišta vlade iz glavnog grada, do zatvaranja ulaza i izlaza u grad te naposljetku stvaranja vlastitog terorističkog kolovođe. Grad i dalje nastavlja živjeti gotovo normalnim ritmom, a ljudi na svaki od vladinih postupaka odgovaraju neobjašnjivo jedinstveno, pravom gandijevskom politikom nenasilnog otpora.
U svom preglednom prikazu romana Michael Wood iznio je usporedbu s Brechtom:

	U poznatoj pjesmi koju je napisao u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine, Brecht citira jednog suvremenika koji kaže da su ljudi izgubili povjerenje u vladu. Ne bi li bilo jednostavnije, kaže Brecht prepredeno, raspustiti narod kako bi vlada mogla izabrati novu vladu? Saramagov roman je parabola koja govori do čega dolazi kad se ne mogu raspustiti ni narod ni vlada.

Usporedba funkcionira, ali završna karakterizacija ne pogađa poantu: uznemirujuća poruka ovog romana nije toliko u nemogućnosti raspuštanja naroda i vlade koliko u prisilnoj naravi demokratskih rituala slobode. Događa se to da građani samim činom suzdržavanja od glasanja raspuštaju vladu – ne samo u užem smislu smjenjivanja postojeće vlade, nego na jedan mnogo radikalniji način. Zbog čega glasačka suzdržanost dovodi vladu do ruba panike? Tim činom ona se suočava sa činjenicom da postoji i da provodi moć samo ukoliko je kao takvu prihvaćaju njeni subjekti – čak i ako je prihvaćaju na način odbijanja. Glasačka suzdržanost odlazi dalje od unutar-političke negacije, to je glas nepovjerenja koji odbacuje i sâm okvir odlučivanja.
Iskazano psihoanalitičkim terminima, glasačka apstinencija je nešto poput psihotičnog Verwerfunga (odlučivanja unaprijed, odbijanja/poricanja) koji predstavlja mnogo radikalniji zaokret nego

potiskivanje (Verdrängung). Prema Freudu, subjekt na umni način prihvaća ono potisnuto, s obzirom na to da je ono imenovano i istovremeno zanijekano jer ga subjekt odbija prepoznati, odbija prepoznati samoga sebe u njemu. Suprotno tome, odlučivanje unaprijed izbacuje taj pojam iz simboličkog tout court. Da bi se opisale konture takvog radikalnog odbacivanja, treba se sjetiti Badiouove provokativne teze: » Bolje je ne čini ništa nego pridonositi pronalaženju formalnih načina da se učini vidljivim ono što Imperij već ionako prepoznaje kao postojeće«. Bolje je ne čini ništa nego lokalno djelovati zato da bi sustav lakše funkcionirao (djelovati na način stvaranja mjesta za mnoštvo novih subjektivnosti). Današnja prijetnja ne sastoji se u pasivnosti nego u pseudo-aktivnosti, potrebi da se bude »aktivan«, da se »sudjeluje«, da bi se prikrilo ništavilo onog što se zbiva. Ljudi se neprekidno negdje upliću, »nešto rade«; znanstvenici sudjeluju u besmislenim
		Minarett einer kleinen Moschee im Suk el-Ghazali in Bagdad. Anfang des 13. Jahrhunderts

raspravama itd. Ono što predstavlja doista težak pothvat jest učiniti korak unatrag, povući se. Oni na vlasti često više vole čak i »kritičko« sudjelovanje, razgovor umjesto šutnje, samo zato da bi nas uvukli u »dijalog«, da bi bili sigurni kako je naša zlokobna pasivnost slomljena. Glasačka apstinencija stoga je istinski politički čin: ona nas snažno sučeljava s prazninom današnjih demokracija.
Dakle, ako pod nasiljem podrazumijevamo radikalni preokret temeljnih društvenih odnosa, onda se, bez obzira što zvuči suludo i neukusno, problem sa čudovištima u povijesti koji su pobili milijune ljudi sastoji u tome što nisu bili dovoljno nasilni. Ne činiti ništa ponekad je najnasilnije što možemo učiniti.

* Iz: Slavoj Žižek, O nasilju, prevod s engleskog Tonči Valentić. Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2008, str. 169–178.

	T. B. L.