Početna stana
 
 
 
   

Bez kritike kapitalizma levica nije levica

ČIJE JE NASLEĐE SRPSKE SOCIJALDEMOKRATIJE?

Takođe, treba produbiti ovo pitanje: Šta danas uopšte može biti nasleđe srpske socijaldemokratije i ko na post-jugoslovenskim prostorima može da se poziva na to nasleđe? Oni koji se samopoimaju kao baštinici (barem dela) te tradicije, a dovođenje u pitanje političko-ekonomskih praksi zapadnih centara moći doživljavaju kao dokaz nedovoljne civilizovanosti balkanskih naroda? Ili oni koji alternativu evroatlantskim integracijama vide u okretanju ka autoritarnom ruskom ili kineskom kapitalizmu? Sigurno ni jedni ni drugi.

Poput drugih balkanskih socijaldemokratskih partija toga vremena, i Srpska socijaldemo­krat­ska partija (SSDP) je prihvatila načelan stav Druge internacionale o suprotstavljanju ratu (Štutgart, 1907 i Kopenhagen, 1910). Klasna analiza kojom su se rukovodile te partije, omogućavala je generalno tretiranje ratova kao rezultata delovanja velikih imperijalističkih sila koje su se borile za preraspodelu teritorija, tržišta i sirovina. Mase radnog naroda nisu imale šta suštinski da dobiju – smatrali su marksistički lideri radničkog pokreta – međusobnim nacionalističkim sukobljavanjima. Isto je važilo i za lokalne sukobe, pre svega balkanske ratove. SSDP je stoga osuđivala austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine (1908), suprotstavljala se šovinističkim erupcijama u Bugarskoj i Srbiji (1912-1913), kao i vojnom pohodu srpske buržoazije u Albaniji (1913).

Stalna ratna huškanja vodećih kapitalističkih sila toga vremena samo su dolivala ulje na nacionalističku vatru malih balkanskih država koje su pokušavale da oslanjanjem čas na ovu čas na onu veliku “silu zaštitnicu” zauzmu bolju poziciju u borbi za komad teritorije na kojoj je živelo uglavnom etnički vrlo mešovito stanovništvo. Balkanske socijaldemokratske partije su rešenje nacionalnih pitanja balkanskih naroda videle na način drugačiji od nasilne izgradnje etnički čistih i međusobno odvojenih država.

Dosledna ovakvom gledištu, SSDP je glasala i protiv ratnih kredita u srpskom parlamentu 1914. godine, za razliku od većine evropskih socijaldemokratskih partija koje se u odsudnom mo­mentu svrstavaju na stranu sopstvenih vladajućih klasa. Opozicione leve struje međunarodnog radničkog pokreta koje su ostale dosledne idejama socijalne revolucije i internacionalne solidarnosti, ovu su izdaju proleterskih interesa označile kao socijalpatriotizam ili socijalšovinizam. Antiratno držanje srpske socijaldemokratije, koja se verovatno najlakše od svih evropskih partija mogla pozvati na “legitimnu nacionalnu odbranu”, bilo je vrlo cenjeno u tim krugovima iz kojih će se posle rata i Oktobarske revolucije razviti Treća internacionala. 

Borba SSDP protiv rata ne potiče samo od vernosti zaključcima i dogovorima međunarodnog radničkog pokreta. Ona ima svoju samostalnu predistoriju. Prvo, stav koji je partija zauzela odmah pri osnivanju, suočena sa Ilindenskim ustankom u Makedoniji (1903), išao je u smeru priznavanja prava na autonomiju makedonskom narodu. Drugo, još u vreme aneksije Bosne i Hercegovine, Dimitrije Tucović je koncipirao dosledno antiratno stanovište koje je podrazumevalo vojno nemešanje Srbije, pružajući ipak podršku narodu u BiH u borbi za sopstveno oslobođenje od austrougarskog okupatora. Treće, 1910. godine, u Beogradu je, na inicijativu Tucovića, održana Prva balkanska socijaldemokratska konferencija koja je donela rezoluciju o borbi socijaldemokratskih partija za ujedinjenje balkanskog prostora u Savez slobodnih balkanskih naroda (Balkanska socijalistička federacija) što bi predstavljalo branu kako međusobnim sukobima balkanskih naroda, tako i imperijalističkim intervencijama spolja.

Tucović je svakako bio najupečatljivija teo­rijska i politička figura predratnog socijalis­tičkog radničkog pokreta. Ipak, ne smeju se zaboraviti ni doprinosi mnogih drugih ljudi iz SSDP koji su svoje živote posvetili borbi za socijalnu emancipaciju i socijalistički Balkan. Među ostalima, ponajmanje se mogu preskočiti Radovan Dragović (prvi srpski marksista, Tucovićev “učitelj”, utemeljivač revolucionarnog kursa radničkog pokreta Srbije), Triša Kaclerović (Tucovićev skupštinski kolega, jedini iz predratne generacije koji je doživeo ne samo osnivanje KPJ, nego i SFRJ) i Dušan Popović (Tucovićev “učenik”, najzaslužniji za suzbijanje socijal­patriotskih tendencija među ostacima SSDP tokom Prvog svetskog rata).
Može se reći da je SSDP u istoriografiji druge Jugoslavije proučavana pre svega kao konkretna politička snaga. Jasni su razlozi za prenaglašavanje političkog značaja i uticaja te male partije u jugoslovenskoj socijalističkoj istoriografiji. Ipak, to ne znači da se kratka istorija SSDP može smestiti samo u oblast istorije političkih i socijalnih ideja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je iz ove „idejne linije“ ubrzo nakon Prvog svetskog rata izrasla politički snažna i suštinski uticajna Komunistička Partija Jugoslavije; zapravo SSDP se u dobroj meri može smatrati njenom prethodnicom.

Šta nam ove priče od pre 100 godina znače danas, u godini u kojoj obeležavamo stoleće od sarajevskog atentata – kao povoda, ali naravno ne i uzroka izbijanja Prvog svetskog rata – kao i od pomalo zaboravljene pogibije Dimitrija Tucovića, jednog od tada najpoznatijih balkanskih marksista i jednog od retkih tadašnjih evropskih socijaldemokrata koji se ratu principijelno protivio, a u njemu okončao svoj život.

Tucović je nakon raspada SFRJ, kad je i pominjan u domaćoj javnosti, pominjan ređe kao prvi veliki radnički vođa, a češće ili kao Srbin koji je podržavao nezavisnu Albaniju i koji se protivio odbrani Srbije od napada Dvojne monarhije ili kao antinacionalistički i „moderni“ političar, tvorac prvog antiratnog programa u srpskoj političkoj istoriji. On zaista nije podržavao ratove u kojima je Srbija učestvovala početkom XX veka, ali nije bio ni „izdajnik“, ni „pacifista“, ni „realpolitičar“ u smislu značenja koje ove oznake imaju danas. Uz to, ondašnja srpska socijaldemokratija nema pandan u današnjem političkom vremenu: njen antinacionalizam i kritika militarizma su bili sastavni delovi jasne antikapitalističke pozicije, a njen antikapitalizam je bio dosledno antiimperijalistički i ona nije birala manje zlo između domaćih i stranih elita, kao ni između Istoka i Zapada.

Pitanje koje danas treba postaviti jeste ko sad već  2015. godine ima „legitimitet“ da se poziva na nasleđe srpske socijaldemokratije, ukoliko je činjenica da je antimilitarizam SSDP-a bio sastavni deo njene antikapitalističke orijentacije. Takođe, treba produbiti pitanje: šta danas uopšte može biti nasleđe srpske socijaldemokratije i ko na post-jugoslovenskim prostorima može da se poziva na to nasleđe? Oni koji se samopoimaju kao baštinici (barem dela) te tradicije, a dovođenje u pitanje političko-ekonomskih praksi zapadnih centara moći doživljavaju kao dokaz nedovoljne civilizovanosti balkanskih naroda? Ili oni koji alternativu evroatlantskim integracijama vide u okretanju ka autoritarnom ruskom ili kineskom kapitalizmu? Sigurno ni jedni ni drugi. Danas biti protiv „zapadnih demokratskih vrednosti“ ne znači odbacivati koncept ljudskih i manjinskih prava – ali šta je sa ekonomskim, radnim ili pravima migranata? Takođe, kritika vašingtonske vojne diplomatije ili briselskih politika periferizacije ne znači da moskovski neoimperijalizam ili pekinški tihi ekspanzionizam izlaze iz logike globalnog neoliberalnog konsenzusa ili da imaju nekakve drugačije ponude za razvoj balkanskog poluostrva.

Kako bi se izbegli potencijalni prigovori za tematski arhaizam ili lokalizam, možemo proširiti perspektivu: kakva je situacija na evropskoj liberalnoj socijaldemokratiji, s jedne strane, ili na evropskoj levici, s druge strane, kada su ove teme u pitanju? Ili, ono što bi mogao biti izvesni pandan ovim temama danas: kakav je stav davno bivše levice i nove levice u nastajanju prema savremenom nacionalizmu i neoimperijalizmu? Podseća li zagovaranje NATO intervencionizma od strane savremenih evropskih socijaldemokrata na podršku koju su socijalpatriote pružile buržoaskim vladama za otpočinjanje globalne klanice pre 100 godina? Da li tolerisanje jačanja evropske radikalne desnice danas ima nekakve veze sa činjenicom da su upravo ekonomske politike savremene evropske socijaldemokratije proizvele narodna nezadovoljstva u vidu pogrešnog desničarskog odgovora na sveopštu neoliberalizaciju?
Kraj XX veka je svedočio dvema karakte­ris­tičnim vrstama zloupotreba nasleđa predratne srpske socijaldemokratije na našim prostorima. S jedne strane, deo snaga koje su podržavale režim Slobodana Miloševića umeo je da se, s vremena na vreme, poziva na antiimperijalizam u srpskoj socijalističkoj tradiciji, kritikujući zapadno meša­nje u odnose među balkanskim, a posebno jugo­slovenskim narodima. S druge strane, u inostranoj i domaćoj javnosti bilo je podržavalaca NATO intervencionizma koji su rabili Tucovićevu kritiku srpskog nacionalizma, posebno u vreme eskalacije srpsko-albanskih konflikata. Značajno je primetiti da ni jedni ni drugi nisu dovodili u pitanje restauraciju kapitalizma.

Na savremenoj domaćoj političkoj sceni ima onih koji se (samo)poimaju kao politička levica ili koketiraju sa nekim njenim elementima. Među njima, jedni su formalno zadržali antinacionalizam i antimilitarizam, posmatrajući ih kao vrednosti izolovane od ekonomske sfere. Drugi se predstavljaju kao osavremenjeni, socijalno odgovorni, baštinici socijalističke tradicije, ali se njihova politička praksa svodi na odgovornost prema kapitalu i odgovornost za ne tako davne nacionalističke zločine. Neke grupe drže do komunističke retorike, ali u „folklorno-ritualnom“ smislu. Ima i onih koji kritikuju zapadni imperijalizam, zalažući se za vezivanje uz navodno prijateljskiji kapitalizam sa Istoka.

Sve prethodno rečeno nas vodi ka zaključku da se određeni elementi socijalističkog nasleđa ne mogu posmatrati dekontekstualizovano. Za osmišljavanje savremene antikapitalističke platforme, iskustva se moraju istorizovati, političke paralele pažljivo povlačiti, a pouke izvlačiti ukoliko se mogu iskoristiti. Nasleđe srpske socijaldemokratije pripada levici koja se u Srbiji i na Balkanu tek gradi i koja će biti prava levica samo ako je socijalistička, demokratska i internacionalna.

Možda bi u savremenoj Srbiji najavangardniji gest koji se može izvesti bilo formiranje nove levičarske antikapitalističke partije. U regionu najzad postoje neki pozitivni primeri: Grčka, ali odnedavno i Slovenija. Ako se razmišlja o novim potencijalnim spregama umetnosti, politike i kulture sećanja, možemo se zapitati zašto se na neki novi art performans posvećen Dimitriju Tucoviću ne bi pozvali i pojedini sindikati koji godinama unazad, obeležavajući Međunarodni praznik rada (Prvi maj) ipak dolaze ispred Tucovićevog spomenika. Oni su se nedavno aktivno protivili neoliberalnom Zakonu o radu koji će pogoditi i radništvo u kulturi, dodatno ih prekarizujući. Ipak ima ljudi iz sindikalnog miljea koji više ne priznaju ideologiju socijalnog dijaloga i sve manje bojažljivo se okreću ideologiji klasne borbe koju je Tucović promovisao. Leve omladinske grupe koje godinama učestvuju u blokadama fakulteta tražeći besplatno obrazovanje takođe nemaju razloga da se ne pozivaju na nasleđe srpske socijaldemokratije s početka XX veka. Postoje i barem dve NVO koje se bave političkim obrazovanjem i koje svojim nazivom direktno referiraju na ime Dimitrija Tucovića. Njegovim nasleđem se ne smemo baviti samo spomenički i istoriografski. Treba reartikulisati političke ideje koje su tada a i danas relevantne za stvarnost u kojoj živimo. I ako ih reartikulišemo, moramo u celini, a ne samo selektivno, fragmentarno i dekontekstualizovano.

Analiza Tucovićeve idejne zaostavštine i istorije srpske socijaldemokratije poručuje nam da se kritika nacionalizma podrazumeva, ali da je nužna i kritika kapitalizma. Jer bez oba elementa, levica nije levica, ni 1914. ni 2015. godine.

Miloš Baković Jadžić

     
1. mart - 30. jun 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015