Početna stana
 
 
 
   

Povodom sramne odluke Višeg suda da poništi presudu iz 1946. četničkom vođi

FARSA SA REHABILITACIJOM DRAŽE MIHAILOVIĆA

Ova lakrdija sa sudskom rehabilitacijom, sa bezbrojnim ročištima, saslušanjima navodnih svedoka, sa angažovanjem dobro plaćenih advokata i sa pritiscima iz državnog vrha, ima za cilj da se u javnosti stvori lažna predstava o tome kako sud pažljivo, svestrano i nepristrasno ispituje delikatne slučajeve i tek na osnovu toga donosi „pravičnu“ odluku. A odluka je u stvari već unapred doneta

Polazeći od toga da je Zakon o rehabilitaciji, najpre 2006, a zatim 2011. godine, donet sa ci­ljem da se omogući pojedinačna rehabilitacija pri­padnika četničkog pokreta i njihovog koman­danta Draže Mihailovića, postavlja se jedno preliminarno pitanje koje glasi:

Iz kojih razloga se daje rehabilitacija, odnosno koji su to zakonski uslovi da bi neko lice bilo rehabilitovano?

Ako se na ovo pitanje ne da jasan i ne­dvo­smislen odgovor onda je čitav institut rehabilitacije kompromitovan i prepušten proizvoljnom tumačenju sudija i drugih učesnika u postupku. A to se već događa i sve dosadašnje postupke rehabilitacije karakteriše potpuna proizvoljnost pravosudnih organa. Ako se tome doda i činjenica da neke uticajne ličnosti ovog režima , kao što je savetnik predsednika Republike Oliver Antić, tvrde da rehabilitacija nije činjenično već pravno pitanje, tj. da se u postupku rehabilitacije ne raspravlja o tome ko je šta radio za vreme Drugog svetskog rata već samo to da li je suđenje tim licima bilo fer i korektno, onda se može shvatiti kakva je pravna kon­fuzija stvorena u praksi i nije čudo što je do sada rehabilitovano, kako tvrdi profesor Đorđe Stan­ković, 13 ratnih zločinaca. Zbog toga je potrebno da se vratimo zakonu i tumačenju njegovih normi, makar koliko one bile nelogične i protivurečne.

Uslovi za rehabilitaciju

Dakle, šta kaže Zakon o rehabilitaciji iz 2011. godine?

Zakon postavlja dva uslova za rehabilitaciju i to kumulativno, što znači da oba ta uslova moraju biti istovremeno ispunjena.

Prvi uslov, definisan stavom 1 člana 1 Zakona jeste da se radi o licu koje je osuđeno „iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga“.

Ovde se odmah postavlja pitanje kako se utvrđuju ti politički, verski, nacionalni i ideološki razlozi, odnosno kako se utvrđuje da je neko lice osuđeno baš iz tih razloga a ne, na primer, zbog toga što je počinilo ratni zločin ili neko drugo krivično delo. O tome Zakon ništa ne kaže čime otvara široko polje za samovolju i arbitrernost  bilo sudske bilo neke druge državne vlasti.

Doduše, treba priznati da za preciziranje tih tako uopšteno definisanih razloga i nije lako naći pogodan kriterijum. Naime, ako se kao kriterijum uzme ono što se danas često čuje u režimskoj publicistici, tj. da je neko lice osuđeno od strane tako­zvanog „komunističkog“ suda, što u srpskom no­vo­govoru automatski znači da je presuda nepra­vedna i da je doneta iz političkih i ideoloških razloga, brzo se zapada u bezizlaznu protivu­rečnost. Jer, „komunistički“ sudovi su u prvim godinama posle rata osudili zbog ratnih zločina 922 pripadnika Vermahta i 7.789 domaćih izdajnika, među njima najviše ustaša, folksdojčera iz 7.SS divizije „Princ Eugen“, zatim hortijevaca, balista, a naravno i četnika. Ako se, dakle, u principu tvrdi da su presude „komunističkih“ sudova bile neosnovane i ideološke, time se eksplicitno tvrdi da okupatorska vojska, ustaše i drugi nisu počinili nikakav zločin i da su nevino osuđeni. Istu logiku treba primeniti i na međunarodni sud u Nirnbergu koji je takođe u velikoj meri bio „komunistički“ jer su u njemu sedeli i sudije i tužioci iz Sovjetskog Saveza, pa sledi neizbežan zaključak da su Gering, Hes i ostali nacistički glavari bili nevini.

Ukoliko se pak kao kriterijum uzme neko lično svojstvo osuđenog, na primer nacionalnost, reli­gi­oznost i sl,  takođe se zapada u nerešive teškoće. Jer 922 osuđenih pripadnika Vermahta bili su uglav­nom Nemci, kao što su i ustaše većinom bili Hrvati, pa se postavlja pitanje da li su oni osuđeni iz nacionalnih razloga, zato što su bili Nemci ili Hrvati, ili zato što su počinili ratne zločine. Pitanje ostaje isto i ako je osuđeni bio svešteno lice. Poznat je slučaj popa Maca Vukojičića iz Pljevalja koji je bio optužen za 57 svirepih ubistava, pored ostalog lično je zaklao šest žena, i koga je „komu­nistički“ sud osudio na kaznu smrti vešanjem. Može li se u ovom slučaju tvrditi da je Maca osuđen „iz religi­oznih razloga“, jer je bio pop, a ne zato što je po­činio ratni zločin? Odgovor daje praksa današnjih sudova Republike Srbije. Naime, ne­dav­no smo ima­li slučaj nekog popa iz okoline Loznice koji je ubio svog štićenika i koga je današnji „nekomu­n­i­stički“ sud  osudio na kaznu zatvora. Pritom niko ni­je rekao da je pop osuđen iz religioznih razloga jer je nepobitno utvrđeno da je počinio krivično delo.

Draža je osuđen za zločine

Konačno, uzmimo još jedno formalno svojstvo: činjenicu da je osuđeni pripadao četničkim formacijama, odnosno takozvanoj Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini Draže Mihailovića. Ukoliko je ovaj kriterijum valjan, onda je on sam dovoljan dokaz da je neko lice osuđeno iz „političkih i ideoloških razloga“. A da li to važi, primera radi, i za četničkog komandanta Vojislava Rajčića zvanog Požarevac koji je svojeručno zaklao 48 ljudi a na suđenju je detaljno opisao kako je koga klao? Da li je, dakle, Požarevac osuđen iz političkih i ideoloških razloga ili zato što je bio ratni zločinac? I da li je sam Draža Mihailović osuđen iz političkih i ideoloških razloga, tj. zato što je bio protivnik komunista, ili zato što je bio komandant vojske koja je počinila nebrojene ratne zločine uključujući i genocid?

Sva ova pitanja dovode nas do jednog neo­borivog zaključka: zakonska formulacija o „po­litičkim, verskim, nacionalnim i ideološkim razlozima“ sadrži u sebi pretpostavku nevinosti. Zapravo, kada sud kaže da je neko bio osuđen iz političkih i sličnih razloga on time automatski tvrdi da je to lice bilo nevino. Jer, samo za onoga ko je osuđen , što se kaže „na pravdi Boga“, tj. ko je bio potpuno nevin, može da se kaže da je osuđen iz nekih vanpravnih razloga, političkih, verskih ili bilo kojih drugih. To se nikako, ni pod kojim uslovima i ni u kojem slučaju ne može reći za onoga ko je počinio zločin, ne može se reći za pripadnike Vermahta, ustaše i baliste, za nacističke vođe, za Maca Vukojičića, Vojislava Rajčića i brojne druge četničke koljače i njihovog vođu.

Iz prethodne analize proizlazi da današnji sud, pre nego što rehabilituje neko lice, mora nedvosmisleno da utvrdi da to lice nije počinilo nikakav zločin i da je bilo potpuno nevino. Ako sud to ne utvrdi onda je njegova odluka o rehabilitaciji proizvoljna, lažna i bez ikakve veze sa istinom, pravom i pravdom.

Ostavljajući po strani činjenicu da nema suda koji može da utvrdi činjenično stanje od pre 70. go­dina i da se sudovi, po definiciji, ne bave raspre­danjem prošlosti već rešavanjem sporova iz sadašnjosti, konstatujmo samo to da tvrdnja, kako sud ne treba da se bavi činjeničnim već pravnim pitanjima, jednostavno nije tačna i ne  odgovara onome što u zakonu piše.

Drugi uslov, koji je formulisan u stavu 2 člana 1 Zakona o rehabilitaciji, jeste da je odluka o osudi doneta „protivno načelima pravne države i opšte­prihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda“.

I ova odredba, kao i ona prva, predstavlja jednu tzv. „kaučuk normu“, tj. normu koju svako može da tumači onako kako mu se sviđa. Jer danas u svetu nema saglasnosti oko toga šta su načela pravne države i opšteprihvaćeni standardi ljudskih prava i sloboda. Ta načela i standardi, i kada ih ima, su proizvod novijeg doba i ne mogu se sada naknadno primenjivati na vreme kada nisu postojali. Na primer, danas veliki broj država prihvata kao standard ljudskih prava i sloboda ukidanje smrtne kazne, pa bi se, s tog stanovišta, moglo reći da je presuda Draži Mihailoviću  protivna tom standardu  jer današnji Ustav Srbije zabranjuje smrtnu kaznu. A što se tiče drugih standarda, na pr., o policijskom zadržavanju od 48 časova, o kontaktu optuženog sa advokatom i sl., o njima je besmisleno danas raspravljati kako zato što u to doba nisu važili tako i zato što je nemoguće utvrditi da li su zaista kršeni, a i ako jesu to nije bilo od bitnog uticaja na utvrđivanje istine i ishod suđenja.

Interesantno je, međutim, da se u postupku rehabilitacije Draže Mihailovića pred Višim sudom u Beogradu insistira upravo na tim nebitnim detaljima. To ponekad dobija i komičan karakter kao što pokazuje ročište održano 6. juna 2014.

Ravnogorski istoričari kao svedoci

Na tom ročištu pojavio se kao zastupnik predlagača izvesni Slobodan Đurić, predsednik nekakvog Udruženja političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima, inače arhitekta u penziji, koji je izjavio  da je suđenje Draži „bilo sve drugo nego jedno fer i pošteno suđenje, da je to bilo jedno političko suđenje“, da „optužba nije ništa dokazala“, da njegov advokat „nije imao adekvatan odnos sa branjenikom, nije mu omogućeno ravnopravno učešće u postupku“ itd. Kada ga je sudija pitao odakle su mu poznati detalji  sa suđenja Draži, on je doslovno odgovorio: „Iz iskaza i radova isto­ričara Koste Nikolića, Bojana Dimitrijevića, Miloslava Samardžića i drugih“.

Dakle, najpre ravnogorski istoričari lažno prikazuju šta se na suđenju događalo a zatim se pojavi neko ko je to pročitao da iznese „meritorno“ mišljenje o tome kakvo je bilo suđenje Draži.

Osnovna greška (naravno, namerna) u celoj ovoj lakrdiji jeste u tome što sud uopšte nije bio dužan, pa čak nije ni smeo, da od laika traži ocenu o tome da li je suđenje Draži bilo korektno ili ne, pre svega sa stanovišta krivičnog procesnog prava i tada važećih pravnih standarda. Kompletne stenografske beleške sa suđenja Draži objavljene su i sud je taj koji je pozvan da ih prouči i da kaže da li je na suđenju bilo ili nije bilo suštinskih procesnih nepravilnosti, a ne da o tome traži mišljenje od istoričara i drugih laika koji o krivičnom procesnom pravu nemaju pojma. Tako se i moglo dogoditi da ti istoričari na suđenju iznose tvrdnje koje nemaju veze sa istinom. Oni su, na primer, tvrdili da Draža u istrazi nije imao dobar tretman, što je sam Draža na suđenju demantovao i rekao da je odnos prema njemu bio „vrlo dobar“; da Draži nisu pokazani dokazi na kojima se temelji optužba, iako se iz stenografskih beležaka vidi da su svi dokazi uredno dostavljani njegovim advokatima i da ti advokati nisu nikada stavili prigovor da im je neki dokaz us­kraćen; da je sud odbio da sasluša američke pilote koji bi svedočili u Dražinu korist, iako se iz stenografskih beležaka vidi da je sam Draža odbio da se ti piloti saslušavaju. Ovakvih lažnih iskaza saslušanih istoričara ima još puno a na njima se temelji ocena da suđenje Draži nije bilo korektno i da nije bilo u skladu sa načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i slo­boda.

Na kraju, treba reći da cela ova lakrdija sa sudskom rehabili­ta­ci­jom, sa bezbrojnim ročištima, sas­lušanjima navodnih svedoka, sa an­ga­­žovanjem dobro plaćenih advo­kata i sa pritiscima iz državnog vr­ha, ima za cilj da se u javnosti stvo­ri lažna predstava o tome kako sud pažljivo, svestrano i nepristrasno ispituje delikatne slučajeve i tek na osnovu toga donosi „pravičnu“ odluku. A odluka je u stvari već doneta jer se u stavu 3 člana 1 Zakona o rehabilitaciji kaže:
„Pravo na rehabilitaciju imaju i lica iz stava 1 ovog člana koja se, u skladu sa zakonom i drugim propisima, smatraju borcima narodno­oslobo­di­lačkog rata“.

A koja su to lica koja se „smatraju“ borcima NOR-a? To su sva ona lica, a pre svega pripadnici tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini, koja su tzv. zakonom o izjednačavanju četnika i partizana iz 2004. godine proglašena za borce NOR-a. Prema tome, rehabilitacija je već izvršena i ovde se radi samo o tome da se na osnovu opšteg akta donese i pojedinačan akt kako bi svako od tih lica moglo da ostvari pravo na materijalno obeštećenje i druga prava koja za njih ustanovljava Zakon o rehabilitaciji. To važi za sve pripadnike te vojske pa i za Dražu Mihailovića kao njenog komandanta.

Ima onih koji tvrde da rehabilitacija ne važi za ratne zločince budući da i sam Ustav Srbije propisuje da ratni zločin ne zastareva, odnosno da ostaje večno kažnjiv. Oni se pritom pozivaju i na Zakon o rehabilitaciji koji i članu 2 stav 2 tačka 2 kaže da pravo na rehabilitaciju nemaju „sva lica koja su sudovi i drugi organi... proglasili da su ratni zločinci, odnosno učesnici u ratnim zločinima“.

Na prvi pogled reklo bi se da nema ništa jasnije od ove norme i da Draža Mihailović, koji je od strane Vrhovnog suda proglašen za ratnog zločinca, ne može biti rehabilitovan. Međutim, to je obična varka jer već naredni stav sadrži odredbu koja prethodnu potpuno derogira i kakvu je samu četnička beskrupuloznost mogla da smisli. Naime, u toj odredbi se kaže da se za ratne zločince ne smatraju „lica za koja se u postupku rehabilitacije utvrdi da nisu izvršila, odnosno učestvovala u izvršenju ratnih zločina“.

Obmanjivanje javnosti

Osnovno pitanje koje se ovde postavlja jeste kako i na osnovu čega današnji sud može da utvrdi da neko lice nije izvršilo, odnosno učestvovalo u izvršenju ratnog zločina? Očigledno sud nema nikakav način da utvrdi činjenice od pre 70. godina osim da se osloni na izjave ravnogorskih istoričara Dimitrijevića, Nikolića i drugih koji će tvrditi da neki četnik, konkretno Draža, nije izvršio nikakav ratni zločin. Naravno, ako sud tako postupi i u Dražinom slučaju, kao što je to već učinio u prethodnih 13 slučajeva ratnih zločinaca, to će biti definitivna sahrana prava i pravne države u Srbiji.

Interesantno je, međutim, analizirati ove dve norme sa stanovišta logike, koja bi morala činiti temelj prava. U prvoj se kaže da se ratni zločinac ne može rehabilitovati a u drugoj sa kaže da može, ako sud tako odluči!? Jasno je da prva norma ima za cilj samo to da „zamaže oči“ javnosti i da ovaj zakon prividno dovede u sklad sa Ustavom Srbije.

O apsurdnosti Zakona o rehabilitaciji govori još jedno pitanje. Naime, predstavnici ravnogoraca su u postupku rehabilitacije Draže, kao argument da suđenje nije bilo korektno, navodili činjenicu da on nije imao pravo na žalbu. To je tačno, kao što je tačno i u današnjem pravnom sistemu Srbije: kada presudu donosi poslednja i najviša sudska istanca onda ne postoji pravo žalbe, jer iznad tog organa nema nekog višeg kome se možete žaliti, ali postoji pravo na podnošenje molbe za pomilovanje, što je suštinski isto kao i pravo žalbe i što je Draža iskoristio.  

Međutim, po Zakonu o rehabilitaciji pravo žalbe ne postoji čime se krši jedan od osnovnih ustavnih principa. Zapravo, član 18 Zakona predviđa pravo na žalbu ali ne kaže ko se može koristiti tim pravom. To on i ne mora da kaže jer postoji načelo po kome to pravo imaju samo učesnici u postupku, tj. oni koji traže rehabilitaciju. A pošto u praksi svaki zahtev za rehabilitaciju biva usvojen, to je jasno da se oni neće nikada žaliti i da je ova norma stavljena tek forme radi. Doduše, u nekim slučajevima učesnik u postupku može biti i viši javni tužilac kao zastupnik Republike Srbije, što znači da se i on tobože može žaliti protiv rehabilitacije koju je Republika Srbija omogućila dono­šenjem posebnog zakona!! Neve­rovatno kako je ovde lični cinizam onoga ko je pisao ovaj zakon pretočen u zakonski cinizam.

Dakle, Zakon o rehabilitaciji uskraćuje pravo na žalbu onima koji se protive rehabilitaciji, tj. učesnicima NOR-a, njihovim potomcima, pripadnicima brojnih nevladinih antifašističkih organizacija i udruženja i, što je najvažnije, rodbini i potomcima onih koji su bili žrtve četničkih zločina. Svim njima ne ostaje ništa drugo nego da ne priznaju takve akte vlasti i da se organizovano pobune protiv tog zakonodavnog nasilja i samovolje bahatih vlasti

Aleksandar Sekulović

     
1. mart - 30. jun 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015