Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Godina XVIII (2006)

382-385

1. jun - 31. jul 2006.

Republika

Šta čitate

Slobodan Šnajder, "Umrijeti pod zvijezdom", Novi list, Rijeka 2005, str. 347

Otpor šovenskom jednoumlju

Deset godina je poznati hrvatski pisac i disident Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948) strpljivo i redovno ispisivao kolumne u riječkom Novom listu. Na sebi svojstven lucidan i nadasve kritički način Šnajder je analizirao političke i društvene prilike u Hrvatskoj i šire u regiji, što je rezultiralo dvema knjigama koje tematski čine celinu: prva nosi naslov Kardinalna greška i objavljena je 1999, a druga Umrijeti pod zvijezdom, koju ovde prikazujemo, objavljena je prošle, 2005. godine.
Nema nijednog politički značajnijeg događaja u Hrvatskoj i njenom susedstvu koji nije podvrgnut Šnajderovoj britkoj analizi. Naime, period od početka 1999. do kraja 2005. godine predstavlja razdoblje burnih pa i sudbonosnih političkih i društvenih događaja u Hrvatskoj i regionu u celini: NATO intervencija u Srbiji, smrt Franje Tuđmana i dolazak

socijaldemokrata Ivice Račana na vlast na izborima od 3. januara 2000, vrhunac Miloševićeve diktature u Srbiji i ojačani politički i vojni pritisci na Crnu Goru, otmica i ubistvo Ivana Stambolića, izborna pobeda napokon udružene srbijanske opozicije na septembarskim izborima 2000. godine, Miloševićevo odbijanje da prizna poraz i omogući normalnu izbornu smenu vlasti, otpor opozicije i velikog dela građana i napokon petooktobarski preokret i smena Miloševićeve vlasti, političke i stranačke borbe u Hrvatskoj, ponovna pobeda Sanaderovog HDZ-a, atentat na Zorana Đinđića, smrt Stipe Šuvara...
Knjiga počinje smrću (Franje Tuđmana) i završava smrću (Stipe Šuvara) pa ova bizarna simbolika kao da ilustruje sadržaj između korica. Naime iako posle kiše obično zasija sunce, autor nam nudi mračnu stranu političkog i društvenog života čak i u posttuđmanovskoj Hrvatskoj i sa žaljenjem konstatuje da se malo toga promenilo u smislu istinske demokratizacije političkog i društvenog života, istovremeno nudeći paletu mogućih odgovora zbog čega je to tako: jaka i sistematska politička indoktrinacija hrvatske javnosti "ispranim ritualima jedne političke klase", uz istovremeno spor i neuspešan proces dekultizacije jednog čoveka (F. Tuđmana). Njegovi politički naslednici su čak i njegovu smrt politički instrumentalizovali i uložili u očuvanje vlasti. Istovremeno, prisutan je i znatan uticaj Crkve na politički i društveni život, šovinizam prema svemu što nije izvorno hrvatsko, ali i stare boljke tranzicionih zemalja, naročito onih iz balkanske regije, koje se najčešće ogledaju u nezakonitom interesnom povezivanju pojedinih političkih i privrednih grupacija sa kriminalnim podzemljem, što proizvodi korupciju širokih razmera i sl.
Svako od ovih (ali i drugih) pitanja koja se međusobno prepliću, u različitim varijacijama ponavljaju iz sedmice u sedmicu, meseca u mesec, pri čemu je danas aktuelnije jedno, sutra drugo, a preksutra treće, Šnajder osvetljava lučom nespornog kriticizma i ironije: ... "nekakvi luđaci, tu i tamo, postavljaju pitanje gdje su milijuni. Šačica rodoljubnih krabulja na to odmah stane kričati, a Vlast Centra Razbora (Šnajder tu misli na nominalno levičarsku vlast SDP-a Ivice Račana 2000-2004, prim. Z. M.) koja naravno hoće dobiti izbore i u tome vidi sav smisao svojih mandata, stane se rečenim krabuljama smjesta udvarati. Tamo gdje bi valjalo udariti. No to bi bio crveni teror, a to Vlast neće. I tako se hrvatska vlast, koja je 3. siječnja 2000. dobila mandat za nešto sasvim drugo, udvara našemu gosponu ustaši, kako se ovaj ne bi odveć rasrdio".
Ili, pak, kada govori o Jasenovcu i eufemizmima javne hrvatske političke retorike kada je o žrtvama tog logora reč, on doslovno kaže: "U Jasenovcu se nije umiralo, tamo se ubijalo".
Naravno da je zbog takvih stavova Šnajder bivao izložen oštroj kritici Crkve i desnice, s tim što ga niko ni od formalno vladajuće SDP nije uzimao u zaštitu. Tako je npr. upravo za vreme njene vladavine (2001) jedan hrvatski nacionalista napisao kako je Šnajder ni manje ni više nego "uvjereni ljevičar" što je trebalo da ima konsternirajuću konotaciju

ozbiljnog remetilačkog faktora u hrvatskom društvu, jer, eto, neko se usudio da se nazove levičarem što je prema vladajućem hrvatskom mišljenju jednako ekstremisti. Šnajder na tu diskvalifikaciju odgovara vrlo načelno, hrabro i bez dlake na jeziku: "Ljevičarski ekstremist danas je u Hrvatskoj onaj tko misli da osobe stojeće pod teškom optužbom za sudjelovanje u masovnom silovanju nekako baš ne bi trebale sjediti u Ustavnom sudu, tom forumu Razbora, Sredine, Umjerenosti, da malu djecu ne bi trebalo, prostrijeljene lubanje, bacati u sljemenske, ili bilo koje druge kontejnere čak ni kada se ona prezivaju Zec, da se oni koji to čine (naši krasni hrvatski umjerenjaci) baš ne bi trebalo šepuriti u državnim službama". Zanimljivo je da srpska desnica i srbijanski mediji njoj naklonjeni nikada nisu, koliko je
		Branislav Marković

meni poznato, koristili Šnajderove argumente u kritici Tuđmanovog režima, iako su joj oni, nema sumnje, morali bili poznati. To nije nimalo slučajno. Da postoji prirodna veza između nacionalista svih boja i nacija, koja rađa prisnu solidarnost, uverio sam se i lično tokom razgovora na jednom od mnogih okruglih stolova u Srbiji, u prvoj polovini devedesetih godina čiji sam bio učesnik. Komentarišući negativne reakcije u hrvatskoj javnosti na protest tadašnjeg predsednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Ivana Zvonimira Čička zbog maltretiranja i deložacije zagrebačkih Srba, kao i njegovo prozivanje za izdajnika hrvatskog naroda, učesnik u razgovoru, srpski desničar, zagovornik Velike Srbije ("Karlovac, Karlobag Virovitica") je rekao: "Hrvat Čičak govori protiv svog naroda i svoje zemlje i sa tog stanovišta on je opravdano proglašen izdajnikom".
Eto stoga nijedan srpski medij konzervativne i nacionalističko-šovenske orijentacije (a takvih je u Srbiji danas u doba desničarske vlade V. Koštunice podosta!) neće kritikovati hrvatski nacionalizam sa stanovišta Šnajderovih (ili npr. Kangrginih) stavova jer su "siti" i svojih kako ih posprdno nazivaju "belosvetskih demokrata, levičara i boraca za ljudska prava".
U svakom slučaju, za sve normalne misleće ljude, ova zbirka tekstova Slobodana Šnajdera predstavlja dragoceno svedočanstvo o hrabrom otporu jednog broja hrvatskih intelektualaca šovinističkom jednoumlju u vremenu kada je takva vrsta otpora bila opasna i mogla stajati glave.


	Zlatoje Martinov


	Šta čitate	Demokratska stranka ili: o istoriji dobre volje i neodlučnosti

Republika