Početna stana
 
 
 
   

PEDAGOGIJA AUTONOMIJE I ETIKA OBRAZOVANJA

Cilj obrazovanja nije da učenik samo pasivno "prima" predavanu materiju, nego je uloga profesora da pomogne učeniku da kroz razmišljanje o ponuđenom gradivu i kroz diskusiju sa profesorom, on izgradi svoje sopstveno mišljenje o sadržaju predavanja, sebi i svetu u kojem živi.

Pođimo od Sokrata koji smatra da postoje dve kategorije ljudi koji ne mogu ničemu da se nauče: s jedne strane, ljudi koji misle da znaju i stoga nemju potrebu da nešto nauče; i s druge strane, ljudi koji ne znaju i nemaju svest o tome da ne znaju, te takođe nemaju potrebu da uče. Po Sokratovom mišljenju postoji samo jedna kategorija ljudi koja može da uči, a to su oni ljudi koji ne znaju, ali znaju da ne znaju. Zato Sokrat kaže „Ja znam da ništa ne znam“.

Sokrat smatra da se znanje ne prenosi, već da ono može samo da se podstakne svešću o neznanju i potrebom da se ono prevaziđe saznavanjem. Tako on kaže da „porađa ideje (poredeći svoju aktivnost sa profesijom svoje majke koja je bila babica) i primenjuje majeutičku metodu sa svojim sledbenicima. Na pitanja svojih sledbenika, umesto da drži predavanje, Sokrat odgovara pitanjima sa ciljem da ih dovede do sposobnosti da sami razmišljaju i pronađu odgovore na pitanja koja postavljaju. Odatle potiče njegov poznati savet: „Poznaj samoga sebe“. U tom smislu, profesor ne prenosi znanje učeniku, nego učenik izgrađuje svoje znanje u dijalogu sa profesorom (učiteljem, mentorom).

Budući da se znanje ne prenosi, nego ga učenik gradi uz pomoć profesora, znanje se ovde ne shvata kao akumuliranje i prihvatanje sadržeja predavanja, nego kao određena „vizija sveta“, način shvatanja sebe i sveta, o čemu govori i Meirieu u svojoj knjizi Obrazovanje je vaspitanje (Zavod za izdavanje udzbenika, Beograd, 2014). Cilj obrazovanja u ovoj perspektivi onda nije da učenik samo pasivno „prima“ predavanu materiju, nego je uloga profesora da pomogne učeniku da kroz razmišljanje o ponuđenom gradivu i kroz diskusiju sa profesorom, on izgradi svoje sopstveno mišljenje o sadržaju predavanja, sebi i svetu u kojem živi. Postajući tako svestan svoje sopstvene vizije sveta i izlažući je argumentima profesora, učenik može da dođe do novih otkrića koja mogu da ga dovedu do postavljanja problema u drugačijem svetlu i do samog rešenja problema. Ta reorganizacija postojećeg znanja uzimajući u obzir nove elemente, dovodi do promene poimanja sveta. I upravo ta nova vizija problema viđenog u novom svetlu predstavlja novo znanje.

Ali to postavljanje problema na drugačiji način i novo shvatanje sveta zahteva aktivno učešće učenika, pri čemu on postaje odgovorni subjekt svog znanja. Krajnji cilj obrazovanja je tako, po Sokratovom shvatanju, svesno nastojanje profesora da pomogne učeniku da se oslobodi potrebe za mentorom i da postane svoj sopstveni gospodar i kreator svog života („maitre de son destin“). Drugim rečima, profesor ovde nije onaj koji „poseduje“ znanje i određuje istinu, nego zajedno sa učenikom traži odgovore na pitanja i tako omogućuje i učeniku da se izgradi kao subjekt. Kako kaže Sokrat, profesor treba da postane „učenik svog učenika“.

Ovu dvostruku ulogu učitelja (pedagoga, vaspitača) podvlači i Meirieu kad kaže da je profesor neophodan učeniku u njegovoj konstrukciji znanja, jer je obrazovanje uvek društveni proces. Ali u tom procesu, profesor mora stalno da se trudi, s jedne strane, da sve da od sebe da približi novu materiju učeniku; a s druge strane, mora da bude spreman da prihvati da učenik (iz raznih razloga) može da odbije ono što mu profesor nudi. Meirieu insistira na tome da je neophodno da profesor bude svestan ovog (prividnog) paradoksa svoje profesije i da treba da prihvati i poštuje učenikovu reakciju, ne nastojeći da ponuđenu materiju po svaku cenu nametne učeniku.

Ovde se onda postavlja pitanje etike u obrazovanju. Ovo etičko pitanje u nastavničkoj praksi je osnovna tema knjige poznatog brazilskog pedagoga Paula Freire Padagogija autonomije (u prevodu). Osnovni stav Freire je takođe da se znanje ne prenosi, nego se izgrađuje u dijaloškom odnosu procesa učenja, gde je cilj obrazovanja stvaranje uslova da učenik postane subjekt, sposoban da misli na samostalan način i odlučuje o svom životu u demokratskoj kooperaciji sa članovima svoje društvene zajednice. Zato Freire podvlači da obrazovanje ne može da se svede samo na usvajanje ponuđene materije, nego da učenje novog predmeta mora nužno da čini sastavni deo ljudskog odnosa poštovanja učenika kao ljudskog bića koje dolazi u školu sa svojim idejama, verovanjima, strahovima, otporima, brigama. A to podrazumeva da profesor mora da ima svest o svojim sopstvenim verovanjima, idejama, strahovima, ograničenjima, otporima, brigama i da ih uzima u obzir. Jer ako profesor ne poštuje sebe samog kao ljudsko biće sa svim onim što ga čini živim, on neće moći da poštuje ni učenika.

Freire takođe insistira na još jednom važnom aspektu etike u nastavničkoj praksi: da bi mogao da pomogne učeniku da istražuje i otkriva nove horizonte i da konstruiše nova znanja, da bi mogao da poštuje učenikovo neznanje (umesto da ga ismeva ili da ga nipodaštava), da bi mogao sa blagonaklonošću da čuje svako njegovo pitanje i da zajedno sa njim pokuša da pronađe odgovor, sam profesor mora da bude radoznao, otvoren za istraživanje i da održava svoju sopstvenu želju za učenjem. A to podrazumeva da sam profesor mora da prihvati granice svog znanja, ne plašeći se da time narušava svoj autoritet kao profesora. Jer ako u procesu podučavanja, sam profesor nije spreman da uči, da obnavlja svoje znanje i da otkriva nove horizonte, on to neće moći da dozvoli ni učeniku, sprečavajući ga da slobodno istražuje praveći greške, vraćajući se unazad, dajući odgovore koji profesoru mogu da izgledaju nesuvisli, jednom rečju, nepoštujući prirodni ritam i put kojim učenik prolazi da bi došao do znanja. Drugim rečima, profesor mora da izgradi otvorenost za razlike i toleranciju za svog učenika koji ne poseduje njegovo iskustvo i njegovo znanje i da ga strpljivo prati i pruža podršku u ovom, često mukotrpnom, i ponekad, čak i bolnom procesu učenja.

Ali tu Freire insistira da treba praviti razliku, s jedne strane, između autoriteta i autoritarnosti, i s druge strane, između anarhizma i slobode. Freire ističe da je profesorova dužnost da svojim autoritetom postavlja pravila i granice u okviru kojih se odvija nastava, jer bez autoriteta (pravila), nema prave slobode. Budući da je osnovni cilj obrazovanja u ovoj perspektivi da učenik nauči da samostalno misli i postane autonomna ličnost, obrazovanje i vaspitanje su tako neodvojivi, jer obrazujući se, učenik uči da raste kao ljudsko biće. A pošto se čovek uči da postane ljudsko biće sposobno da živi u svojoj društvenoj zajednici samo živeći sa drugim ljudskim bićima, profesor kao ljudsko biće predajući neku materiju, istovremeno iznosi i svoj stav prema predavanom predmetu. Zato Freire podvlači da neutralnost u ljudskom svetu ne postoji, jer živeći u svetu, čovek ima i svoje mišljenje o tom svetu.

Freire još podvlači da nastavnička praksa podrazumeva nadu, što Meirieu prihvata, ističući da obrazovanje nije moguće ako ne postoji vera u mogućnost obrazovanja učenika. Ako profesor veruje da jedan učenik nije sposoban da nauči, on time izražava pre svoju sopstvenu nesposobnost poučavanja, nego što govori o istinskim sposobnostima učenika da uči.

I najzad, možemo zaključiti sa Freire da treba da bude jasno već od samog početka u obuci nastavnika da u obrazovnoj praksi postoje dva subjeka: jedan koji predajući, uči da predaje (profesor) i drugi, koji učeći, poučava kako da se uči i predaje(učenik). I, govoreći o odnosu teorije i prakse, Freire podvlači da predavanje ex-catedra nema nikakvog značaja i vrednosti ako se ispredavano gradivo ne primenjuje konkretno u životu. Drugačije rečeno, istinsko znanje je zaista usvojena materija tek kada postane primenjena životna praksa.

Branislava Gonthier-Pešić

     
1. jul - 31. avgust 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015