Početna stana
 
 
 
   

Politička upotreba jedne (samo)povrede

SLUČAJ ĐORĐA MARTINOVIĆA –
TRIDESET GODINA KASNIJE

Slučaj Martinović odigrao je svoju mračnu ulogu u jednom vremenu i više nikome nije potreban. Kome je stalo do lanjskog snega?

Maj 1985. godine bio je prepun jubileja koji su svečano obeleženi: najpre Praznik rada, potom peta godišnjica Titove smrti, Dan pobede za koji je upriličena velika vojna parada te konačno Dan mladosti proslavljen sletom i štafetom na stadionu JNA. U svečanom prvomajskom broju POLITIKA je donela proglas društveno-političkih organizacija Odlučno napred: „Pouzdanje nam ulivaju napori i rezultati u posleratnoj izgradnji, koji su iz temelja promenili lice naše zemlje. Nikome nećemo dozvoliti da obezvređuje ili potkopava naše tekovine. /.../ Okrenuta čoveku i budućnosti, revolucija će beležiti nove uspehe zato što njenu pokretačku snagu predstavlja radnička klasa koja je, zajedno sa svim radnim ljudima, neposredno zainteresovana i odgovorna da postiže stalno nove domete u izgradnji boljeg, humanijeg i slobodnijeg života.“

Ipak, tog prazničnog dana desio se tragičan događaj koji je dodatno podjario strasti na Kosovu i Srbiji. Prošle su četiri godine od albanskih demonstracija kojima se tražilo da Pokrajina preraste u Republiku. Vlasti Kosova, Srbije i Jugoslavije nisu htele ni da otvore razgovore o ovom pitanju, svako makar teoretsko razmatranje ove mogućnosti podvođeno je pod krivične paragrafe, slobodnog dijaloga nije bilo. Zahtev manjinskog naroda u startu je kriminalizovan, demonstracije brutalno suzbijene a pokret za samoopredeljenje („Kosovo Republika“) prešao je u ilegalu sa povremenim terorističkim napadima na organe vlasti na Kosovu, sa maltretiranjem Srba i Crnogoraca na Kosovu u cilju da ih prisile na prodaju kuća i imanja i iseljavanje iz Pokrajine.

U takvom napetom ambijentu radnik Doma JNA u Gnjilanu Đorđe Martinović (56) izašao je u svoju njivu u okolinu grada da je obrađuje. No ubrzo se vratio u Gnjilane i javio dežurnom lekaru Hitne pomoći sav u krvi koja je liptala iz anusa. Lekar ga je sanitetskim vozilom uputio u Prištinu gde su ga hirurški zbrinuli. Iz analnog otvora i stomaka izvađena mu je srča, creva su bila nepopravljivo pocepana sa doživotnim posledicama. Događaj se zbio usred dana, oko 15.30 sati. POLITIKA je tek 4. maja, na trinaestoj strani objavila vest svog gnjilanskog dopisnika koju je on poslao prethodnog dana! Pod naslovom Zločin na njivi, pisalo je: „Dok je radio na imanju, napala su ga dva lica, vezala ga, iživljavala se nad njim i nabila mu kocem slomljenu flašu u telo (kroz čmar).“ U tekstu se sugerisala pozadina zločina informacijom da su već nekoliko puta dolazili zainteresovani kupci da pitaju za njivu ali Martinovići nisu hteli da je prodaju. U ovoj neblagovremenoj informaciji primetno je da je tempirana da izađe u svečanom broju posvećenom petoj godišnjici Titove smrti. Naime, list je izašao u prazničnom trobroju za 30. april, 1. i 2. maj a redovan broj pojavio se 3. maja. Zašto vest nije objavljena tada?! Druga stvar koja pada u oči, a tokom ove afere biće još mnogo takvih kontradikcija, jeste tvrdnja dopisnika da je slomljena flaša nabijena kocem u čmar žrtve!!! (Flaša bi mogla samo neslomljena da bude ugurana pa da se tek u telu polomi, nikako drugačije.)

Kada je Martinović došao svesti u prištinskoj bolnici posle teške operacije, prva osoba koja ga je posetila bio je njegov pretpostavljeni komandant Garnizona u Gnjilanu pukovnik Novak Ivanović. Prema njegovoj tvrdnji, koju je novinarima ponavljao do kraja, u razgovoru u četiri oka Martinović mu je spontano rekao da za povredu nikoga ne treba kriviti, da je pao u depresiju i da ne zna šta mu je bilo pa je sebi nagurao flašu u čmar a ona je pukla i ostala unutra. Zbog velikog uznemiravanja javnosti usledile su brojne sednice tadašnjih društveno-političkih organizacija, naročito Socijalističkog saveza radnog naroda, osude događaja i rad na terenu u objašnjavanju ovog gnusonog događaja naročito po mesnim zajednicama u selima gnjilanske opštine. Policija i istražni organi radili su ubrzano pa se tako već 8. maja, u POLITICI pojavilo zajedničko saopštenje Pokrajinskog SUP-a i Okružnog suda u Gnjilanu, prezentovano pod naslovom Sam sebe povredio. Najpre se isticalo da je javnost bila (pogrešno) obaveštena preko nekih sredstava informisanja da su dva napadača vezali ruke i stavili povez preko očiju Martinoviću a onda mu ugurali litarsku bocu u telo. (Ovo nije pisalo u izveštaju POLITIKE ali se pojavilo u drugim listovima.) Dve državne institucije su sada tvrdile da je uviđajem na njivi, pregledom tela povređenog i stručnim veštačenjima ustanovljeno da na licu mesta osim povređenog nije bilo drugih osoba, da na telu nema tragova drugih povreda(osim onih nastalih guranjem stranog tela u stomak kao i da se radilo ne o litarskoj već o polulitarskoj flaši (čije dno je manjeg prečnika). Unutrašnje povrede kod oštećenog nastupile su kao „posledica samovoljne radnje“. Takođe se u saopštenju isticalo da je Martinović u bolnici nadležnim organima davao više protivrečnih izjava. (Kasnije će se utvrditi da je uviđaj zbog mraka obavljen tek sutradan, da tokom noći mesto nije bilo obezbeđeno i da je pala kiša što je moglo da utiče na nalaze. Ipak, štap na koji je navodno bila nataknuta flaša Martinović je isekao kritičnog dana sa drveta u svom dvorištu a i flašu je on sam doneo od kuće. Odmah se postavljalo pitanje, zar napadači ne bi sami poneli predmete neophodne za izvođenje svog gnusnog dela?!)

Nekoliko dana potom, Martinović prebačen je na VMA na dalje lečenje. Činilo se da je ova grozna stvar time okončana. Međutim, posle kraćeg zatišja beogradska revijalna štampa dokopala se slučaja i počela da ga koristi za podgrevanje tenzija, za sav onaj psihološki rat kakav ćemo posmatrati samo nekoliko godina kasnije u razobručenoj formi. Na VMA su Martinovića saslušala najpre dva inspektora Saveznog SUP-a a potom je dao iskaz i potpisao ga pred istražnim sudijom i okružnim javnim tužiocem iz Gnjilana. Ponovio im je ono što je neslužbeno rekao Ivanoviću dodavši detalje: Najpre je obavio veliku nuždu na njivi, potom je grlićem pivske flaše sebi proširio anus (u čučećem položaju), konačno je sebi ugurao polulitarsku rakijsku flašu dnom okrenutim naviše. Takve stvari činio je i ranije. Boca je pukla, on je uredno pokupio sve svoje stvari sa njive i uputio se u Dom zdravlja. Usput je sretao više poznanika, među kojima i svog kuma, svi oni primetili su nešto neobično ali on im ništa nije govorio o onome što mu se dogodilo. (Da li se tako ponaša neko kome su nepoznati napadači nabili flašu nataknutu na štap u analni otvor? Zašto bi prikrivao okolnosti kad već sve mora da izađe na videlo odlaskom kod lekara? Čovek koji je pretrpeo takvo nasilje vrištao bi i urlao, dozivao u pomoć. Suviše promišljeno i suviše mirno ponašanje za nekoga ko je preživeo takav napad.)

Međutim, Martinović ubrzo postaje predmet pažnje izvesnih prestoničkih krugova, dobro poznatih likova iz Udruženja književnika Srbije predvođenih svojim predsednikom Miodragom Bulatovićem. Oni počinju da se staraju o Martinoviću pa mu obezbeđuju advokata koji je osporio priznanje zatraživši da se ovaj ponovo sasluša jer je prethodni iskaz dobijen na nezakonit način. To je bila istina: Martinoviću nije imenovan službeni branilac koji bi prisustvovao saslušanju, njegovo zdravstveno stanje još uvek nije bilo zadovoljavajuće za takve napore a najsumnjivije je bilo to što su dvojica policijskih inspektora pre tužioca i sudije ušli kod bolesnika. Na ponovljenom saslušanju Martinović je odbacio prethodni iskaz tvrdeći da su mu policajci pretili kako će mu iskopčati infuziju i sugerisali mu šta da izjavi. Martinović se tako vratio na prvobitnu verziju koje se u glavnim crtama dalje držao mada je iz izjave u izjavu ponešto dodavao i menjao. Tako da bi objasnio kako to da se nije branio od nepoznatih tvrdio je da su mu napadači neprimetno prišli sa leđa, nije ih video, nije ih čuo, ništa nisu govorili, oborili su ga na zemlju, ošamutili su ga nekim omamljujućim sredstvom koje su mu maramicom stavili preko nosa i usta. Kasnije je dodavao kako je u jednom trenutku oboren na zemlju ipak spazio jednog napadača zamaskiranog maramom preko lica, da su nasilnici progovorili međusobno nekoliko reči na albanskom... Ipak, dugmad na pantalonama nisu bila pokidana. (Zar bi ga tako brutalni napadači koji su morali da sve obave što hitrije otkopčavali i gubili vreme???)

Kada je počela kampanja po beogradskim revijama gnev se sručio na pukovnika Ivanovića koga je JNA brže-bolje prekomandovala u Zrenjanin a posle nekoliko godina i penzionisala, gnev je takođe pao na glave tužioca i istražnog sudije iz Gnjilana (obadvojica Srbi), stvarana je mentalna klima prema kojoj je patriotska obaveza Srba da veruju kako nas „Šiptari nabijaju na kolac“. Tako je narastajućim nacionalističkim napetostima ovaj strašan događaj pridodao vatru. Popularna teorija proširena po javnosti bila je da su komunističke vlasti preko pukovnika Ivanovića („antisrpska JNA“) i pravosudnog sistema nastojale da Martinović samog sebe optuži kako bi se stvar zataškala iz viših državnih razloga odn. da se ne bi dodatno zaoštravali međunacionalni odnosi. Protiv pukovnika Ivanovića Martinovićev advokat podneo je tužbu Vojnom sudu za delikt zloupotrebe službenog položaja zato što je prema navodima tužbe neovlašćeno vršio saslušanje Martinovića u bolnici i iznudio mu priznanje! (Zapravo se radilo o poseti pretpostavljenog svom potčinjenom i neobaveznom razgovoru.) Jednom reči, Martinovića je prigrabila za svoje ciljeve srpska ekipa iz UKS (a i šire) koja je organizovala niz tribina u Francuskoj 7, onako kako su nekoliko godina ranije branili slobodu izražavanja Gojku Đogu povodom „Vunenih vremena“. Kao da je Martinović bio književnik pa se esnaf brinuo za njega?

Kada je nekoliko godina potom Slobodan Milošević zavladao SKS i uzeo potpunu vlast u Srbiji upravo na talasu „rešavanja nagomilanih problema Kosova“, svi su očekivali da će ovaj slučaj ekspresno biti rešen a oni koji su „iz viših razloga“ lagali i zloupotrebljavali pravosudne i vojne položaje biti kažnjeni. Ništa se od svega toga nije desilo. Događaji koji su se u međuvremenu taložili prekrili su ovaj jezivi slučaj i Martinović je umro, ne vrativši se u Gnjilane, odnevši sobom tajnu u grob. Do danas javnost nije obaveštena šta se stvarno dogodilo.

Zapravo, u celom slučaju ne bi trebalo da bude ničeg nejasnog. Fiziološki je nemoguće da flaša dnom okrenutim naviše ma kakvom silom bude ugirana u čmar bez prethodne pripreme i postepenog olabavljivanja mišića stezača „sfinktera“. Kod analnog odnosa u bilo kojoj formi da se vrši sfinkter mora da se navlaži (pljuvačkom, kremama...) potom da se postepeno proširuje (prstima ili nekim užim cilindričnim predmetom) pa tek onda može da uđe širi predmet. Martinović je priznao da je na njivi pre događaja obavio veliku nuždu a istražni organi su našli tragove izmeta tokom uviđaja. To mu je trebalo da bi navlažio čmar, potom je koristio grlić pivske boce za proširenje da bi konačno nagurao rakijsku flašu dnom naviše. Sve ovo je logično i izvodljivo. Zašto bi napadači stavljali flašu na štap i gurali mu u telo kada su mogli lakše da samo štap uguraju Martinoviću u zadnjicu? Efekat zastrašivanja bio bi i tako postignut.

U svakom slučaju tužna je činjenica da se u cilju propagande nikad nisu birala sredstva. Za pojačavanje adrenalina i ispunjavanje mržnjom „obični“ zločini nisu dovoljni, treba javnosti ponuditi nešto izvanredno, neku jezivu priču i ona se namestila sama. U godinama koje su sledile prljava štampa razvila se do krajnjosti a i danas niže lepe rezultate.

Posle toliko vremena, rata na Kosovu, izmeštanja Okružnog suda iz Gnjilana a zajedno sa njim i arhive ko zna gde, teško da je nešto ostalo od tog predmeta. Ko zna? Ukoliko bi se zaista želelo iznova i bez predrasuda pozabaviti ovim slučajem možda bi se stvar mogla razjasniti. Pukovnik Ivanović, okružni tužilac i istražni sudija iz Gnjilana (čijih se imena evo sada ne mogu da setim) nikada nisu dobili satisfakciju što su oklevetani na pravdi Boga i što su bili omrznuti od javnosti kao „nacionalni izdajnici“. Ukoliko su živi voleo bih da se jave i kažu javnosti celu istinu. Ukoliko su oklevetani, kao što mislim, oni zaslužuju izvinjenje i moralnu rehabilitaciju. Prihvatam mogućnost da je rezonovanje izneto u ovom članku nepotpuno pa čak i pogrešno. Neka neko ponudi dokaze i bolju logiku, ali svakako ne „patriotsku logiku“ kojom moramo da branimo „svog čoveka“ po svaku cenu. Ipak, sumnjam da će se to desiti. Slučaj Martinović odigrao je svoju mračnu ulogu u jednom vremenu i više nikome nije potreban. Kome je stalo do lanjskog snega?

Nenad Ž. Petrović

     
1. jul - 31. avgust 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015