Pojmovi i pojave

MEDICINA

Pojam medicina označava skup nauka i naučnih disciplina čiji je zajednički predmet zdravlje – kako ga zaštiti, sačuvati, unaprijediti. Ima porijeklo u latinskom jeziku (ars medicinae) i označava umjetnost liječenja. Medicina je, dakle, nauka i vještina liječenja. Drugim riječima medicina se bavi zdravljem i bolešću živih organizama. Pripada krugu pojmova sa izraženim etičkim sadržajem pa zavređuje punu pažnju. U njemu se odražava dostignuti stepen humanizma jednog društva. Medicina je dio sistema znanja o čovjeku, uključujući i njegovu primjenu. Zahvata obije strane čovjekovog bića – prirodnu i društvenu. To govori o složenosti predmeta medicine.

Medicinska nauka punu primjenu ima u zdravstvu, pa je razgovor o medicini istovremeno i razgovor o zdravstvu. Razvija se uporedo sa ostalim društvenim i prirodnim naukama i drugim oblastima ljudskog duha (filozofija, umjetnost) i, razumije se, uz međusobne podsticaje. “Ni jedna činjenica nauke ne može biti nezavisna od filozofskog nivoa razmišljanja.” (Vujadin Jokić)  Od posebne važnosti su odnos medicine i filozofije. Ovo pitanje se utoliko više aktualizuje što se medicina više razvija u pravcu uske specijalizacije. Filozofiju karakteriše kritički odnos prema svemu postojećemu pa samim tim i prema nauci, njenim osnovnim postulatima i dometima koje doseže. Uprkos razlikama koje postoje između filozofije i nauke (predmet, metod, jezik) one su međusobno povezane i moglo bi se reći međusobno uslovljene. Filozofija i nauka su komplementarne. Važnost i aktuelnost ovog odnosa potiču iz činjenice da filozofiju karakteriše opštost, apstraktnost, težnja ka obuhvatanju totaliteta, zahvatanje cjeline dok se medicina sve više razgranava i ide ka uskoj specijalizaciji za pojedine oblasti.

MSU/Socijalna grafika: Sergej Glumac, Metro, 1926.

Ako se ima na umu Hegelova teza po kojoj istine nema bez cjeline,onda iskrsava pitanje koliko je tako razgranata medicina u stanju da zahvati cjelinu?
Prema nekim podjelama (v. Vikipedija) medicinu čini više od 80     naučnih grana. Ove se dalje račvaju u supspecijalnosti. Supspecijalisti se bave isključivo određenim problemom. I tu iskrsava pitanje: koliko razvijeni smisao za pojedine djelove organizma (oblasti medicine) koji je stečen specijalizacijom utiče na  gubitak smisla za sagledavanje čovječjeg organizma kao cjeline, bez koje, vidjeli smo nema istine, pa prema tome ni adekvatnog liječenja?
Razjedinjenost ljudskog organizma (nužno ili slučajno) poklapa se sa razjedinjenošću savremenog društva.
Koliko smisao za nešto pojedinačno i posebno, određeni dio organizma, može nauditi formiranju smisla za cjelinu? Koliko usmjeravanje pažnje i svih potencijala samo na jedan dio organizma zanemaruje čovjeka kao cjelovito biće uključijući tu i njegova osjećanja? Nije nevažno pitanje kako se osjeća pacijent kome se ljekar specijalista obraća tako što svu pažnju usmjerava na oboljelo mjesto a da pri tom gotovo i ne primjećuje da pred sobom ima živo biće koje funkcioniše kao cjelina. Iz potpune posvećenosti profesiji, u medicini se rađaju značajni plodovi koji mogu dosta izgubiti od svog značaja i smisla ukoliko nijesu ugrađeni u širi humanistički koncept. To postaje najbolje vidljivo kad stručnjak vidi oboljenje, a ne vidi bolesnika.
Koliko je u tako razjedinjenoj oblasti, do detalja izdijeljenoj na naučne discipline moguća primjena jednog od osnovnih principa metodologije po kojemu se i najsloženiji naučni i filozofski problemi mogu iskazati svakodnevnim jezikom? Ili ljekar specijalist i pacijenti govore različitim jezicima? Da li ta prepreka u sporazumijevanju ljekare specijaliste, s jedne, i pacijente s druge strane, čini posebnim svjetovima? U kojoj mjeri to otežava komunikaciju među njima?
Ako se pitanja kojima se bavi jedna usko specijalizovana disciplina tiču čovjekovog života i njegove budćnosti, jesu li to pitanja samo te dicipline ili imaju i širi značaj? Kako da pacijenti učestvuju u tome ako između pacijenta i specijaliste postoji jezička barijera?
Ovaj problem je naročito izražen u farmaceutskoj industriji, gdje se uz ljekove koji se tamo proizvode daju uputstva koja su namijenjena pacijentima a razumljiva su samo onima koji su ih pisali.
Stečena specijalizacija ljekara čini kompetentnim, mjerodavnim i odgovornim za određivanje odgovarajuće terapije. Ako je to tako, otkuda tako veliki broj reklama kojima se preporučuju ljekovi najčešće takvog dejstva i efekta da je pravo čudo da ljudi uopšte umiru. Zašto ljekari i ljekarska udruženja tu činjenicu uglavnom ignorišu. Nerijetko i sami ljekari “glume” u takvim reklamnim spotovima.
Uz to, nalazi koje ljekari specijalisti daju nakon svakog pregleda pacijentima ponekad mogu biti povod da se postavi pitanje njihove pismenosti.
Da li stečena specijalizacija daje mogućnost ljekaru specijalisti da sebe stavlja iznad pacjenta, iznad čovjeka? Uostalom, ko uopšte ima pravo da sebe stavlja iznad drugoga?
U kakvom su odnosu stečena specijalizacija i slobodno tržište? Da li se specijalizacija provjerava na tržištu ili na neki drugi, medicini i čovjeku primjereniji način?
Mogu li se medicina i zdravstvo oduprijeti djejstvu osnovnog načela tržišne ekonomije prema kojemu je najbolje ono što „donosi“ najviše novca?
S druge strane, kako pomiriti naučne istine do kojih medicina dolazi, a prema kojima (o tome postoji opšta saglasnost) liječenje može biti efikasno samo ako je blagovremeno – sa listom čekanja u zdravstvenim ustanovama. Čemu naučna dostignuća u medicini ako ona ne mogu biti primijenjena onda kad su pacijentima potrebna. Da li postojanje lista čekanja pogoduje pojavi i  održavanju mita i korupcije u zdravsvu. Nije li krajnje vrijeme da obrazovanje i zdravstvo postanu prva i najvažnija briga društva i države?
Ako je medicina egzaktna nauka, čemu religijska znamenja koja se mogu vidjeti u nekim zdravstvenim ustanovama? Ili sve treba da bude kao u onoj anegdoti prema kojoj ljekar, na pitanje kako ste, odgovara: dobro, hvala bogu!
Ljekari će postati bogovi onda kad im pacijenti budu svetinja.
Kuda ide savremena medcina? Razvija li se po mjeri čovjeka ili po mjeri kapitala? Može li se, primjera radi, kupiti diploma medicinskog fakulteta. Ako takva mogućnost postoji makar i kao pojedinačan slučaj, onda je to dovoljan razlog za strah. A uloga medicine je upravo u oslobađanju čovjeka u domenu kojim se bavi.
Upitanost nad aporijama savremene medicine ne znači, niti može znaćiti, umanjivanje ili negiranje dometa koje je medicina u svom dosadašnjem razvoju postigla. O tim dostignućima na svoj način govori i veliki broj Nobelovih nagrada dodijeljenih istraživačima u ovoj oblasti. <   

Nikola Racković