homepage
   
Republika
 
Dijalog
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Da li je bilo genocida u Bosni i Hercegovini?

Proteklih meseci odvijao se težak spor pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu povodom tužbe BiH protiv SCG za genocid. Sudeći prema oficijelnim izjavama tužba je razlog za ozbiljnu zabrinutost, a za svedoke odbrane izuzetno delikatna i odgovorna misija. Jer, Srbiji, ukoliko se dokažu navodi tužbe, preti plaćanje ratne štete koja bi nesumnjivo bila veliko opterećenje za njene ionako iscrpljene resurse. Ali kako se braniti a da to ne bude, makar na posredan način, i odbrana ratne politike režima Slobodana Miloševića? Naši svedoci trebalo je da obesnaže navode tužbe, ali na način, pretpostavljam, koji ne bi dovodio u pitanje verodostojnost istorijskih činjenica. U svakom slučaju, to su one situacije u kojima su moguća ogrešenja ili prema državi ili prema istoriji.
Moram da kažem da su se svedoci odbrane, u dobroj nameri (Dante o dobrim namerama!) da odbrane srpsku državu koju je tada oličavao režim Slobodana Miloševića, ipak oglušivali o neke istorijski verifikovane istine. Ne samo u faktografskom smislu već i u pogledu ocenjivanja karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Svedočenja su išla u tom pravcu da bi se pokazalo kako srpska država ne samo da nije planirala napad na Bosnu i Hercegovinu, nego je iz srpskog parlamenta dolazila inicijativa da se ona sačuva od sukoba. Po ustavu, navodno, parlament je nadležan za objavljivanje rata, a takva odluka nikada nije bila pred srpskim parlamentom (Dragoljub Mićunović: Intervju, Politika, 12. februar, i Danas, 4-5. april, 2006).
Po navedenom tumačenju, sukob u BiH izbio je autohtono, dogodio se takoreći poput prirodne nepogode, bez ičijeg mešanja sa strane, pa i od strane Miloševićevog režima. Prvo, nije nikakav dokaz o neumešanosti tadašnjeg rukovodstva srpske države zato što nema javne i zvanične odluke parlamenta o objavi rata. Milošević se, kao što je poznato, služio "institucionalnim i neinstitucionalnim" sredstvima, iskustvom stečenim prilikom rušenja avnojske Jugoslavije. Osim toga, najznačajnije odluke za državu i naciju nisu donošene ni u parlamentu ni u vladi već u najužem neformalnom krugu oko Miloševića. Parlament je služio samo kao fasada za tajne planove o preuređenju bivše Jugoslavije. Milošević je vešto izbegavao javno oglašavanje ratnih planova (nikad nije pomenuo "veliku Srbiju", na primer). Uostalom, istorija poznaje primere agresija i bez formalne objave rata, kao i primere rušenja režima spolja pružanjem podrške njegovim unutrašnjim protivnicima. Jedno vreme Milošević je, kao što je poznato, čuvenom sintagmom "Srbija nije u ratu" uspevao da svetu baca prašinu u oči, dok nije pročitan i nazvan "balkanskim kasapinom".
Svedočenja u korist odbrane SCG išla su linijom relativizacije krivice za sukobe u BiH, jer su navodno svi pravili zločine. Znak je pitanja, po tim svedočenjima, koliko su u tim sukobima sve te oružane snage bile pod kontrolom bilo koje države. Mićunoviću je problem "da li je država organizovano radila ono za šta se optužuje" (isto). Ne verujem da Mićunoviću, i ne samo njemu, nisu poznate pripreme paravojski u Bubanj Potoku ili prisilne mobilizacije srpskih mladića koji su potom otpremani na ratišta po Hrvatskoj i BiH, ali u statusu "dobrovoljaca". Teško da se može osporavati činjenica da su i vojska Republike Srpske kao i mnoge paravojne formacije iz Srbije bile pod kontrolom Miloševićevog ratnog štaba. Kontinuitet te povezanosti na neki način nastavljen je, nažalost, i u vreme DOS-a, o čemu svedoče činjenice, nedavno obelodanjene, da su oficiri Republike Srpske bili na platnom spisku Beograda, da je Vojislav Koštunica penzionisao Ratka Mladića, da se Mladić krio u vojnim objektima u Srbiji, bar do 2002. godine.
Drugo, ne manje važno pitanje, tiče se karaktera sukoba ne samo u BiH već i u Hrvatskoj. Nastojanja Miloševića i srpskih nacionalista da se sukob u BiH okvalifikuje kao građanski rat da bi se prikrila umešanost režima nisu mogla da prikriju činjenicu da je to bio specifičan vid unutrašnje agresije u funkciji stvaranja "velike Srbije". U sličnom poslu
stvaranja "velike Hrvatske" sudelovao je i Tuđmanov režim. Veoma je dobro poznato da su oba režima imala planove i međusobne dogovore o podeli BiH, i da su u realizaciji tog cilja vršili monstruozne zločine (Miloš Minić: Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998). Možda se ti režimi nisu rukovodili namerama totalnog genocida, ali se ne može negirati da su se, osim ratnih zločina i zločina protiv humanosti, događale i genocidne radnje u  
Branislav Marković
Branislav Marković
pojedinim fazama tog rata (Srebrenica je samo najdrastičniji primer). Pamte se izjave zvaničnika Republike Srpske da bošnjačko stanovništvo treba svesti na zanemarljiv procenat u ukupnom stanovištvu te republike.
I bošnjačka strana, istina, pravila je zločine, za šta, bez sumnje, snosi odgovornost. Bez obzira što se, stešnjena između dva agresora, našla u ulozi odbrane gole egzistencije svog naroda. Ali ta činjenica ne daje za pravo onima koji bi da stave potpun znak jednakosti između žrtve i agresora. Zašto se na spisku optuženih pred Međunarodnim sudom pravde ne nalazi i Hrvatska, zbog Tuđmanove agresije, ostaje pitanje za bosanskohercegovačku federaciju i za druge aktere sukoba. Ali ta okolnost ne umanjuje stepen odgovornosti koju je SRJ imala u bosanskohercegovačkom sukobu.
Indikativno je, međutim, da u vreme ovog spora nije bilo pokušaja da se tužba, njen značaj i moguće konsekvence razmatraju na jedan ozbiljniji (u smislu nepristrasnosti) način. Nijednog trenutka niko se u Srbiji nije upitao da li je veća šteta - zamajavanje srpskog naroda sa prekrajanjem istorijskih činjenica ili iskreno priznanje o zločinima jednog režima koji je manipulacijama i obmanjivanjima sopstvene i svetske javnosti prikrivao svoju zločinačku prirodu?
U svakom slučaju, ne samo zbog tužbe BiH, već zbog nas samih, preko je potrebno da se kritički, bez bojazni od rezultata, suočimo sa bolnim istinama iz naše skorije prošlosti. Mislim da bi naša istoriografija ali i svaki građanin trebalo da imaju jasniju svest o njoj, neophodnu da se konačno rešimo Miloševićevog političkog nasleđa. Evo nekih od tih pitanja:
  1. Da li je Miloševićev pristup jugoslovenskoj krizi imao za pretpostavku mirno ili ratno rešenje?
2. Da li su ratovi na tlu bivše Jugoslavije vođeni za socijalne i demokratske promene potaknuti rušenjem Berlinskog zida i krahom "realsocijalizma" ili su inspirisani istorijski anahronim idejama o stvaranju nacionalnih država po uzorima XIX veka? Građanski ili međuetnički ratovi za teritorije? Šta je dominantno?
3. Da li je programsko-politički slogan "svi Srbi u jednoj državi" upućivao na državnu prekompoziciju bivše SFRJ, pa u tom kontekstu i na proširenje državnih granica tadašnje Republike Srbije? Nije li se time "srpsko pitanje" pretvaralo u ratno pitanje?
4. Ako se tvrdi da Milošević nikad nije imao u planu projekat velike Srbije, pa se kao dokaz navodi da se on nikad nije služio tom sintagmom, kako bi se onda moglo pravdati s kojim ciljem su na tlu bivše SFRJ stvarane još dve srpske države - Republika Srpska Krajina i Republika Srpska?
5. Da li su mere koje je međunarodna zajednica preduzimala protiv SRJ (suspenzija članstva u UN, sankcije i slično) zasnovane na činjenicama o umešanosti Miloševićevog režima u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ili su izraz njenih pogrešnih procena, možda i plod "svetske zavere" protiv Srba i Srbije?
Da je nakon dolaska DOS-a na vlast bilo više radikalnijeg kidanja nego kompromisa sa političkim nasleđem Miloševićevog režima pitanje je da li bi uopšte i bilo tužbe Bosne i Hercegovine protiv SCG. Možda će moje stanovište zvučati "nepatriotski", ali doista smatram da bi bila daleko bolja odbrana Srbije da se zasnivala na politici diskontinuiteta sa ratnonacionalističkom politikom Miloševićevog režima. Iskrenost jedne takve politike mogla je biti potvrđivana zvaničnom osudom počinjenih zločina od strane prethodnog režima (eventualno skupštinskom deklaracijom u tom smislu) i, svakako, politikom bezrezervne saradnje sa Haškim tribunalom. Duboko sam uveren da bi Srbija mogla imati daleko veći kredibilitet i u aktuelnim pregovorima o budućem statusu Kosova. Mogli bi sa većim pravom i moralnim kredibilitetom reći međunarodnoj zajednici: bili ste u pravu kad ste stali na put stvaranju "velike Srbije", od vas očekujemo da primenite iste aršine i principe kad je u pitanju i sudbina Kosova.
Sad, pošto to nije urađeno, a od 5. oktobra 2000. bilo je dovoljno vremena za to, ne može se očekivati da se taj teški problem reši diplomatskim putem, u četiri oka, i da se, kao da ničeg nije bilo, okrenemo budućnosti. To deluje pomalo i cinično. Pitanje je da li se problem može rešiti stavljanjem pod tepih rana iz prošlosti. Setimo se Jasenovca iz Drugog svetskog rata. Morali bi imati u vidu da je za bosanskohercegovačke Bošnjake možda važniji osećaj iskrenog žaljenja zbog žrtava i patnji, koje im je naneo Miloševićev režim, od reparacija. Nova demokratska vlast mogla je, a to još uvek može, i da daleko većom uverljivošću povede politiku respektovanja celovitosti BiH. To bi eventualno moglo imati plodotvorne efekte na pravcu prevladavanja zlosretne istorijske prošlosti u interesu dobrosusedske saradnje i istorijskog pomirenja dva tradicionalno etnički izmešana naroda.
  Milenko Marković
 
Dijalog
Na početku je zločin
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika