homepage
   
Republika
 
Događanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Muke sa simfonijom

Vizantija kao mrtva paradigma mnogima znači mnogo više nego surova realnost razgrađene države i opustošene zemlje

Arhaični obrazac

Simfonija kao pojam kojim se označava idealna saglasnost u odnosima između države i Crkve godinama se "vrti" kao nekakvo crkveno učenje koje je zbunilo čak i mnoge istoričare Crkve. Ni reč ni pojam nisu zbunili teologe-ideologe kojima se to posebno dopalo. Smeće se s uma da nije reč ni o kakvom crkvenom učenju već o aktu države i cara Justinijana II lično; on je godine 535. objavio svoje Novelae constitutionis u kojima je izložio imperijalno-totalitarnu ideju o trajnom potčinjavanju Crkve državi. Crkva je privezana za državu iako se u reči i delu Isusa Hrista ne može naći ništa što bi to opravdavalo budući da je Crkva i stvarana kao apsolutna oprečnost državi.1 I ideja i praksa cezaropapizma i papocezarizma potrajale su vekovima ali nikom danas na modernom hrišćanskom Zapadu ne pada na um da vaskrsava dictatus papae Grgura VII iz XI veka, kao što ni ozbiljnim pravoslavnim teolozima - Rusima posebno - ne pada na um da u tome vide neku ozbiljnu crkvenu ideju koja bi u modernim vremenima nešto značila. Za to postoje sasvim dovoljni razlozi. Najpre, nikakve simfonije između države i Crkve nije nikada ni bilo već su odnosi uređivani "konkordatski", odnosno na principima pravne regulative. Pa ipak, pomenuti teolozi u ulozi političkih komesara novog jednoumlja dobro su razumeli da tu ideju ne treba tek tako prepustiti istoričarima.
Tokom ratova na Balkanu odnosi između države i Crkve su uređivani po principu spojenih sudova, odnosno tesne sprege između vrhova jerarhije i vrhuški političkih partija. Kako su "paracrkvene formacije" išle paralelno sa vojnim i paravojnim formacijama, uistinu se oblikovala neka vrsta "simfonije" koja će biti zapamćena po kobnim posledicama. Arhaični obrasci i mrtve paradigme imaju jednu čudnu osobinu - jasno je da su arhaični ali se smeće s uma da se vrlo aktivno vraćaju na istorijsku scenu.2
Vremenom su se na horizontu gomilali
 
Vesna Džakić, Bela zemlja, 2002.
neobični znaci koji su zbunjivali i laičku i crkvenu javnost.
Sprega između vrhova jerarhije i ratnika je funkcionisala jer je bila podređena ratnim ciljevima. Govorilo se o orlovima carske slave a orao ne može leteti - to je još uvek stajaće mesto u propovedima - ako mu je jedno krilo slomljeno. Naivna legenda nema u sebi ni poslovično zrnce istine ali je imala neodoljivu privlačnost u mitski nastrojenoj ličnoj i kolektivnoj svesti.
Bilo kako bilo, neka i nekakva simfonija se realizovala uz odgovarajuće "smetnje na vezama", ali se od ideje i prakse nikako nije odustajalo.
U novije vreme, novi znaci samo upotpunjuju ideju i praksu simfonije koja se nudi kao nužan okvir za stvaranje nekakve državne zajednice "svih srpskih zemalja". U takvoj bi državi opstajao neki specifični kulturni obrazac koji se razlikuje od svega onoga što se pod tim podrazumeva u istoriji kulture, pa i od onoga što Slobodan Jovanović misli kada tu sintagmu pominje. Neki primeri nisu tek uobičajeni znaci vremena već nešto kao fenomen mnogo dublje.
Na nedavno okončanom Saboru pravoslavne omladine, koji je održan u Studenici početkom meseca maja (
Danas, 8. 05. 2003), usvojen je i obnarodovan jedan neobičan dokument pod karakterističnim naslovom - Đurđevdansko pismo Haralampiju. Obrazac koji se nudi u ovom dokumentu podrazumeva ostvarenu simfoniju u odnosima između države i Crkve, od čega smo naravno daleko jer se za sada jasno ne znaju ni granice Srbije ni granice budućeg saveza država svih srpskih zemalja. Pomenuti obrazac je precizno definisan i to u duhu srednjovekovne simfonije. "Srbi već dve stotine godina žive u zabludi" - stoji u tom dokumentu - "da imaju dvojicu prosvetitelja odnosno sv. Savu i Dimitrija Obradovića od kojih je samo jedan pravi - sv. Sava". Tako jednodimenzionalno određen kulturni model čitavu srpsku kulturu svodi na svetosavlje. Čirilo-metodijevsku tradiciju sa kojom smo duboko ukorenjeni u civilizacijske tokove Evrope mnogo vekova pre sv. Save i ne pominje. A Dositeja sasvim odbacuje. Srbi koji su bili krenuli za Dositejem su "tražili sunce tamo gde ono zalazi" i oni su narodu naneli mnogo više zla od samoga Dositeja. Dositejevska tradicija se proklinje kao i sve ono što su kulturi dali Vuk, S. Marković, J. Skerlić i komunisti, a sa njima i - "novodopci". Obrazac ovakvog tipa uopšte nije kulturni obrazac, ali je ovo novo srpsko pismo Haralampiju dokaz svakojake pometenosti u kojoj živimo na ovom istorijskom prostoru.
Vizantija kao mrtva paradigma mnogima znači mnogo više nego surova realnost razgrađene države i opustošene zemlje.

Jeres kao krivično delo

U novije vreme - uprkos drugačijim očekivanjima - sve je više znakova koji potvrđuju "simfoniju" o čemu ne govore samo novokomponovani teolozi-komesari već i drugi. U neke izjave samog patrijarha srpskog "umeću" se fragmenti koji to jasno potvrđuju uz navode iz nezaobilaznog Nikolaja koji je ne jednom ponavljao da "tamo gde su država i Crkva odvojene tu nije dobro stanje". Organizacije oko Crkve u ulozi "paracrkvenih formacija" pružaju logistiku takvim tendencijama a posebno se ističe Obraz - osnovan u Leposaviću pre više godina - koje neku takvu "simfoniju" ističu kao program. Malo ko među njima krije svoje nemoderno shvatanje odnosa između države i Crkve. "Religija nije" - kaže o. đakon R. Bigović - "privatno emotivno osećanje". Ako nije sasvim jasno šta mu je to "emotivno osećanje" jasno je da ovaj "liberalni" bogoslov religiju shvata kao stvar države i ne pomišljajući na mogućnost čovekovog ličnog "izbora Boga" i načina ispovedanja vere. Sve se uzima kao odnos struktura moći koje se ponašaju po zakonu spojenih sudova a to je daleko od duha Hristovog i onog svetlog Jovanovog hrišćanstva. Ni u jednom sličnom slučaju naša se Crkva nije jasno oglasila sa svojim učenjem i takozvana školska teologija čini svoje.
Neki su znaci zabrinjavajući. Kada je na godišnjicu bombardovanja zemlje od strane zapadne vojne alijanse u manastiru Soko otkriven spomenik Nikolaju Velimiroviću (Politika, 24. 03. 2000), načelnik Generalštaba N. Pavković odao je najviše vojne počasti nekadašnjem žičkom episkopu koji je svojevremeno imao laskave reči za vođu Rajha A. Hitlera koji je godine 1941. na Uskrs bombardovao Beograd. Crkva se naša ni tada nije oglasila u vezi sa ovim neprimerenim činom. Poslednjih godina je predsednik SRJ V. Koštunica ohrabrivao ovakve tendencije.
Neki pak znaci upućuju na ono dublje, na čitavu "duhovnu strategiju" koja teži tako shvaćenoj simfoniji u odnosima države i Crkve.
Sve to nije od juče. Kada je godine 1996. poznati pisac S. Basara pisao kako je famozna španska Inkvizicija spasonosna ustanova i kako ništa neće biti u redu "dok se u Evropi ponovo ne budu zadimile lomače", činilo se da je to jednostavno jedna od bizarnih izjava kakvih ima na pretek. Danas se u hrišćanskoj Crkvi na Inkviziciju gleda kao na sramotu u istoriji Crkve. Ovdašnje pristalice nove simfonije, pak, diče se kratkim pamćenjem ili nešto drugo imaju na umu. Neke su pojave toliko neobične da deluju nestvarno. Nije u pitanju samo ono ekskluzivno-bizarno već dokument koji ostaje u vremenu.3 U jednom dokumentu dr Šijaković predlaže i obrazlaže nekoliko novih krivičnih dela koja treba uneti u KZ, a to su "krivična dela protiv društvenih vrednosti". Uz takvo obrazloženje predlaže se i visina zaprećenih kazni za počinioce, ali je najčudnije kako su krivična dela opisana. Kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine ko se nađe u "protivpravnom vršenju verskog obreda". Ako je vršenje verskog obreda kanonski uređeno u Crkvi - a to je uređeno - nije jasno zbog čega bi se KZ bavio ispravnim ili neispravnim činodejstvijem i uopšte sveštenim radnjama. Da je tu u pitanju eventualno sankcionisanje jeresi vidi se iz objašnjenja koje sledi i ministar se šire upušta u objašnjenje. Sve to o jeresi nije tako jednostavno i nije jasno kako se do ovoga došlo, ali objašnjenje ne ostavlja nikakve sumnje jer se jasno kaže - "Ko vrši verski obred protivno osnovama verskog učenja". No, ako su država i Crkva odvojene, postavlja se pitanje da li se može na ovakav način gaziti autonomija države, odnosno same Crkve. Država ne bi mogla da pretenduje na to osim ako se ne polazi od nečeg što podseća na famoznu simfoniju.

Evangelizacija ili klerikalizacija

Uznemirenje u laičkoj javnosti - u novije vreme sve više i u crkvenoj - podstiču znaci koji se gomilaju na horizontu i manifestuju kao incidenti sa kojima se naša Crkva uglavnom loše snalazi.
Nad odrom ubijenog predsednika srpske vlade Z. Đinđića mitropolit Amfilohije je u svom ratničko-patrijarhalnom zanosu zaista zaboravio na pokojnika kome je trebalo odati posmrtne počasti na hrišćanski način jer je mnogo učinio za Crkvu kao čovek i političar.
Stvari su se posebno iskomplikovale s uskršnjom poslanicom srpskog patrijarha Pavla u kojoj su mnogi - i s razlogom - prepoznali "rukopis" snaga koje zagovaraju nesvojevremenu simfoniju.
Ako su reformatori i u državi i u Crkvi - a to je pomenuo poglavar državne zajednice SCG g. S. Marović - "zarobljenici ništavila i prolaznosti" - kako onda objasniti da u istoriji nije bilo ustanove koja se češće i dublje reformisala od Crkve. Zahvaljujući upravo reformama, Crkva je sačuvala ono najvrednije iz Hristove poruke svetu i čoveku. Crnogorski vladika se okomio na reformiste "koji ne mogu da shvate da se sijalicom ne može reformisati sunce" čime je hrišćanstvo zamenjeno nečim što etnolozi nazivaju la
pensée sauvage, odnosno "divlja misao". No, pristalice nove simfonije druge misli i nemaju. U pomenutoj poslanici je bilo i drugih stvari koje su uznemirile pa i šokirale laičku i crkvenu javnost i to s dobrim razlozima. Korišćenje arhaičnog obrasca vizantijske simfonije moralo je dovesti do svega ovoga, pa i do bukvalno nemilih događaja koji su naneli velike štete upravo našoj Crkvi koja se vekovima nije služila ovakvim primitivnim metaforama kakve je ponudio crnogorski prvojerarh, a one su imale teške posledice.
Nevolje oko poslanice patrijarha srpskog nisu male i još nije jasno kako će se sve završiti jer je javnost podeljena. Poslanicu je potpisao i episkop vranjski g. Pahomije protiv koga su u toku dva postupka - crkveni i pred građanskim sudom zbog navodnog navođenja dece na bludne radnje i ni jedan ni drugi nisu okončani. Slučaj ima elemente skandala. Vladika je isticao da je to zavera protiv Crkve Hristove jer je njegova eparhija "od strateškog značaja"; pominjao je "albanski lobi" i antipatriotske snage ali se stvar nije smirila. Određeni "administrator" g. Ignjatije braničevski još nije saopštio uvid u stanje eparhije, ali je u Vranju došlo do demonstracija građana vernika koji su od Sinoda i Sabora zatražili zaštitu "poniženih i progonjenih sveštenika i monahinja" koji ne žele da ćute pred sudom. Vladika je pokrenuo postupak protiv o. Arsića pred eparhijskim Duhovnim sudom kojim predsedava. Afera je dobila i međunarodni odjek i zastupnici g. Pahomija tvrde da je iza svega "američka ambasada u Beogradu" ali ima i drugih - Srba iz Amerike - koji nastupaju s drugačijim razlozima i argumentima. Demonstracije se nastavljaju i Novine vranjske ne odustaju od javnog rasvetljavanja slučaja.
Zbunjuje i potpis g. Jovana vardarskog episkopa koji je prognan iz MPC i iz Srbije odlukom Sinoda SPC postavljen za "administratora za Makedoniju". To će biti ozbiljna smetnja u dijalogu između SPC i MPC koji ipak nije prestao ali i za odnose između SCG i Republike Makedonije koji su u novije vreme beležili uspon. Autokefalnost se inače poteže kao državni atribut pri čemu se smeće s uma da je i SPC dobila autokefalnost daleke 1219. ne od Crkve nego od države - u rasulu u Nikeji od svrgnutog cara.
Obrazac simfonije koji se gradi i dograđuje jeste arhaičan ali se od neke simfonije ne odustaje - brojni znaci govore o tome.
Sve je veći uticaj paracrkvenih organizacija u smeru realizacije nekakvog "stapanja" države i Crkve. Već pominjani o. đakon R. Bigović nudi rešenje i za crkvene i za državne aktuelne probleme (Politika, 11. 05. 2003). "Poseta pape Srbiji" - kaže o. đakon tonom partijskog ideologa - "mogla bi da bude jedna kurtoazna poseta, diplomatska, da joj se ne da neki medijski prostor". On bi čak i medijski prostor i u crkvenim i u državnim medijima kontrolisao i određivao i to samom hrišćanskom prvosvešteniku koji na svojim propovedima okuplja najmanje milion ljudi. U simfoniju se, kako se čini, ozbiljno poverovalo, ali sve ne ide onako kako bi to hteli partijski moćnici ili teolozi-komesari. Reč je i o nekim novim momentima koje i država i Crkva doživljavaju različito ali koje - u onom najbitnijem - loše procenjuju. Uporno se nastavlja putem kojim se u istoriji veoma često išlo, putem klerikalizacije koji ništa dobroga doneti neće državi, a očevidno će mnogo štete naneti samoj Crkvi što se ne jednom pokazalo, a svi se klone puta nove evangelizacije koja obećava stvarnu duhovnu obnovu koja je modernom društvu nužna kao vazduh, svuda u Evropi pa i kod nas. Za ono prvo je naša Crkva bila spremna, a za ovo drugo - za novu evangelizaciju - ona se pokazala nespremnom. Posledice su svima pred očima kao znaci koje ne umemo uvek da čitamo. Forsiranoj klerikalizaciji - pa i pristalicama nove simfonije - ne idu naruku i velike promene u pravoslavnom svetu, koje se kod nas još ne osećaju. Nedavno je ruski patrijarh Aleksije reafirmisao odluke istorijskog Sabora iz 1917-1918. prema kojima bi episkopi bili "izborna lica" a njihov bi izbor potom bio kanonski potvrđivan od strane Sinoda i Sabora. Kod nas je nešto slično nezamislivo - dovoljno je bilo da državni poglavar g. Marović pomene nužne reforme u Crkvi pa da se na njega odapnu sve strele, na njega koji se još 1996. izjašnjavao javno kao "pravoslavni komunista". Ni promene i reforme u državi ne idu naruku pristalicama simfonije, posebno ne modernizacija države i reforma Vojske. Ako se zemlja bude dalje otvarala, ako se bude stvarno približavala evroatlantskim strukturama i uklapala u modernizacijske procese, anahroni obrazac simfonije će imati još manje izgleda da bude primenjivan. Neki sadašnje nervozne tonove u Crkvi i poteze ideologa objašnjavaju - i ne greše mnogo - upravo takvim razvojem događaja. U svakom slučaju, u atmosferi demokratije i otvorenog društva arhaični obrazac neće funkcionisati ili će funkcionisati dok se država bude nalazila u stanju u kojem se poslednjih petnaestak godina nalazila, i iz kojega još izašla nije. To se opaža po "smetnjama" koje se već zapažaju na vezama između SCG i SPS od kojih nesporazum oko izjave g. Marovića nije jedina smetnja. Za sada deluje neobično i sasvim neprihvatljivo tvrđenje da će Crkva dobiti istorijsku šansu tek u otvorenom građanskom društvu - što se u savremenom hrišćanskom svetu i veruje - kod nas se tvrdi obrnuto. Nedavno je predstavnik - reč je o jednom đakonu-ideologu - naše Crkve u Beču tvrdio da nevladine organizacije i otvoreno društvo "žele ukidanje religije", kao da se religija uvodi i ukida po nečijoj želji i volji.
Uostalom, simfonija nije jedini arhaični obrazac koji se nudi kao spasonosno rešenje.

Mirko Đorđević 

1 Justinijanovo učenje o "simfoniji" je odlično poznavao sv. Sava koji u Zakonopravilu korektno prevodi najvažnija mesta i nudi svoje viđenje problema. Veliki prosvetitelj je verovao da se u takvom saglasju ostvaruje "nekakav prijatan sklad u svemu što ljudskome životu daruje dobro". On je posebno podvlačio, i to svesno, kao državnik, državotvornu suštinu tog vizantijskog učenja koje je sledio kao model.
2 Najdalje se u tom smeru otišlo u entitetu bosanskih Srba koji mnogi doživljavaju kao državu. Član 28 entitetskog Ustava pominje da su država i Crkva odvojene ali u praksi je bilo obrnuto. Ratne godine 1994. - u jednoj izjavi Glasu srpskom novembra meseca - crnogorski mitropolit Amfilohije naglašava i neki obrazac simfonije koji bi trebalo da bude primer i za Srbiju. "Nema velikih promjena u Srbiji" - isticao je ovaj jerarh SPC - "do kojih je došlo ovdje u RS jer tamo mi još uvijek spavamo snom mrtvijem jer je ono mrtvo more R. Domanovića". Nije on bio jedini ko je u Karadžiću i Mladiću video vrle hrišćanske ratnike, ali je u dva maha tvrdio da je B. Plavšić "Kosovka devojka" u savremenoj povesnici srpskog naroda.
Neki su teolozi počeli da objavljuju čitave traktate o simfoniji kao crkvenom učenju. Neka vrsta simfonije je dugo godina i funkcionisala u RS - jednostavno, radilo se o forsiranoj klerikalizaciji javnog života budući da za evangelizaciju crkva u RS - kao ni SPC u celini - nije bila spremna.
3 Takav je primer akt broj 4/0 - 05 - 0017/2002. kojim se dr B. Šijaković, najviši funkcioner Saveznog sekretarijata za vere, obraća Saveznom ministarstvu pravde s predlogom da se u novi nacrt Zakona o slobodi vere unesu "nova krivična dela" kakvih godinama nije bilo u državnim zakonima niti se mogu zamisliti u državama savremene Evrope - akt je dostavljen članovima komisije koja se bavila pomenutim Zakonom o slobodi vere.

 
Društvo
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope