Početna stana
 
 
 
   

Izdisaji na vodi 2015

POSLEDNJI SLOBODNI POGLEDI BEOGRADA NA MILENIJUMIMA DOSAD SAMO NJEGOVE VODE

„…Elementi prirode i kulture u kontekstu istorijskog kontinuiteta dezavuisani su agresivnim pozicioniranjem divovskih fizičkih struktura bespogovorne pozicione i arhitektonske artikulacije – unapred određene bez fleksibilnosti za uticaje mesta i vremena…

…kompoziciona šema svojom pozicijom i dimenzionalnim karakteristikama u sukobu je sa osnovnim topografskim i morfološkim karakteristikama ambijenta – potpuno prekriva najveći deo panorame Beogradskog grebena i gotovo sva markantna mesta koja predstavljaju istorijski identitet Beograda.

Svojom visinom znatno iznad kota Terazijske grede, Slavije, Bulevara kralja Aleksandra i Vračarskog platoa, a pozicijom frontalno ispred njih – planirane strukture Beograda na vodi, vizuelno bi potpuno odvojile Beograd od vode pretvarajući ga u zaleđe gigantskih struktura u prvom planu…“ – Navod je tek kap u moru predočenih strahota, iznetih dosledno kroz „Primedbe i sugestije“.

Arhitektonska stručna javnost, kao i zainteresovana javnost u celini, ostala je zaprepašćena neodazivanjem političkih struktura na separat – zapravo studiozno obrazložen set kritičkih zapažanja koje je povodom slučaja „Beograd na vodi“ (BNV) priredio akademik Milan Lojanica na čelu Inicijalnog odbora za arhitekturu i urbanizam SANU. „Primedbe i sugestije“ podnete su u postupku javne rasprave o toj za Beograd, ali i za Srbiju uopšte – krucijalnoj temi koja se tiče sudbine srpske prestonice kroz modalitete njenog daljeg razvoja.

Neshvatljivo je, dakle, da postoji dobra volja da se razume i pomogne u prevazilaženju laički-bombastične postavke slučaja BNV, čak najbolja volja najstručnijeg i najpozvanijeg sastava najeminentnijih poznavalaca problematike Savskog amfiteatra, a da zauzvrat, najblaže rečeno nimalo politički korektno – izostaje bilo kakva potreba za dijalogom od strane izabranih reprezentenata vlasti. Tako se, s osloncem na floskulu sila Boga ne moli, nedavno odigrao najnoviji u nizu nedopustivih presedana. Umesto da bude proskribovan –  ozakonjen je u skupštinskoj proceduri više nego problematičan slučaj BNV, a da se niko od zado­voljnih učesnika tog čina nije ni zapitao – šta sa moralnom obavezom da se odgovori na silesije uočenih i komentarisanih što brojnih propusta i manjkavaosti što epohalnih promašaja.

Studijska sveska iz 2014, na temu budućnosti Beograda, naslovljena skromno „Primedbe i sugestije“, na dvadeset strana pregledno prezentovanog, prema veoma zahtevnoj i osetljivoj tematici logično raščlanjenog teksta – izlaže konstruktivna zapažanja kroz komentare, a paralelno i u vidu smernica za prevazilaženje brojnih kontradik­tornosti, međutim, zabrinjavajuće često i – potpune neodrživosti konfetnih kvazi-rešenja. Caruje u slučaju BNV slavodobitna kombinacija – licitarski sitničava megalomanija uz ekstremno razuzdan banalitet. „Arhitektura“ sa pokretne trake parolaškog progresa po meri tehnokratske mudrosti – nebitno na šta će to sve zajedno zaista izaći, računa se samo to što ćemo mi tim povodom na svim medijima udarno izjavljivati. Apelujem, ipak, dok još ima vremena, uvažimo upozorenje iz „Primedbi i sugestija“ – „…na čitavom prostoru nije planiran nijedan sabirni prostor poput pjacete i gradskog trga za veće okupljanje ljudi… Parkovske površine su poddimenzionisane a parametarski prikaz zelenih prosotra oslonjen je na nekorektno pribrajanje teritorije na suprotnoj obali…“ Odnosno, tek kad se i matematički egzaktno pokazao inkriminišuće tačan, astronomski visok stepen/indeks izgrađenosti, dosetio se neko da optimalne računice radi – kvarno doda zbirne slobodne zelene površine leve, novobeogradske obale Save, planski u svemu drugom potpuno izostaljene, kao da ni ne postoji. Razumimo i dobronamernost sledećeg upozorenja iza kog stoje decenije stručnog iskustva i ličnog integriteta autora „…u praksi urbanizma i privatnog preduzetništva maksimalni kapaciteti dozvoljeni planom nikad se dobrovoljno ne smanjuju, niti se minimalni profili javnog i neizgrađenog prostora dobrovoljno proširuju…“

Našoj javnosti nametnuta hipertehno varijanta Potemkinovih sela zapanjujuća je zbirka zapravo urbocidnih odrednica. Plan je u celosti proizašao iz pragmatsko-programskih ciljeva koji nemaju ni svoje ishodište niti utemeljenje u respektabilnoj i referentnoj arhitektonsko-urbanističkoj teoriji i praksi. Shvatajući ozbiljnost, a naročito ireverzibilnost posledica, akademik Milan Lojanica poduhvatio se nezahvalnog zadatka da logičnim nizovima svojih dragocenih zapažanja uvede kakav-takav red u taj galimatijas s jedne strane fantastičnih želja, a sa druge – tartifovske bojazni da ni parica ne bude uludo utrošena na uzvratno neprofitabilne trice i kučine kakve su – istorijski kontekst i ambijent, slobodne zelene površine, kulturni sadržaji… spontani prostori okupljanja, trgovi, pjacete, drvoredi i šetališta… Uz primerenu odlučnost i beskompro­misnost u delovima i tačkama koje takav tretman nalažu i zaslužuju, akademik Milan Lojanica ispoljio je istovremeno i neverovatnu blagost u vidu prave, gotovo očinske brige i pažnje. Težište njegove zabrinutosti jesu goruća funkcionalna i ekološka arhitektonsko-urbanistička promašajna mesta, zatim unakažena milenijumski taložena matrica kako vizuelno-oblikovna tako i reperna. Od istorijskog i sociološkog kompleksa novokreiranih problema – umesto rešavanja već postojećih, preko saobraćajnog fijaska… sve do finansijskih reperkusija… – prokomentarisani su, dakle, svi aspekti složene problematike kolonizatorski uzurpiranog tkiva jednog od tradicionalnih jezgara Beograda. Paralelno, ponuđeni su taktički najcelishodnija programska polazišta i rešenja. Kroz čitav tok odmerenog izlaganja, akademik Lojanica demonstrirao je uzorno svoju ciljanu rešenost da se jedna u osnovi pretnja po društvo u celini – zauzda i transformiše u zajedničko delo opšte dobrobiti. Sintagma pretnja po drušavo u celini, nije nimalo preuveličana. Nepredvidive su sve reperkusije koje bi u mnogim sektorima to nametnuto, ishitreno i proizvoljno-stihijno ropsko podređivanje Molohu investicija za sobom trajno ostavilo.

Ponadala sam se, i u tome nisam ostala usamljena – da bi taj sažet, pregledan i programski-metodološki besprekoran apel arhitekta, akademika Lojanice odgovornima da ne sruše i ne obezvrede stoletne napore, da dakle – ne anuliraju i ne anihiliraju sveukupne darove naših predaka na ovim prostorima… Ponadala sam se, a nadam se i dalje da će „Primedbe i sugestije“ naići na odgovrajući, u smislu konstruktivnog odjeka – u strukvonim organizacijama i institucijama, u kulturnoj i široj javnosti i napokon – u političkim strukturama moći i sprege s izvorima finansijskog kapitala. Jer kapital znanja, kreativnosti, volje i spremnosti – i dalje je na strani domaćih snaga, upravo zahvaljujući pedagozima i stručnjacima ranga i ugleda akademika Milana Lojanice.

Zalaganja za spas Beograda od samo za neuke – zavodljivog slučaja BNV, međutim, već u početnoj postavci metastaznog megalocidnog urbanizma, dakle traženje najcelishodnijeg izlaza iz tog ne tek ćorsokaka, već ambisa, ta odbrana pravih, najdugoročnijih interesa Beograda i Srbije – primenjeni je sublimat ukupnog i projektantskog i graditeljskog i pedagoškog iskustva akademika Milana Lojanice. Naporedo, to je i zajednička obaveza svih nas kojima je arhitektura bilo obrazovanje, poziv ili opredeljenje, bilo samo ljubav.

Posebno zabrinjavajući, ne striktno arhitek­tonski parametri na koje takođe upozorava tekst „Primedbi i sugestija“ skreću pažnju na to da finansijski deo plana pružen na uvid javnosti nije, međutim, tu istu javnost smatrao ni vrednom ni stručnom ni merodavnom – da bi joj zaista predočio pitanja zemljišta i njegovog statusa. Ostala je dakle, tajna – i realna vrednost zemljišta i razvrstani neizbežni troškovi… pa samim tim – i pretpostavljena dobit. Nije poznato, bar zasad – da li je to stvar cenzure, ili tipično neodgovornog ad hoc stava da se takve stvari mogu rešavati u hodu. Ne zna se koja od dve zablude je pogubnija…

Zaista, zaljubljenici u Beograd – stručnjaci raznih profila i još različitijih oblasti, ali i obični građani, bili Beograđani ili ne, ljubopitljivi su nekako unisono – da saznaju kakvi su to pojedinci za koje se „ubrzano oslobađa prostor“ za poslovne lokale i šest hiljada sto dvadeset osam stanova prosečne veličine od sto sedamdeset kvadratnih metara? Možda Holivud namerava da proširi/preseli svoju produkciju na autentično i tradicionalno rizičnu lokaciju – u srce poslednje misterije Evrope…

Vredi, nadam se, sumirati. Hipertrofiranom društvenom nebrigom, arhitektura naših prostora – po svojoj suštini slobodna profesija, a po svojim dometima jednakovredna najvišim evropskim, dovedena je u najaman, ako ne i ropski položaj. Nema raspoloživh „pregovaračkih mehanizama“ poput štrajka/obustava rada, što su, u Srbiji danas, pokazalo se – isključiv način da se uvaže argumenti struke. Višedecenijsko sistematsko uklanjanje i obesmišljavanje postojećeg visokoobrazovanog, kvalitetnog profesionalnog kadra sa strateškog mesta svake respektabilne države, iz sektora arhitekture-urbanizma-građevinarstva, ne bi li se oslobodio prostor za priliv stranog kapitala – enormna je zabluda. Zabluda nadalje vodi u nekontrolisano i nekritičko ustupanje državnog zemljišta – stranim partnerima. U krajnjoj instanci to nije ništa drugo do otuđenje generacijskih tekovina i nasleđa – putem rasprodaje. Taj najperfidniji moguć očajnički čin rodnom stanovništvu ostavlja tek ponižavajuću opciju – da bude podzakupac na teritoriji sopstvene domovine. Da se našoj javnosti ne bi zaista dogodilo delikatno Opelo demagogije u vidu zaodevanja ove rasprodaje u plahte rentijerstva, da bi se, dakle, izbegao nauk Čehovljevog Višnjika – čim prodate, vi ste onda spaseni… Dočim se to spasenje, nažalost, odnosi na izuzeće od bilo kakve mogućnosti uticaja, kamo li odlučivanja na bilo šta što iz (ras)prodaje proishodi. Ne otuđujmo, apelujem, jer poslednji je čas – ne otuđujmo sopstveno dobro. Zaustavimo slučaj BNV, odnosno plan za podvođenje i potapanje milenijumskih tekovina Beograda – Podvodni Beograd. U protivnom biće to trajni žig srama, ozakonjen simbol odricanja i od Kulture i od Istorije i od Teritorije. Sprečimo dalju eroziju temeljnih civilizacijskih vrednosti – pravo da o pitanjima svake pojedine vekovima osvedočene struke – odlučujuću reč ima ta struka sama. U ovom slučaju – Arhitektura. Jer propusti arhitektonske prirode, naročito generalni i konceptualni – uvek su i problemi održanja pozitivnog toka Civilizacije kao smislene kategorije postojanja…

…Vizionarsko-demagoški sunovrat očituje se najbolje u arhitekturi – tom kolektivno najslo­ženijem spoju umetničkog i tehničkog pregnuća. I Kula Vavilonska pre svega je čedo pomračenog rasuđivanja, pa tek onda – i takve iste realizacije.

Bezbrojni su primeri u prilog tome da oktroisana, nametnuta i iznuđena rešnja ne prati ni dug ni srećan vek. Čak i kad nisu posredi groteskni kazamati za imaginarnu populaciju nastrano basnoslovno bogatih kao u slučaju BNV – tom karnevalu političko-arhitektonskog beščašća i zločina otvoreno postuliranog da onemogući poslednje slobodne poglede Beograda i beograđana na milenijumima dosad samo njihove vode.

Konačno, u ime čije se to sreće, ponovo… – zahteva naša nesreća? I dokle više tako?

Aleksandra Mokranjac

     
1. mart - 30. jun 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015