Početna stana
 
 
 
   

Ukrajinska kriza i „severna hemisfera“:

ČITATE LI BŽEŽINSKOG ILI KARAGANOVA?

Dva uticajna savetnika predsednika SAD i Rusije, Bžežinski i Karaganov, koja su se našla na suprotnim stranama geopolitičke linije koju je stvorio ukrajinski Majdan, smatraju da, ukoliko se Zapad i Rusija ne dogovore, Evroaziju očekuju veliki politički, ekonomski, a možda i ratni potresi

U izveštaju Komiteta spoljnih poslova britanske Palate lordova, početkom 2015. godine, piše da su Velika Britanija i EU „katastrofalno loše procenile“ raspoloženje Kremlja pre izbijanja krize u Ukrajini. Brisel nije procenio neprijateljstvo Rusije prema planovima za evrointegraciju Kijeva, a London nije uzeo „dovoljno aktivno i vidljivo“ učešće u rešavanju te krize.

Prema mišljenju lordova, EU, a posebno Uje­dinjeno Kraljevstvo, odgovorni su za to što se u tu krizu „ušlo kao u snu“, a nedo­statak jakog analitičkog potencijala u Briselu i Londonu doveo je do katastrofalno loših procena krize i ne postoji odgovor kako u takvoj situaciji graditi dugoročnu strategiju odnosa sa Ruskom Federacijom. Međutim, tu se otvara pitanje – da li je moguće da je u pitanju loša procena ili je ipak reč o nekoj vrsti očekivanog toka događaja?

Utopija Bžežinskog?

U svojoj novijoj knjizi Strategic Vision: America and the Crisis of Global Power iz 2013. godine, Zbignjev Bžežinski piše da „kooperativni i širi Zapad, koji bi se prote­zao od Severne Amerike preko Evrope do Evroazije, uključujući i Rusiju i Tursku, dosezao bi do Japana, prve azijske zemlje koja je uspešno prigrlila demokratiju, i do Južne Koreje. Ovaj široki opseg povećao bi privlačnost njegovih osnovnih principa za druge kulture i time podstakao proces postepenog razvijanja različitih oblika univerzalne političke kulture“.

Ako Amerika ne uspe da u većoj meri ujedini Za­pad, onda bi to „moglo izazvati teške posledice“, smatra bivši savetnik američkog predsednika Kartera. Evropski istorijski resantimani mogli bi biti probuđeni, novi konflikti interesa mogli bi nastati tako što bi se formirala kratkovida rivalska partnerstva. Rusija bi mogla da iskoristi svoje energetsko bogatstvo u cilju stvaranja podela i da, ohrabrena zapadnim nejedinstvom, pokuša da brzo apsorbuje Ukrajinu i da tako ponovo rasplamsa svoje imperijalne ambicije i doprinese stvaranju velikog nereda na međunarodnom planu... „Rezultat ne bi bio širi i vitalniji Zapad, već rascepkaniji Zapad čija bi se vizija sve više tanjila“, piše u svojoj knjizi Bžežinski.

Naravno, to je američko i istovremeno idea­lis­tičko viđenje Bžežinskog onoga kako bi trebalo da izgleda severna hemisfera, kako je često u OEBS-u nazivaju – od Vankuvera do Vladivostoka. To je Evroazija koju Bžežinski vidi kao izba­la­nsiranu između zapadnih evropskih država i vred­nosti s jedne strane, i azijskih interesa u kojima trenutno dominira Kina, s druge.

S druge strane, politikolog i savetnik predsednika Putina za spoljnu politiku Sergej Karaganov u svojim tekstovima posvećenom savremnim odnosima Zapadne Evrope i Rusije, tvrdi da je nakon izbijanja ukrajinske krize „svet postao opasniji“, a da „Evropi preti raskol, slabljenje, a možda i novi veliki rat“. On na globalnom nivou vidi pretnju „faktičkog raspada postojećeg sistema među­narodnog prava i suživota“, koju dodatno potresa osetljivost globalnog finansijskog sistema, radika­lizacija islama, neviđena destabilizacija Bliskog i Srednjeg Istoka, kao i rast suparništva između SAD i Kine. Tako dramatične misli uglednog ruskog stručnjaka za spoljnu politiku svakako da ne bi trebalo da nas ostave ravnodušnima.


Milica Stevanović: Reljef „Ranjena asirska lavica” na podu, 1986.

Karaganov u svojim tekstovima analizira šta je to dve i po decenije od kraja Hladnog rata Zapad i Rusiju dovelo do takvog rascepa. U tekstu „Evro­pa: poraz od strane pobednika?“ Karaganov smatra da je Zapad pobedio u Hladnom ratu samo zah­valjujući tome što je Rusija bila „hrabra i spremna da rizikuje i sama da skine komunističku dikta­turu“. Istovremeno, mučnoj tranziciji devedesetih, smatra Karaganov, aplaudirao je Zapad zadovoljan samo vizurom evropeizacije Rusije. 

Azija – geopolitička i ekonomskaalternativa

Zapadnoevropsko nerazumevanje teške tranzicije u Rusiji, odustajanje od reformi i gubljenje interesovanja Moskve za „evropski put“, Karaga­nov vidi u neodostatku ozbiljnog dijaloga između Brisela i Moskve, koji od raspada Sovjetskog Saveza faktički i nije postojao. Jednim od većih neuspeha evropske politike Karaganov smatra otuđenje, pa čak i „prikriveno neprijateljstvo“, koje nakon Majdana raste na liniji Berlin–Moskva.

Ipak, i pored veoma mračnog tona opšte evropske budućnosti, Karaganov ne misli da je sve iz­gubljeno. Nadu za rešavanje za­te­gnutih odnosa u Evropi u uslovima ukrajinske krize on vidi u uspostavljanju ozbiljnog dijalo­ga, jačanju OEBS-a i formiranju jedinstvene slobodne ekonomske zone „od Lisabona ili Dablina, do Vladivostoka“, ali oči­gledno „bez Vankuvera“.

Međutim, daleko opti­mističniji put ruske spoljne politike Karaganov vidi u okretanju prema Aziji koja je u usponu, i koja je prema njegovom mišljenju – „prvi put u istoriji geopolitička i ekonomska alternativa za Rusiju“. „Današnja razmimoilaženja sa Zapadom postaju jak argu­ment ne samo za ekonomsku, već i za po­litičku preorijentaciju Rusije na Istok“ – smatra on.

Smatrajući Vašington uzrokom podela u Evropi, posebno preko ekspanzije NATO-a i pokušaja da od Rusije preuzime uticaj nad jednim delom bivših socijalističkih republika, Karaganov kaže da je pos­le ukrajinskog Majdana i EU danas, na neki način, pred ultimativnim izborom – SAD ili Rusija. „Zapadna Evropa može ponovo da pokuša da ode pod krilo Sjedinjenih američkih država, ali Rusija će tada de fakto uspostaviti strateški savez sa Kinom“ – smatra on.

Savetnik predsednika Putina otvoreno kaže da je ruski „gnev“ zbog podrške Zapada Majdanu i „svrgavanju“ Janukoviča, faktički izazvao „pripajanje Krima“ Rusiji i „podršku pobunjenicima na Donbasu“. Međutim, pravim uzrokom takve politike Rusije u Ukrajini Karaganov smatra širenje NATO-a na prostor bivših sovjetskih republika, pre svega na Ukrajinu i širenje ekonomsko-političkog uticaja EU na taj prostor. On smatra da je otvaranje perspektive Ukrajini za priključenje NATO-u, koje je zabeleženo i u deklaraciji na samitu u Bukureštu 2008. godine, Moskva videla „skoro kao razlog za veliki rat“. I nakon Majdana, ukoliko Zapad pruži vojnu pomoć Kijevu, Moskva je spremna da Ukrajinu „pregazi“, smatra Karaganov.

Za pronicljive, rascep unutar Evrope bio je ta­kođe vidljivo neizbežan i sve je već ukazivalo na to da će se on upravo odigrati u Ukrajini – državi dovoljno velikoj da je na svoju stranu ne mogu lako privući ni Zapad, ni Istok. Posebno posle razvoja programa EU „Istočno partnerstvo“ i s druge strane stvaranje Evroazijskog saveza, koji je oformila Rusija sa Belorusijom, Kazahstanom, Jermenijom i Kirgizijom.

Logično je onda postaviti i pomalo konspirativno pitanje – da li je nakon Majdana prisutan ne samo „prećutni dogovor“ o podeli sfera interesa u Evropi, posebno podeli uticaja na bivše socija­lističke države koje nisu ušle u EU, gde će u zonu interesa Zapada (EU i SAD) ući Balkan, dok će Rusija težiti da sačuva uticaj na Belorusiju, deo Kavkaza i Centralnu Aziju. Sporne će i dalje ostati podeljene teritorije i zamrznuti konflikti u Mol­daviji i Ukrajini. I – južni Kavkaz.

Da li su onda zauvek izgubljene perspektive za „širi Zapad“ o kom piše Bžežinski? U kratkoročnoj perspektivi – najverovatnije da. Jer, za Zapad je upozoravajuća činjenica da je Rusija ušla u prostor susedne i „prijateljske“ države, i anektirala jedan njen deo – Krim. Hibridni rat na istoku Ukrajine govori o tome da Putin koristi metode koje je koristio i Milošević, veliki neprijatelj Zapada, u Hrvatskoj i Bosni.

Nakon izbijanja ukrajinske krize nepoverenje i podele nadjačale su opcije jedinstva u Evropi, a militarizacija Evroazije u bliskoj budućnosti najverovatnije će još više uzeti maha. Međutim, u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi šanse za, po svemu sudeći, sad još uvek bajkovite vizije o stvaranju ekonomske i humanitarne jedinstvene zone „od Vankuvera do Vladivostoka“, ili barem „od Lisabona do Vladivostoka“, o čemu se ranije govorilo sa obe strane – ipak bi mogle biti ostvarive. Važno je samo da se ta saradnja realizuje kao deo jednog dobro osmišljenog dugoročnog plana i dijaloga, a ne kao iznuđena posledica završetka jednog velikog tragičnog i krvavog sukoba. Ili, još gore, više izazvanih kriza i sukoba koji ionako već dve i po decenije potresaju tranzicionu zonu bivših socijalističkih republika. Jer, retke su u toj zoni države u kojima nije bilo oružanih sukoba, uglav­nom po međunacionalnoj ili verskoj osnovi, a od devedesete godine na postkomunističkom prostoru vođeno je više od 12 većih i manjih ratova od Hrvatske, Bosne, Srbije, Albanije, Makedonije, Moldavije, Ukrajine, pa sve do Gruzije, Azerbejdžana i Tadžikistana.

Boris Varga

     
1. septembar - 31. oktobar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015