Početna stana
 
 
 
   

Zbornik  Antifašizam-AVNOJ- Autonomija,  Udruženje antifašista Novog Sada, 2014.

Nastajanje i nestajanje


Na političku poziciju jednog regiona od ključnog je značaja da društvena elita anticipira nailazak i prepozna karakter trusnih promena kakvim je obilovala Evropa

Nastao na osnovu istoimenog okruglog stola održanog u Novom Sadu, Zbornik radova Antifašizam-AVNOJ-Autonomija,  odslikava niz viđenja nastanka, razvoja, te unazad četvrt veka atrofije autonomije Vojvodine i prilog je novijim tumačenjima turbulencija u Jugoistočnom delu Panonije. Ovaj prepoznatljiv region, sa izmešanim stanovništvom u kome  vekovima niti jedna nacija nije imala više od trećine ukupnih žitelja, oduvek je bio područje za koji su se borile komšijske države, pa je u Zborniku prikazan i politički život suseda, u meri u kojoj se reflektovao na političku poziciju danas severne pokrajine Srbije.

Nova viđenja istorije

Tokom nacionalnog liberalizma, u 19 veku, i kolonizacija u 20. stoleću, nije bilo lako zagovarati političku ideju suprotne orijentacije; u tome je izazov društvene i političke elite svakog evroregiona, pa i Vojvodine. U Zborniku se ističe da je sudbina regiona zavisila od mogućnosti elite da anticipira nailazak i prepozna karakter trusnih promena kakvim je obilovala Evropa, kao to  i kada se menjala politička pozicija i stupanj autonomnsti  Vojvodine. Često su nastajale ili nestajale nove državne tvorevine i valjalo je ideju autonomije razvijati u drugačijem okruženju. Zborniku karakter analitičnog štiva daju prilozi petnaestak autora različitih profesijai pristupa ideji autnomnosti, čime je nastanak, geneza i aktuelno urušavanju autonomije Vojvodine sagledano iz različitih diskursa; u tome je vrednost dela, bez obzira na primedbu izdavaču, ujedno i organizatoru okruglog stola, da (pre)naglasi ulogu pojedinih društvenih procesa, antifašizma, i događaja, AVNOJ-a, za realizaciju ideje. Radovi potvrdjuju veliki doprinos, ali i ukazuju na momente unutar ovih dešavanja koji su odlagali i ograničavali razmah političke ideje autonomije Vojvodine.

Pojedini tekstovi koriguju ustaljena tumačenja pitanja iz istorije pojedinih, ili čak svih, naroda ove ravnice. Za nacionalno tvrđe obojene, ne baš ugodna spoznaja biće podsećanje profesora Zoltana Đerea da je u prizivnom pismu Leopolda II iz 1689.godine, kojim poziva Srbe iz tadašnje poturčene Srbije da se priključe borbi Austrije protiv Osmanlijske imperije uz obećanje da će nakon rata ( 1683- 1699. godine) dobiti autonomiju, u krajevima južno od Save i Dunava. Nakon Sremskokarlovačkog mira 1699. godine izvesno je da širenje Austrije neće biti koliko je maštano, postavilo se pitanje šta sa Srbima, u međuvremenu pod Arsenijem Čarnojevićem pristiglim u krajeve severno od Save i Dunava. Leoplod, car Austrije i kralj Mađarske, nije hteo da Srbe ostavi bez ičega, već je autonomiju, prvenstveno versku i običajnu, obezbedio u novoj sredini. Ustupak, pak, nije sproveo kroz pravni sistem kraljevine Mađarske, već direktnim ukazom Bečkog dvora. Zaobilaženje svog pravnog sistema su Ugari doživeli kao nekorektnost kojom kralj nove stanovnike Ugarske vezuje za sebe i udaljuje od komšija, te u nekim stvarima izdvaja iz pravnog sistema zemlje. Odanost Srba caru ostal je trajna, često nasuprot razvoju ugarskog društva. Đere objašnjava razloge srpsko- mađarskih sučeljavanja i uočava feudalni karakter tadašnje autonomije, dok je ugarska zajednica težila i postepeno prelazila u kapitalstičke odose, sa svim građanskim pravima nepoznatih feudalizmu. Preokret je uključivao i svesno odricanje mađarskih velikaša feudalnih privilegija, pa je bilo teško prihvatiti da srpski, ili bilo koji drugi, kolektivitet, sačuva povlastice bitno limitirajuće po razmah promena. Pojedini Srbi, i najveći aristokrata Sava Tekelija, su smatrali važnijim civilna prava i slobode koje je nudila ugarska regulativa, nego autonomiju vezanu isključivo za srpsko nacionalno biće u Vojvodini, a pod vojnom upravom, dakle sa izraženim rizikom za lične i privredne  inicijative. Tako je na Temišvarskom saboru 1790. godine gro Srba bogataša bila protiv autonomije.

Građanska i kolektivna prava

Nesposobnost klerikalnog vođstva Prečana da zateve za autonomijom modelira i primeri novim promenama, eskalirali su tragičnim srpsko-mađarskim ratom u sklopu burnih dešavanja na evropskom kontinentu 1848-49 godine. Kasnije su Svetozar Miletić, još više Mihajlo Polit Desančić, naročito tokom Bosanske krize i Berlinskog kongresa 1878. godine uspevali da liberaliziju srpske zahteve, ali, pitanje autonomije se otvaralo jedinom tokom tektonskih evropskih preokreta; u međuvremenu, se razvijalo kao društvena inicijativa sa svedenim realizacijama u životu. Novu priliku, kraj Prvog svetskog rata, Srbi, zagovornici ideje autonomije, su neorganizovano dočekali. Srbija se našla na strani pobednica i bivše austrougarske teritorije u Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, tretirala je kao ratni plen, a ne kao krajeve koji bi svojim razvijenošću mogli biti nosioci razmaha nove države. Umesto federalističke koncepcije Londonskog odbora i  manjeg broja radikala okupljenih oko Stojana Protića, pobedila je unitaristička koncepcija Srbije kao Pijemonta svih Južnih Slovena i sa hegemonističkim pretenzijama prema prečanskim teritorijama. Ujedinjenje se svelo na pljačkanje novih krajeva, te poreskom politikom, brutalnom po nove krajeve. Tako je 1925.godine Vojvodina sa 10 odsto ukupnog stanovništva kroz 25 fiskalnih nameta punila čak 26 odsto državne kase.

U novoj državi Vojvodina je region po svim obeležjima, etničkom sastavu, istoriji, geografiji, mentalitetu, načinu života, pavnom i ekonomskom sistemu, što je podstaklo autonomističke ideje, a zahteve više preusmerilo ka privrednim, zasnivajući ih na ekonomskoj propasti u centralizovanoj državi. Komuistička partija u Vojvodini je igrala na ovu kartu. Trajče Stamenković, sekretar Komunističke partije za Srbiju u pismu Centralnom komitetu pise „Vojvodina je ugnjetena pokrajina, njoj treba dati samoupravu i prestati pljačkati je“. Tito u pismu komunistima Srbije 1936. godine ističe „…mora doći do izražaja riješenost da se pravo samooprediljenja svih naroda mora poštovati, tj. ne samo pravo Srba, Hrvata, Slovenaca, nego i Makedonaca i Crnogoraca, a isto tako i pravo naroda u Vojvodini, BiH da odluči o tome hoće li da sačuva svoju regionalnu samostalnost u federalnoj državi“.

Uloga elite
Tragičan nesporazum

Možda je koren ograničenog trajanja, četrnaest godina, pune autonomije Vojvodine danas teško shvatljiva činjenica da su liberali SK Srbije, na čelu sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, imali malu podršku u SK Vojvodine, pa su se oslonili na mlađu garnituru, pragmatičnu, ali bez vizije. Starije generacije su pružale krut otpor bilo kakvoj ideološkoj modifikaciji, povremeno zapadajući u dogmatizam i - više pasivnošće nego činjenjem- doprinele su padu liberala, jedine grupacije na srpskoj političkoj sceni koja se odrekla tutorstva nad Srbima izvan Srbije. Ne bi bilo iznenađenja ako buduca istraživanja razlog raspada Jugoslavije uoče i u razilaženju vojvođanskih autonomaša i srpskih liberala.

U daljem toku, KPJ nije dosledna i na drugom zasedanju AVNOJ- a, 29 novembra 1943, za federalno uređenje se koristi nacionalni princip, istorijski delimično. O Vojvodini se govorilo tokom priprema zasedanja, ali u završnom tekstu se poimence ne spominje. Nesporno da je postignuta saglasnost o autonomnom statusu regije,a da, nakon rata, sami Vojvođani odluče kojoj će se federalnoj jedinici prikloniti. Kada su delegati Skupštine Vojvodine 31.jula 1945. godine glasali da se „kao autonomija pripoji Srbiji u federalnoj Jugoslaviji“, a to potrvdilo i Treće zasedanje AVNOJ- a 10. avgusta, borba za regionalnu samostalnost tek je počinjala. Stupanj autonomnosti je bio izrazito nizak, simboličan. Prvih 20-tak poratnih godina se pokazao kao najveće raubovanje Vojvodine. Studija Ekonomskog instituta iz Beograda iz 1955. godine je poslužila kao analitički materijal uoči usvajanja Plana za razdoblje 1957-61 i pokazuje da je u razdoblju 1947-55 industrija Vojvodine uvećala produkt 55,4, dok je uvećanje industrije cele Jugoslavije 101,2 odsto. Država je forsirala tešku industriju, ali i u prerađivačkoj industriji, značajnoj za Panoniju, ulaganja su posebno niska bas u Vojvodini, tek 14.200 dinara po glavi stanovnika, naspram 22.000 u Hrvatskoj ili 33.000 u Sloveniji. Čak se i poljoprivreda Vojvodine najsporije razvijala, njen produkt je uvećan 23, spram 34 odsto u centralnoj Srbiji, po 46 odsto u BiH i Hrvatskoj. Precizira se da je 1947. godine BDP per capita bio za 5,3 odstvo viši, 1955.godine za 3,2 odsto niži spram BDP Jugoslavije, dok je udeo u investicijama iznosio tek 4,4 odsto. Još je grublji pokazatelj raubovanja da je da je dohodak po glavi stanovnika 1939.godine bio 25 odsto iznad, 1955. godine čak 13 odsto ispod jugoslovenskog proseka. 

Vojvodina je ponovo bila poprište pljačke, ovoga puta navodno radi interesa jugoslovenske i srpske radničke klase. Komunistima Vojvodine biće potrebno  više od 30 godina da strpljivim političkim manevrima dođu u situaciju da, u politički pogodnom trenutku, izbore za Vojvodinu realnu autonomiju, tačnije da u Ustav SFRJ i Ustav Srbije ugrade „odgovornost APV za sopstveni razvoj“ I tako steknu pravo raspolaganja dohotkom u okvirima kakva su data svim federalnim jedinicama u SFRJ, i da to pravo zaštite kroz Ustav APV 1974.godine. Taj put je u Zborniku precizno i detaljno pojasnjen, bio je trnovit, traumatičan, pa je tim čudnije da krajem devete decenije manje- više ista generacija vojvođanskih čelnika nije bila ni blizu visine zadatke pred nastupajuće tektonske poremećaje u Evropi i raspada Jugoslavije.

Živan Lazić

     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013