Početna stana
 
 
 
   

Saopštenje Levog samita Srbije

EKSTREMIZAM I VERSKE ZAJEDNICE*

Koje se ideje javljaju u krilu verskih zajednica u Srbiji, posebno kada je reččo Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao najvećoj. Da li su to ekstremističke ideje, konzervativizam, reakcionarne ideologije. Da li se Crkva bavi sobom umesto moralnom stranom čovekove egzistencije? Kakve su posledice povlašćenog položaja crkve po društvo i kulturu u Srbiji. Da li verske zajednice svojim svesnim činjenjem ili namernim neččinjenjem (neosuđivanjem ekstremnih grupa, npr. navijačkih grupa) podstiču produkovanje ekstemizma? O ovim pita­njima za redakciju Republike govore stručnjaci za verska pitanja, sociolozi, antropolozi u okviru projekta o različitim oblicima ekstremizma sa kojima se susreće naše društvo.

Dr JOVO BAKIĆ, sociolog, docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA SE SILOM PRILIKA PRIMIRILA

Više nema političke snage koja je relevantna i koja bi se zalagala za rat, pa ni SPC ne može sama, ona se silom prilika primirila, ali ako bi se opet nešto desilo, sigurno bismo ponovo videli sveštenike kako blagosiljaju ratne zločince. U ovom trenutku ona je dosta mirna i čini se da se više bavi sama sobom. Ekstremizam nije prava reč da označi aktivnosti Crkve, pre se može govoriti o nekim varijantama ko­nzer­vativizma i reakcionarne ideologije, mada se uvek postavlja pitanje gde se završava kon­zer­vativizam, a gde počinju rekacionarne ideologije koje mogu biti ekstremističke, ali i ne moraju. U tom smislu može se govoriti o reakcionarnoj struji u pra­voslavlju koje pokazuje težnju da se vrati u proš­lost, u neku vrstu staleškog društva u kome bi Crkva i konzervativni i reakcionarni intelektualci bili oni koji vode društvo. O ekstremizmu se takođe ne može govoriti i zato što Crkva ne poziva na nasilje, ako se izuzmu ekscesi kao što je poziv Žarka Gavrilovića na batinanje LGBT populacije. Crkva osuđuje LGBT, ali mislim da ipak ne poziva na nasilje.

Tri centra

Kada su pitanju mladi, Crkva ima aktivan odnos, o čemu svedoči i jedan odličan diplomski rad o „delijama“. Ispostavilo se da je ideologija „delija“ veoma bliska ideologiji političke organizacije Dveri koje imaju podršku značajnog dela SPC. Dveri su duboko konzervativni pokret, i to onaj iz 19. veka, klasičan, De Mestrov, ali ispoljavaju i simptome radikalne desnice. I Crkva i Dveri imaju uticaj na „delije“. Ovi navijači su dali veliki intervju časopisu Pavoslavlje iz kojeg se vidi da postoji preklapanje krajnje kon­zer­vativnih stanovišta sa određenim nasilnim delovanjem u našem društvu, prvenstveno prema LGBT oso­bama  i mada sa oprezom treba govoriti o okstre­mizmu, ipak postoji određeno ekstremističko delovanje „delija“ protiv tih ljudi. Takođe verovatno postoji finansijska i organizaciona veza između Crkve, Dveri i navijačkih grupa među kojima ima dosta kriminalaca i narko-dilera, što bi u budućnosti moglo da bude vrlo opasno. Država to može da prekine, ali je problem što država to ne radi.

Neplaćanje poreza i veronauka u školi najveći problem

Crkva i njeni interesi su toliko dobro zaštićeni u ovoj državi da nema razloga da bude nezadovoljna. Crkva je vrlo bogata ustanova koja ne plaća porez i to je u ovom trenutku veći problem nego neki ekstremizm u njenim redovima koga sigurno ima, ali je marginalna pojava. Drugi problem je uvođenje veronauke u obrazovni sistem. Vlada Zorana Đinđića je napravila ogromnu grešku u tom smislu, a motiv je verovatno bio da se zakopaju ratne sekire i privlačenje birača. To je bila medveđa usluga kulturi u ovoj zemlji, jer odjedanput se umesto kritičke misli favorizuje dogmatska misao. Mladi ljudi koji ozbiljno shvate veronauku su a priori hendikepirani kada je u pitnju nauka jer nema kritičkog razmišljanja ako se dogma prihvati neupitno. Veliki je problem ako se deca zaluđuju dogmom od malih nogu jer to onemogućava metodički, kritički pristup umnog bića stvarnosti.

Izmišljanje tradicije i građanske slobode

Siromašniji društveni slojevi su skloni veri i u njoj nalaze utehu. Novobogataši koriste Crkvu za ličnu promociju, pa tako pozivaju popove da im osveštaju kockarnicu ili kafanu. To prenerežava, kao i nekulturno ponašanje poput krštenja u autobusu kada prolazi pored crkve. Religioznost je normalna stvar, takođe i privatna stvar, ali problem nastaje kada ljudi napadno ispoljavaju veru. Onda je to početak ugrožavanja drugih ljudi koji ne moraju da budu verujući. Osim toga, ima mnogo konvertitskog žara, pa su oni koji su bili najžešći ateisti odjednom vernici. U konvertitstvu se spajaju razne stvari. Na primer,  ako su veliki vernici onda su i veliki četnici. A u stvari to dobrim delom spada u izmišljanje tradicije. Protivnik sam termina „retradicionalizacija“, jer to podra­zu­meva vraćanje tradiciji. Međutim, ovo što se sada dešava nikada nije postojalo i zato je to izmišljanje tradicije pri čemu se novi vernici trude da budu veći katolici od pape.

Postoji prećutno razumevanje između države i Crkve na štetu sloboda građana i kulture. Iz ate­is­tičkog nasilja u vreme socijalizma prešlo se u drugu krajnost. Uloga Crkve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji u pravdanju zločina, nasilja  i nacionalizma bila je problematična, da bi se posle 2000. ušlo u histeričnu promociju Crkve, tako da je onaj ko kaže da ne veruje već u problemu. U SAD osoba koja javno kaže da je ateista mora da ima veliku dozu građanske hrabrosti. A mi smo na putu da u tom smislu postanemo bolesno društvo. Ima dovoljno građana koji se osećaju slobodni, ali trend je takav da može doći trenutak da se na primer, profesori počnu da uzdražavaju od naučnih tumačenja. Uostalom, imali smo pokušaj jedne bivše ministarke obrazovanja /Čolić/ da se iz obrazovanja izbaci Darvinova teorija. Postoje u društvu struje koje su kadre da religijsku dogmu počnu da propisuju kao opšti način mišljenja i tada građanske slobode nestaju. Jer tada ne možete da kažete kao Volter „smrvite bestidnicu“ jer ćete se plašiti boga. Ali sada, bez problema možete da vidite da je Crkva bogata ustanova, da su vladike enormno bogate, da obični sveštenici postaju bogati, a istovremeno propovedaju hrišćanske vrline skromnosti  dok podsećaju „lakše je boga­tom da prođe kroz  iglene uši nego da uđe u carstvo nebesko“. U tom smislu crkveno licemerje koje traje 2000 godina kod nas je odjednom nastupilo svom snagom i zato su prvi zadaci borba protiv veronauke u školi i da Crkva plaća porez.
Međutim, država neće Crkvu protiv sebe, jer ko bi dirnuo u njene prihode, imao bi Crkvu protiv sebe.

Dr MILAN VUKOMANOVIĆ, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu

POLITIČKO PRAVOSLAVLJE

Društvo u današnjoj Srbiji bih opisao kao društvo nedovršene sekularizacije. Slično je, mislim, i s drugim društvima u regionu. Post­socijalistička društva u Evropi su se prilično nedvosmisleno opredelila za desekularizacijski model koji favorizuje klasične, crkvene vidove religi­oznosti. Za razliku od Zapadne Evrope, gde tradicionalne, istorijske crkve nisu više u moguć­nosti da kao institucije „disciplinuju“ veliki deo stano­vništva, one u Centralnoj i Istočnoj Evropi velikim delom učestvuju u obnavljanju tradicionalnih kulturnih modela i obrazaca.

Sekularizacija je otpočela i uzela maha u soci­jalističkoj Jugoslaviji, da bi onda došlo do njenog zastoja krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina prošlog veka. Postjugo­slo­venska društva se ne mogu ubrojati u postsekularna društva, bar ne prema Habermasovoj kategorizaciji. Ona nisu razvijena kao zapadna društva u kojima su verske zajednice integralni deo civilnog društva. Rezultat te nedovršenosti sekularizacije u Srbiji je trajnija napetost između diskursa i prakse Srpske pravoslavne crkve (SPC) kao većinske religijske institucije, s jedne strane, i civilnog društva, liberalnih intelektualaca, koji neretko nastupaju s pozicija sekularizma. Sekula­rizaciju pritom posmatram kao jedan društveni proces dužeg trajanja, a sekularizam kao polemički, pa i antagonistički odnos prema religiji. Nakon Drugog svetskog rata sekularizam je u SFRJ bio uglavnom ideološki obojen, dok je danas, u postso­cija­lističkim društvima Zapadnog Balkana, on više reaktivan, pole­mički po svom karakteru. Uglav­nom je to reakcija na noviju hibridizaciju odnosa između crkve i države. Nema tu, naime, jasnijeg razgra­ničenja između te dve institucije u javnoj sferi, bez obzira na ustav i zakone. Sama država i njene institucije doprinose takvoj hibridizaciji. Na primer, u Srbiji sud izriče našem građaninu 100.000 dinara kazne (ili sto dana zatvora) za polemičku, književnu metaforu volterovskog tipa („četiri jahača apo­kalipse“), upotrebljenu u vezi s četiri episkopa SPC. Pritom sudija, javno deklarisani pravoslavac, izjavljuje da je time i on sam povređen kao hrišćanin! Drastičniji primer takve hibridizacije u svetu je krivično gonjenje i drakonska presuda članicama ruskog pank kolektiva Pussy Riot za političko-umetnički performans u jednoj mos­kovskoj crkvi.

SPC ovde ima (samo)percepciju nosioca i čuvara simboličkih resursa koje pružaju utočište za „odbranu kulture“, nacionalnog, lokalnog, par­tiku­larnog. Reč je tu, u stvari, o zaštiti religijskog inter­pretativnog nasleđa koje pre svega afirmiše versku instituciju (npr. SPC kao „vekovnog ču­vara“ srpske kulture, tradicije, ćiriličnog pisma, itd.). Kulturni identitet nije, međutim, dovoljan preduslov za politički identitet. Savremeno pravo­slavlje, bar u balkanskom kontekstu, prihvata svet globalizacije u domenu tehnike, tehnologije, ekonomije, finansija, investicija, ali s paralelnom kulturnom fragmentacijom, jer kultura je, kao sistem značenja, unikatna, lokalna. S druge strane, vrednosti i norme koje dominiraju u EU danas (i koje prihvata civilno društvo u Srbiji), mogu se tražiti u sekularnim vrednostima i normama koje nisu hrišćanske, ali ni islamske, jevrejske, već internacionalne. Postav­ljaju se danas u EU zahtevi za ljudskim pravima koji bi bili utemeljeni na zajedničkim sekularnim vrednostima i demo­kratskoj političkoj kulturi. Zbog toga je potreban i  konsenzus između verskih zajednica i civilnog društva oko temeljnih vrednosti kao što su: demokratija, laicité, civilno društvo, pluralistički diskurs, sekularna tolerancija i individualna ljudska prava. Taj konsenzus je uglavnom postignut u zapadnim postsekularnim društvima, ali ne i u desekularnim društvima Balkana. Konsenzus oko političkih vrednosti ne podrazumeva gubitak kulturnog identiteta, kulturnih vrednosti i posebnosti. Tu bi onda i pravoslavlje, naravno, moglo naći svoje mesto u okviru jednog pluralnog koncepta modernosti. Ali političko pravoslavlje odbacuje sekularne vrednosti i demokratsku političku kulturu i utoliko je ono antievropsko, što se sasvim jasno vidi iz govora ili saopštenja paraklerikalnih organizacija, ali i crkvene hijerarhije.

U Srbiji je danas, čak i među mlađim generacijama, vidljiv jasan otklon prema pluralističkom modelu društva koji je, zapravo, tekovina pros­većenosti, kao i opredeljivanje za monistički, premoderni, zavetni obrazac nacije i države. O tome mož­da najbolje svedoči programski dokument poz­nat pod nazivom Predlog Načertanija nacionalnog programa Omladine srpske za 21. vek. Reč je, naime, o dokumentu koji je najpre predložio, a onda usvojio Sabor omladine srpske 2004. godine. Jedan od lidera Sabora predstavio je Načertanije na Sretenjskoj duhovnoj akademiji održanoj u Domu sindikata 14. februara 2004. godine, nakon što je patrijarh Pavle bio zvanično odbio da učestvuje u radu državnog Odbora za proslavu 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka, na čijem je čelu bio tadašnji premijer Srbije Zoran Živković. Na tom skupu su govorili i predstavnici SPC zajedno s gostima iz vojske i ministrom vera Republike Srpske. Predlog Načertanija ima 13 tačaka. Navedimo, najpre, šire izvode iz tog dokumenta:

„  'Svetosavlje je temelj srpskog nacionalnog programa za XXI vek... Ono mora ući u svaku poru našeg bića i učiniti ga dostojnim da se nazovemo potomcima svetog Save' (tačka 1). 'Potrebno je objektivno sagledavanje rada Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića, Svetozara Markovića i Jovana Skerlića, koji su pored zasluga imali lična vanzavetna lutanja i skretanja' (tačka 2). 'Naš nacionalni zadatak mora biti da veronauka postane obavezan predmet. Građansko vaspitanje ne treba ukidati, nego proširiti u duhu srpske tradicije, u pravcu domaćinskog vaspitanja kao sistema praktičnog znanja' (tačka 3). 'Ne može se ostvariti srpski nacionalni program bez uspostavljanja srpske hrišćanske elite. Posebna pažnja se posvećuje sveštenicima i lekarima od kojih zavisi fizičko i duhovno ozdravljenje srpskog naroda' (tačka 4). 'Potrebna je pravična i nepristrasna istorija. Najveći broj istorijskih udžbenika u drugoj polovini XX veka su pisali ljudi kojima je hrišćanska, pravoslavna i junačka Srbija bila najveći neprijatelj' (tačka 5). 'Srpski jezik obuhvata čitavo štokavsko narečje. Svi narodi koji govore štokavskim narečjem govore srpskim, i samo srpskim jezikom. Sadašnji hrvatski književni jezik je samo hrvatska varijanta srpskog jezika. Isto važi i za bošnjački. Sva državna akta, javni natpisi i javna glasila moraju biti na ćirilici. Ovo se mora urediti i državnim zakonom' (tačka 6). 'Svrha srpske privrede mora biti proizvodnja zdrave hrane i zdravih i slobodnih ljudi' (tačka 7). 'U Srbiji vlada bela kuga. Nemajke u Srbiji godišnje ubiju oko 200 hiljada nerođene dece... Svaka srpska porodica, bez obzira na materijalnu situaciju treba da se trudi da ima barem troje do četvoro dece. Kada bude ljudstva, biće i naselja. A kada bude naselja, biće i pobedničkih bitaka, i Srbi će ponovo u Prizren doći.' (tačka 8). 'Dobro organizovana crkvena opština ima neograničenu mogućnost uticaja na društvenu stvarnost, sve do političke vlasti' (tačka 9)... 'Prava demokratija je praktično na umoru. Srbi ne prihvataju kvazidemokratske političare koji ne drže do morala' (tačka 11). 'Uspostavljanje kraljevine je neophodan preduslov za raskid sa komunističkom prošlošću. Na prvom mestu srpski kralj mora da služi Bogu, pa onda svojim podanicima' (tačka 12). 'Buduća Kraljevina Srbija će se zalagati za integraciju sa ostalim zemljama Evrope, ali i biti protiv neokolonijalne zavisnosti i duhovne asimilacije' (tačka 13)“.

Slično je bio intoniran i proglas Prvog sabora pravoslavno-nacionalne omladine srpske od 6. decembra 2001. godine na Beogradskom univerzitetu, pod nazivom Zavetne dveri – Pozicija nacionalne omladine, u deset tačaka. Navešćemo ovaj dokument u celini:
„1. Vera u Boga je osnova sveg našeg pregnuća, a Srpski zavet način na koji delamo kroz tu veru.
2. Najviši uzori Srpskog zaveta su nam, pored Svetog Save, Svetog Simeona Mirotočivog i Svetog Kneza Lazara, Sveti Nikolaj Žički i Sveti Justin Ćelijski; svi ostali sveci i junaci iz naše prošlosti tu su da nas nadahnu i podstaknu u odbrani Otačastva.
3. Naš cilj je Visoka Srbija, koja će svojom duhovnom visinom biti kadra da ujedini sve Srbe, ma gde se nalazili; u borbi za taj cilj nama su dozvoljena samo Bogom blagoslovena sredstva ljubavi, pravde i čistote.
4. Naše nacionalne, antikomunističke i m­on­arhističke snage ne delimo na osnovu događaja iz Drugog svetskog rata; molimo se za pokoj svih onih koji su život dali za Otadžbinu, onako kako nam to poručuje Sveti Nikolaj Žički.
5. Ispovedamo beskompromisni antiko­mu­nizam i prepoznajemo komunističku veštinu pre­tvaranja u nove ideološko-stranačke maske.
6. Ne odstupamo od duhovne vertikale srpske istorije: Bog–Kralj–Domaćin i verujemo u nepro­laznu vrednost domaćinskog pogleda na svet.
7. Ne mrzimo druge narode, nego volimo svoj; ne mrzimo druge vere, nego volimo svoju; ne preziremo tuđe, nego negujemo svoje. Sve što je plemenito kod drugih, svojina je nas  hrišćana – govorio je sveti Justin Filosof još u 2. veku.
8. Odbrana vere i nacije je odbrana građanskih prava i sloboda, odbrana svake ljudske ličnosti jer će ’novi svetski poredak’, zasnovan na poklonjenju ’zlatnom teletu’ i bezavičajnosti novih globa­lističkih elita, biti totalitarniji od svih totalitarizama zajedno, zato što će nasrnuti na ličnost i porodicu svim sredstvima – od medijske idiotizacije, preko propagiranja prava na izopačenost, do totalitarne tehnotrone kontrole nad životom svakog pojedinca.
9. Nasuprot vanzavetne istorije Srba od Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, preko Svetozara Markovića i Jovana Skerlića, do Dobrice Ćosića i Novog Doba, ukazujemo na kulturnu istoriju Srpskog Zaveta od Svetog Save i Svetog Stefana Visokog, preko Lukijana Mušickog i Njegoša, do Svetog Vladike Nikolaja Žičkog i Svetog Justina Ćelijskog.
10. Ne uzdamo se u svoje misli i mišice, nego u Boga Živoga i Istinitoga, Boga Pravde Kome peva naša himna.“

Već na prvi pogled pada u oči eshatološko-mesijanski ton “srpskog zaveta” u kome se, na jedan potpuno veštački i arhaičan način, pravi dualistička, manihejska podela istorije Srba na zavetnu i vanzavetnu, pri čemu bi ovoj prvoj pripadali srpski sveci od sv. Save, sv. Simeona i kneza Lazara do ’prepodobnih’ Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. Vanzavetnoj istoriji pripadaju, pak, srpski prosvetitelji kao što su Dositej Obra­dović i Vuk Karadžić, kao i takozvani „ideolozi Novog Doba”, „novi ideolozi” ili “novi ateisti”, koji se danas sve više kritikuju u sličnim dokumentima. Najzad, ni u ovom proglasu na­cionalne omladine ne odstupa se od “duhovne vertikale srpske istorije” po modelu Bog–Kralj–Domaćin, koji u osnovi ima metafizičko-političke konotacije.

Oživljavanje monokulturnog zavetnog obrasca u 21. veku (uz podršku većine paraklerikalnih, desničarskih i klerofašističkih organizacija u Srbiji), kao i principa sabornosti koga se, u naj-većoj meri, pridržavala vlada Vojislava Koštunice (termini „koncentraciona vlada“ i sl. sasvim odgovaraju takvom konceptu vlasti), posledica je napuštanja modernog pluralističkog modela društva, koji predstavlja nasleđe evropske pros­većenosti. Nije slučajno što su se u takvom kontekstu protekle decenije najviše kritikovali baš srpski prosvetitelji poput Dositeja ili pluralistički i evropski orijentisani „novi ideolozi“, „evroslinavci“, „novodobci“, nezavisni intelektualci i aktivisti u nevladinim organizacijama. U jednom sasvim meta­fizičkom i apokaliptičkom tonu, stavovi tih „novodobaca“ se odbacuju kao nehrišćanski, anti­hrišćanski, globalizacijski, zapadnjački, pa i pro­komunistički. Koncept pluralističkog društva, za koji se, naspram arhajskog pojma sabornosti, zalažu ti „anticrkveni ideolozi“, podrazumeva, dakako, politički, društveni, kulturni, ali i religijski pluralizam koji predstavljaju nasleđe prosvećenosti i moderne liberalno-demokratske države.

Kultura Moderne, koja počiva na Velikom odvajanju vere i razuma, principijelno se razlikuje od tradicionalne zapadne, ali i pravoslavne kulture u Evropi po svojim osnovnim stavovima, po političkoj i socijalnoj filozofiji, principima društvenog legitimiteta i političkim vrednostima i institucijama. Za procenu društvenog i političkog uticaja religije nije presudno to da li ona u svom kulturnom miljeu ima veći ili manji značaj, nego na kom nivou se ona javlja i na koji način učestvuje u tom miljeu  (Tomas Majer). Osnova pravne države i demokratije se narušava kada većinska („pri­marna“) kultura na esencijalistički način ugrožava prava drugih na sopstveni identitet. Današnja Evropa je mogla da nastane tek kada je moderna politička filozofija nadomestila hriš­ćansku političku teologiju, pri čemu je odbačeno i religijsko poimanje društvenih odnosa. Zbog svog nastojanja da teološki oblikuje javni prostor (npr. stavovi o „nebeskoj Srbiji“), političko pravoslavlje u Srbiji odbacuje sekularne vrednosti modernog društva.

U postsekularnom svetu je danas prisutno mnoštvo različitih kulturnih identiteta i taj diverzitet se prihvata kao stanje stvari. Ujedno postoji i nastojanje da se postigne konsenzus oko političkog identiteta same zajednice. Naglasak je tu na konsenzusu oko demokratske političke kulture. Ne može demokratija biti samo izborna procedura, pri čemu se odbacuje politička kultura pluralizma. Ona treba da bude dovoljno inkluzivna za kulturni i religijski diverzitet, ali da pritom ne stavlja kolektivna kulturna prava iznad vladavine prava, odnosno individualnih ljudskih prava građana u sekularnoj državi.

Dr ZAGORKA GOLUBOVIĆ, antropološkinja

Društveni uzroci verske ekspanzije danas
(filozofsko-antropološka analiza)

Pođimo od samog značenja termina religere sto znači „relier“ – povezati, ali religioznost kaoverovanje i crkva kao institucija nisu identični. Zbog toga treba objasniti pod kojim uslovima termin religija dobija različita ili čak suprotna značenja.
Osnovne karakteristike religije su sledeće:
•  Religija nudi veru u mogućnost razrešavanja problema sa kojima se ljudi u životu suočavaju podstičući na osnovna osećanja – kao što je ljubav – koja povezuje ljude među sobom;
• Nudi nadu i pomoć za razrešenje osnovnih problema, bar na „drugom svetu“;

• Nudi veru u bolji i humaniji svet kao i veru u mogućnost da se postane bolji čovek;
• Upozorava ljudsku vrstu na tri osnovne moralne vrednosti: ne ubij, ne ukradi, ljubi bližnjeg svoga kao sebe samog.
Ali crkva kao institucija teži svevlašću, to jest borbi za osvajanje moći:
• Crkva se promoviše kao jedina institucija koja može da spase ljudske vrednosti, pretendujući n apsolutnu vlast, čak i nad pojedincima;
• Crkva teži da usmerava i utiče na psihološki i privatni život pojedinca na jedan autoritarni način;
• Crkva propoveda ljudske vrednosti određujući ih kao apsolutnu istinu kojoj svaki vernik treba da se pokorava, stavaljajući akcenat na ljubav prema bogu, umesto primarno među ljudima i tako manipuliše zivotima pojedinaca;
• Vera u boga postaje tako jedini način da se čovek spase pokoravajući se „božanskim zakonima“;
• Obećavajući spas verom u boga i u zagrobni život, crkva kao institucija se nameće kao posrednik između boga i čoveka, bez mogućnosti provere (videti knjigu Frederic Lenoir, Socrate, Jesus, Bouddha – Trois maitres de vie, Fayard, Paris, 2009);
• Ukratko, u ime vere propoveda se ljubav, a često pribegava inkviziciji (op. cit.)
Dakle, religija nudi odgovore na osnovna pita­nja zivota (naročito u kriznim situacijama) i  straha od smrti koji olaksava verom u zagrobni život.
Posredstvom religije, ljudi apeluju na „gožju milost“ da bi se „očistili“ od grehova u životu (institucija ispovesti i pokajanja).    
Ali problemi nastaju kada dolazi do sve većeg materijalnog osiromanšenja i degradacije moralnih vrednosti njihovim svođenjem na čisto tehnološke principe, što ljudske potrebe dehumanizuje u smi­slu određivanja života na imati a ne biti (sa ovim u vezi, videti knjigu E. Froma, To have or to be).

I. To se sve očiglednije izražava u:
- u potpunoj degradaciji materijalnih i duhovnih vrednosti, u gubljenju poverenja u sopstvene sposobnosti i u obraćanju nekoj višoj sili za pomoć;
- u obezvređivanju uloge obrazovanja u razvoju vlastitih vrednosti i potreba ;
- u sve većem nepoverenju među ljudima, što vodi do mržnje i sukoba;  
- do potpune bespomoćnosti današnjeg čoveka u nalaženju odgovora na pitanje kako da rešava sve akutnije probleme da bi se izašlo iz opšte svetske krize;
- do nesposobnosti saradnje sa širim zajednicama zbog revalorizacije nacionalizma i ksenofobije.

II. Kako objasniti sledeće sve negativnije posledice razvoja Srbije (i sveta) u XXI veku? Navedene „desne“ekstremne posledice dovele su, s jedne strane, do drastičnog jaza izmedju krajnjeg osiromašenja i obespravljenja velikog dela stanovništva u samoj Srbiji u užem i širem smislu. A s druge strane, u svetskim razmerama, to je dovelo do ogromnog bogatstva osam najrazvijenijih zemalja sveta (pre svega u Evropi i SAD), koje bezobzirno i bezuslovno diktiraju politički profil manje razvijenih država (karakteristična lozinka za ulazak u EU je: „Uzmi ili ostavi“). Stvara se sve veći jaz između „velikih sila“ i podređenih manjih zemalja koje se prinudno otuđuju od izvesnih opšteljudskih vrednosti (na primer, krađom i prekrađom u procesu opšteprihvaćenih koncepata privatizacije).

U odnosima među ljudima sve je očitije otuđenje, uporedo sa otuđivanjem od samih sebe kao ličnosti. Atomizacija pojedinaca i zaoštravanje kolektivnih razlika, otuđena komunikacija među ljudima i zaoštravanje međusobnog nepoverenja izaziva mržnju, sukobe i ratove.

Svetska kriza i njege pogubne posledice – ugroženost elementarnog života drastičnim promenama (nestabilnost klimatskih uslova, naglo zagrevanje planete, rastuća nejednakost uslova života, propadanje biosfere) – jačaju strahove od svetske kataklizme i bespomoćnost da se zaustave i spreče još pogubnije negativne posledice takvog razvoja.

To utiče na besperspektivnost u traženju mogućih rešenja da se spreči produženje još većih svetskih kriza, kao i na psihološku orijentaciju života od danas na sutra, ne razmišljajući o mo­guć­nosti katastrofalnih posledica u budućnosti.

Zbog toga su i projekcije u budućnost krat­ko­ročne i neefikasne i ljudi se mire sa „pripisanom sudbinom sveta“, trudeći se da što pre i brže iskoriste mogućnosti sve uspešnije konzumacije koju nudi „tržišno orijentisano društvo“.

Duhovna atmosfera, koja se može najkraće definisati kao „bekstvo od slobode“ u sprečavanju daljeg rasta svetske krize, objašnjava: porast neodgovornosti prema politici i ekonomiji kao i prema obrazovanom i vaspitnom uticaju ljudi u Srbiji (i svetu); bekstvo u nacionalizam kao „zaštitu“ od individualnog i kolektivnog bespuća; ekspanziju verskih zajednica na račun opadanja individualnih i kolektivnih odgovornosti u suprotstavljanju negativnom reagovanju i bežanju od zdravorazumske procene ozbiljne svetske krize i dalekosežnih posledica za opstanak čovečanstva.

 Da bi se ta sumorna vizija budućnosti promenila, neophodan je razvoj individualnih odgovornosti u pogledu reorganizacije društvenih poredaka i regeneracije individualnih sposobnosti članova društva za aktivno suprotstavljanju političkom beznađu radi ohrabrenja emancipacije ljudskih zajednica.


* Projekat se ostvaruje uz pomoć Fondacije za otvoreno društvo.

     
1. mart - 30. jun 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015