Osvrt na Ogled Nebojše Popova Ima li levice u Srbiji (Republika, 564-565)

„OTKUD TU MOŽEMO DA NAĐEMO NEKAKVU LEVICU?“

Jezik socijalne pravde i odbrana radnih mesta ima potencijal da ujedini mnogo šire slojeve radničke klase od insistiranja na vladavini prava i vlasničkim pravima.¹

Pitanje u naslovu sam preuzela sa stranica Republike br. 564-565 i 566-567 i dopunila kurzivom. Pitanje je postavila Vesna Pešić u zadnjespomenutom broju Republike. A u prvospomenutom broju je Nebojša Popov objavio ogled „Ima li levice u Srbiji“, čiji je nastavak, u broju 566-567, pod pojačanim naslovom „Ima li uopšte levice u Srbiji“, tekst izlaganjâa na tribini u beogradskom Media centru 10. 1. 2014. Uz Nebojšu Popova na tribini su učestvovale Zagorka Golubović i Vesna Pešić. Sve troje dijele manje ili više eksplicitno uvjerenje da je ljevica današnjeg vremena (izvorni) liberalizam.

55. Oktobarski salon/ Marko Lulić

Zagorka Golubović ovo stajalište ustrajno i manje-više sistematski brani već niz godina. Potpuno delegitimizirajući iz liberalne, ljudsko-pravaško-privatno-svojinske optike viđen pokojni real-socijalizam, najvažniji praktični oblik povijesne ljevice koji je i sama gradila, ona „izvornom liberalizmu“, istinskoj ljevici u njezinoj interpretaciji, podmeće dostignuća realnog socijalizma. O tome sam opširno pisala na drugom mjestu, pa to ne bih ponavljala.²

Levica je uvek antikapitalistička

Dok se Golubovićeva uzdržavala od praćenja povijesnog hoda ljevice, Nebojša Popov naizgled kreće u tom pravcu, da bi se, njemu prihvatljivim argumentima, opravdao i odustao, pa pošao povijesnim tragom slobode u praksi srpskog liberalizma (ljevice kako je on shvaća). „Smatram da ima dovoljno elemenata da možemo govoriti o levici uz sve neodređenosti pojmova u akademskom smislu reči. Za mene je najvažnije pitanje ne ko sebe doživljava kao levicu i predstavlja se kao levica, nego kako učestvuje u rešavanju nekih bitnih problema i to u dužem vremenskom razdoblju tačnije od dva veka koliko i postoji Srbija u moderno doba“. ³ Navodna „neodređenost pojmova u akademskom smislu reči“ dopušta mu da zanemari osnovno obilježje ljevice, antikapitalizam u raznim nijansama u pogledu bližih i daljih ciljeva i sredstava u prevazilaženju kapitalizma ili ublažavanju njegovih neugodnih posljedica. Istodobno sâam Popov postaje vlastita žrtva subjektivno-arbitrarnodoživljaja i tumačenja ljevice, logične posljedice njegovog nejasnog kriterija što je ljevica, a što nije. Pa onda to može biti liberalizam. Bojim se da bi se mnogobrojni sadašnji liberali zgrozili nad povezivanjem ljevice i liberalizma. I dalje: „Čitavo to razdoblje traje u znaku traženja formule za uspostavljanje minimuma normalne države i normalnog društva, za razliku od onoga što se podrazumeva pod populusom i što populisti uglavnom rabe kao pojam koji obuhvata pripadnike etničke zajednice – i pretke i savremenike i potomke – doživljavajući tu zajednicu kao toplo krilo u kojem ima prostora za sve koji se osećaju pripadnicima populusa, a da se nije dospelo do afirmacije i potvrde normalne države modernog doba, a to znači do ustavne demokratije ...“. ⁴

„Normalna država i normalno društvo“, „ustavna demokratija“, nisu nikakva brana protiv populizma: pošto sam decenijama živjela i radila u Nizozemskoj, zemlji od najvišeg ugleda po takvim kriterijima, pa iznutra poznajem kako njezin jezik, povijest tako i sadašnjost, iz prve ruke mogu posvjedočiti da tamo buja kako „lijevi“ (Socialistische partij), tako i desni rasistički populizam Geerta Wildersa (Partij voor de vrijheid), koji je evoluirao baš iz liberalizma.5 Usput da zabilježim: u radovima koji će biti korišteni u ovom napisu, upadljivo je odsustvo komparativne perspektive, pa je i piscima i čitateljima uskraćena mogućnost adekvatne orijentacije u širem političkom i povijesnom kontekstu. Popov tvrdi da tijekom 200 godina, do današnjeg dana, nije okončano „formativno razdoblje u elementranom smislu“. „Otuda bi se moglo reći da kao i u svakom drugom slučaju kad je na delu nezrelost, nedozrelost, razmaše se nepunoletstvo, tako da možemo govoriti da je u svim tim periodima dolazilo do razmaha nepunoletstva.

55. Oktobarski salon/ Nikola Marković

Slikovito bi se moglo reći da je to doba permanentne cirkulacije, vrlo glasne, dinamične i agresivne jedne populacije u kojoj ne oskudevamo, a koja se obično zove maloletnicima. Dakle mi smo pod stalnim nekim pritiskom onoga što se popularno naziva pubertelijama.“⁶ Profesorka Golubović, pak, polazeći od, po meni, krivo shvaćene Freudove teorije ličnosti, u superegu, kao vanjskoj instanci,⁷ vidi glavnog krivca za osujećenje modernizacije srpskog društva u zadnjih 200 godina, a spas vidi u davanju prednosti obrazovanju i vaspitanju, kako bi se stvorila kompletna, neuatoritarna ličnost, bez superega, sposobna za kritičku procjenu svojih mogućnosti izbora i razvoja. Ali tko će vaspitavati vaspitače?

Pobuna je antiautoritarna

Golubovićeva zanemaruje i činjenicu da su prve studije o autoritarnoj ličnosti nastale u demokratski i liberalno ustrojenim državama. Ivan Šiber piše: „Najčešće citirano djelo u društvenim znanostima je knjiga The Authoritarian Personality, a o problematici autoritarnosti objavljeno je do 1990. preko 2.000 radova. Pa ipak, još nema jednoznačnih dokaza o odnosu autoritarnosti kao osobine ličnosti i funkcioniranja demokracije.“⁸  Izgleda da ni sama Golubovićeva ne zna što bi s ovim prenapuhanim monokauzalnim objašnjenjem pa, ne primijetivši nesuglasnost sa samom sobom, kao jednu od važnih narodnih crta navodi „bundžijski“ mentalitet! ⁹ Ako je išta antiautoritarno, onda je to pobuna. Kako Popov, tako i Golubovićeva površno nekritički idealizira „izvorni“ liberalizam, zaboravljajući da su liberali u 19. i početkom 20. stoljeća listom bili protiv davanja prava glasa „puberetlijama“ i sirotinji. Prezrivo držanje naših „izvornih“ liberala prema obespravljenoj većini ostavlja otvorenim pitanje tko može u ovakvoj viziji biti protagonist temeljne promjene? Tim prije jer očito ni elita ne valja: neće, pa neće da provede reforme. I tako već 200 godina duri i zanovijeta. Uz zapostavljanje komparativne perspektive, za ovakva je stajališta karakteristično i odsustvo sociološko-političke analize društvenih snaga i njihovih međuodnosa u kontekstu socijalno-političkih borbi. Zato bi ovakva shvaćanja prije mogla biti manifestacije magijsko-religijske svijesti. Tim prije jer, kako piše Zlatko Paković, centralna točka koju dijele je tabu privatne svojine. ¹⁰

Pohvala sjaju liberalne baštine Slijedi Popovljeva ambivalentna pohvala sjaju liberalne baštine, ali za pohvalu je i svijest o njezinom praktičnom oportunizmu i tragičnim padovima: „'Očevi osnivači' konstitucija modernog doba nastojali su da ih, oslanjajući se na religijska verovanja i načela liberalizma, utemelje na čvrstim uverenjima o prirodnim pravima ljudi na slobodu i jednakost, na ličnu imovinsku bezbednost i traganje za srećom. Nad tim temeljima ustavne demokratije modernog doba, zna se, postoje mnoge naslage konkretnih dešavanja koje ih dovode u pitanje, čak i brutalno negiraju, pomenimo samo ratove, kolonizaciju, ropstvo, genocide, surovu eksploataciju ljudi i prirode, ali se ne može poreći da su oni, ipak deo istorije modernog doba. Te ideje i načela nadživeli su i razne grozote fašizma, nacizma i staljinizma, pa se i danas u metežu nasilnog globalizma javljaju kao regulativne ideje prilikom traganja za alternativom haotičnom stanju.“¹¹ 

Slično vrijedi i za socijalističke ideje i ideale provedene u praksi, ali Popov bira liberalizam, ne pitajući se kud on također opet može odvesti. Čak spominje totalitarizam neoliberalnog zaokreta. Na dobrom je tragu. Dakle, sad ih imamo tri: lijevi, desni i slobodarski totalitarizam. Ali i (izvorni) liberalizam može biti autoritaran, kako ću kasnije nastojati pokazati baš na srpskoj varijanti povijesnog liberalizma, od čije revitalizacije se sad očekuje spas, ili se njegovim neuspjehom objašnjava i sadašnji glib, bez sociološke analize njegovih minornih šansi da uspije kad se pojavio. I dalje: „Protagonisti 'divljeg kapitalizma' stvaraju neki poredak koji se bitno razlikuje od klasičnog kapitalizma upravo apsolutizacijom privatne svojine i tržišta što više pogoduje nekom totalitarizmu. Čak i ako poverujemo u mogućnost čuda, bezmalo su nikakvi izgledi da se čudo zaista dogodi. Jedno od najvećih čuda bilo bi da 'divlji kapitalizam' obnovi čitav kapitalizam i liši ga sve dubljih kriza.“¹² To nije mogao ni kapitalizam kad je bio pitom. Nebojša Popov žali raštrkanost i nepovezanost ljevice, ali se bojim da na platformi koju on nudi, istinska ljevica nikad neće biti povezana. On čezne za normalnim, umivenim, pitomim kapitalizmom, u normalnom društvu sretnih i zadovoljnih privatnih vlasnika – svojih na svom. Dakle, za kapitalizmom koji nigdje ne postoji, niti može postojati: za kapitalizmom kao Utopijom.

55. Oktobarski salon/ Ana Adamović: Hor

„Verovatno da ima prave levice ne bi bilo ovoliko nezaposlenih, siromašnih, gladnih, i ne bi propadalo društvo ovoliko ubrzano, kako propada i to ne samo zbog ratova nego i zbog pljačke i nakaradne privatizacije.“¹³ Čovjek bi ovdje očekivao da Popov od nekakvog novog socijalizma očekuje spas. Ali se on i dalje drži osnovnih principa liberalizma: u centar stavlja „ustavnu konstituciju“¹⁴ i privatnu svojinu, taj Sveti gral preobraćenih komunista, koji su iz jednog ekstremizma otišli u drugi: „... privatna svojina je oslonac i podstrek preduzetnosti, a ne javne vlasti. Naprotiv, ona je uporište za očuvanje autonomije građana spram vlasti u borbi za njeno ograničenje i izopačavanje.“

Glorificiranje privatne svojine

Vesna Pešić će dalje razvijati ovu misao u svom prilogu: Ona hvali „Nebojšu što je odlično shvatio i istakao“ ... „pitanje uloge privatne svojine. I ranije dok smo bili u tim disidentskim krugovima uvek smo pričali da građanin ne može da ima samostalnost nasuprot vlasti ukoliko nema ni minimum nekakve ekonomske samostalnosti. I taj ekonomski sistem je sistem utemeljenja samostalnosti i način ograničavanja državne vlasti.“¹⁵ Naši su seljaci, krupna društvena grupacija, bili vlasnici praktički cjelokupnog zemljišnog fonda, ali to nije vodilo njihovoj političkoj samostalnosti. Koja je mjera privatne svojine dovoljna za političku nezavisnost? Stan? Auto? Treba li svaki građanin, da bi izašao iz puberteta, imati vlastitu tvornicu? Tko bi u tom slučaju razvlačio špagete? Članovi Političkog saveta LDP, ili aktivisti i simpatizeri poput Vuka Draškovića?

Ili će to biti prepušteno običnim „šljakerima“, sklonim autoritarnosti, pa će se lako uklopiti u autoritarni poredak tvornice, na čijoj kapiji prestaje svaki liberalizam? A da li je u ustavnim demokracijama puk ikada imao privatnu svojinu u kakvom značajnom vidu, tako da može njome gospodariti ne samo svojom, već i tuđim sudbinama? Meni se čini da nije. Zagorka Golubović njegove stavove o privatnoj svojini tumači na prilično zbrkan način: „Umesto 'neoliberalnog koncepta svojine, jasno definisati načela svojinskih odnosa na osnovu nove strukture društva'...“!

Meni nije jasno što ovo znači. Da li je nekomu drugom jasno? I dalje: „U sve agresivnijem nastupu neoliberalne ideologije potrošačkog društva odbacuje se izvorni liberalizam (Kantovog 'Kategoričkog imperativa' i teorijskih principa Džona Stjuarta Mila) i nasuprot proklamovanju principa o većoj važnosti ličnog nad društvenim vlasništvom, inauguriše se dominacija privatne svojine i stvara društvo ekstremnih nejednakosti i sve većeg siromaštva donjih slojeva u 'savremenom potrošačkom' – 'fluidnom' društvu.“ Nije li uvijek tako bilo, s izuzetkom perioda jake države socijalnog staranja, koja je sad urušena? I još: „Ustanoviti odgovornost za loše posledice privatizacije i masovne nezaposlenosti i beznađa...“ Znači, privatizacija je po sebi dobra, ali ima loše posljedice. I na kraju: „Analiza strukturnih i političkih uslova zbog kojih je '... radništvo koje je svojim višedecenijskim radom uvećalo vrednost društvene imovine (sic!) ... sada masovno gurnuto među suvišne ljude'.“ Ali profesorka Golubović ne upire prstom na privatnu svojinu i privatizaciju kao takvu, pa nje-ne lamentacije zvuče posve prazno. Privatizacija je za nju neupitna, ali je samo imala loše posljedice. I za Popova je „nakaradna“ privatizacija prouzročila haotično stanje. Nije li Zaga Golubović ipak intimno protiv privatizacije, ali je obavezuje tabu privatne svojine, pa se ne snalazi u zbrci koju je dijelom i sama prouzročila? Jasno je do bola da želi pripadati ljevici i tužno je da se svrstala na krivu stranu.

Nebojša Popov piše: „Ustav, kao temeljni akt jedne zajednice ne utvrđuje samo uređenje države već i osnove privrede i društva. U tom pogledu je bitna opaska profesora ekonomije Ljubomira Madžara koji konstatuje da je sadašnji Ustav (iz 2006) načinio krupan korak kojim je uklonjena društvena svojina, kao temelj poretka, ali da to nije urađeno dovoljno radikalno, tako da su pretekli žilavi tragovi 'egalitarnog sindroma'.“  ¹⁶ Prije četrnaest godina sam u tekstu Vruć kesten sindikalizma i autoritarni neoliberalizam analizirala gledišta, među ostalim Ljubomira Madžara, o ulozi sindikata u tranziciji. Tamo Madžar brani najtvrđu antisindikalnu poziciju. On je zagovornik slobodnog kapitalizma u kojem privatnu svojinu treba osloboditi svake stege kako bi se vlasnici motivirali za racionalno korišćenje resursa. „'Po prirodi stvari' sindikati imaju 'partikularan interes', veštački podižu nadnice i obaraju zaposlenost. Pored toga, kolektivni karakter sindikalnih odluka onemogućuje procvat strogo individualnih ukusa i preferencija – 'pojedinci se u njih ne mogu uklopiti'! Zakon ponude i tražnje sve će sam rešiti. Ukratko, svako se treba snalaziti sam kako zna i ume, ali bez ometanja slobode preduzetništva koja je podignuta na nivo društvenog interesa. 'U sistemu u kome je sva upravljačka vlast bila formalno stavljena u ruke zaposlenih i u kome je sav suverenitet odlučivanja bio lociran na radni faktor u proizvodnji i svim drugim poslovnim procesima – teško je bilo ustanoviti kako to i protiv koga sindikat brani klasni interes.

Interes radničke klase je najpreči

Jedini izlaz iz opisane klopke, koja je istovremeno i logička i funkcionalna, jeste pravo i nepatvoreno sagledavanje interesa zaposlenih, koji u dugoročnoj perspektivi i po logici njihove velike zastupljenosti u zajednici kao celini, ne mogu bitno da se razlikuju od široko shvaćenih društvenih interesa. To znači da sindikat treba, pre sve-ga, da se odrekne oportunističkih strategija zastupanja uskog strukovnog i staleškog interesa. (...) Sindikalno delovanje biće najuspešnije ako se osloni na platformu autentičnog društvenog interesa koji danas podrazumeva što bržu i dosledniju tranziciju u tržišnu privredu i sistematično institucionalizovanu parlamentarnu demokratiju.'" U čemu je onda razlika između nekadašnjeg sindikata kao omražene partijske transmisije i sadašnjeg kao transmisije općeg društvenog interesa? Valjda samo u tomu što se sad očekuje da sindikat brani interes kapitala. Za razliku od Madžara, Vukašin Pavlović u istom zborniku piše: „... sindikati moraju uporno i stalno da zastupaju sadašnje interese radnika i svih zaposlenih, nezavisno od bližih i daljih obećanja koja im se nude, u ime uspešne tranzicije i budućih očekivanja i dobiti. Samo tako sindikati ostvaruju svoju ulogu interesne reprezentacije u civilnom društvu i u odnosu na državu i politiku.“  Nebojša Popov¹⁷ i izvorni liberali ne posvećuju pažnju sindikatima. Jedino što on spominje je da je bivši režim onemogućavao artikulaciju sindikalnih interesa.

 

Žalosno stanje Srbije može se razumjeti, misli ispravno Popov, tek praćenjem njegove geneze. „Iole ozbiljno bavljenje alternativom sadašnjem stanju pretpostavlja, pre svega, solidno znanje o zbivanjima u prošlosti i sadašnjosti, kako u Srbiji, tako i u bližem i daljem okruženju. Tako nešto, znamo, nije ni malo lako, jer postoje snažne barijere u nagomilanim malim i velikim naracijama mahom dinastičke i partijske literature. Okviri i dometi uobičajene političke i događajne istoriografije tesni su za šira i temeljitija razmatranja, naročito istorije kulture, koja je najšire polje zametanja i razvoja pogleda na ostvarene i moguće pravce istorijskih zbivanja.“ ¹⁸ Uopće nije teško istraživati, niti je točno da postoje te snažne barijere. Sve je dostupno, čak i ono što su komunisti zabranjivali, ponekad s dobrim razlogom. Radi li se prije o lijenosti duha? Ako je puk, koji se i ne bavi povijesnim istraživanjima, obezvoljen, uspavan i narkotiziran balkanskom varijantom kapitalizma i/ili propagandom kapitalizma boljeg od postojećeg, to ne bi trebao biti svijet kritičke inteligencije. Budna kritička inteligencija se, međutim, nekritički prihvatila izvornog liberalizma.

 

„Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije predstavljao je veliki kulturni i materijalni korak unazad za radničku klasu. U osiromašenoj zemlji ostavljenoj u izolaciji na periferiji EU, socijalna dinamika tokom protekle dve decenije se lako mogla tumačiti kao zaostajanje za pretpostavljenim globalnim napretkom zasnovanog na slobodnom tržištu. Ovakav pogled na svet otvorio je širok prostor za uticaj liberalne ideologije.“ ¹⁹ Dodajem: ne samo kao pogled u sadašnjost i budućnost, već i u prošlost. Nebojša Popov preporučuje čitanje povijesnih studija novijeg datuma, među ostalim Latinke Perović i Olge Popović-Obradović da bi se pratio „zaplet“, „haotično stanje“, u kojem je Srbija, eto, već 200 godina. Kad se čitaju preporučeni radovi Olge Popović-Obradović i Latinke Perović, vidimo projekciju liberalizma u same početke srpske državnosti i poraz liberalizma tad, ali, u ravnoj liniji, i u slučaju srpskih „liberala“ 1970-tih, kao uzrok sadašnjim nevoljama. Malo se pažnje posvećuje nemogućnosti ostvarenja toga projekta na samom početku, zahvaljujući nepostojanju noseće snage liberalizma: tzv. srednje klase. Sam Popov navodi čitav slijed figura, boraca za „ustavnu konstituciju“, počev od Božidara Grujovića, bliskog suradnika Karađorđa. Važno je imati na umu da se u radovima ove dvije povjesničarke mogu naći kopče koje one pletu sa sadašnjim stanjem i shvaćanjem Nebojše Popova o liberalizmu i demokraciji, što je za njega sinonim. Ali se on uzdržava od prezentacije tih stajališta, pa ću ih ja ukratko izložiti.

 

U svom Predgovoru posthumno objavljenim radovima Olge Popović-Obradović, Latinka Pero-vić vidi, nakon krvave dinastičke smjene 1903., sudar dviju političkih filozofija: zapadnjačke i slovenofilske, individualističke i kolektivističke, liberalne i narodnjačke, kapitalističke i socija-lis-tičke, reformske i revolucionarne, moderne i patrijarhalne. Zna se koja je poželjnija i zna se zašto je Srbija po stranputicama lutala i po istim stranputicama luta sve do današnjeg dana. Od samog početka, još prije formiranja Liberalne/Napredne stranke, liberali zadatak mlade nezavisne države (1878.) vide u temeljitoj unutarnjoj modernizaciji. „Zakonitost, lične i političke slobode i odgovorna vlada – to su principi kojima je Napredna stranka ostala dosledna u svojoj celokupnoj istoriji, i onda kada je uživala podršku dvora, i onda kada joj je dvor okrenuo leđa.“ ²⁰ Lik Živojina Perića, kojega je otkrila i vrlo afirmativno rastumačila Olga Popović-Obradović, pokazuje svu autoritarnost tadašnjeg liberalizma. „Po njihovom (liberala) uverenju, prvorazredni zadatak Srbije je bila unutrašnja modernizacija, čijim su nerazdvojnim delom smatrali strogu zakonitost, lične i političke slobode, kao i odgovornu vladu. Istovremeno, oni su ispoljavali snažne rezerve prema demokratizmu, i to ne samo onom koji je proistekao iz duha francuske revolucionarne tradicije nego čak i prema demokratskim idejama savremenog evropskog liberalizma, koji je i doktrinarno i u praksi već bio prihvatio široko, pa i opšte pravo glasa i koji je parlamentarnu vladu razumeo kao politički sistem u kome je vladalac ostao bez stvarne političke vlasti. Stoga su, zalažući se za načelo podele vlasti i parlamentarnu vladu, odbacivali političku prevlast ili čak svevlast skupštine za koju su se borili srpski radikali i, nasuprot tome, insistirali su na aktivnoj ulozi krune i posebnom političkom značaju viših društvenih slojeva, koji bi bio obezbeđen ograničenim pravom glasa i drugim domom zakonodavnog tela. Ovako definisana, politička ideologija naprednjaka počivala je na načelima liberalne demokratije. ... Iako dosledna principima liberalne demokratije ova politička ideologija nosila je konzervativno obeležje.“²¹

Konzervativizam srpskih naprednjaka XIX veka

Što vidimo ovdje? Da li je to ta ljevica izvornog liberalizma koji zastupaju Popov, Pešićeva i Golubovićeva? Razlika između njih i Olge Popović-Obradović je da ona ipak vidi kako tu nešto nije baš sasvim u redu. Ona kao da se čudi da su liberalna načela (demokratska? ljevičarska?) zapravo desničarska! A Radikalna stranka iz toga doba načelno je bliža tadašnjem i sadašnjem naprednom shvaćanju demokracije, nego autoritarno-aristokratska Napredna stranka, koja u parlamentu ne vidi izvor i utoku vlasti. Također politička koncepcija Živojina Perića, s prezrivim odnosom prema narodu, budi asocijacije na navedena „antipopulistička“, razmišljanja Popova i Golubovićeve. Osim toga, okrenutost te Liberalne/Napredne stranke, Austougarskoj, kao tadašnjem najbližem uzoru liberalizma i individualizma, inače konzervativne utvrde tadašnjeg vremena na periferiji Evrope, ne može objasniti kako je moguće da je Hrvatska toga vremena, bez Radikalne stranke, imala sličnu povijesnu karijeru do današnjeg dana.

Popov se ne udubljuje u prirodu izvornog liberalizma i više pažnje posvećuje kulturi u realnom socijalizmu, koji ne vidi kao formu ljevice, već sistem svodi praktički samo na represiju. On prati razne manifestacije slobodarskog (tumači ga liberalno, druge slobode niti nema) duha u kulturi, „oslobađanje duhovnog stvaralaštva od skučenih okvira vladajuće ideologije marksizma-lenjinizma“, ali zaboravlja reći da je sve te kreativne proboje i uzlete, financirao realni socijalizam. U tom kontekstu Zaga Golubović ističe u Popovljevom ogledu potrebu za obračunom „sa starom levicom 'koja je bezmalo uništila svaki oblik kritičkog mišljenja'“, te "kritičko preispitivanje 'prećutanih i satanizovanih izvesnih tokova liberalizma...'“²²  U novoj hegemonijskoj paradigmi, Popov afirmira liberalnu misao. Nebojša Popov u svom Ogledu posvećuje nekoliko kritičkih rečenica Goranu Musiću, koji s ljevice kritizira Popovljevu sitnosopstveničku viziju, „rasplet“ sadašnjeg „haotičnog stanja“, ne shvaćajući da se sam nalazi na desnici. On Musiću predbacuje doktrinarnost (čitaj: dogmatizam). Međutim, i sam Popov, stvarnosti pristupa s doktrinarne (čitaj: dogmatske) pozicije: nije li dogma o svespasavajućoj privatnoj svojini, etc., sama suština liberalne ideologije? ²³

Spomenula sam odsustvo komparativne perspektive u radovima naših „izvornih“ liberala. Povijesna komparativna istraživanja koja su saželi Rueschemeyer, Stephens i Stephens, bacaju posve drugačiju svjetlost na materiju o kojoj je ovdje riječ. ²⁴i borac za demokraciju, zato što možda nije bila najviše tlačena, ali je svoje potlačenosti postepeno postajala svjesna, budući da je u tadašnjem kontekstu, za razliku od drugih potlačenih klasa (najčešće sitnog seljaštva i latifundijskog roblja), bila najsposobnija za samoorganizaciju. Demokracija se najpotpunije razvijala u visoko razvijenim kapitalističkim društvima Zapada, koja su prošla kroz sveobuhvatnu industrijalizaciju i kapitalistički razvoj. Njemu se duguje masovna i moćna radnička klasa. U manje razvijenim društvima, demokracija je prije iznimka nego pravilo, a i kad postoje demokratske institucije, istinska demokratska praksa nije na odgovarajućoj razini. Autori se kritički osvrću na povijesne „izvorne“ liberale: „Klasici političke teorije 19. stoljeća su također naginjali stajalištu da će transformacije koju sa sobom nosi kapitalistički razvoj, dovesti do demokracije. Ali njihove reakcije na ove izglede su bile posve drugačije od onoga što bi se moglo očekivati poznavajući misao njihovih nasljednika u 20. stoljeću. A. De Tocqueville i J. S. Mill su se bojali pune demokracije, a u ovome nisu bili usamljeni. Njihov strah od 'lažne demokracije' (Mill) i 'tiranije većine' (de Tocqueville) izražavao je anticipacije mnogih liberala i buržoaskih konzervativaca svoga vremena.“²⁵ U tu skupinu spada i Živojin Perić. „Za razliku od njih, Marx je bio pristaša potpune demokracije i u općem pravu glasa vidio je krupan korak u prijelazu iz kapitalizma u socijalizam.“²⁶ Autori raspršuju i mit o demokratskom impulsu srednje klase (u anglosaksonskoj tradiciji je to sinonim za ono što se kod nas u mraku zvalo, u francuskoj tradiciji, buržoazijom). Ona ispada prvenstveno prevrtljiva. Centralni metodološki pristup u njihovom radu je pojam klase, klasne moći i klasnih koalicija. „Klasna moć je po našem mišljenju intimno povezana s razvojem ili rastućom organizacijskom gustinom građanskog društva. Ova pretpostavka je na prvi pogled slična – ali u stvarnosti posve različita – od tvrdnji teoretičara modernizacije i pluralista, da će rast srednjih skupina i udruga naginjati podržavanju demokracije. ... Srednje klase su igrale dvosmislenu ulogu u uvođenju i konsolidaciji demokracije. One su nastojale da dovedu do svog uključenja (inclusion), ali je njihov stav prema uključenju nižih klasa ovisio o potrebi i mogućnosti saveza s radničkom klasom. Srednje klase su bile najveće pristše demokracije kad su bile konfrontirane s nepopustljivom vladajućom klasom i stajale pred izborom da sklope savez sa brojnom radničkom klasom. Ali, ako bi se osjećale ugroženim pritiscima odozdo iz naroda pod demokratskim režimom, one su se okretale davanju podrške uspostavljanju autoritarne alternative.“²⁷

Radničko, a ne građansko društvo

Što je onda istinska ljevica nasuprot liberalnoj ideologiji, mađijanju, bajanju i moralističkom popovanju? Musić: „Poput mnogih banaka, pa i država današnjice, i građansko društvo, kao okvir u kojem tržište funkcioniše, suočava se sa bankrotom. Pitanje rada i radnike klase se, na ovaj ili onaj način, vraćaju na politiku scenu. ...

Povezivanje radnika iz različitih preduzeća nameće se kao osnovna ideja vodilja bilo kojeg većeg projekta. Takvo udruživanje moralo bi se zasnivati na demokratski izabranim strukturama kontrolisanim od samih radnika kako bi se izbegla zavisnost od individualaca. ... Konačno, takva radnička organizacija bi morala ponovo otkriti bogatu baštinu radničkog pokreta koja se taložila kroz istoriju. Naoružana vlastitim programom, radnička klasa bi sa samopuzdanjem mogla da zakorači na političku scenu i prestane da zavisi od nakelemljenih ideologija, podrške od sistemu bliskih pomagača i strategija koje vode rešenjima koja su u sukobu sa interesima radničke klase kao celine. Organizovanje radnika kao klase, sa politič-kim programom i jasno definisanim klasnim ciljevima bi napokon razvezalo ludačku košulju 'proevropske', nacionalističke ili neke druge ideološke varijacije gra-đanskog društva i otvorilo perspektive za izgradnju radničkog društva – društveno-ekonomskog sistema u službi radnika i u skladu sa realnim interesima svih radnih ljudi.“²⁸ Musić nije eksplicitno naveo "izvorni liberalizam" kao jednu od tih ideoloških varijacija. Navodim je ja, ovdje u svrhu suprotstavljanja dva nepomirljiva stajališta: ne mogu oba biti na ljevici, usprkos naporima koje su u tu svrhu uložili Popov, Golubovićeva i Pešićeva. Ipak je historija učiteljica života. Zaga Golubović piše: „U periodu celokupne dosadašnje istorije srpskog naroda potiskivana su leva opredeljenja i utemeljivana  je nekritičnost prema desnici“ (R2, 7). Pa, krenimo onda od integralne prošlosti i suočimo izvorni  liberalizam i njegovu evoluciju s "desnim" idejama i  ideologijama  koje u viziji Zage Golubović gospodare prošlošću Srbije od postanka do današnjeg dana. S teorijskim aparatom koji nude kritizirani autori, nećemo daleko stići. Ili ćemo stići na pogrešnu adresu.

Mira Bogdanović