homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Iskre slobode i njihovo gašenje*

Orijentacija male nezavisne države na razvoj u dubinu, odnosno na političku, pravnu, kulturnu i privrednu modernizaciju, shvaćena je kao izdaja zavetne misli o oslobođenju i ujedinjenju čitavog srpskog naroda. Oslanjanje Srbije na Austriju, čak i posle držanja Rusije u San-Stefanu i Berlinu, primljeno je kao okretanje leđa centru slovenske civilizacije i okosnici budućeg sveslovenskog saveza. U tom trenutku, srpska kontroverza postala je eksplicitna - dobila je politički izraz. (...)

"Srpski narod ima krasnih društvenih i familijarnih osobina, ali i njemu, kao i ostalim Slovenima, oskudevaju uslovi za disciplinu državnu koja daje narodima mogućnosti da obrazuju i utvrde svoj državni život. Kod sve pojezije za veličinom države Srpske, narod srpski nije sposoban da pronađe i usvoji svoje putove koji tome vode. Naša je cel i težnja da unesemo u naš narod onaj evropski duh, koji je tamošnje jake države obrazovao i utvrdio. Sa samim svojstvima koje Srbin danas ima nije moguće osigurati srpsku državu, zato treba naučiti narod srpski državnoj disciplini, treba učiniti da mu se ne samo idea Srpske Države, nego i putovi i načini kojima se ista može ostvariti postanu jasni i nepokolebljivi - naš je rad naišao na teškoće što je slabo ko u zemlji hteo da razume pravi položaj Srbije, što su državna pitanja zatrpala opštu cel, što je političko obrazovanje još dosta slabo za postignuće te uzvišene celi." 1 (...)

Namesto druge naprednjačke vlade, 1. juna 1887. godine, obrazovana je koaliciona vlada liberala i radikala. Njeno kratko trajanje obeleženo je brutalnim obračunom sa naprednjacima. Počelo je u Beogradu napadima na kuće Milutina Garašanina i Milana Piroćanca. 2 Nastavilo se u celoj zemlji: ubijanjem, pljačkanjem, paljenjem kuća, jahanjem ljudi. Ali, i veoma svirepim zločinima. (...)

Već samim tim što su težište stavili na razvitak Srbije kao moderne države, što su, kako je Nikola Pašić pisao važnom ruskom diplomati, "hteli s mesta da Srbiju pretvore u kakvu zapadnu državicu", 3 naprednjaci su se, po radikalima, udaljili od zavetnih ciljeva, od oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Bilansirajući negativne učinke vladavine Srpske napredne stranke, Nikola Pašić je, sa mesta predsednika Vanredne Narodne skupštine koja se sastala 1. oktobra 1889. godine u Beogradu, ukazao upravo na njen raskid sa tradicionalnom politikom, što je značilo sa vrednostima imanentnim slovenskim ustanovama u unutarnjoj i sa osloncem na Rusiju u spoljnoj politici. 4 Zbog toga naprednjaci nisu bili samo stranka koju je trebalo skinuti sa vlasti, već neprijatelj naroda kojeg je trebalo fizički uništiti i iskoreniti. Obračuni 1887. i 1889. godine, oba puta za vreme vlade radikala, imali su upravo to za cilj. (...)

Glavni razlog poraza Srpske napredne stranke leži upravo u onome čemu je ona težila: primat ličnosti nad kolektivitetom, zakona nad običajem, slobode nad jednakošću. Njenim težnjama suprotstavljala su se dva različito motivisana, ali za spoljnu i unutarnju politiku odlučujuća činioca: kralj Milan i Narodna radikalna stranka. I, razume se, Rusija. (...)

Identifikovana sa narodom, Narodna radikalna stranka je postala stranka hegemon. Preko narodne države, koja je nužno bila partijska država, ona je uticala na stvaranje monističke političke kulture i modela narodne demokratije, koji od svog nastanka ima totalitarne karakteristike. Jedan cilj, socijalni ili nacionalni, prožima sve i određuje svakoga. Razlike se nivelišu, a posebnosti isključuju. Usredsređenost na cilj pretpostavlja monolitno jedinstvo. Sve što ga narušava, objektivno je izdaja. 5 U tom istorijskom kontekstu određena je sudbina Srpske napredne stranke i političke filozofije Milana Piroćanca, čiji je osnovni princip bio pojedinac, odnosno sloboda. (...)

*

... i u srpskom društvu je politička elita bila istovremeno i društvena i intelektualna elita. (...)

Naprednjaci su, u izlaganju svog shvatanja nacionalnog, i posebno svog razumevanja odnosa nacionalnog i demokratskog, bili do kraja jasni i nedvosmisleni: sve do konačnog rešenja, nacionalno pitanje spoljne slobode ima neupitnu prednost pred pitanjima unutrašnje slobode. Kao konzervativci i ljudi duboko privrženi devetnaestovekovnom shvatanju nacije i nacionalizma, naprednjaci i njima bliski intelektualci nisu imali dileme kad su davali odgovor na pitanje šta je preče: spoljna ili unutrašnja sloboda. Čitava priča o demokratiji, od koje su otvoreno zazirali, bila je za njih manje vredna od one o ostvarenju nacionalnih zadataka - oni su za njih bili prvenstveni cilj Srbije, zadatak na koji je trebalo koncentrisati sve snage. Tek je nacionalno oslobođena i ujedinjena Srbija mogla da vodi računa o svojim unutrašnjim problemima, tek je ostvarenje spoljne slobode moglo stvoriti uslove za onu unutrašnju. Tako je Pravda već 1904. godine jasno izrazila stav mlađih intelektualaca koji su u njoj pisali: "Svakome ko se iole bavi o politici poznato je: da kod svakog naroda, pri grupisanju njegovu u naciju i pre ostvarenja njegova ujedinjenja - spoljna politika zauzima prvo mesto. Njoj se moraju žrtvovati svi lični interesi i ona dolazi, dok se taj posao ne dovrši, čak pre definitivnog uređenja unutrašnjeg uređenja". 6 (...)

Analiza je pokazala da su, bez obzira na velike načelne razlike, sve stranke i političke grupe, na onom dubljem nivou političkog mišljenja, bile saglasne da je nacionalno oslobođenje imalo prioritetan značaj u odnosu na sve druge političke ideale. To je bio cilj kome su, u kriznim vremenima, ali i ne samo u njima, bile spremne da podrede i ideale unutrašnjih političkih sloboda i socijalne pravde. Pored toga, prethodne analize su pokazale da je i društvena ujednačenost, ili čak i bukvalna jednakost, imala važniji značaj za učesnike javne debate (bar za one iz dve radikalne stranke) od liberalnog shvatanja individualiziranog društva. Time se ne poriče činjenica da sloboda pojedinca jeste često postavljana kao najvažniji politički cilj u političkoj debati, ali su navedene diskusije o toj temi pokazivale da se radilo o vrednosti koja je, u konkurenciji sa druge dve, mogla biti najlakše žrtvovana. Time se suštinski narušavala ravnoteža između tri demokratska ideala, ravnoteža na kojoj počiva suština modernog razumevanja demokratije. Naime, ta ravnoteža između ideala slobode, jednakosti i bratstva jeste garancija da nijedan ideal neće preovladati one druge i postati osnova poretka zasnovanog na jednoj dominantnoj vrednosti. Već i zbog toga, hijerarhija koja se između tri ideala postavljala u srpskoj javnosti značila je napuštanje moderne demokratske matrice, čije ostvarenje kao da je ostavljeno za neko kasnije vreme kada će, kako se verovalo, osnovni zadaci, u prvom redu nacionalno oslobođenje, biti ostvareni. Uz to, modernost je posebno bila ugrožena tipom hijerarhije koja je uspostavljena. Nacionalno se našlo ispred svega drugog, a egalitarizam i kolektivizam imali su važniji značaj od liberalne interpretacije slobodnog pojedinca. Već je i taj odnos, ako potpuno zanemarimo analizu tradicionalnih slojeva političkog mišljenja, otkrivao da se radi o sistemu vrednosti koji nije najbolja osnova za moderan politički razvoj. (...)

*

Nacionalni individualizam kao negacija stvarne individue prepoznavao se nekada u tezama da "što je u narodu ograničeno i smrtno, to su ograničene ličnosti", a što u narodu "prelazi s roda na rod i može da obstane večito, to je duh naroda". 7 Kolektivizam protiv individualizma dovođen je do kraja u tezama da se čovek ne može načiniti za jedan ljudski vek već se on pravi dugo "i prave ga mnogi", pa "ko god je samo svoj, nije ničiji", 8 a danas se prepoznaje u stavovima da "može neko da odluči da promeni identitet ali on je za drugog koji priznaje promenu još uvek deo starog identiteta". 9
Ako je naciji svojstveno sve što i čoveku, dakle, ako je ona organsko biće, nužan je i opis svojstava njenog duha. Starost bića je proizvela stav o njegovoj nepromenljivosti, dubokoj unutrašnjoj neraskidivoj vezi i oduvek prisutnoj ekskluzivnosti. U prošlosti je ovakvo organsko viđenje nacije bilo široko rasprostranjeno, a prepoznavalo se u glorifikaciji kontinuiteta i nepromenljivosti koje samo treba otkriti i vratiti im se, pa će budućnost nacije biti osigurana. Nekada se verovalo da narodnost nosi "pečat instinkta",10 da se još u ranom srednjem veku razvila "nacionalna svest" o jedinstvu, 11 da "narod kao celina" ima svoj "karakter" a da njegovo ponašanje prema drugim narodima "nosi svoj specifičan karakter, koji je uvek isti". 12 Najdalje su u organicističkim tezama otišli autori koji su verovali u mogućnost ostvarenja čiste nacije, odnosno čiste nacionalne države, zahtevajući uspostavljanje etničke veze koja bi bila prvi uslov "duhovne nivelacije", za čije su ostvarenje verovali da treba samo "razrediti gustinu inorasnih elemenata". Zato se tražilo, na primer na Kosovu, naseljavanje Srba iz raznih oblasti kako bi se dobio "najsrećniji etnički amalgam" mešanjem starosedelaca sa Srbima iz "nekada rasno najčistijih, naših krajeva". 13 Slični zahtevi su obrazlagani i tvrdnjom da "svaki od nas vredeće dvostruko ako se prikupimo svi ujedno", 14 jer se tvrdilo da veliku ulogu u obrazovanju nacije igraju etnički momenti koji su definisani kao "srodnost krvi, rase, porekla". 15 (...)

Uz tri dominantne osobine, tokom dvadesetog veka, naciji je mnogo ređe pripisivan i niz svakodnevnih osobina, kao što su tolerancija, gostoljubivost, druželjubivost. Međutim, nije teško zapaziti da većina pripisivanih svojstava, koja su smatrana suštinom nacionalnog bića, nije proisticala iz mogućeg posmatranja svakodnevnog života, već iz tumačenja velikih, isključivo političkih tema vezanih za ratove i stvaranje države. Tako se i desilo da su i "mane njihovih vrlina", kada su uočavane, proisticale opet iz političkih motiva, pa su za potrebe objašnjenja razloga pristajanja Srba na Jugoslaviju, odnosno na zajednički život sa drugim narodima, kao takve, pre svih identifikovane naivnost i lakovernost. (...)

*

U uslovima snažnog nacionalizma i neprekidnih priprema za nove ratove, rasli su značaj i ugled vojske u društvu, a sa tim i njene političke ambicije. Neposredan uticaj na ustavne institucije vlasti ona je u ovom razdoblju vršila na prvom mestu preko ministra vojske koji je uvek biran iz redova najviših aktivnih oficira. Ali pravi oslonac za svoje političke ambicije vojska je dobila u partijskim elitama, uglednim i uticajnim intelektualcima i, konačno, u najširem javnom mnjenju. To je podsticalo militarizaciju društva, u kojem su individualne slobode i ustavnost ionako imale plitke korene i lako gubile bitku u konkurenciji s idejom nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. (...)

Konstatujući da su u Srbiji "sve građanske vlasti samo lutke u rukama vojske", Pavle Marinković je naveo dokaze. Oficiri-zaverenici su "pre godinu i po dana naterali g. Pašića, kao šefa vlade, na onu strahovitu izjavu: 'Suditi zaverenike, to je suditi celu Srbiju'", ali su ga i pored te izjave posle mesec dana zaverenici "s vlasti oterali". Pod samostalcima - nastavljao je

 
Dunja Nedeljković. Varijacije, 2001.
Marinković - oni su svoju moć pokazali kad su "onako gluvo oterali g. Žujovića i najzad kad su oborili samostalce i ponovo doveli g. Pašića na vladu". Njihova namera da "ubistvom zasnuju nekakvu svoju politiku" ostvaruje se i "oni dovode stranke i ljude na vlast". Otkud potiče ta njihova "sila i snaga"? Otud, objašnjavao je Marinković, što su im radikali, stari jednako kao i samostalni, dali "posle katastrofe jedno priznanje... i odatle oni crpu svu svoju snagu". Zato, želeći "iskreno da se u Srbiji utvrdi parlamentarni sistem" - podvukao je Marinković svoje stanovište - on je uputio apel skupštini i vladi da učini sve da se vojsci oduzme "njen politički karakter" i utvrdi "ono veliko i neosporno načelo... da je građanska vlast starija od vojne". 16 (...)
Pašić je svoju politiku redovno objašnjavao kao pripremu za rat. Rat koji će se dogoditi 1914, u trenutku kada ga je verovatno najmanje želeo, Pašić je čekao još od Berlinskog kongresa. I zato nema razloga ne verovati njegovoj političkoj ispovesti napisanoj početkom, a objavljenoj krajem 20. veka. "U mene su uvek preovlađivali osećaji za život i sudbu srpskog naroda van granica Kraljevine Srbije, no što su bili oni koji su me pobuđivali da radim za unutrašnje narodne slobode. Nacionalna sloboda celog srpskog naroda bila je za mene veći i jači ideal, no što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini".
17 Tako reći iste ove reči, Pašić će izgovoriti i u narodnoj skupštini, rekavši za sebe da je "sva pitanja unutrašnja, pa i samo rešenje ustavnog pitanja" "uvek podčinjavao" "ideji skorog oslobođenja". Ta ideja "odvela me je i u politiku i u radikalizam", reći će on u skupštini 1905. godine. Apelujući na političke stranke da svu svoju energiju usmere na rešenje pitanja naoružanja zemlje, Pašić će uzviknuti: "Ostavljajte sve drugo pa rešavajte ono od čega život Srbije zavisi. Glas Srpstva i glas srpskog Pijemonta poziva Vas". 18
Ali, ove Pašićeve reči bile su mnogo više od njegovog ličnog stava, ili stava njegove stranke. One su reflektovale opšte stanje i raspoloženje javnosti, koja se još pre aneksije Bosne i Hercegovine pripremala za rat, a u čijem je artikulisanju, s istim porukama, učestvovala ne samo politička nego i intelektualna elita. Kritikujući "kosmopolitizam" i zalažući se za "novi srpski patriotizam", u kome neće biti međupartijskih sukoba, Jovan Cvijić je, 1907, pisao: "Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše sa mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije Balkanskog poluostrva... mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna". I zato, Srbija mora imati "znatnu i spremnu vojsku". 19
Već godinu dana kasnije, s aneksijom Bosne i Hercegovine, Srbiju će zahvatiti prava ratna psihoza u kojoj će vojska, već ionako politizovana, dodatno pojačati svoje političke ambicije i znatno proširiti polje svog uticaja povezujući se sa svim relevantnim političkim činiocima u zemlji. Kao pojedinci, zaverenici su i u tome imali najznačajniju ulogu. Sa zadatkom da priprema gerilu za rat u Bosni, formirana je paravojna organizacija "Narodna odbrana", koja je uživala podršku i neposrednu pomoć najuglednijih stranačkih vođa i intelektualaca.
20 Pokrenuti su novi listovi koji su propagirali militarizaciju nasuprot demokratiji. 21 Stranački prvaci su predlagali državnu pomoć "Narodnoj odbrani", s obrazloženjem da omladina treba "da izađe iz kafane" i da se "sprema za velika dela, kako bi mogla, vojnički spremna, da izvrši svoje velike, istorijske, nacionalne zadatke". Radikali obeju stranaka reaktualizovali su staru ideju o narodnoj vojsci, jer - kako je govorio prvak starih radikala, Ljuba Jovanović - "nije vojska samo ono što nosi uniformu... nego je vojska narod naoružan". 22 S tim u vezi, pred skupštinom se pojavio čak i zakonski predlog kojim se tražilo uvođenje obavezne "vojne nastave u građanskim školama". 23
Konačno, zaverenici su, na čelu s pukovnikom Apisom, formirali 1911. godine oficirsku organizaciju "Ujedinjenje ili smrt" ("Crna ruka") koja je, držeći se strogo u tajnosti,
24 preko svog lista "Pijemont", predočavala srpskom narodu vrednosti i ciljeve na kojima će raditi. Sve političke stranke su "pokazale svoj nemoral, nekulturu i nepatriotizam" i "sve dok se narod ne prosveti", politiku treba centralizovati, pisao je "Pijemont" u svom prvom, programskom broju od 3. IX 1911. 25 Zato, "nikakvi sporedni obziri, nimalo sentimentalnosti, pre svega i iznad svega zdravi i državotvorni nacionalni egoizam... Kao predstavnica vladara i naroda, vojska je pravedna... Ispod njezinog čekića ispadaju modelisane karakteristike opšteg - red i poslušnost, a ne nered i revolt", bila je alternativa koju je, namesto političkih stranaka i ustavnih institucija vlasti, propovedao "Pijemont". 26 S ovakvim samorazumevanjem, vojska ne samo da nije mogla biti garant novog režima nego je sve očevidnije postajala njegov rušilac. Socijalista Dragiša Lapčević bio je sasvim u pravu kada je, 1912, konstatovao da je "Crna ruka" stavila "u prvi red svojih pregnuća uništavanje parlamentarizma". 27

*

Tu dihotomičnost srpske političke i kulturne elite isticao je i Slobodan Jovanović: "Prvi naši naraštaji koji su se školovali na strani i poznali Zapad, bili su uspeli da samo upola prekinu sa patrijarhalnom sredinom u kojoj su ponikli. Zapadnjaci umom, oni su srcem ostajali vezani za patrijarhalni život i osećali za njim kao neku čežnju". 28 Ni dvadesetih godina 20. veka, pišući o novim tendencijama u razvoju srpskog romana, Isidora Sekulić nije mogla a da se, ne bez gorke ironije, osvrne na sporu promenu nasleđenog kulturnog i mentalnog obrasca: "O, provincija je taj Beograd, i to nacionalna provincija, jer još tako strašno mnogo hiljada žena živi u njemu po azijski i na udaranje dlanova služe svoje sinove, prvu generaciju prvog našeg gospodstva. I tako strašno mnogo hiljada ljudi je u njemu koji, sa svojim starim kosmatim snagama čuvaju Beograd od one evropske trivijalnosti". 29
Ipak, dva važna momenta ne treba prenebregnuti - da, kako je pisao Adrijan Marino, "svaki modernizam na svetu ima neku sadržinsku i nacionalno specifičnu dimenziju koju treba pažljivo analizirati", 30 i da "nema modernog integralnog duha bez nekog učešća tradicije u ma kom vidu". 31 U tom smislu ni srpska književna moderna ne predstavlja izuzetak. Prožimanje, ali i oštro sukobljavanje starog i novog, neprekidna segmentacija i asimilacija elemenata starog, obeležili su i srpsku književnost i kulturu prvih decenija 20. veka. Poetička nastojanja i književno stvaralaštvo najmlađeg pokoljenja srpskih modernista to, takođe, potvrđuju.
Naraštaj jugoslovenske revolucionarne omladine, čiji je glavni ideolog bio Dimitrije Mitrinović, poput Skerlića, smatrao je obnovu nacionalnog duha kulture i umetnosti prvostepenim estetičkim i etičkim zadatkom. Ali, svoj nacionalni aktivizam, ovaj naraštaj je uspeo da izmiri sa novim umetničkim težnjama. Ideja oslobođenja i ujedinjenja svih jugoslovenskih naroda za njega nije bila samo osnova revolucionarnog pokreta već i oblik umetničkog avangardizma.

Vera Vujošević

* Iz: Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. Knj. 3. Uloga elita, Latinka Perović, "Milan Piroćanac - zapadnjak u Srbiji 19. veka", str. 12, 24, 49, 66, 68, 69; Dubravka Stojanović, "Recepcija ideala slobode, jednakosti i bratstva kod srpske elite početkom 20. veka", str. 74, 97, 100-101; Olivera Milosavljević, "Elitizam u narodnom ruhu", str. 130-131, 146; Olga Popović-Obradović, "Vojna elita i civilna vlast u Srbiji 1903-1914. godine", str. 194, 199, 205-207; Vesna Matović, "Književnost srpskog modernizma i patrijarhalno i folklorno nasleđe", str. 227-228. Beograd 2003.
1 Milan Piroćanac, Dnevnik, 22. septembar 1883.
2 Milan Piroćanac je smatrao da je vlada napadom na njegovu kuću htela "da dobije jedan fakat", koji bi mogla politički upotrebljavati: da ga je "spasla od gnjeva narodnog", a nije se pitala "otkuda i sa čega taj gnjev". Isto, 4. jun 1887.
3 Nikola P. Pašić, Pisma, članci, govori (1871-1891), s. 238-239.
4 Nikola Pašić u Narodnoj skupštini. Priredila Latinka Perović, knj. 2, s. 20.
5 Latinka Perović, "Programi narodne demokratije u Srbiji druge polovine XIX veka". Tokovi istorije, Beograd 1999.
6 "Spoljna politika", Pravda, 1. septembar 1904.
7 V. Jovanović, Osnovi snage i veličine srbske, Novi Sad 1870, s. 125.
8 V. Velmar-Janković, Pogled s Kalemegdana, Ogled o beogradskom čoveku, Beograd (1938) 1991, s. 95-96.
9 Z. Avramović, "Demokratija i nacionalni identitet - slučaj Srbije i Crne Gore", Srpska slobodarska misao, br. 1, Beograd 2000, s. 245.
10 M. Veselinović, Srbin i Makedonija, Istorijska studija, Beograd 1880, s. 7.
11 P. Srećković, Istorija srpskoga naroda, II, Beograd 1888, s. 5.
12 R. Vučić, "Jedna opasnost", Jako srpstvo jaka Jugoslavija, Beograd (1940) 1991, s. 159.
13 Č. Mitrinović, Kolonizacija južnih krajeva, Beograd 1939, s. 28, 33.
14 L. Kostić, "Teritorijalne nezgode srpsko-hrvatskog razgraničenja", Neugašeno srpstvo, Beograd (1957) 1992, s. 254.
15 S. Drašković, Srpski narod i srpska politika, s. 32.
16 Stenografske beleške rada Narodne skupštine Srbije 1903-1914, vanredni saziv za 1906, 22. VII 1906, s. 394- 397.
17 Nikola Pašić, Moja politička ispovest, Beograd 1989, s. 129.
18 Sten. bel., 1905-1906, 14. X 1905, s. 153.
19 J. Cvijić, "O nacionalnom radu", Srpski književni glasnik, 1907, knj. XVIII, br. 5, s. 355-362.
20 V. o tome: Dimitrije Đorđević, "The Role of the Military in the Balkans in the Nineteenth Century", Der Berliner Kongress von 1878, Die Politik der Grossmächte und die Probleme der Modernisierung in Südosteuropa in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts, Wiesbaden 1982, s. 317-347. Istorija srpskog naroda, VI-1, Beograd 1983, s. 169, 199. Među članovima su bili Ljuba Davidović, Ljuba Jovanović, Velizar Vulović, dok su se kao prijatelji pominjali Jovan Cvijić, Sava Urošević, Ljuba Stojanović i drugi. Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (ASANU), 12340. Ljubu Davidovića kao člana "Narodne odbrane" pominje i Milan Grol (Milan Grol, "Jovan Jovanović", Srpski književni glasnik, 1940, knj. LX, br. 4, s. 271).
21 Takav je bio, na primer, list Naoružani narod.
22 Sten. bel., 1910-1911, 20. IV 1911, s. 11 i 14. V 1911, s. 4-5.
23 Sten. bel., 1911-1912, 19. XI 1911, s. 114.
24 "Crna ruka" je u parlamentu prvi put pomenuta krajem 1911, ali samo uzgred, kada ju je P. Marinković pomenuo kao jednu od "bolesti" "vojne politike" (Sten. bel., 1911-1912, 28. XI 1911, s. 2). Zaverenik Petar Mišić, koji se u međuvremenu razišao sa svojim bivšim drugovima, podneo je o tome, 10. I 1912, interpelaciju, izjavivši da je "sada... doznao da doista postoji" (Sten. bel., 1911-1912, u prilogu). Interpelacija je ostala bez odgovora. Čak juna 1912, na primedbu M. Draškovića o tome da se "održava glas" kako postoji neka tajna oficirska organizacija, ministar vojske R. Putnik odgovara da on o tome ne može "ništa pouzdano" da kaže i da je "moguće da je i to izmišljotina" (Sten. bel. vanr. saziva 1912, s. 11, 40-41).
25 Navedeno prema: V Kazimirović, Nikola Pašić, II, s. 152.
26 U tom cilju organizuju se i posebna društva za borbu protiv alkoholizma ("Trezvenost"), kao i brojna gimnastička društva (Pijemont od 22. IV 1912. i 29. IX 1913).
27 Sten. bel., vanredni saziv za 1912, 7.V 1912, s. 87.
28 "Ljubomir Nedić", Kritika u Skerlićevo doba, Srpska književna kritika, knj. 10, Novi Sad - Beograd, 1975, s. 281.
29 "Oko našeg romana", Srpski književni glasnik, n. s. 1922, XL, sv. V, s. 356.
30 Moderno, modernizam, modernost, Beograd 1977, s. 38.
31 Isto, s. 75.

vrh strane
 
Ponovo pročitati
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope