homepage
   
Republika
 
Dijalog
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povodom teksta Marinka Vučinića "'Peščanik' i doslednost"

Na početku je zločin

Srećom, postoje ljudi koji ne prihvataju da su laž, ubijanje i zločin normalna pojava

U prošlom broju Republike objavljen je članak Marinka Vučinića povodom nagrade grada Beograda autorkama emisije "Peščanik" Svetlani Lukić i Svetlani Vuković. Autor članka je razočaran jer je, mimo očekivanja, pretpostavljam tolerantnog dela Srbije koji preferira novinarstvo koje "unapređuje slobodnu razmenu mišljenja i tolerantan način komunikacije", nagradu dobio "Peščanik". Ovu emisiju Vučinić ocenjuje kao negaciju tolerantnog pristupa javnosti i smatra je izrazito političkim i ideološkim medijskim izrazom uskog kruga ljudi, sektaškom tvorevinom u kojoj se čuje samo jedna strana. Vučiniću takođe smeta što se u "Peščaniku" iznose radikalno opozicioni i negatorski stavovi u odnosu na vladajuću koaliciju, u prvom redu kada su u pitanju Koštunica, Tadić i DS, G 17 plus i Labus.
Vučinićevom zalaganju za tolerantan dijalog u principu se nema šta zameriti. Ali čim napustimo teren načelnog i okrenemo se konkretnom, eto nama zida pred kojim moramo da postavimo najvažnije pitanje na koje ovde najveći broj ljudi ne želi da odgovori. Prvo, ovde nisu razjašnjeni zločini, a još manje naš odnos prema njima. Dok se taj posao ne obavi ostaju laži i podele koje se ne mogu zatrpati nikakvom načelnom brigom za

toleranciju i dijalog. Uslov za normalizaciju Srbije i za otvaranje dijaloga o svim ostalim stvarima jeste da se razjasne zločini. Nije li to put ka očovečenju, bez čega je nezamisliv i svaki razgovor o crkvi i njenoj ulozi u društvu? Srećom, postoje ljudi koji ne prihvataju da su laž, ubijanje i zločin normalna pojava.
Koštunica je svojevremeno osnovao Komisiju za istinu i pomirenje, a od nje nije ostalo ništa - ni istina ni pomirenje. Naprotiv, sam njen osnivač ne drži do istine, što se lepo

 
Boško Vukašinović
Boško Vukašinović
videlo u slučaju njegovog obećanja da će Mladić biti u Hagu do kraja aprila. Uhvaćen u sopstvenu mrežu obmana, naš premijer u stilu razljućenog prestupnika izjavljuje "ja sam nešto rekao prošle godine..." Toliko o istini.
Zanimljivo je kako se kod nas zamišljaju tolerancija i tolerantan dijalog. Uzmimo, na primer, odnos prema dvojici premijera - Đinđiću i Koštunici. Đinđić je imao mnogo kritičara, i to upravo iz redova tzv. druge Srbije, a u kritici naročito nije zaostajao "Peščanik". Sada, kada ta ista emisija kritikuje Koštunicu, to nekome smeta.
Đinđić i Koštunica su dva sveta. Mnoge stvari ih dele, a u prvom redu odnos prema politici i modernosti. Drugo i, možda, suštinskije jeste to što Đinđić nije lagao. On se upustio u borbu protiv zločina i to ga je koštalo života. Ne samo zbog Đinđića, čudno je uopšte što se savesti u društvu ne uznemiravaju zbog zločina i laži, ali ih uznemirava netolerantnost autorki "Peščanika" prema Koštunici. To nije polazište za dijalog, jer su ulozi toliko različiti po vrednosti. Da li su uzor tolerancije i dijaloga emisije na državnoj TV povodom smrti Slobodana Miloševića, kada su komentatori i analitičari, odabrani po ukusu Aleksandra Tijanića, toliko relativizovali Miloševićevu zločinačku prošlost da su bili na ivici da ga rehabilituju?
Kritika "Peščanika" ima isto ishodište iz kojeg je krenuo napad na Latinku Perović kao "majku druge Srbije" koja je nosilac opasnosne zaraze zvane "građanski ekstremizam". U svetlu te kritike, "Peščanik" je "politički egzibicionista" koji ne brine za bolji život građana. Zar to nije zadatak premijera, pa makar to bio i Koštunica? Bila bih sklona da se zamislim nad Vučinićevim ocenama kada bi, onako kako vivisecira "Peščanik", jednako postupio prema aktuelnoj vlasti ili justinovcima i obrazovcima koji vršljaju po Filozofskom i Pravnom fakultetu, kada bi se isto tako osvrnuo na kamenovanje kuće publiciste Mirka Đorđevića posle njegovog kritičkog razmatranja lika i dela Nikolaja Velimirovića na RTS-u. I kada smo već na terenu novinarstva, kako to da Marinko Vučinić nije imao primedbu na nagradu koju je dobio Nikola Vrzić iz NIN-a, za seriju "istraživačkih" članaka o postojanju "trećeg metka", čime je trebalo otkloniti sumnju sa ubice Zorana Đinđića. Vučinić nije reagovao ni na policijske tekstove koje je potpisao Zoran Ćirjaković (takođe iz NIN-a) protiv Latinke Perović, NVO, nezavisnih medija. Čudno je da se čovek koji se zalaže za toleranciju ne protivi gaženju novinarskog kodeksa niti mu smeta što se deo Srbije, koja se ne miri sa zločinima, naziva ekstremističkim. Za taj "ekstremistički" deo Srbije zločin i pljačka su nenormalni, dok ona druga, "tolerantna" Srbija zločin i ne pominje. Dokle god je tako, lamentiranje nad netolerantnom i sektaškom Srbijom vidim kao neosetljivost za odgovornost povodom krucijalnih pitanja nacije i kao nameru da se diskredituje prostor kritičke misli, a "Peščanik" je jedan od njenih malobrojnih izdanaka.
Kada bi Marinko Vučinić malo pažljivije slušao, teme "Peščanika" jesu naš odnos prema zločinu. A o čemu voditi tolerantan dijalog u toj emisiji kad za deo Srbije zločin i ne postoji.
  Olivija Rusovac
 
Dijalog
Poštovano uredništvo Republike
Republika
Copyright © 1996-2006 Republika