Početna stana
 
 
 
   

Nova opozicija

IZAĆI IZ ZAČARANOG POLITIKANTSKOG KRUGA

Novi politički angažman koji u svom temelju ima postulat protiv „borbe za osvajanje vlasti“ može da se zasniva na otporu prema nasilju vlasti, pritisku na vlast da radi u interesu građana i univerzalnim etičkim načelima.

Dragan Stojković

Svi opozicioni modeli oprobali su se u političkoj praksi Srbije od početka višestranačkog sistema. Dugogodišnja opozicija je došla na vlast da bi je posle jedne decenije izgubila od opozicije koja je prethodno bila vlast. U međuvremenu su isprobane i razne koalicione kombinacije i kohabitacije u svim varijantama, pa i onim apsurdnim gde su se najljući neprijatelji našli pod istim vladinim krovom. Izvesno je da ovakva politika još uvek nije iscrpla sve svoje mogućnosti i da će silom prilika i dalje biti jedino rešenje u raznim situacijama. U jednom momentu, kad sve prevare budu potrošene, a ekonomska situacija i nezadovoljstvo stanovništva dođe do krajnje tačke pucanja, alternativa ovome može biti prevrat, diktatura, radikalna promena političkog sistema. I u tom slučaju ne bi se suštinski ništa novo dogodilo - mrcvarenje bi se nastavilo samo u drugom obliku.
Zajednička osobina i cilj svih ovih varijanti vladanja u Srbiji jeste osvajanje i držanje vlasti, po svaku cenu, vladanje u interesu raznih grupa i pojedinaca, a najmanje upravljanje državnim poslovima u interesu građana. Ispostavilo se da su ti interesi pre svega pljačka (krađa je blag izraz) imovine koja se nazivala društvenom i državnom, a zatim nastavak pljačke besprizornom eksploatacijom prirodnih resursa, i, najvažnije, rada zaposlenih građana koji su se nekada sa ponosom nazivali radnicima.
Iako su se politički lideri i njihovi intelektualni epigoni strašno vređali na glasove iz naroda da su oni svi isti, posle svega što se dogodilo i što se događa na političkoj sceni Srbije u poslednje dve godine ispostavilo se da je ta dijagnoza, sa stanovišta obespravljenih, poniženih i uvređenih, bila tačna.
Prihvatanje dijagnoze prvi je korak ka uspešnom lečenju svake bolesti. Ta početna faza je najteža u procesu lečenja bolesnika, a u slučaju bolesnih društava najčešće nepremostiva. Društvene bolesti, pogotovo u poodmaklim stadijumima, nemoguće je lečiti reformama, glasovima razuma, apelima. One su se kroz istoriju najčešće razrešavale starinskim načinima lečenja, pre svega puštanjem krvi. Ipak, do poslednjeg trenutka treba gajiti nadu i tražiti razumna rešenja.

Šta je zaista nova politika

Iskustva javnog političkog i društvenog života poslednjih decenija ne odnose se samo na političke partije, njihove koalicije i borbu za vlast. Paralelno, postojao je i drugi front građanskih pobuna, inicijativa i angažmana. Budući da je početak višestranačkog života imao vrlo kratak mirnodopski period, većina tih građanskih, samoorganizovanih, protiv vladinih akcija bila je antiratna i obeležena borbom protiv režima koji je uzurpirao osnovna ljudska i ustavna prava građana. Bilo je za očekivati da ti pokreti posle takozvanog Petog oktobra nastave svoju borbu, i protiv nove vlasti ako treba, a da šire oblast svoga delovanja na razna područja, od ekologije do radničkih prava. Ali, nije se dogodilo. Opozicija koja je tada došla na vlast nastavila je da vlada prema obrascima prethodne vlasti, a građani, dojučerašnji saveznici, više im nisu bili potrebni. I sami građani su se uglavnom povukli, smatrajući da su ostvarili zajednički cilj, prepuštajući sa poverenjem sve u ruke Demokratske opozicije, koja je postala Vlast. Sada sve znamo, iskustvo je poučno. Na žalost, možemo svakodnevno slušati izjave lidera te i takve demokratske opozicije, koja je proćerdala istorijsku šansu, koja snosi strašnu odgovornost za sve što nam se događa i što nam se još može dogoditi, kako nude opet neke „nove“, svoje političke kombinacije, te udruživanje, te traženje novih naziva za stare partijske ideje, a sve sa ciljem ponovnog osvajanja vlasti itd.

Podsetimo se nakratko te alternativne društvene i političke scene u Srbiji, devedesetih. Pre svega UJDI, Beogradski krug, Centar za antiratnu akciju, Žene u crnom. Zatim, po završetku rata, brojni formalni i neformalni lokalni pokreti nastali upravo zbog mana političke opozicije i nasilja vlasti - u Zrenjaninu, Subotici, Zemunu, Pančevu, Novom Sadu, Valjevu, Kruševcu, Užicu, koji su kulminirali u vreme bombardovanja 1999. u Leskovcu, Čačku i širom Srbije. U jednom momentu je Građanski parlament, kojim je predsedavala Verica Barać, okupljao sve te pokrete i predstavljao respektabilnu organizaciju u nastajanju.

Posle promena dvehiljadite godine kao iskre su se pojavljivali i kraće ili duže postojali građanski pokreti za odbranu od urbanističkog nasilja vlasti - nekog svog parka, dečijeg igrališta, protiv divljih deponija, ali i stalni protesti radnika koji su ostajali bez svojih preduzeća, bez posla (Jugoremedija, Šinvoz, Veterinarski zavod, Gr­meč, Institut za kukuruz, Komgrap, Srbolek ... dugačak spisak). Najnovija je okupacija bioskopa „Zvezda“. U svim tim slučajevima postojao je opravdan razlog za pobunu - otpor, konstruktivan predlog i inicijativa, i pozivanje na pravednost i moral. Uglavnom je država, u svim varijantama vlasti i političkih partija ostala nedodirljiva i neosetljiva, a retko su građani ostvarivali značajniji uspeh.
Rešenja za izlazak iz smutnih vremena teško se mogu naći u postojećim okvirima – unutar postojećih političkih partija i poznatih političkih ideja i idologija. Stvarno nova rešenja treba tražiti tamo gde se problemi nalaze, u samom životu i iskustvu a ne u teorijama i propagandnim idejama koje nude brza rešenja. Rešenje je sam proces rešavanja i za razliku od svih postojećih političkih rešenja koja se nude, pod uslovom da dođu na vlast, novo političko rešenje se mora postaviti protiv osvajanja vlasti – sve svoje ciljeve usmeriti umesto osvajanja i držanja vlasti, na borbu sa vlastima i njenu javnu kontrolu
Konfuziju u smutnim vremenima predstavlja i baratanje pojmom levice. Ne samo da je njen pojam zloupotrebljen od samozvanih populističkih političkih partija (koje sa socijalizmom ili socijalnom demokratijom nemaju ništa) nego se i u teorijskim raspravama olako kao levica preporučuju preživljeni istorijski ideološko-politički državni sistemi takozvanog „realnog socijalizma“ koji su suštinski, u odnosu prema svojim podanicima, bili desnica. Konačno, sam pojam levice potiče iz klupa buržoaskog parlamenta i ima formalno a ne suštinsko značenje. Zbog toga je izmeštanje pojma levice iz savremenog političkog u etički kontekst prethrišćanskih komuna i revolucionarnog anarhističkog  učenja Isusa iz Nazareta, so Novog optimizma i Novog početka. Ideologija socijalizma i komunizma XX veka mnogo je sličnija i bliža državnoj religiji hrišćanstva nego uvek aktuelnim zahtevima za pravednom zajednicom koja ima atribut „carstva božijeg na zemlji“.  

Davne dileme i novi dijalog

Novi politički angažman koji u svom programskom temelju ima postulat protiv borbe za osvajanje vlasti može da se zasniva na otporu prema nasilju vlasti, pritisku na vlast da radi u interesu građana i univerzalnim etičkim načelima. Novi politički angažman ne treba više biti delegiran preko političkih partija i lidera na neke udaljene nivoe vlasti, jer se ispostavilo da je to prvi korak ka svim oblicima uzurpacije i zloupotrebe ovlašćenja, korak ka manipulacijama i teroru vladanja. Demokratija ima smisla samo ako je neposredna, među građanima, dostupna i opipljiva. Zbog toga je prirodno stanište demokratije u lokalnim zajednicama, a borba za decentralizaciju državne uprave najvažniji politički cilj novog političkog angažmana. Razvlašćivanje centara moći koji prigrabe sva bogatstva lokalne zajednice, a onda ih na kašičicu vraćaju zadržavajući za svoje izmišljene potrebe lavovski deo, za razliku od svih političkih i partijskih programa takvom nepravednom sistemu lojalne postojeće opozicije, jeste zaista nov, emancipatorski zahtev Nove opozicije.
Davna dilema i predmet sporenja u evropskoj levici – partijska organizacija ili anarho-sindikalna borba - aktuelna je u novim oblicima i sadržajima, a obogaćena tragičnim istorijskim iskustvima kada se verovalo da je rešenje u ideološko-političkom obrascu svemoćne partijske države, „u rukama radničke klase“. Ili pak liberalne države države koja je postala servis, sluškinja interesa bezdušnog kapitala. Zajednička je ostala ideja, potreba i zahtev da pravednost i solidarnost u zajednici ravnopravnih ljudi, slobodnih da se brane od nasilja države, budu zajedničko dobro od kojega će svi „profitirati“.
Veliki dijalog o karakteru Nove opozicije posle svih iskustava treba otvoriti. Značaj tog dijaloga i novog početka prevazilazi trenutne interese takozvanih opozicionih političkih partija za povratkom na vlast. O postojećoj poziciji i opoziciji oličenoj u kompromitovanim političkim partijama i njihovim liderima (sadašnjim i bivšim) nepotrebno je razgovarati i gubiti vreme. Oni su samo poučan primer od čega treba što dalje bežati. Nova opozicija treba da izmeni i ukine sam pojam opozicije kao privremenog stanja, nekakvog prinudnog odmora od boravka na vlasti. Nova opozicija treba da izgradi svoje institucije u kojima se ne napreduje hijerarhijski i od kojih se ne živi, nego u kojima se i za koje se živi. To zaista treba da bude, kako je rekao Srđa Popović nova crkva, zajednica onih koji veruju i kojima je javni angažman jedina i najveća nagrada. Kapaciteta za to uvek ima u takozvanim običnim građanima koji čine najmanje trećinu apstinirajućeg (čitaj: politikom i političarima zgađenog)  biračkog tela. To su obični građani, ugnjeteni i izrabljeni od poslodavaca, oni kojima je oduzeto pravo na rad i dostojanstven život, a koji su često izuzetni u svojim profesijama i u svojoj ljudskosti, gurnuti na margine javnosti.
Vlast ne sme da bude primamljiv posao od kojeg se bez rada i sposobnosti, bez morala i odgovornosti, samo na osnovu partijske pripadnosti, može dobro i lagodno živeti. Vlast na svim nivoima treba da bude rizičan i odgovoran posao kao što je to posao hirurga koji operiše na otvorenom srcu. U društvu kojim vlada kukavičluk i licemerje na površinu isplivavaju, negativnom selekcijom, najgori. Društvo nije imaginarna kategorija. Društvo je svakodnevni život u lokalnoj zajednici iz koje sve potiče. Bezbroj lokalnih slučajeva i situacija iz života u kojima se manifestuje nepravda i njoj suprotstavljanje, uzdižu se svojom važnošću na nivo opšteg zakona. Podcenjivanje ove istine je podcenjivanje života samog, gubljenje tla pod nogama, prazna teorijska spekulacija  ili politikantska i kombinatorika.

Opoziciona scena u kulturi

Stvarna opozicija u Srbiji postoji. Osim ogorčenih i obespravljenih (i dezorijentisanih) radnika koji su izgubili svoja preduzeća i radna mesta, ona se nalazi i u brojnim neformalnim ili alternativnim grupama koje deluju na planu umetnosti i nevladinih organizacija. Posebno fraktalizovan korpus opozicije predstavljaju znani i neznani usamljeni pojedinci koji deluju preko interneta i društvenih mreža, pišući na svojim blogovima ili se uključujući u diskusije na jalovim internet forumima. Sve to, naravno, ima svog smisla. Ali, problem predstavlja što su akteri ovih aktivnosti nevidljivi u široj javnosti, što su upućeni jedni na druge u zatvorenom alternativnom društvenom krugu, svojevrsnom kulturnom i intelektualnom getu. Njihov glas je skriven od javnosti, ne utiče na javno mnjenje, pa u krajnjem slučaju svakoj totalitarnoj vlasti (kao za vreme Miloševića) služi kao ukras i pokriće za demokratsku legitimaciju.
Jedan od pogleda na ovakvo stanje iznela je Milena Dragićević Šešić u tekstu „Kultura otpora”   (Lice ulice, br. 22/2014):
„...iako su radikalne umetničke prakse danas izgubile medijsku pažnju a i pažnju aktera političke i društvene moći (podjednako u poziciji i opoziciji) one nastavljaju svoje delovanje ili u prostorima samoorganizacije ... ili u okviru postojećih „platformi” koju pružaju pored Rexa i CZKD-a i brojne organizacije civilnog društva širom zemlje. Njihova „nevidljivost” proističe upravo iz činjenice da na društvenoj sceni ne prepoznaju politička kretanja u okviru kojih bi mogle delovati, nastupaju često sasvim izolovano i sporadično, a i posebno stoga što su nestale alternativne medijske platforme (nekada radio stanice B92 i Radio Index) koje ne samo što su bile „distributer” već često i stožer pojedinih aktivističkih programa.”

Platforme za delovanje ili politička kretanja u okviru kojih se moglo delovati verovatno su do nedavno predstavljale političke partije  koje su ispale iz vlasti (LDP npr). Došle su druge partije na vlast, pa su platforme dobili neki drugi, kao na primer Catena mundi, kulturbund projekat SP „Dveri”. U suštini se tu nije ništa promenilo, osim predznaka. Plus ili minus. Takozvana levica ili takozvana desnica. Za mrvice sa političarske trpeze vlasti uvek su se nalazili podobni.
Radikalna umetnička praksa je svoj radikalizam ostvarivala do besmisla istražujući samu sebe i gubeći se u eksperimentima. Umetnička praksa je odavno odustala od radikalne kritike društvene prakse, pa se tako sama zatvorila u kulu od slonovače svog pseudo radikalizma i reciklaže nekadašnje moderne. Istrgnuti iz društvenog konteksta, neosetljivi za realnu ljudsku patnju i nepravdu, nisu ni bili u stanju da samostalno deluju u političkim okvirima koje sami slobodno otkriju.

Nekada su velikim političkim idejama prethodila velika umetnička dela. Dakle, na problem pustinje političkih ideja može se gledati i kao na posledicu pustinje umetničkih i humanističkih ideja.

Pozorišna predstava za početak

Jedan od primera kako se sa ideoloških pozicija kastriraju stvaralački potencijali mlade generacije jeste činjenica da su iz nastavnih programa srednjih škola izbačeni Henrik Ibzen i Bertold Breht. Ostao je samo Beket,  što bi se moglo tumačiti da je on podnošljiv (dovoljno nejasan i apsurdan), a da su Ibzen i Breht vaspitno opasni, politički subverzivni. Klerikalizacija i nacionalizam u nastavnim programima bili bi podnošljivi kad bi mladi ljudi imali mogućnost da ravnopravno upoređuju, da misle svojom glavom, da se upoznaju sa osnovnim elementima kritičkog mišljenja za koje su „Neprijatelj naroda” i „Majka hrabrost” idealan praktikum.
Zbog toga, najznačajniji događaj u kulturnom životu ove sredine koji prevazilazi okvire jedne pozorišne predstave jeste premijera projekta Zlatka Pakovića podržanog međunarodnom nagradom Ibsen Scholarships  (Skien, Norveška) IBZENOV NEPRIJATELJ NARODA KAO BREHTOV POUČNI KOMAD izvedena 20. decembra na jedino mogućem mestu, u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
Za građansko društvo opasni koncept dijalektičkog pozorišta izuzetno je retka pojava a mnogi kritički pozorišni projekti već posle prvog Bitefa su skrajnuti jer su vređali (ugrožavali) licemerje onih koji (novcem građana) plaćaju pozorišta i festivale. 
Hor u ovoj uzbudljivoj predstavi govori: Svrha poučnog komada jeste da ukaže na politički pogrešno ponašanje i pouči izvođača kako treba pravilno da se ponaša i rasuđuje! ...Kritičko pozorište je društveni organ za konstituisanje javnosti! 

Brojne su poruke ove predstave koja će, nadam se, izboriti barravnopravan status decenijama nedostajućeg dijalektičkog teatra u konkurenciji svega i svačega, od mjuzikla do vodvilja, koji je nama, danas i ovde, neophodan za novi početak. Poruka svima koji su izgubili nadu ili koji čekaju da im nešto padne s neba, a ne pristaju na  „trendi” revolucionarnu foliražu, jeste i poslednja rečenica samoosvešćenih izvođača u ovoj predstavi: Mi smo oni koje smo čekali!
     
1. januar - 28. februar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2014