homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povodom godišnjice smrti Miodraga Stanisavljevića, višegodišnjeg saradnika i urednika Republike, objavljujemo ovaj tekst iz njegove književne ostavštine

Miodrag Stanisavljević

Šta je bilo posle...

(dramska lakrdija)
2005.

LICA
(prema redosledu pojavljivanja)

N.
GLEDALAC
PROLAZNIK
LAKI
MUŠTERIJA 1
MUŠTERIJA 2
ŽAKI
POP
ĐOKONDA
DOBROVOLJCI
KAPETAN
VOJNIK
DOBROVOLJAC
GRADONAČELNIK
KUPAC
GRETHEN
BOSTONAC 1
BOSTONAC 2
BARMEN
KROKET
KOKA
KOLPORTER 1
KOLPORTER 2
KOLPORTER 3
AGENT 1
AGENT 2
PESNIK
GENERAL
PAGAPA
DŽATIV
Glasovi 1, 2

(Uvodni song.)

N.: Teatar je do poslednjeg
mesta popunjen!
Mersi! Tenkju!
Dankešen!

Ja sam N.,
samo N.
U moru imena bezimen.

Ja sam N.,
samo N.
Gledaćete moj život
uprizoren.

U potoku se
praćaknuo klen...
Tako je proleteo život
jednog N.

... Evo osnovnih biografskih podataka o meni!

Rodio sam se u...
Što je nedaleko od...
Tamo živi siromašan
al gostoljubiv narod.

Bio sam nemirno dete.
"Sto besova u njemu vri."
"Malo je ćaknut i zvrknut
 
Portrait der Hermine Gallia
Gustav Klimt, Portrait der Hermine Gallia, 1904.
ko da nije sebi pri."

Krenuo sam u srednju školu
i otišao u obližnju varoš...

Nisam bio dobar đak,
ali ni sasvim loš.

Upisah potom studije
da steknem neku diplomu...
Na drugoj godini
zaljubih se u...

Vojsku sam odslužio
kad je na to došao red
u jednom mestašcu
koje se nalazi pored...

(Zvižduci... glasovi iz publike.)

GLAS 1.: Ovo je neko zezanje u zdrav mozak!

GLAS 2.: Ovo je neka mrsidba!

(Na scenu izlazi jedan gledalac.)

GLEDALAC: Kakva je, majkoviću, ovo mrsidba?

N.: A ko ste vi?

GLEDALAC: Ja sam predstavnik-izaslanik publike.
Mi smo pošteno ulaznice platli
i nećemo dopustiti da neko praznu slamu mlati!
Po pola soma smo pukli, lepo smo se obukli...
I šta dobijamo?

N.: A šta želite?

GLEDALAC: Želimo neku priču... neku radnju...

N.: Ulaznice ste platli. I želite radnju, ko pečeno pile na pladnju!

GLEDALAC: Zar to nije pošteno?

N.: Pa dobro... Dobićete radnju, punu zgoda i epizoda, peripetija i dogodovština... Da li vam to štima?

GLEDALAC: Štima... Ali, ja ostajem tu, da poguram radnju, ako ustreba.

(Sedne ukraj scene.)

N.: Gde sam ono stao kad ste me prekinuli?

GLEDALAC: Završio si neke studije... Odslužio kadrovski rok... I šta je bilo posle...

N.: Sve priče temelje se na tome "šta je bilo posle..." Šta je bilo posle... Dugo sam bio bez posla...

GLEDALAC: A onda... a onda...

N.: Onda... onda... Počeh da valjam Kenta, Elema, Bonda...

(Ulica. N., kartonska kutija sa poređanim cigaretama.)

N.: Ronhil, Danhil, Kent, Malboro, L. M., Bond... Izvolite šta volite...

(Prilazi jedan prolaznik.)

N.: ... Izvolite... Prima roba!

PROLAZNIK: Nisam pušač...

N.: Pušite, dragi prijatelju, ako to ne činite neko će to činiti mesto vas... Moj prijatelj, kelner, govorio je: cigarete su ti kao lični dokument. Čim neko uđe u kafanu, sedne i cigare stavi na sto odmah znam ko je ko... Elema, Bonda... Elema, Bonda...

(Prilazi Laki.)

LAKI: Jedan Dunhil i jedne "grisinice"...

N.: Evo Danhil... a šta su ti "grisinice"?

LAKI: Jebote, ne zna... One tanke cigarice za damice... Ej, bi l to radio za Lakija?

N.: Zavisi, šta nudiš...

LAKI: Ja dajem dinare a ti kupuješ marke, švicarce i dolare...

N.: Dvize... dvize...

LAKI: Dobijaćeš jedan procent... što ti je bolje nego da valjaš Bond i Kent.

GLEDALAC: I kako dalje priča ide?...

N.: Počeh da valjam "dvize"...

(Ulica. N. kao diler deviza.)

N.: ... Dvize... dvize... Tri dana sam vežbao glas trbuhozborca, koji se ne primećuje na usnama, ali pogađa pravo u bubnu opnu... dvize... dvize...

MUŠTERIJA 1: Koliko daješ za deset marona?

N.: Pola biliona!

(Uzima marke, prodavcu daje nekoliko svežnjeva crvenih novčanica.)

N.: ... Dvize... dvize...

MUŠTERIJA 2: Kupio bih pet maraka...

N.: Može, može... Pola i po biliona!

MUŠTERIJA 2: (pruža gomilu svežnjeva dinara) To mi je cela plata...

N.: Sutra neće vredeti ni dve marke... Preksutra ćeš doći i prodati mi pet maraka i bićeš bogat čova!... dvize... dvize...

MUŠTERIJA 3: Imam pedeset marona!

N.: Plaćam pet triliona!

(Mušterija odlazi sa punom kesom svežnjeva.)

N.: ... dvize... dvize...

GLEDALAC: ... I kako dalje teče tvoja biografija?

N.: Na sceni se pojavljuje mafija!... dvize... dvize...

(Prilazi mu Žaki... gurne mu pištolj pod bradu.)

ŽAKI: Lovu na videlo! Brzo... brzo!

N.: Nema problemos! (pruži mu kesu) Tu ima pedeset triliona i nešto biliona i milijardi...

ŽAKI: Neka ti to... Znam gde šlepuješ devize. (Zavuče ruku u džep na kolenu i izvuče marke.)

(Odjuri. Dolazi Laki.)

LAKI: Koliko si danas bio dobar?

N.: Sto maraka... Opljačkali su me, Laki!

LAKI: Sto marona! Za tu lovu Lakijeva utoka čoveka ukoka! Imaš tri dana da rodiš tu lovu... Inače si mrtav čovek!

(Odlazi.)

N.: Ja sam mrtav čovek... Laki se ne šali... Gde da nađem sto maraka? Nigde! Ja sam mrtav čovek! Ja sam mrtav čovek!

(Začuje se pucnjava... na scenu utrči Laki očigledno pogođen. Puca... ali pucanj s leđa dokrajči ga. Ulazi jedan mafijaš i "overi" ga... brzo odlazi... N. baci kesu sa svežnjevima love i beži...)

GLEDALAC: A zatim? A potom...

N.: A potom... A potom... Posvađah se sa jednim popom!

(Park. N. sedi na klupi i čita POLITIKU. Dolazi pop.)

POP: Je li slobodno za božjeg čoveka?

N.: (publici) Predajem vam baksuza?

(Pop zaviruje u novine.)

POP: Gledam da li su štampali moj članak...

N.: (publici) Totalni baksuz. Crnorizac člankopisac.

POP: Rekli su danas, a možda i sjutra.

N.: A o čemu je tvoje člankopisanije, pope?

POP: Članak se zove SRBI-ISKONCI. Govori o Srbima kao narodu najstarijem od svih naroda, narodu od iskona. Iskon-iskonci.

N.: A kako si došao do tog zaključenija pope?

POP: Uvom! Osluškivanjem jezika... reči... Oni mi govore: Srbi svuda i odvajkada.

N.: Ne kapiram, pope.

POP: Znaš li koje je staro ime za Srbe?

N.: Pojma nemam.

POP: Pa kakav si ti srpski patriot?

N.: Živim, pope, kao skot. I još da budem patriot!

POP: Svi živimo loše, jer nas svi mrze kao narod najstariji na planeti. Iz čega proizlaze neka preča prava...

N.: Ti si, pope, udav-dava.

POP: Elem, prastaro ime za Srbe je Sorabi.

N.: Sorabi... Sarbi... Srbi... Može biti... Da nije Serubi?

POP: Ama Sorabi. Sorabi!

N.: Dobro, nek ti bude... I šta?

POP: Šta ti govori reč "Sorbona"?

N.: Uh, bokca ti! Samo to da su tamo nekad živeli Sorabi! Pokazano-dokazano!

POP: Jakako! Jakako! A imena "Sirija" iliti "Sibirija", šta ti vele?

N.: Da je i tamo nekad bila Srbija.

POP: Srbija iliti Sorabija.

N.: To je ubojita logika!

POP: A reč "Saudi ARABIJA"? Kaže l ti se?

N.: Kaže mi se i slaže mi se... Tamo gde je sad Saudi-ARABIJA nekad je bila Sorabija!

POP: To ja i dokazujem u svom članku!

N.: Pa onda, pope, oteraćemo Arape i naselićemo Sorabe!

POP: To bi bilo bogougodno!

N.: Tamo je malo prevruća klima...

POP: Pa prenećemo našu klimu!

(Zaplešu i zapevaju.)

U Saudiju, gde sad žive Arabi,
po iskonskom pravu
vratiće se Sorabi,
vratiće se Sorabi!

Uhapsićemo Ali-Babu,
glavnog rizničara Araba,
pitaćemo ga "Gde je Sezam?"
a ako kaže "Ne znam"
jao si ga njemu!

Prodavaćemo petrol,
al Srbin nije mentol:
crno blato
samo za suvo zlato!

Prodavaćemo petrol,
drmaćemo svetom,
prodavaćemo petrol,
drmaćemo svetom!

GLEDALAC: Dobra ideja to sa Saudijom... A onda... A onda?

N.: Onda... u priču ulazi drusna Đokonda!

GLEDALAC: Koja ti je to spodoba?

(Đokonda utrči na scenu u kostimu krotiteljice probijajući zvučni zid krotiteljskim korbačem...)

ĐOKONDA: Ko ne zna za mene? Bjonda Đokonda! Vlasnica cirkusa ĐOKONDA. Prvi put u vašem bella cittŕ, Belgradu!

(Istrči sa scene.)

N.: Šatre cirkusa bile su postavljene na jednoj ledini, na Trošarini... Dali su oglas da traže talente za rad u cirkusu...

(Odtamnjenje. N. i Đokonda u krevetu...)

ĐOKONDA: U krevetu... imaš talenta. Da vidimo tvoje talente za circo!

N.: Kud žuriš... Testiraćeš me... Pričaj mi nešto o sebi...

ĐOKONDA: U mene je bio zaljubljen Federiko Felini!
Al ja sam mu rekla:
"Izvini, Felini,
nemoj da me spopadaš,
jer mi se ne dopadaš!"

Siroti Federiko!
Hteo je da snimi film "Vitta e circo"
sa mnom u glavnoj roli!

... Ne znam šta sam našla u tebi.
Ne znaš da praviš pice,
ni špageti milaneze,
sasvim si bez veze.

Znaš samo đokare sa Đokondom.
Dosta je bilo đokare, treba lavorare!
Ustaj! Da vidimo tvoje talente!

(Ustaju iz kreveta. Đokonda da znak i sa cugova se spusti trapez.)
 
Schloß Kammer am Attersee
Gustav Klimt, Schloß Kammer am Attersee, 1910.

ĐOKONDA: Je si li gledao film "Trapez"?

N.: O, jes. Bert Lankaster i Toni Kertis.

ĐOKONDA: I Đina Lolobriđida. Bella Đina Lolobriđida! Rekao si da si trenirao gimnastiku?

N.: Bio sam dobar sa karikama... I na konju sa hvataljkama...

(Dohvati trapez... On ga povuče u visinu... N. skoči.)

N.: ... Nije ova slomivrat-naprava za mene...

ĐOKONDA: Da probamo hodanje po žici?

(Razmakne jednu zavesu iza koje se pojavljuje razapeta sajla za hodanje.)

N.: Ja bih radije nešto na tlu... Moj centar za ravnotežu je malo blesav...

ĐOKONDA: Možda imaš talenta za žonglera?

(Baci mu hrpu cirkuskih loptica.)

N.: Loptice koje kruže... I od tog bi me uhvatila vrtoglavica...

(Đokonda izvuče ispod kreveta cirkuski monocikl.)

N.: Šta je sad to?

ĐOKONDA: Monociklo! Standardni rekvizit svakog klauna! Vozio ga je pokojni klaun Braun!

N.: Znam zašto je pokojni!

ĐOKONDA: Ne zanovetaj! Penji se!

N.: Na biciklo sa jedno točko? Ko to može da vozi?

ĐOKONDA: Cirkus-men je onaj koji može ono što običan čovek ne može. Zato ljudi i plaćaju bilete za circo! Penji se!

N.: Ja sam jedva naučio da vozim i onaj sa dva točkosa. Neću da se penjem!

ĐOKONDA: A umeš da se penješ na Đokondu! Vežbaj! Prijavio si se kao talenat! Vežbaj! Sutra, prva provera! Inače: tutanj! magla!

(Ode besna. Odtamnjenje. N. sa monociklom na koji je montirao dva pomoćna točka, kao na dečjim biciklima, provoza dva-tri kruga po sceni...)

N.: Đokonda... Ej, Đokonda... dođi da vidiš! Uspelo mi je!

(Uđe pospana Đokonda... N. ponosno provoza još jedan krug...)

N.: I šta kažeš?

ĐOKONDA: (konsternirana) Šta je ovo?

N.: Kako šta je? Monocikl!

ĐOKONDA: A šta je monociklo!

N.: Što mu ime kaže: biciklo sa jedno točko!

ĐOKONDA: A koliko ovo skalameros ima točkova?

N.: Jedan... i dva mala... jedva se vide...

(Đokonda puca korbačem u besu.)

ĐOKONDA: Van! Van! Van!

(N. pobegne... Zatamnjenje.)

GLEDALAC: ... I šta je bilo zatim?

N.: Smišljao sam kako da se obogatim.

GLEDALAC: I jesi li smislio?

N.: Nisam.

GLEDALAC: I šta je bilo potom?

N.: Odvedoše me u Bubanj-potok... Ime koje podseća na Indijance i indijanske ratne bubnjeve...

(Bubnjevi. Grupa dobrovoljaca s dobošarem egzercira.)

DOBROVOLJCI: (pevaju)
Mi smo srpski dobrovoljci!
Nadrljali su dragovoljci!

KAPETAN: Ej, ti! Istupi!

N.: Je l ja?

KAPETAN: Zašto ne pevaš?

N.: Ja nisam nikakav dobrovoljac...
Doveli su me mimo moje volje u ovaj klanac.
Fale mi još samo ratne boje, pa da budem Indijanac.

KAPETAN: Vidi ti kopileta rasrbljenog! Osrbiću ja tebe kad stignemo do ratišta! Zapovedam: pevaj!

N.: Neću da pevam... Teška mi je ova puška i još teži ranac. Neću da budem Indijanac!

KAPETAN: Vidi ti knjiškog moljca! Napraviću ja od tebe srpskog dobrovoljca! Mirno! PO-KRET! Pe-sma!

DOBROVOLJCI: (marširaju i pevaju)
Kad smo odlazili
na nas su cveće bacali...
Psi su lajali, konji su rzali...
Svi Srbi u jednoj državi!
Svi Srbi u jednoj državi!

A mi smo koračali bodri i gordi...
Jedna želja u srcu,
Jedna misao u glavi:
Svi Srbi u jednoj državi!
Svi Srbi u jednoj državi!

Pozdravljali su nas sa tri prsta
i pominjanjem časnog krsta.
A mi smo koračali i pevali
(a otpevao nam je vetar u travi):
Svi Srbi u jednoj državi!
Svi Srbi u jednoj državi!

(Zatamnjenje. Fijuk i eksplozije granata.)

GLEDALAC: ... I šta je bilo dalje? Šta je bilo dalje?

N.: Stigli smo u mesto Dalj... Pucali smo iz topova i tapšali topove po zadnjici posle svakog hica...

(Odtamnjenje. N. sa puškom na stražarskom mestu. Dolazi jedan vojnik koji nosi portabl-televizor.)

VOJNIK: Zdravo, stražar! (peva) Nije mala, nije mala,
Triput ratovala!
I opet će, i opet će
ako bog da sreće!

(Stiže drugi dobrovoljac koji fuklja muzički stub i jednu uljanu sliku.)

DOBROVOLJAC: Ej, drugar, vidi šta sam "zarobio"?

N.: Nekog si orobio!

DOBROVOLJAC: Recimo da sam to od neprijatelja oslobodio! Je l bolje tako?

N.: U Dalju sam shvatio značenje stihova "I opet će, i opet će
ako bog da sreće!"
... Iste noći preplivao sam Dunav...

GLEDALAC: A zatim, a zatim?

N.: Krio sam se u mestu Apatin... Niko me nije prijavio jer su Apatinci apatični jer piju ono grozno apatinsko pivo... Tu sam se dosađivao kradući bogu dane, dok nisam našao nekog da me prebaci preko grane...

GLEDALAC: A posle?... Šta je bilo posle?

N.: Posle... Posle... Stigoh u Oslo!

(Zatamnjenje. Odtamnjenje.)

GRADONAČELNIK: Ja sam gradonačelnik ovog grada... S kojom namerom ste došli u Oslo?

N.: U potrazi za poslom...

GRADONAČELNIK: Znači: tražite posao?

N.: Zato sam došao...

GRADONAČELNIK: Dolazite li kao gastarbajter ili kao gastkurajber?

N.: Ne razumem...

GRADONAČELNIK: Mnogi dođu kao gastarbajteri, a rade kao gastkurajberi. Ukazano gostoprimstvo ne znaju da cene nego nam prevrću žene.

N.: Dolazim kao puki gastarbajter.

GRADONAČELNIK: Dobro... dobro... Gastarbajter-životni fajter! To mi se sviđa... Ovde ima dosta poslova i poslića. Imamo otvoren konkurs za prodavce oslića!

N.: Ne biram posao!

GRADONAČELNIK: I ja sam počeo kao prodavac oslića. Posle sam kupio kamionet, jedan stari "ford"... I malo-pomalo zaradio sam toliko da kupim svoj prvi fjord! Srećno! (Daje mu neki papir.)

(N. iza ulične tezge za prodaju smrznutog oslića. Duva u promrzle prste...)

N.: Smrznuti oslić! Najbolji oslić!
Kupite svoju današnju porciju oslića!

KUPAC: Meni kao obično! Zdravo... zdravo...

N.: Dobro, ajd zdravo...

KUPAC: Velim: to oslić vrlo zdravo... Za arterije... Dobro, zdravo...

N.: Ajd, uzdravlje.
Kupite svog današnjeg oslića!
Kupite svog današnjeg oslića!
... Oslić za ručak, oslić za večeru...
Oslić kad se mrsi, oslić kad se posti...
Oslić kad ti dođu gosti!
Smrznuti fileti... zimi i leti...
Polovina potomaka Vikinga lovi osliće, druga polovina krpi mreže... Svi kupuju i kusaju osliće... Kao Kinezi rižu...

(Dolazi Grethen.)

GRETHEN: Jadniče, jesi li se smrzao?

N.: Kao oslić!

GRETHEN: Zgrejaće te tvoja Grethen! (Ljube se.)

N.: Kad ćeš se udati za mene, Greta?

GRETHEN: Ne Greta, nego Grethen. Ti si, ljubavi, čisti krethen. Ja nisam Margareta-Greta nego Grethen... Grethen...

N.: Dobro Gre... then... Kad ćeš se udati za mene...

GRETHEN: Kad mi pokažeš svoj fjord!

N.: Rekla si da me voliš...

GRETHEN: Ali moraš dokazati da si dostojan ljubavi... Moraš imati svoj fjord! Takav je ovde običaj!

N.: Glupi običaj! Kako da kupim fjord?
Za siću zarađenu na osliću?

GRETHEN: Ne kukumavči! Budi vikinški gord!
I kupi jednom taj glupi fjord!

N.: Zaista glup običaj... Bezvezan običaj...

GRETHEN: Hajde, nema više kupaca... Idemo kod mene... na čaj.

N.: Ne mogu... Moram da radim... Da zaradim za fjord!

(Grethen uvređena odlazi...)

N.: Otišao sam svojoj kući i spakovao se...
Baš šteta... Sviđala mi se ta Greta...

(Zatamnjenje.)

GLEDALAC: I šta se zbilo potom?

N.: Potom... Potom... Sedoh u avion za Boston.

GLEDALAC: A u Bostonu, a u Bostonu...

N.: Raširenih ruku dočekaše me Bostonci...

(Odtamnjenje. Neki mali bar...)

BOSTONAC 1: Gde si bre! Čekamo te kao ozebli sunce!

N.: A što?

BOSTONAC 2: Gangster Džim Kroket primorao je svaki bar da mu plaća reket!

N.: Pa šta ja tu mogu?

BARMEN: Čuli smo da su Srbi najjači ljudi na svetu.
 
Der schwarze Hut
Gustav Klimt, Der schwarze Hut, 1910.

BOSTONAC 1: U lokalnom muzeju ima slika Srbina Mata kako kida lance!

BOSTONAC 2: I drži dva "forda" na sajlama i sprečava ih da krenu!

BARMEN: Iako šoferi turiraju gas do daske!

N.: To je jedan moj praded.

BOSTONAC 1: Eno ih, dolaze Džim Kroket i Koka Koketa!

BARMEN: Drži moj stari kolt! (Zatakne mu kolt za pojas.)

BOSTONAC 2: Evo ti i moj skakavac!

(Ulaze Džim Kroket i Koka Koketa. Sednu za jedan sto.)

KROKET: Gazda, nov stolnjak!

(Barmen promeni stolnjak.)

KROKET: Jesi li spremio lovu?

BARMEN: Pa, Džime, rekao si do sutra.

KROKET: Dobro, samo te podsećam... Šta ima da se baci u kljun?

BARMEN: Samo pita od maka...

N.: Al nema za džabaka!

KROKET: Dve pite od maka.... Ko je ona spodoba?

BOSTONAC 1: Utoka sa istoka! Tako ga zovu!

(Koka Koketa se zakikoće.)

KOKA: Utoka sa istoka. Baš smešno ime...

KROKET: Ne kikoći se! Šta je sa tim pitama, pitamo se mi!

BARMEN: Evo, evo... Izvolte...

KOKA: Ja nešto nisam gladna... Da promenimo lokal, srce?

KROKET: (proba pitu) Mak je užego... Ovo nije ni za konje...

(Koka Koketa se zakikoće.)

KROKET: Idemo, dušo!

N.: Nisi platio račun!

KROKET: Ja da platim? Baš smešna ideja. Koj ti je, gazda, ova dileja?

(Koka Koketa se opet zakikoće.)

N.: (izvadi kolt) Kaži prste, kažiprste,
na obaraču,
šta da radim sa protuvom
koja neće da plati račun?

... Nervozan sam, veli kažiprst.
... Postajem sve nervozniji!

(Koka Koketa se opet zakikoće. To je jače od nje.)

KROKET: Vidi, dileje, ne prestaje da se smeje...

KOKA: Srce, plati račun...

N.: Jesi l se odlučio? Hoćeš li il nećeš da platiš račun?

KROKET: Samo, ti nećeš imati kusur da mi vratiš! Imam samo 100 dola!

(Koka se opet zakikoće.)

N.: Usitnićemo!

(Izvadi skakavac i isecka novčanicu na komadiće.)

N.: Izvolite vaš kusur!

KOKA: (ne uspeva da se uzdrži od kikota) Srce, to je jače od mene! Kikoćem se kad mi je prpa! Šta ti je, Džime... Ti si bled kao krpa!

(Džim Kroket se sruši... Bostonac 1 mu osluškuje srce...)

BOSTONAC 1: Mrtav mrtvijat!

(Zatamnjenje. Zvuk sirena. Na scenu potom utrče kolporteri.)

KOLPORTER 1: Boston-njuz! Vanredno, vanredno! Utoka sa istoka oslobodila Boston reketaške napasti!

KOLPORTER 2: Boston-dejli! Surov obračun dva ganga!

KOLPORTER 3: Večernji Boston! Večernji Boston! Džim Kroket bio prespor u potezanju!

(Muzika. Zatamnjenje.)

GLEDALAC: Peripetije su sve napetije...
A kud nas zatim vodi pričin tok?

N.: Pričin tok... stiže do Tajne misije "Žablji skok".

(Odtamnjenje. Ulaze dva agenta.)

AGENT 1: Mi smo iz jedne vrlo tajne službe...

N.: Udbe?

AGENT 2: Iz tajne službe jedne vrlo moćne zemlje.

N.: U čemu vam mogu pomoći?

AGENT 1: Čitali smo kako si Boston oslobodio gangsterske napasti...

N.: Sitnica...

AGENT 1: Zato smo te izabrali za jednu važnu tajnu misiju...

AGENT 2: Valja da celu jednu zemlju oslobodiš diktatorske napasti!

N.: A ako odbijem?

AGENT 1: Ne bih ti to savetovao...

AGENT 2: Udesićemo da za dvadeset četiri sata postaneš "persona non grata".

AGENT 1: I da budeš izručen u Srboslaviju. A tamo ti se loše piše jer...

AGENT 2: Ti si dezerter!

N.: Ubedili ste me... Da čujem u čemu je tajna misija?

AGENT 1: U zemlji Čangli-Bangli na vlasti je vojna hunta.

AGENT 2: Na čijem je čelu diktator, satrap
general Kunta-Munta!

AGENT 1: Ti treba da ga srušiš...

AGENT 2: Svrgneš...

AGENT 1: S vlasti makneš...

AGENT 2: Il prosto, smakneš. Šta god ti volja.

N.: To baš nije prosta misija...

AGENT 1: E, ali imaćeš pomoćnika.

AGENT 2: Zajedno ćemo vas izbaciti padobranom iznad močvara.

AGENT 1: Zato se operacija zove "Žablji skok".

N.: A gde mi je pomagač?

(Agent otvori vrata i uvede pomoćnika.)

AGENT 2: Ovo je glavni disident iz te zemlje, pevač...

PESNIK: ... Pesnik... Pesnik Rodo Bon. Da čujete moju najnoviju pesmu o generalu Kunti-Munti?
U palati na devet voda
Usred tropskog vrta
živi Otac naroda
general Kunta-Munta.

Više rođak nego brat
on vlada u nepovrat
pogledajući na ručni sat
zauzvrat.

A podanici su srećni,
veseli im teku dani,
ne ropću, ne bune se
i cvetaju im - jedgovani!

(Negde u zemlji Čangli-Bangli, N. i pesnik Rodo Bon.)

N.: Tri nedelje razbijam glavu kako da doakamo Kunta-Munti. Ali kefalo kao da mi je stalo. Ništa mi ne pada na pamet.

PESNIK: Ja sam samo pesnik. Mislio sam da će ga moji stihovi srušiti. Ali pesme nemaju tu moć...

N.: Stihovi... rime... Čekaj, nešto sam hteo da te pitam... Šta ti znači ono u tvojoj pesmi: "Munta je vladao u nepovrat, pogledajući na ručni sat zauzvrat..." Je li to pesnička sloboda?

PESNIK: O ne... Kod mene ništa nije izmišljanje... General Kunta-Munta je kolekcionar arapskih atova i ručnih satova!

N.: Ručnih satova veliš?

PESNIK: Svaki dan Kunta-Munta prošeta buvljakom (a cela zemlja je jedan veliki buvljak) i šta kupuje - samo ručne satove.
Nosi ih oko ruku, oko vrata, oko nožnih gležnjeva, čak i oko penisa... Hoćeš da čuješ moju novu pesmu o Kunta-Munti?

N.: Kasnije... Daj mi onaj satelitski telefon... (N. pritiska dugme na satelitskom telefonu.)... Centrala? Alo, Hari, Hari... Da, ja sam, "Žablji skok". Uzmi pisaljku i piši... Ono što ti izdiktiram bacićeš nam padobranom na koordinate na koje ste i nas dvojicu izbacili... Jesi li spreman... Piši...

(Muzika. Zatamnjenje. Ulica u Čangliju. N. pored kartonske kutije sa nekoliko ručnih satova.)

N.: Švajcarski satovi čukarci, solarci, digitalci, navijači! Prima roba! Omega, Lonžin!

(Dolazi General Kunta-Munta sa dva kopljanika...)

GENERAL: Jebo te... vidi ovo!

N.: Izvolte, Ekselencijo! Ekselent roba! Ekselent roba!

GENERAL: Otkud ti ovo? Šverc? Šverc!

N.: Šta da radi čovek kad je švorc?
Hoćete ove solarce, digitalce, poslednja moda?

GENERAL: Solarci, digitalci, toga imam ko blata. Interesantni su mi ovi navijači...

N.: Stare švajcarske čuke... Sa po dvadeset rubina.

GENERAL: Daću ti pet muntosa za Omegu i Lonžina!
(Namesti ih oko ruku.) Po-kret!

(Kad General Kunta-Munta napusti scenu N. brzo popakuje svoju "robu", šutne kartonsku kutiju i šmugne... Scena nekoliko trenutaka ostane prazna... Onda se izvan scene začuje eksplozija... Dotrče dva kopljanika... Jedan u besu nabode na koplje N.-ovu kartonsku kutiju. Zatamnjenje.)

GLEDALAC: A šta je bilo dalje, šta je bilo dalje?

N.: Brzo ćete videti šta je bilo dalje...

(Odtamnjenje... N. u šarenoj košulji u havajskom stilu sedi ispod jedne palme...)

N.: Evo me na Papalagosu, slušam papagaje!
I papim papaje!
Papalagos je ostrvo sreće!
Šarenilo, papaje i brbljanje papagaja, to je sve što je potrebno za sreću!

(Dolazi Pagapa. Ljube se.)

N.: Ovo je moj vodič, prelepa Pagapa... poznavalac Palapagosa i papagaja...

PAGAPA: I glavna ostrvska knjižničarka!

N.: Pričaj mi, Pagapa, o Palapagosu, Ostrvu sreće...

PAGAPA: U stvari, to je Arhipelag sreće...
Čine ga Palapagos, Papalagos i Papaganos...
Naše prirodno bogatstvo su naši gajevi
u kojima se kote papagajevi!
Najlepši i najpametniji na svetu!
Oni su naša glavna izvozna roba,
naša ulaznica za postindustrijsko doba!

N.: Kad ćeš mi, Pagapa, pokazati ostrvsku biblioteku?
Čujem da je bogata.

PAGAPA: Biblioteka je svuda oko nas...

N.: Nisam baš ukapirao...

PAGAPA: Naše su knjige - naše papige...

N.: Šarene... leteće knjige... Baš lepo...

PAGAPA: Naše su papige najpametnije na svetu... Ako im pustiš tonski snimak neke knjige one uspevaju da je celu upamte i da je ponavljaju bezbroj puta... Oslušni! To je Šekspir!

(Čuje se papagajeva izvedba Hamletovog monologa.)

N.: A ima li prelepa Pagapa nešto iz veleslavne srpske književnosti?

PAGAPA: Samo izbor iz najslavnijih dela. Donela sam ti ga kao poklon, iznenađenje... (Izvadi iz korpe šarenu papigu.) Šta bi da čuješ?

N.: Pa neki ulomak iz nekog od slavnih srpskih romana...

(Čuje se papagajevo brbljanje...)

Kakav uzvišen stil... Kojih li dubokih misli... Ajde, papagalo, odrecituj mi nešto iz divne poezije srpske!

(Papagaj recituje.)

Kakav ritam! Kakva metrika! Kojeg li uzvišenog brbljanja!
... Obradovala si me i rastužila, Pagapa!
Hvata me ubistvena nostalgija za rodnim krajem
podstaknuta ovim papagajem!

GLEDALAC: Ovo je bila zgodna zgoda... A kako dalje priča ide?

N.: Kako dalje priča ide... Postadoh zatočenik Al-Kaide!

GLEDALAC: Uh! Uh!

N.: Galije s Papagalije iskrcale su me u luci Tanger.
Krenuh da malo razgledam grad - kad na mene skočiše dve bitange...

(Na scenu utrče dva mudžahedina zakukuljena u belo, prebace beli čaršav preko N.-a, vezuju ga... Zatamnjenje. Istočnjačka muzika. Odtamnjenje. N. u Al-Kaidinom zatvoru. Čuva ga tip sa sabljom, u beloj halji, sa velikim belim turbanom oko glave.)

N.: Ej, mister... mogu li saznati vaše cenjeno ime?

DŽATIV: Ibn-Ibrahim-Džativ!

N.: Zašto sam ovde, gospodine Džativ? Šta sam vam kriv?

DŽATIV: Ti nisi ali tvoja zemlja jeste. Vaš predsednik je pisao ono ljubavno pismo Bušu.

N.: Nemam o tome pojma. Pisao je pismo Bušu...

DŽATIV: Pitam se ko može da voli jednu sušenu skušu!

N.: Ali šta ja imam s tim?

DŽATIV: Mi nemamo Srba na izbor. Ti si nam dopao šaka i to je to... Neka ti bude uteha: bićeš na internetu. Doduše samo tvoja glava. Al glava je glavni deo svakog čoveka.

N.: I vi ćete mi, ni krivom ni dužnom, odrubiti glavu?

DŽATIV: Tako mu to nekako dođe.
Ja samo slušam naređenja vođe.

N.: Gospodine Glavosek,
To je čisti srednji vek!

DŽATIV: A šta fali srednjem veku? Šta?

(Odseče sabljom komad somuna i klopa.)

N.: Dobar tek, gospodine Glavosek!

DŽATIV: Hvala.

N.: Baš oštra ta sablja. A koje je marke?

DŽATIV: Dimiskija. Jesi li čuo za tu marku?

N.: U našim narodnim pesmama iz srednjeg veka pominju se sablje dimiskije.

DŽATIV: I ti mi kudiš srednji vek! Tada su znali tajnu pravog čelika! Danas ne znaju ni žilet da naprave!... Opipaj taj rez!

(Zanet pruži mu sablju. N. dograbi sablju i uperi je u Džativa...)

N.: Ne mrdaj! Jedan pogrešan potez
i oprobaću na tebi sabljin rez!
... Razmotaj turban i vezuj se! Zavrti se u krug i dobro se omotaj! Da ostane da viri samo glava!

DŽATIV: Nećeš mi valjda odrubiti glavu?

N.: Razmisliću...

(Odseče sabljom veliki ključ koji visi na Džativom pojasu, pojas mu vezuje oko usta. Brzo otključava vrata, zaključa ih i odjuri...)

GLEDALAC: A posle toga...
Šta je bilo posle toga, gospodine N.?

N.: Sedoh u voz za Minhen...

GLEDALAC: A posle... Koja je sledeća dogodovština?

N.: Sledeća dogodovština... Voz je iskočio iz šina!

(Zvuk havarije.)

GLEDALAC: Tja...

N.: Ali, u tom vozu sam bio ja! Naskroz sam ufrkestio... A kad sam se osvestio...

(Muzika. Soba sva u belini. U belom krevetu leži N., pored njega sedi devojka u belom...)

N.: (otvori oči, zvera okolo) Gde sam... Jesi li ti nebeski anđeo? Ili je sve samo varka?

BOLNIČARKA: U bolnici ste, gospodine. Ja sam bolničarka... Ne znam ništa o vama... Ko ste? Odakle ste?...

N.: Ne znam... Možda iz Polinezije...

BOLNIČARKA: Klasičan slučaj amnezije...

N.: A na kom jeziku razgovaramo?

BOLNIČARKA: Na srpskom... Znate kako se kaže: govori srpski da te ceo svet razume...

N.: To je, znači, neka vrsta esperanta?

BOLNIČARKA: Šalila sam se... Srpskim jezikom govore Srbi... Vi ste znači Srbin iz Srbije... Imamo prvi podatak o vama...

N.: Srbin... Srbija... To je onaj narod.... To je ona zemlja...
Bljak! Bljak! Neću da se probudim kao Srbin... Neću da se probudim u takvoj zemlji... (Zatvori oči.)

BOLNIČARKA: (drmusa ga) Probudi se... Nemoj opet da se zagnjuriš u mrak! Bože, nemoj da mi ode... Ne daj da mi ode prvi koji mi se dopao... (Ljubi ga.)

N.: Zbog tebe se vredi probuditi makar i u zemlji koja se zove Srbija. (Privuče je sebi.)

BOLNIČARKA: Folirantu! Dosta... Izgubiću posao! Hajde da obnavljamo tvoju memoriju... Seti se bar nečeg iz ranijeg života.

N.: Pokušavam... Ej, setio sam se...
Reka Lim se ulivala u Taru
kad sam kupio gitaru!

BOLNIČARKA: Samo nastavi...

N.: Reka Tara se ulivala u Drinu
kada sam upoznao Tinu!

BOLNIČARKA: Je li ti to žena?

N.: Ne verujem... Nemam pojma...

BOLNIČARKA: Nisu ti baš neka sećanja ali nastavi, samo nastavi!

N.: U Dunav se ulivala Sava
kad sam odlučio da postanem slavan!

BOLNIČARKA: Kao gitarista?

N.: Ne znam... Čekaj, ima nastavak...
U Dunav se ulivala Tisa
kad sam rešio: postaću pisac!

BOLNIČARKA: Pa jesi li postao pisac?

N.: Ne znam... Ne sećam se...
U Dunav se ulivao Timok
kad su me strpali u bajbok!
... Opa! Možda sam postao lopov!
Neću više da se sećam!
Raniji život nije mi važan.
Sa tobom počinje novi život!

(Ljube se. Muzika. Zatamnjenje.)

GLEDALAC: A posle toga... Šta je bilo posle toga?

N.: Nema više "posle toga"... Pustite muziku odjavnog songa!

(Čuju se akordi odjavne pesme.)

N.: (peva) Ispustila pero crna vrana
na požuteli list platana...
Pod teretom pera vrane
otkide se list sa grane,
list na kome piše:

"NEMA VIŠE, NEMA VIŠE".

Sve su se dogodovštine dogodile,
sve su se zgode zgodile,
priča je ispričana,
ostao je samo list platana...

List na kome piše:
"NEMA VIŠE, NEMA VIŠE".

(Z A V E S A)

 
Kultura
Globalizacija - izbor ili nužnost
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika