Početna stana
 
 
 
   

O FUNDAMENTALIZMU I NASILJU

Napomene o jednom primjeru antitetičke solidarnosti

Dokazi koji govore o zabrinjavajućem rastu ksenofobije na Zapadu isuviše su brojni i očigledni a da bi trebalo trošiti suviše riječi na to. Riječ je o mržnji čiji su adresati stranci (bilo da je riječ o imigrantima, bilo pak o državljanima neeuropskog odnosno ne-kršćanskog podrijetla), u prvom redu muslimani. Poseban predmet mržnje popraćene i strahom i podcjenjivanjem predstavlja islam (i to ne ova ili ona vrsta islama, već islam kao takav), preciznije, mislimani. Stoga se može govoriti rastu o islamofobije kao specifične vrste kulturnog rasizma, a taj je rast najčešće kompatibilan s rastom i širenjem klasičnog rasizma.
Istovremeno je evidentan i rast nasilja (i na Zapadu, ali u još većoj mjeri u nekim drugim dijelovima svijeta) koje je motivirano stanovitim rigidnim tumačenjima vjerskih učenja, a čiji se protagonisti i propagatori legitimiraju onim što (uglavnom na temelju samovoljne odluke) proglašavaju autentičnom verzijom istinske religije. Nijedna religija nije lišena takvih interpretacija, a većina takvih rigidnih interpretacija u većoj ili manjoj mjeri rezultira i nasiljem (što važi za čak i prividno najmiroljubiviju od svih religija, budizam, kako to pokazuje nasilje protiv muslimanskog stanovništva na sjeveru Mianmara). O kršćanskom fundamentalizmu (i protestanstkom i katoličkom i pravoslavnom) ne tzreba ni trošiti riječi: on je oko nas, očituje se u rastućim tendencijama desekuralarizacije društtava na području Srednje i Istočne Evrope (posebno u zemljama nastalima na razvalinama Jugoslavije).

No, zahvaljujući medijima, posebno onima pod kontrolom vodećih transnacionalnih medijskih korporacija, u prvom je planu pažnje javnosti ono nasilje koje se poziva na islam, zapravo na stanovito – ovako ili onako konotirano – sa stajališta tradicije i teologije u pravilu krajnje sporno tumačenje islama (naime, u - pravilu samozvani - vjerski vođe tumače islamski nauk na takve načine koji od muslimana čine netolerantne i nasilju sklone fanatike, te aktivno sudjeluju u suzbijanju svih drugačijih tumačenja i prakticiranja vjere). Na toj se osnovi gradi islamizmom motivirano nasilje. Sam pojam islamizam u tom je kontekstu krajnje sporan: s pravom je upozoreno da je tu na djelu jedan ideologijski konstrukt, koji podjednako koristi onima koji bi svoj rigidan nauk htjeli nametnuti kao jedinu autentičnu interpretaciju islama, kao i onima koji bi islam kao takav izjednačili s fundamentalističkim tumačenjima i praksama, a sve muslimane proglasili teroristima (ili bar potencijalnim teroristima).

Napomena o ideologijskom karakteru pojma islamizam mora rezultirati ili odricanjem od njegova korištenja ili pak korištenjem te riječi, ali takvim korištenjem koje u svakom trenutku vodi računa o pojmovnoj neprimjerenosti termina, te ga uzima uvjetno, kao tzv. terminus technicus,a ne kao pojam koji bi imao supstancijalnog dodira s ikakvim bitnim odrednicama islama. Usput: jednako vrijedi i za termin islamofobija: kulturni rasisti doista mrze svaki islam (ili ga pak preziru, ili povezuju strah od islama s mržnjom i podcjenjivanjem), ali nekritičko korištenje tog termina zamagljuje razlike, te izjednačava odbacivanje rigidnih interpretacija s odbacivanjem cjelokupne kulture i tradicije muslimanskih populacija. Priklanjajući se ovoj drugoj soluciji, dakle uvjetnom korištenju termina islamizam, smije se formulirati teza koja u pojednostavljenom obliku glasi: islamističko nasilje i islamofobija se međusobno podržavaju i uzajamno nadahnjuju. Što je više nasilja i netolerancije na jednoj strani, to će zemljište pogodno za rast i procvat netolerancije na drugoj strani biti plodnije i bogatije, i obrnuto. To uzajamno podržavanje suprotstavljenih pozicija predstavlja tipičan primjer upotrebljivosti modela antitetičke solidarnosti. Taj model može objasniti na koji način rastu i međusobno se hrane islamizam i islamofobija, a ujedno i pokazati istodobnost prividnosti i zbiljnosti sukoba islama i zapadne civilizacije. Sukob je s jedne strane zbiljski: nasilje koje se koristi (uključno i nasilje što ga primjenjuju države involvirane u te vrste sukoba) nije nikakav privid. S druge strane ono rezultira prividom sukoba između islama i zapadne civilizacije, privid sukoba između muslimanskog svijeta i svijeta utemeljenoga na judeokršćanskoj tradiciji, ukratko privid sukoba između dviju homogenih cjelina. Treba, naime diferencirati i sa što većom jasnoćom razlikovati islam od ove ili one interpretacije, zapadnu civilizaciju od ksenofobično-rasističke (ili kršćansko fundamentalističke) vizije Zapada, muslimansko stanovništvo od sljedbenika neke fundamentalističke interpretacije i prakticiranja islama, itd. No, taj privid sukoba ujedno jest i nešto realno: nasilje nam se ne pričinjava, nego ono zbiljski jest na djelu (što, dakako, najbolje znaju njegove žrtve, među kojima je, ne slučajno, najviše upravo muslimana, onih muslimana koji ne prihvaćaju novokomponirane oblike pravovjerja).

Takvo širenje nasilja legitimira ne samo rast ksenofobije i antiislamizma na Zapadu, nego i državno nasilje koje se provodi protiv zbiljskih ili – češće – nabijeđenih islamista. A korist koja motivira vodeće aktere (ponajprije inspiratore, financijere i organizatore) nasilja na obje strane ostaje u pozadini, prikrivena, javnosti uglavnom posve nepoznata, ali utoliko i realnija, u svojim učincima krvožednija i zlokobnija.

Ako se ne potrudimo da shvatimo tu zbiljsku pozadinu, vrtjet ćemo se u krugu neznanja i zabluda, opredjeljivati se za jednu stranu u sukobu – i svojim izbjegavanjem suočavanja sa zbiljskim korijenima i uzrocima rasta netolerancije, ksenofobije i vjerski legitimiranoga nasilja zapravo sudjelovati u okivanju čovječanstva u zamkama lažnih alternativa utemeljenih na antitetičkoj solidarnosti korisnika „rata civilizacija“.

Lino Veljak

     
1. septembar - 31. oktobar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015