Muke sa simfonijom
Vizantija kao mrtva paradigma mnogima
znači mnogo više nego surova realnost razgrađene države i opustošene zemlje
Arhaični obrazac
Simfonija kao pojam kojim se označava idealna saglasnost
u odnosima između države i Crkve godinama se "vrti" kao nekakvo
crkveno učenje koje je zbunilo čak i mnoge istoričare Crkve. Ni reč ni pojam
nisu zbunili teologe-ideologe kojima se to posebno dopalo. Smeće se s uma
da nije reč ni o kakvom crkvenom učenju već o aktu države i cara Justinijana
II lično; on je godine 535. objavio svoje Novelae
constitutionis u kojima je izložio imperijalno-totalitarnu ideju o trajnom
potčinjavanju Crkve državi. Crkva je privezana za državu iako se u reči
i delu Isusa Hrista ne može naći ništa što bi to opravdavalo budući da je
Crkva i stvarana kao apsolutna oprečnost državi.1
I ideja i praksa cezaropapizma i papocezarizma potrajale su vekovima ali
nikom danas na modernom hrišćanskom Zapadu ne pada na um da vaskrsava dictatus
papae Grgura VII iz XI veka, kao što ni ozbiljnim pravoslavnim teolozima
- Rusima posebno - ne pada na um da u tome vide neku ozbiljnu crkvenu ideju
koja bi u modernim vremenima nešto značila. Za to postoje sasvim dovoljni
razlozi. Najpre, nikakve simfonije između države i Crkve nije nikada ni
bilo već su odnosi uređivani "konkordatski", odnosno na principima
pravne regulative. Pa ipak, pomenuti teolozi u ulozi političkih komesara
novog jednoumlja dobro su razumeli da tu ideju ne treba tek tako prepustiti
istoričarima.
Tokom ratova na Balkanu
odnosi između države i Crkve su uređivani po principu spojenih sudova,
odnosno tesne sprege između vrhova jerarhije i vrhuški političkih
partija. Kako su "paracrkvene formacije" išle paralelno
sa vojnim i paravojnim formacijama, uistinu se oblikovala neka vrsta
"simfonije" koja će biti zapamćena po kobnim posledicama.
Arhaični obrasci i mrtve paradigme imaju jednu čudnu osobinu - jasno
je da su arhaični ali se smeće s uma da se vrlo aktivno vraćaju na
istorijsku scenu.2
Vremenom su se na horizontu gomilali |
|
|
Vesna Džakić, Bela
zemlja, 2002.
|
|
neobični znaci koji su zbunjivali i laičku i crkvenu
javnost.
Sprega između vrhova jerarhije i ratnika je funkcionisala jer je bila podređena
ratnim ciljevima. Govorilo se o orlovima carske slave a orao ne može leteti
- to je još uvek stajaće mesto u propovedima - ako mu je jedno krilo slomljeno.
Naivna legenda nema u sebi ni poslovično zrnce istine ali je imala neodoljivu
privlačnost u mitski nastrojenoj ličnoj i kolektivnoj svesti.
Bilo kako bilo, neka i nekakva simfonija se realizovala uz odgovarajuće
"smetnje na vezama", ali se od ideje i prakse nikako nije odustajalo.
U novije vreme, novi znaci samo upotpunjuju ideju i praksu simfonije koja
se nudi kao nužan okvir za stvaranje nekakve državne zajednice "svih
srpskih zemalja". U takvoj bi državi opstajao neki specifični kulturni
obrazac koji se razlikuje od svega onoga što se pod tim podrazumeva u istoriji
kulture, pa i od onoga što Slobodan Jovanović misli kada tu sintagmu pominje.
Neki primeri nisu tek uobičajeni znaci vremena već nešto kao fenomen mnogo
dublje.
Na nedavno okončanom Saboru pravoslavne omladine, koji je održan u Studenici
početkom meseca maja (Danas,
8. 05. 2003), usvojen je i obnarodovan jedan neobičan dokument pod karakterističnim
naslovom - Đurđevdansko pismo Haralampiju. Obrazac
koji se nudi u ovom dokumentu podrazumeva ostvarenu simfoniju u odnosima
između države i Crkve, od čega smo naravno daleko jer se za sada jasno ne
znaju ni granice Srbije ni granice budućeg saveza država svih srpskih zemalja.
Pomenuti obrazac je precizno definisan i to u duhu srednjovekovne simfonije.
"Srbi već dve stotine godina žive u zabludi" - stoji u tom dokumentu
- "da imaju dvojicu prosvetitelja odnosno sv. Savu i Dimitrija Obradovića
od kojih je samo jedan pravi - sv. Sava". Tako jednodimenzionalno određen
kulturni model čitavu srpsku kulturu svodi na svetosavlje. Čirilo-metodijevsku
tradiciju sa kojom smo duboko ukorenjeni u civilizacijske tokove Evrope
mnogo vekova pre sv. Save i ne pominje. A Dositeja sasvim odbacuje. Srbi
koji su bili krenuli za Dositejem su "tražili sunce tamo gde ono zalazi"
i oni su narodu naneli mnogo više zla od samoga Dositeja. Dositejevska tradicija
se proklinje kao i sve ono što su kulturi dali Vuk, S. Marković, J. Skerlić
i komunisti, a sa njima i - "novodopci". Obrazac ovakvog tipa
uopšte nije kulturni obrazac, ali je ovo novo srpsko pismo Haralampiju dokaz
svakojake pometenosti u kojoj živimo na ovom istorijskom prostoru.
Vizantija kao mrtva paradigma mnogima znači mnogo više nego surova realnost
razgrađene države i opustošene zemlje.
Jeres kao krivično delo
U novije vreme - uprkos drugačijim očekivanjima - sve je
više znakova koji potvrđuju "simfoniju" o čemu ne govore samo
novokomponovani teolozi-komesari već i drugi. U neke izjave samog patrijarha
srpskog "umeću" se fragmenti koji to jasno potvrđuju uz navode
iz nezaobilaznog Nikolaja koji je ne jednom ponavljao da "tamo gde
su država i Crkva odvojene tu nije dobro stanje". Organizacije oko
Crkve u ulozi "paracrkvenih formacija" pružaju logistiku takvim
tendencijama a posebno se ističe Obraz - osnovan
u Leposaviću pre više godina - koje neku takvu "simfoniju" ističu
kao program. Malo ko među njima krije svoje nemoderno shvatanje odnosa
između države i Crkve. "Religija nije" - kaže o. đakon R. Bigović
- "privatno emotivno osećanje". Ako nije sasvim jasno šta mu
je to "emotivno osećanje" jasno je da ovaj "liberalni"
bogoslov religiju shvata kao stvar države i ne pomišljajući na mogućnost
čovekovog ličnog "izbora Boga" i načina ispovedanja vere. Sve
se uzima kao odnos struktura moći koje se ponašaju po zakonu spojenih
sudova a to je daleko od duha Hristovog i onog svetlog Jovanovog hrišćanstva.
Ni u jednom sličnom slučaju naša se Crkva nije jasno oglasila sa svojim
učenjem i takozvana školska teologija čini svoje.
Neki su znaci zabrinjavajući. Kada je na godišnjicu bombardovanja zemlje
od strane zapadne vojne alijanse u manastiru Soko otkriven spomenik Nikolaju
Velimiroviću (Politika, 24. 03. 2000), načelnik
Generalštaba N. Pavković odao je najviše vojne počasti nekadašnjem žičkom
episkopu koji je svojevremeno imao laskave reči za vođu Rajha A. Hitlera
koji je godine 1941. na Uskrs bombardovao Beograd. Crkva se naša ni tada
nije oglasila u vezi sa ovim neprimerenim činom. Poslednjih godina je
predsednik SRJ V. Koštunica ohrabrivao ovakve tendencije.
Neki pak znaci upućuju na ono dublje, na čitavu "duhovnu strategiju"
koja teži tako shvaćenoj simfoniji u odnosima države i Crkve.
Sve to nije od juče. Kada je godine 1996. poznati
pisac S. Basara pisao kako je famozna španska Inkvizicija spasonosna ustanova
i kako ništa neće biti u redu "dok se u Evropi ponovo ne budu zadimile
lomače", činilo se da je to jednostavno jedna od bizarnih izjava
kakvih ima na pretek. Danas se u hrišćanskoj Crkvi na Inkviziciju gleda
kao na sramotu u istoriji Crkve. Ovdašnje pristalice nove simfonije, pak,
diče se kratkim pamćenjem ili nešto drugo imaju na umu. Neke su pojave
toliko neobične da deluju nestvarno. Nije u pitanju samo ono ekskluzivno-bizarno
već dokument koji ostaje u vremenu.3
U jednom dokumentu dr Šijaković predlaže i obrazlaže nekoliko novih krivičnih
dela koja treba uneti u KZ, a to su "krivična dela protiv društvenih
vrednosti". Uz takvo obrazloženje predlaže se i visina zaprećenih
kazni za počinioce, ali je najčudnije kako su krivična dela opisana. Kazniće
se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine ko se nađe u "protivpravnom
vršenju verskog obreda". Ako je vršenje verskog obreda kanonski uređeno
u Crkvi - a to je uređeno - nije jasno zbog čega bi se KZ bavio ispravnim
ili neispravnim činodejstvijem i uopšte sveštenim radnjama. Da je tu u
pitanju eventualno sankcionisanje jeresi vidi se iz objašnjenja
koje sledi i ministar se šire upušta u objašnjenje. Sve to o jeresi nije
tako jednostavno i nije jasno kako se do ovoga došlo, ali objašnjenje
ne ostavlja nikakve sumnje jer se jasno kaže - "Ko vrši verski obred
protivno osnovama verskog učenja". No, ako su država i Crkva odvojene,
postavlja se pitanje da li se može na ovakav način gaziti autonomija države,
odnosno same Crkve. Država ne bi mogla da pretenduje na to osim ako se
ne polazi od nečeg što podseća na famoznu simfoniju.
Evangelizacija ili klerikalizacija
Uznemirenje u laičkoj javnosti - u novije vreme sve
više i u crkvenoj - podstiču znaci koji se gomilaju na horizontu i manifestuju
kao incidenti sa kojima se naša Crkva uglavnom loše snalazi.
Nad odrom ubijenog predsednika srpske vlade Z. Đinđića mitropolit Amfilohije
je u svom ratničko-patrijarhalnom zanosu zaista zaboravio na pokojnika
kome je trebalo odati posmrtne počasti na hrišćanski način jer je mnogo
učinio za Crkvu kao čovek i političar.
Stvari su se posebno iskomplikovale s uskršnjom poslanicom srpskog patrijarha
Pavla u kojoj su mnogi - i s razlogom - prepoznali "rukopis"
snaga koje zagovaraju nesvojevremenu simfoniju.
Ako su reformatori i u državi i u Crkvi - a to je pomenuo poglavar državne
zajednice SCG g. S. Marović - "zarobljenici ništavila i prolaznosti"
- kako onda objasniti da u istoriji nije bilo ustanove koja se češće i
dublje reformisala od Crkve. Zahvaljujući upravo reformama, Crkva je sačuvala
ono najvrednije iz Hristove poruke svetu i čoveku. Crnogorski vladika
se okomio na reformiste "koji ne mogu da shvate da se sijalicom ne
može reformisati sunce" čime je hrišćanstvo zamenjeno nečim što etnolozi
nazivaju la pensée sauvage,
odnosno "divlja misao". No, pristalice nove simfonije druge
misli i nemaju. U pomenutoj poslanici je bilo i drugih stvari koje su
uznemirile pa i šokirale laičku i crkvenu javnost i to s dobrim razlozima.
Korišćenje arhaičnog obrasca vizantijske simfonije moralo je dovesti do
svega ovoga, pa i do bukvalno nemilih događaja koji su naneli velike štete
upravo našoj Crkvi koja se vekovima nije služila ovakvim primitivnim metaforama
kakve je ponudio crnogorski prvojerarh, a one su imale teške posledice.
Nevolje oko poslanice patrijarha srpskog nisu male i još nije jasno kako
će se sve završiti jer je javnost podeljena. Poslanicu je potpisao i episkop
vranjski g. Pahomije protiv koga su u toku dva postupka - crkveni i pred
građanskim sudom zbog navodnog navođenja dece na bludne radnje i ni jedan
ni drugi nisu okončani. Slučaj ima elemente skandala. Vladika je isticao
da je to zavera protiv Crkve Hristove jer je njegova eparhija "od
strateškog značaja"; pominjao je "albanski lobi" i antipatriotske
snage ali se stvar nije smirila. Određeni "administrator" g.
Ignjatije braničevski još nije saopštio uvid u stanje eparhije, ali je
u Vranju došlo do demonstracija građana vernika koji su od Sinoda i Sabora
zatražili zaštitu "poniženih i progonjenih sveštenika i monahinja"
koji ne žele da ćute pred sudom. Vladika je pokrenuo postupak protiv o.
Arsića pred eparhijskim Duhovnim sudom kojim predsedava. Afera je dobila
i međunarodni odjek i zastupnici g. Pahomija tvrde da je iza svega "američka
ambasada u Beogradu" ali ima i drugih - Srba iz Amerike - koji nastupaju
s drugačijim razlozima i argumentima. Demonstracije se nastavljaju i Novine
vranjske ne odustaju od javnog rasvetljavanja slučaja.
Zbunjuje i potpis g. Jovana vardarskog episkopa koji je prognan iz MPC
i iz Srbije odlukom Sinoda SPC postavljen za "administratora za Makedoniju".
To će biti ozbiljna smetnja u dijalogu između SPC i MPC koji ipak nije
prestao ali i za odnose između SCG i Republike Makedonije koji su u novije
vreme beležili uspon. Autokefalnost se inače poteže kao državni atribut
pri čemu se smeće s uma da je i SPC dobila autokefalnost daleke 1219.
ne od Crkve nego od države - u rasulu u Nikeji od svrgnutog cara.
Obrazac simfonije koji se gradi i dograđuje jeste arhaičan ali se od neke
simfonije ne odustaje - brojni znaci govore o tome.
Sve je veći uticaj paracrkvenih organizacija u smeru realizacije nekakvog
"stapanja" države i Crkve. Već pominjani o. đakon R. Bigović
nudi rešenje i za crkvene i za državne aktuelne probleme (Politika,
11. 05. 2003). "Poseta pape Srbiji" - kaže o. đakon tonom partijskog
ideologa - "mogla bi da bude jedna kurtoazna poseta, diplomatska,
da joj se ne da neki medijski prostor". On bi čak i medijski prostor
i u crkvenim i u državnim medijima kontrolisao i određivao i to samom
hrišćanskom prvosvešteniku koji na svojim propovedima okuplja najmanje
milion ljudi. U simfoniju se, kako se čini, ozbiljno poverovalo, ali sve
ne ide onako kako bi to hteli partijski moćnici ili teolozi-komesari.
Reč je i o nekim novim momentima koje i država i Crkva doživljavaju različito
ali koje - u onom najbitnijem - loše procenjuju. Uporno se nastavlja putem
kojim se u istoriji veoma često išlo, putem klerikalizacije koji ništa
dobroga doneti neće državi, a očevidno će mnogo štete naneti samoj Crkvi
što se ne jednom pokazalo, a svi se klone puta nove evangelizacije koja
obećava stvarnu duhovnu obnovu koja je modernom društvu nužna kao vazduh,
svuda u Evropi pa i kod nas. Za ono prvo je naša Crkva bila spremna, a
za ovo drugo - za novu evangelizaciju - ona se pokazala nespremnom. Posledice
su svima pred očima kao znaci koje ne umemo uvek da čitamo. Forsiranoj
klerikalizaciji - pa i pristalicama nove simfonije - ne idu naruku i velike
promene u pravoslavnom svetu, koje se kod nas još ne osećaju. Nedavno
je ruski patrijarh Aleksije reafirmisao odluke istorijskog Sabora iz 1917-1918.
prema kojima bi episkopi bili "izborna lica" a njihov bi izbor
potom bio kanonski potvrđivan od strane Sinoda i Sabora. Kod nas je nešto
slično nezamislivo - dovoljno je bilo da državni poglavar g. Marović pomene
nužne reforme u Crkvi pa da se na njega odapnu sve strele, na njega koji
se još 1996. izjašnjavao javno kao "pravoslavni komunista".
Ni promene i reforme u državi ne idu naruku pristalicama simfonije, posebno
ne modernizacija države i reforma Vojske. Ako se zemlja bude dalje otvarala,
ako se bude stvarno približavala evroatlantskim strukturama i uklapala
u modernizacijske procese, anahroni obrazac simfonije će imati još manje
izgleda da bude primenjivan. Neki sadašnje nervozne tonove u Crkvi i poteze
ideologa objašnjavaju - i ne greše mnogo - upravo takvim razvojem događaja.
U svakom slučaju, u atmosferi demokratije i otvorenog društva arhaični
obrazac neće funkcionisati ili će funkcionisati dok se država bude nalazila
u stanju u kojem se poslednjih petnaestak godina nalazila, i iz kojega
još izašla nije. To se opaža po "smetnjama" koje se već zapažaju
na vezama između SCG i SPS od kojih nesporazum oko izjave g. Marovića
nije jedina smetnja. Za sada deluje neobično i sasvim neprihvatljivo tvrđenje
da će Crkva dobiti istorijsku šansu tek u otvorenom građanskom društvu
- što se u savremenom hrišćanskom svetu i veruje - kod nas se tvrdi obrnuto.
Nedavno je predstavnik - reč je o jednom đakonu-ideologu - naše Crkve
u Beču tvrdio da nevladine organizacije i otvoreno društvo "žele
ukidanje religije", kao da se religija uvodi i ukida po nečijoj želji
i volji.
Uostalom, simfonija nije jedini arhaični obrazac koji se nudi kao spasonosno
rešenje.
1
Justinijanovo učenje o "simfoniji" je odlično poznavao sv. Sava
koji u Zakonopravilu korektno prevodi najvažnija
mesta i nudi svoje viđenje problema. Veliki prosvetitelj je verovao da
se u takvom saglasju ostvaruje "nekakav prijatan sklad u svemu što
ljudskome životu daruje dobro". On je posebno podvlačio, i to svesno,
kao državnik, državotvornu suštinu tog vizantijskog učenja koje je sledio
kao model.
2 Najdalje se u tom smeru otišlo u
entitetu bosanskih Srba koji mnogi doživljavaju kao državu. Član 28 entitetskog
Ustava pominje da su država i Crkva odvojene ali u praksi je bilo obrnuto.
Ratne godine 1994. - u jednoj izjavi Glasu srpskom
novembra meseca - crnogorski mitropolit Amfilohije naglašava i neki obrazac
simfonije koji bi trebalo da bude primer i za Srbiju. "Nema velikih
promjena u Srbiji" - isticao je ovaj jerarh SPC - "do kojih
je došlo ovdje u RS jer tamo mi još uvijek spavamo snom mrtvijem jer je
ono mrtvo more R. Domanovića". Nije on bio jedini ko je u Karadžiću
i Mladiću video vrle hrišćanske ratnike, ali je u dva maha tvrdio da je
B. Plavšić "Kosovka devojka" u savremenoj povesnici srpskog
naroda.
Neki su teolozi počeli da objavljuju čitave traktate o simfoniji kao crkvenom
učenju. Neka vrsta simfonije je dugo godina i funkcionisala u RS - jednostavno,
radilo se o forsiranoj klerikalizaciji javnog života budući da za evangelizaciju
crkva u RS - kao ni SPC u celini - nije bila spremna.
3 Takav je primer akt broj 4/0 - 05
- 0017/2002. kojim se dr B. Šijaković, najviši funkcioner Saveznog sekretarijata
za vere, obraća Saveznom ministarstvu pravde s predlogom da se u novi
nacrt Zakona o slobodi vere unesu "nova krivična dela" kakvih
godinama nije bilo u državnim zakonima niti se mogu zamisliti u državama
savremene Evrope - akt je dostavljen članovima komisije koja se bavila
pomenutim Zakonom o slobodi vere.
|