Pojmovi i pojave

ELITA

Odvojene od društva i naroda, političke elite nemaju sluha za probleme sa kojima se obični ljudi svakodnevno sučeljavaju. Daleko od stvarnosti – daleko su od mogućnosti da realno poimaju stvarnost.

Riječi su raskršća u koja se sa raznih strana uliva mnoštvo značenja. To se jasno vidi iz sadržaja pojma elita. Riječ potiče iz latinskog jezika i znači ono što je najbolje, najprobranije.  U Rečniku srpskoga jezika  (Matica srpska, Novi Sad, 2007, str. 353) stoji: „Elita, odabrani sloj društva, manji broj ljudi koji se smatraju društveno, intelektualno ili profesionalno superiornim unutar neke društvene skupine, ’cvet’, ’krem’ društva; intelektualna elita, vojna elita.“ Slična odredba je data i u Leksikonu stranih reči i izraza Milana Vujaklije (Beograd, 1996/97, str. 271): „elita (lat. eligere izabrati, fr. élite) ono što je najbolje, najodabranije, kita, cvet nečega, naročito društva; vojn. najodabranija vojska, jezgro vojske; biol. najbolja kategorija biljnog semena.“
Iz datih definicija vidi se da ovaj pojam u sebi sadrži određeni sistem vrijednosti; u njegovom sadržaju vrijednosti se sudaraju, sukobljavaju, poprište je drame vrijednosti. U pojmu elita se ukršta čitav spektar odnosa: elita – duštvo, elita – jednakost, elita – napredak (progres), elita – klasa, elita – rat, elita – elita. Elita je pojam pun sjaja i mutnog značenja; u suprotnosti je sa stvarnošću. Sadržaj ovog pojma je toliko iskompromitovan da ga mnogi autori stavljaju pod navodnike, posebno kad je riječ o takozvanoj političkoj eliti.
Ako je elita ono najbolje što je razvoj pojedinih oblsti ili društva u cjelini iznjedrio – kako to pomiriti sa opšte prihvaćenom dijagnozom da smo već dodirnuli dno. Elite su, dakle, ono najbolje što imamo, što je najsvjetlije, a krećemo se tunelom na čijem se kraju jedva naziru zraci svjetlosti.

55. Oktobarski salon/ Ana Adamović: Hor

Glavna nevolja svakog društva je u tome što njime ne upravljaju najbolji. Političku elitu biramo mi. I, kako je to odavno ustaljeno, uvijek biramo najbolje. A po isteku njihovog mandata (a nekad i prije toga) počinju sudski procesi protiv nekih od tih najboljih zbog raznih malverzacija, zlouptreba službenog položaja, mita, korupcije i sl. Kad je u pitanju odgovornost za sunovrat u razvoju društva, elita „mudro ćuti“, nema je, ne čuje se. Odvojene od društva i naroda, političke elite nemaju sluha za probleme sa kojima se obični ljudi svakodnevno sučeljavaju. Daleko od stvarnosti – daleko su od mogućnosti da realno poimaju stvarnost.
Pod elitom se često podrazumijeva skup, grupa ljudi koji su se svojim sposobnostima uzdigli iznad mase, naroda, običnog svijeta, pa samim tim postali uzor društvu. Protivurječnost u sadržaju ovog pojma sastoji se u tome što se najsposobniji neće izdvajati, neće se stavljati iznad, već će svoju sudbinu vezivati za sudbinu društva i vremena u kome žive. Ako društvo razdiru protivurječnosti u svim segmentima, ko ima pravo da sebe smatra elitom_ Ako su političari najodgovorniji za razvoj društva, a taj razvoj stagnira, ili nazaduje, onda je svojevrsni cinizam govoriti o političkoj eliti. Društvo se, nažalost, nalazi u takvom stanju da nema razloga da bilo koga imenuje elitom. I pored toga rasprostranjeno je uvjerenje da su elite iznad društva i da im samim tim pripada posebno mjesto u društvu, uključujući tu i pravo na nacionalnu penziju.
Elita znači rezultat, pomak naprijed – tako bi bar trebalo da bude. Njen sjaj mjeri se napretkom u društvu. Šta ostaje od elite kad napredak izostane? Da li sadašnja društvena stvarnost opravdava postojanje naziva elita?  Gdje je izvor svjetlosti koji eliti daje sjaj? Da li za pojedinca, člana jednog društva,  elita može biti cilj, ideal? U kojoj mjeri je elita uzor ponašanja u društvu?
Izdvajanje posebno zaslužnih ljudi u posebne skupine (elite) opravdava se napretkom društva. Međutim, napredovanje društva se ne kreće u pravcu izdvajanja pojedinih grupa ili slojeva društva već u pravcu izjednačavanja uslova za razvoj svakog pojedinca. Stoga je pojam elita u protivurječnosti sa pojmom napredak. Napredak podrazumijeva afirmaciju  svih oblasti stvaralaštva, što dalje podrazumijeva stvaranje jednakih uslova  za svakog člana društva. Takvi uslovi i pogodnosti mjera su napretka jednog društva. Prema tome ideja o eliti u sukobu je i sa idejom o jedakosti. Pojam sadrži i unutrašnju protivrječnost. Imati osjećaj pripadnosti eliti podrazumijeva tvrdnju: ja sam bolji od ostalih. Sebe smatrati boljim od drugih i to naglašavati po sebi je dovoljno problematično i etički sporno.
Britanski sociolog Tomas Botomor u studiji Elite i društvo (s engleskog prevela Olivera Stefanović. Novi Sad, 2008) primjećuje da je (u postojećim teorijama elite) pridavanje velikog uticaja koji grupe elita imaju na razvoj društva proizvod kritike marksizma i u suprotnosti je sa tezom o radničkoj klasi kao vodećoj snazi društva (str. 73). Govoreći o elitama u zemljama u razvoju T. Botomor  zapaža da nije dovoljno da elite i vođe budu sposobni i efikasni. „Oni moraju takođe da izražavaju adekvatno i da sprovode uporno ideale onih društvenih klasa koje čine ogromnu većinu stanovništva i koje se u sadašnje vreme bore da bi se izvukle iz vekovnog ograničavanja na siromašan i podređen način“ (str. 108). Na kraju svoje studije T. Botomor primjećuje da teoretičari elita brane nasljeđe neegalitarnih društava prošlosti. I zaključuje: „Jednakost mogućnosti bi postala stvarnost tek u društvu u kome ne bi bilo ni klasa ni elita, a sam taj pojam bi onda postao izlišan jer bi jednake životne šanse pojedinaca u svakoj novoj generaciji bile stvarnost, a ideja mogućnosti ne bi označavala borbu za penjanje u višu društvenu klasu već mogućnost da svaki pojedinac u neograničenom druženju s ostalim ljudima u potpunosti razvije kvalitete intelekta i osetljivosti koje poseduje kao ličnost “ (str. 144).
U društvu ispunjenom konfliktima elita nije „kita“, kako se često definiše, već kićenje ukrasima lažnog sjaja. U takvim uslovima mediji (posebno elektronski) postaju sredstvo za emitovanje lažnog sjaja.
Elita u odnosu na koga : potčinjene, podređene, obespravljene, gladne, siromašne, nezaposlene, ili možda u odnosu na ratne vojne invalide, ili radnike koji su postali tehnološki višak? Biti bolji u odnosu na one koji nemaju uslova ni za golu egzistenciju – baš i nije neki kompliment.  
Koliko je pojam elita kompatibilan sa pojmom čovjek?  Pitanje se postavlja otuda što problematika elite, njenog svojstva i djejstva, jednim rukavcem teče ka pitanju: šta je čovjek? U čemu je njegova generička suština, dakle ka pitanju odnosa čovjeka prema čovjeku, ka pitanju: da li je svaki čovjek, a ne samo pojedinci (makar oni pripadali eliti u najboljem značenju te riječi) bitan za razvoj društva; odnosno da li je razvoj društva usmmjeren ka zadovoljenju osnovnih potreba svakog čovjeka. Može li se (u ljudskom smislu) biti i biti izdvojen od drugih ljudi? A upravo izdvojenost je odlika elite.
Ako je  elita krem društva, kako se obično smatra, kakvo je onda društvo?

Nikola Racković