|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||
Iskre slobode i njihovo gašenje* Orijentacija male nezavisne države na razvoj u dubinu, odnosno na političku, pravnu, kulturnu i privrednu modernizaciju, shvaćena je kao izdaja zavetne misli o oslobođenju i ujedinjenju čitavog srpskog naroda. Oslanjanje Srbije na Austriju, čak i posle držanja Rusije u San-Stefanu i Berlinu, primljeno je kao okretanje leđa centru slovenske civilizacije i okosnici budućeg sveslovenskog saveza. U tom trenutku, srpska kontroverza postala je eksplicitna - dobila je politički izraz. (...) "Srpski narod ima krasnih društvenih i familijarnih osobina, ali i njemu, kao i ostalim Slovenima, oskudevaju uslovi za disciplinu državnu koja daje narodima mogućnosti da obrazuju i utvrde svoj državni život. Kod sve pojezije za veličinom države Srpske, narod srpski nije sposoban da pronađe i usvoji svoje putove koji tome vode. Naša je cel i težnja da unesemo u naš narod onaj evropski duh, koji je tamošnje jake države obrazovao i utvrdio. Sa samim svojstvima koje Srbin danas ima nije moguće osigurati srpsku državu, zato treba naučiti narod srpski državnoj disciplini, treba učiniti da mu se ne samo idea Srpske Države, nego i putovi i načini kojima se ista može ostvariti postanu jasni i nepokolebljivi - naš je rad naišao na teškoće što je slabo ko u zemlji hteo da razume pravi položaj Srbije, što su državna pitanja zatrpala opštu cel, što je političko obrazovanje još dosta slabo za postignuće te uzvišene celi." 1 (...) Namesto druge naprednjačke vlade, 1. juna 1887. godine, obrazovana je koaliciona vlada liberala i radikala. Njeno kratko trajanje obeleženo je brutalnim obračunom sa naprednjacima. Počelo je u Beogradu napadima na kuće Milutina Garašanina i Milana Piroćanca. 2 Nastavilo se u celoj zemlji: ubijanjem, pljačkanjem, paljenjem kuća, jahanjem ljudi. Ali, i veoma svirepim zločinima. (...) Već samim tim što su težište stavili na razvitak Srbije kao moderne države, što su, kako je Nikola Pašić pisao važnom ruskom diplomati, "hteli s mesta da Srbiju pretvore u kakvu zapadnu državicu", 3 naprednjaci su se, po radikalima, udaljili od zavetnih ciljeva, od oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Bilansirajući negativne učinke vladavine Srpske napredne stranke, Nikola Pašić je, sa mesta predsednika Vanredne Narodne skupštine koja se sastala 1. oktobra 1889. godine u Beogradu, ukazao upravo na njen raskid sa tradicionalnom politikom, što je značilo sa vrednostima imanentnim slovenskim ustanovama u unutarnjoj i sa osloncem na Rusiju u spoljnoj politici. 4 Zbog toga naprednjaci nisu bili samo stranka koju je trebalo skinuti sa vlasti, već neprijatelj naroda kojeg je trebalo fizički uništiti i iskoreniti. Obračuni 1887. i 1889. godine, oba puta za vreme vlade radikala, imali su upravo to za cilj. (...) Glavni razlog poraza Srpske napredne stranke leži upravo u onome čemu je ona težila: primat ličnosti nad kolektivitetom, zakona nad običajem, slobode nad jednakošću. Njenim težnjama suprotstavljala su se dva različito motivisana, ali za spoljnu i unutarnju politiku odlučujuća činioca: kralj Milan i Narodna radikalna stranka. I, razume se, Rusija. (...) Identifikovana sa narodom, Narodna radikalna stranka je postala stranka hegemon. Preko narodne države, koja je nužno bila partijska država, ona je uticala na stvaranje monističke političke kulture i modela narodne demokratije, koji od svog nastanka ima totalitarne karakteristike. Jedan cilj, socijalni ili nacionalni, prožima sve i određuje svakoga. Razlike se nivelišu, a posebnosti isključuju. Usredsređenost na cilj pretpostavlja monolitno jedinstvo. Sve što ga narušava, objektivno je izdaja. 5 U tom istorijskom kontekstu određena je sudbina Srpske napredne stranke i političke filozofije Milana Piroćanca, čiji je osnovni princip bio pojedinac, odnosno sloboda. (...) * ... i u srpskom društvu je politička elita bila istovremeno i društvena i intelektualna elita. (...) Naprednjaci su, u izlaganju svog shvatanja nacionalnog, i posebno svog razumevanja odnosa nacionalnog i demokratskog, bili do kraja jasni i nedvosmisleni: sve do konačnog rešenja, nacionalno pitanje spoljne slobode ima neupitnu prednost pred pitanjima unutrašnje slobode. Kao konzervativci i ljudi duboko privrženi devetnaestovekovnom shvatanju nacije i nacionalizma, naprednjaci i njima bliski intelektualci nisu imali dileme kad su davali odgovor na pitanje šta je preče: spoljna ili unutrašnja sloboda. Čitava priča o demokratiji, od koje su otvoreno zazirali, bila je za njih manje vredna od one o ostvarenju nacionalnih zadataka - oni su za njih bili prvenstveni cilj Srbije, zadatak na koji je trebalo koncentrisati sve snage. Tek je nacionalno oslobođena i ujedinjena Srbija mogla da vodi računa o svojim unutrašnjim problemima, tek je ostvarenje spoljne slobode moglo stvoriti uslove za onu unutrašnju. Tako je Pravda već 1904. godine jasno izrazila stav mlađih intelektualaca koji su u njoj pisali: "Svakome ko se iole bavi o politici poznato je: da kod svakog naroda, pri grupisanju njegovu u naciju i pre ostvarenja njegova ujedinjenja - spoljna politika zauzima prvo mesto. Njoj se moraju žrtvovati svi lični interesi i ona dolazi, dok se taj posao ne dovrši, čak pre definitivnog uređenja unutrašnjeg uređenja". 6 (...) Analiza je pokazala da su, bez obzira na velike načelne razlike, sve stranke i političke grupe, na onom dubljem nivou političkog mišljenja, bile saglasne da je nacionalno oslobođenje imalo prioritetan značaj u odnosu na sve druge političke ideale. To je bio cilj kome su, u kriznim vremenima, ali i ne samo u njima, bile spremne da podrede i ideale unutrašnjih političkih sloboda i socijalne pravde. Pored toga, prethodne analize su pokazale da je i društvena ujednačenost, ili čak i bukvalna jednakost, imala važniji značaj za učesnike javne debate (bar za one iz dve radikalne stranke) od liberalnog shvatanja individualiziranog društva. Time se ne poriče činjenica da sloboda pojedinca jeste često postavljana kao najvažniji politički cilj u političkoj debati, ali su navedene diskusije o toj temi pokazivale da se radilo o vrednosti koja je, u konkurenciji sa druge dve, mogla biti najlakše žrtvovana. Time se suštinski narušavala ravnoteža između tri demokratska ideala, ravnoteža na kojoj počiva suština modernog razumevanja demokratije. Naime, ta ravnoteža između ideala slobode, jednakosti i bratstva jeste garancija da nijedan ideal neće preovladati one druge i postati osnova poretka zasnovanog na jednoj dominantnoj vrednosti. Već i zbog toga, hijerarhija koja se između tri ideala postavljala u srpskoj javnosti značila je napuštanje moderne demokratske matrice, čije ostvarenje kao da je ostavljeno za neko kasnije vreme kada će, kako se verovalo, osnovni zadaci, u prvom redu nacionalno oslobođenje, biti ostvareni. Uz to, modernost je posebno bila ugrožena tipom hijerarhije koja je uspostavljena. Nacionalno se našlo ispred svega drugog, a egalitarizam i kolektivizam imali su važniji značaj od liberalne interpretacije slobodnog pojedinca. Već je i taj odnos, ako potpuno zanemarimo analizu tradicionalnih slojeva političkog mišljenja, otkrivao da se radi o sistemu vrednosti koji nije najbolja osnova za moderan politički razvoj. (...) Nacionalni individualizam kao negacija stvarne individue
prepoznavao se nekada u tezama da "što je u narodu ograničeno i smrtno,
to su ograničene ličnosti", a što u narodu "prelazi s roda na
rod i može da obstane večito, to je duh naroda". 7
Kolektivizam protiv individualizma dovođen je do kraja u tezama da se
čovek ne može načiniti za jedan ljudski vek već se on pravi dugo "i
prave ga mnogi", pa "ko god je samo svoj, nije ničiji",
8 a danas
se prepoznaje u stavovima da "može neko da odluči da promeni identitet
ali on je za drugog koji priznaje promenu još uvek deo starog identiteta".
9 Uz tri dominantne osobine, tokom dvadesetog veka, naciji je mnogo ređe pripisivan i niz svakodnevnih osobina, kao što su tolerancija, gostoljubivost, druželjubivost. Međutim, nije teško zapaziti da većina pripisivanih svojstava, koja su smatrana suštinom nacionalnog bića, nije proisticala iz mogućeg posmatranja svakodnevnog života, već iz tumačenja velikih, isključivo političkih tema vezanih za ratove i stvaranje države. Tako se i desilo da su i "mane njihovih vrlina", kada su uočavane, proisticale opet iz političkih motiva, pa su za potrebe objašnjenja razloga pristajanja Srba na Jugoslaviju, odnosno na zajednički život sa drugim narodima, kao takve, pre svih identifikovane naivnost i lakovernost. (...) * U uslovima snažnog nacionalizma i neprekidnih priprema za nove ratove, rasli su značaj i ugled vojske u društvu, a sa tim i njene političke ambicije. Neposredan uticaj na ustavne institucije vlasti ona je u ovom razdoblju vršila na prvom mestu preko ministra vojske koji je uvek biran iz redova najviših aktivnih oficira. Ali pravi oslonac za svoje političke ambicije vojska je dobila u partijskim elitama, uglednim i uticajnim intelektualcima i, konačno, u najširem javnom mnjenju. To je podsticalo militarizaciju društva, u kojem su individualne slobode i ustavnost ionako imale plitke korene i lako gubile bitku u konkurenciji s idejom nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. (...) Marinković - oni su svoju moć pokazali kad su "onako gluvo oterali g. Žujovića i najzad kad su oborili samostalce i ponovo doveli g. Pašića na vladu". Njihova namera da "ubistvom zasnuju nekakvu svoju politiku" ostvaruje se i "oni dovode stranke i ljude na vlast". Otkud potiče ta njihova "sila i snaga"? Otud, objašnjavao je Marinković, što su im radikali, stari jednako kao i samostalni, dali "posle katastrofe jedno priznanje... i odatle oni crpu svu svoju snagu". Zato, želeći "iskreno da se u Srbiji utvrdi parlamentarni sistem" - podvukao je Marinković svoje stanovište - on je uputio apel skupštini i vladi da učini sve da se vojsci oduzme "njen politički karakter" i utvrdi "ono veliko i neosporno načelo... da je građanska vlast starija od vojne". 16 (...)Pašić je svoju politiku redovno objašnjavao kao pripremu za rat. Rat koji će se dogoditi 1914, u trenutku kada ga je verovatno najmanje želeo, Pašić je čekao još od Berlinskog kongresa. I zato nema razloga ne verovati njegovoj političkoj ispovesti napisanoj početkom, a objavljenoj krajem 20. veka. "U mene su uvek preovlađivali osećaji za život i sudbu srpskog naroda van granica Kraljevine Srbije, no što su bili oni koji su me pobuđivali da radim za unutrašnje narodne slobode. Nacionalna sloboda celog srpskog naroda bila je za mene veći i jači ideal, no što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini". 17 Tako reći iste ove reči, Pašić će izgovoriti i u narodnoj skupštini, rekavši za sebe da je "sva pitanja unutrašnja, pa i samo rešenje ustavnog pitanja" "uvek podčinjavao" "ideji skorog oslobođenja". Ta ideja "odvela me je i u politiku i u radikalizam", reći će on u skupštini 1905. godine. Apelujući na političke stranke da svu svoju energiju usmere na rešenje pitanja naoružanja zemlje, Pašić će uzviknuti: "Ostavljajte sve drugo pa rešavajte ono od čega život Srbije zavisi. Glas Srpstva i glas srpskog Pijemonta poziva Vas". 18 Ali, ove Pašićeve reči bile su mnogo više od njegovog ličnog stava, ili stava njegove stranke. One su reflektovale opšte stanje i raspoloženje javnosti, koja se još pre aneksije Bosne i Hercegovine pripremala za rat, a u čijem je artikulisanju, s istim porukama, učestvovala ne samo politička nego i intelektualna elita. Kritikujući "kosmopolitizam" i zalažući se za "novi srpski patriotizam", u kome neće biti međupartijskih sukoba, Jovan Cvijić je, 1907, pisao: "Svet treba da zna i da se uveri da Srbija može da operiše sa mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije Balkanskog poluostrva... mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna". I zato, Srbija mora imati "znatnu i spremnu vojsku". 19 Već godinu dana kasnije, s aneksijom Bosne i Hercegovine, Srbiju će zahvatiti prava ratna psihoza u kojoj će vojska, već ionako politizovana, dodatno pojačati svoje političke ambicije i znatno proširiti polje svog uticaja povezujući se sa svim relevantnim političkim činiocima u zemlji. Kao pojedinci, zaverenici su i u tome imali najznačajniju ulogu. Sa zadatkom da priprema gerilu za rat u Bosni, formirana je paravojna organizacija "Narodna odbrana", koja je uživala podršku i neposrednu pomoć najuglednijih stranačkih vođa i intelektualaca. 20 Pokrenuti su novi listovi koji su propagirali militarizaciju nasuprot demokratiji. 21 Stranački prvaci su predlagali državnu pomoć "Narodnoj odbrani", s obrazloženjem da omladina treba "da izađe iz kafane" i da se "sprema za velika dela, kako bi mogla, vojnički spremna, da izvrši svoje velike, istorijske, nacionalne zadatke". Radikali obeju stranaka reaktualizovali su staru ideju o narodnoj vojsci, jer - kako je govorio prvak starih radikala, Ljuba Jovanović - "nije vojska samo ono što nosi uniformu... nego je vojska narod naoružan". 22 S tim u vezi, pred skupštinom se pojavio čak i zakonski predlog kojim se tražilo uvođenje obavezne "vojne nastave u građanskim školama". 23 Konačno, zaverenici su, na čelu s pukovnikom Apisom, formirali 1911. godine oficirsku organizaciju "Ujedinjenje ili smrt" ("Crna ruka") koja je, držeći se strogo u tajnosti, 24 preko svog lista "Pijemont", predočavala srpskom narodu vrednosti i ciljeve na kojima će raditi. Sve političke stranke su "pokazale svoj nemoral, nekulturu i nepatriotizam" i "sve dok se narod ne prosveti", politiku treba centralizovati, pisao je "Pijemont" u svom prvom, programskom broju od 3. IX 1911. 25 Zato, "nikakvi sporedni obziri, nimalo sentimentalnosti, pre svega i iznad svega zdravi i državotvorni nacionalni egoizam... Kao predstavnica vladara i naroda, vojska je pravedna... Ispod njezinog čekića ispadaju modelisane karakteristike opšteg - red i poslušnost, a ne nered i revolt", bila je alternativa koju je, namesto političkih stranaka i ustavnih institucija vlasti, propovedao "Pijemont". 26 S ovakvim samorazumevanjem, vojska ne samo da nije mogla biti garant novog režima nego je sve očevidnije postajala njegov rušilac. Socijalista Dragiša Lapčević bio je sasvim u pravu kada je, 1912, konstatovao da je "Crna ruka" stavila "u prvi red svojih pregnuća uništavanje parlamentarizma". 27 Tu dihotomičnost srpske političke i
kulturne elite isticao je i Slobodan Jovanović: "Prvi naši naraštaji
koji su se školovali na strani i poznali Zapad, bili su uspeli da samo
upola prekinu sa patrijarhalnom sredinom u kojoj su ponikli. Zapadnjaci
umom, oni su srcem ostajali vezani za patrijarhalni život i osećali za
njim kao neku čežnju". 28
Ni dvadesetih godina 20. veka, pišući o novim tendencijama u razvoju srpskog
romana, Isidora Sekulić nije mogla a da se, ne bez gorke ironije, osvrne
na sporu promenu nasleđenog kulturnog i mentalnog obrasca: "O, provincija
je taj Beograd, i to nacionalna provincija, jer još tako strašno mnogo
hiljada žena živi u njemu po azijski i na udaranje dlanova služe svoje
sinove, prvu generaciju prvog našeg gospodstva. I tako strašno mnogo hiljada
ljudi je u njemu koji, sa svojim starim kosmatim snagama čuvaju Beograd
od one evropske trivijalnosti". 29
* Iz: Srbija
u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. Knj. 3. Uloga elita,
Latinka Perović, "Milan Piroćanac - zapadnjak u Srbiji 19. veka",
str. 12, 24, 49, 66, 68, 69; Dubravka Stojanović, "Recepcija ideala
slobode, jednakosti i bratstva kod srpske elite početkom 20. veka",
str. 74, 97, 100-101; Olivera Milosavljević, "Elitizam u narodnom
ruhu", str. 130-131, 146; Olga Popović-Obradović, "Vojna elita
i civilna vlast u Srbiji 1903-1914. godine", str. 194, 199, 205-207;
Vesna Matović, "Književnost srpskog modernizma i patrijarhalno i
folklorno nasleđe", str. 227-228. Beograd 2003. |
|||||||||||||||||
|
Republika
|