Početna stana
 
 
 
   

 

DA LI JE VUK DRAŠKOVIĆ BOG?

Kao verni sledbenik svog idola Draže Mihailovića, Vuk dosledno baštini njegovu manihejsku podelu po kojoj su, ne samo komunisti već i njihovi potomci, „zlotvori i krvnici našeg naroda“ koje treba „bez milosti uništavati“

Gostujući na televiziji prepoznatljive ekstremno desničarske orijentacije Palma+, Vuk Drašković je izvoleo izjaviti da potomci komunista lažno optužuju četnike Draže Mihailovića da su počinili genocid nad Muslimanima i Hrvatima, a ta laž može ozbiljno da šteti interesima Srbije u sporu sa Hrvatskom pred Međunarodnim sudom pravde.
Ovaj paušalan i proizvoljan iskaz tipičan je za nadmeni autoritarni mentalitet koji smatra da ima božansko pravo da kaže sve šta mu padne na pamet bez obaveze da to dokaže i potkrepi argumentima, mentalitet u kome ne postoji ni minimum odgovornosti za javno izgovorenu reč i za ono što iz nje može da proizađe. Uostalom, to je konstanta političkog delovanja Vuka Draškovića i nije prvi put da se on upušta u neuravnotežene verbalne avanture. No, na to ćemo se osvrnuti kasnije, a sada bi bilo dobro analizirati ovu njegovu izjavu sa stanovišta logike i materijalne istine.
Pre svega, nije jasno koji su to „potomci komunista“ koji šire „laž“ o četničkom genocidu nad Muslimanima. Prvi koji su o tome iscrpno pisali bili su istoričari Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Genocid nad Muslimanima“, izd. Svjetlost, Sarajevo 1990. Za sve one koji misle da istorija počinje od njih, bilo bi dobro da se upoznaju sa ovom knjigom i sa obiljem podataka o genocidu nad Muslimanima-Bošnjacima. Autori su na knjizi radili u vreme dok je Dedijer bio član Raselovog suda, najvišeg moralnog autoriteta u svetu u drugoj polovini prošlog veka. Taj sud je 1967. godine uradio ono što ni tadašnje komunističke države nisu smele da kažu : on je presudio da je vlada SAD izvršila zločin genocida u Vijetnamu i drugim indokineskim zemljama. Jednom rečju, ova knjiga predstavlja sastavni deo rada Raselovog suda u osudi zločina protiv čovečnosti, o čemu govori i posveta koju su autori stavili na početku knjige: “Ovu knjigu posvećujemo Bertrandu Russellu, Jean Paulu Sartru, Noamu Chomskom, Christopheru Farleyu i drugim članovima Russellovog suda zbog odbrane načela da se ljudska prava, individualna i kolektivna, najuspešnije brane ako se, prvo, otpočne u vlastitoj sredini.“

Bele Maske za bele listiće

Dakle, ta knjiga je objavljena pre raspada Jugoslavije, pre neočetničke agresije na Hrvatsku i Bosnu i pre bilo kakvog Haga i sudskih sporova, tako da u njoj nije bilo nikakve namere da se oteža pozicija Srbije u nekom budućem sporu sa Hrvatskom. Ima i drugih koji danas govore o ovom genocidu, ali treba nagađati na koga je Vuk Drašković mislio i treba prelistati biografiju svakoga od njih da bi se videlo ko je „potomak komunista“. Jednostavno, Vuk Drašković, sa pijedestala svoje umišljene literarne veličine kaže ono šta mu se prohte, a na vama je da nagađate „šta je pisac hteo da kaže“.
Isto stoji stvar i sa Vukovim shvatanjem materijalne istine. Za njega je i danas na snazi naredba koju su 1992. godine novinarima saopštila dva ministra informisanja – Ratomir Vico i Dragutin Brčin: „Novinari, kada pišu o ratnim zbivanjima, treba da se rukovode interesima srpskog naroda, a ne istinom“. A notorna je stvar da se pod interesom „države“ ili „naroda“ redovno misli na interes vladajuće klike. Sud, međutim, ne može da vodi računa o interesima i o tome kome će nečije svedočenje koristiti a kome štetiti, već samo o tome da li je to svedočenje istinito. Prema tome, nije bitno da li su eventualni svedoci potomci komunista ili bilo koga drugog, bitno je da li govore istinu ili ne.
Ali, to za Vuka ne važi. Kao u onom američkom filmu, kada se posvađaju dva ultrakonzervativna senatora pa jedan od njih kaže „Neću više ni da čujem za tog komunistu“, tako i kod Vuka reč „komunista“ predstavlja stigmu, kletvu, psovku. Kao verni sledbenik svog idola Draže Mihailovića, Vuk dosledno baštini njegovu manihejsku podelu po kojoj su, ne samo komunisti već i njihovi potomci, „zlotvori i krvnici našeg naroda“ koje treba „bez milosti uništavati“, pa su, naravno, bez milosti i uništavani, naročito starci, žene i deca, uključujući i decu u kolevci, kao u selu Vranić kod Beograda decembra 1943. godine.
Međutim, kada su u pitanju bili Bošnjaci, onda uopšte nije bilo potrebno da budu ni komunisti ni njihovi potomci. U odnosu na njih postojao je plan čišćenja teritorije zamišljene Velike Srbije od nacionalnih manjina, odnosno jasna namera da ta etnička skupina bude potpuno uništena. Istaknuti srpski političar Stojan Protić najavio je još 1917. godine šta će se Bošnjacima desiti u srpskoj državi: „Kad pređe naša vojska Drinu daćemo Turcima dvadesetčetiri, pa makar i četrdesetosam sati vremena da se vrate na pradedovsku veru; što ne bi htelo, to poseći...“. Čitavo međuratno vreme ovaj plan je čekao zgodnu priliku u krugovima srpskih nacionalista, naročito u uticajnom Srpskom kulturnom klubu, a prilika za njegovu realizaciju ukazala se izbijanjem Drugog svetskog rata i stvaranjem srpske vojne organizacije – četničkog pokreta na čelu sa Dražom Mihailovićem – koja će taj plan i realizovati. Naravno, Draža odmah, u skladu sa svojim projektom „homogene Srbije“, izdaje instrukciju za „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“, što je bilo naređenje da se krene u genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. U okviru te akcije izvršeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom, od kojih ćemo ovde pomenuti samo one koji su navedeni u presudi Draži Mihailoviću:
„U decembru 1941 godine i tokom januara 1942 godine četnici su poklali preko 2.000 muslimana, ljudi, žena i dece, iz okoline Foče, Goražda i Čajniča. Klanja su vršili na mostovima na Drini u Foči i Goraždu.
Avgusta 1942 godine Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića prilikom zauzeća Foče zaklali su u Foči i u selima koja se skupa nazivaju Bukovica oko 1.000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca.
Avgusta 1942 godine na terenu oko Ustikoline i Jahorine (Istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom majora Zaharije Ostojića i Petra Baćovića zaklali su oko 2.500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili.
Januara 1943 godine četnici Pavla Đurišića ubili su u Srezu bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1.000 žena i dece muslimanske veroispovesti.
U februaru 1943 godine četnici pod komandom Zaharije Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevaljskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i dece i opljačkali pa potom spalili oko 2.000 domova.“

Izložba sa časova crtanja po glasačkim listićima/ detalji

Dakle, samo u ove četiri kampanje ubijeno je preko 16000 Bošnjaka, što pokazuje jasnu nameru uništenja jedne etničke skupine, odnosno izvršenja genocida nad njom, kako taj pojam definiše Konvencija UN o genocidu od 9.12.1948. Pritom treba ukazati na još jednu monstruoznu karakteristiku ovih četničkih zločina: Ovo ubijanje vršeno je na krajnje bestijalan i sadistički način, tj. klanjem žrtve. A zbog čega su četnici svoje žrtve uglavnom klali i tako stekli naziv „koljači“, pokazuje jedna naredba Dražinog zamenika Zaharije Ostojića u kojoj se kaže: „Ovo likvidiranje – ubijanje ima biti isključivo klanje kamom – koljite jer treba štedeti municiju“.
Istu genocidnu nameru demonstrirali su četnici i u odnosu na Hrvate, o čemu svedoči samo par primera navedenih u presudi Draži Mihailoviću:
„Septembra 1942 godine četnici Petra Baćovića ubili su u Makarskoj oko 900 Hrvata, nekoliko katoličkih sveštenika su žive odrali i 17 sela zapalili.
Oktobra 1942 godine četnici Petra Baćovića ubili su u okolini Prozora, zajedno sa Italijanima kojima je komandovao italijanski poručnik Vidjak, oko 2.500 Muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, dece i staraca, a veliki broj sela popalili.
U oktobru 1942 godine četnici Petra Baćovića ubili su u selu Gatu, Niklice i Čišlu u Dalmaciji zajedno sa Italijanima 109 Hrvata kao simpatizere Narodnooslobodilačkog pokreta.“
Ovim masovnim likvidacijama treba dodati i bezbroj slučajeva pojedinačnih ubistava Hrvata od strane četnika, kao što je to slučaj sa pesnikom Ivanom Goranom Kovačićem koga su četnici zaklali zajedno sa teško ranjenim profesorom Medicinskog fakulteta u Beogradu dr Simom Miloševićem.
To su, dakle, činjenice o četničkom genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima tokom Drugog svetskog rata. Ono što je bitno znati jeste da te činjenice i dokaze u vezi sa njima koji su izneti na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine niko nije osporio, niko nije rekao da su to laži i da je to izmišljeno. Nisu to učinili ni Draža, ni neko od ostale dvadesettrojice optuženih među kojima je bilo i nekoliko četničkih komandanata, niti pak neko od devetnaest advokata koji su branili optužene. Sam Draža je za te zločine govorio da o njima nije ništa znao, ili da je saznao mnogo kasnije, da o njima prvi put čuje iz optužnice, da on te zločine nije ni naređivao ni odobravao, da su se on i Dragiša Vasić „zgranjavali“ nad izveštajima Pavla Đurišića „kada je pošao po jednom zadatku, a vršio je nešto što zbilja ide u zločin“ itd, ali ni jednom rečju nije osporio te događaje, nije rekao da se tako nešto nije dogodilo i da su to izmislili komunisti i njihovi potomci. Šta više, završavajući svoju odbranu, Draža izričito kaže: „Ukratko: bio sam neobavešten o ovim zverstvima prema muslimanima, kao što sam objasnio“. Četničke zločine nad Bošnjacima ne negiraju čak ni ravnogorski istoričari angažovani u procesu rehabilitacije Draže Mihailovića. Jedino što oni tvrde jeste da Draža te zločine nije naređivao, nije ih odobravao i nije za njih ni znao. Samo Vuk Drašković tvrdi da tih zločina nije bilo, da se tako nešto nije dogodilo i da su to izmislili potomci komunista.
Sveti Toma Akvinski je govorio da ni Gospod Bog ne može učiniti da ne bude ono što se nekada dogodilo. Vuk Drašković očigledno za sebe misli da je neko nadbožanstvo, da može da menja istoriju, da proglasi da se četnički zločini nisu dogodili, da su četnici bili antifašisti a da su partizani bili borci protiv srpskog naroda i „srpskih domaćina“. U celom tom zamešateljstvu jedna stvar je izvesna: Srbija je jedina zemlja na planeti u kojoj ovakvo opsenarstvo može da prođe i da postane državna politika.
Na kraju, postavlja se još jedno, po svoj prilici i najvažnije pitanje: Kakve veze ima četnički genocid nad Bošnjacima i Hrvatima iz doba Drugog svetskog rata sa današnjim sudskim sporom između Srbije i Hrvatske koji se tiče ratova iz 90-ih godina? Naravno, veza između ove dve ratne avanture je očigledna i direktna i Vuk Drašković to vrlo dobro zna i to je ono što ga boli. Ratovi iz 90-ih su samo nastavak misije četnika i Draže Mihailovića, a između njih se smestio kratkotrajan (u istorijskom smislu) i neuspešan socijalistički eksperiment. I kada su 1989. godine Vuk, Šešelj i onaj kafedžija iz Nove Pazove obnovili četnički pokret pod nazivom Srpska narodna obnova, sa namerom da ujedine sve „srpske zemlje“ i stvore Veliku Srbiju, to je bilo isto kao da su Draža, pop Đujić, Zaharije Ostojić, Pavle Đurišić i drugi ratni zločinci po drugi put među Srbima. Naravno, ovim sledbenicima lika i dela Draže Mihailovića bilo je jasno da se Velika Srbija ne može stvoriti bez rata i zato Vuk Drašković odmah pristupa govoru mržnje prema Bošnjacima, Hrvatima i „Arnautima“ i piromanskom potpaljivanju ratne histerije.
Tako on, još 1990, nagoveštavajući i prizivajući rat i pokolje koji će uslediti, poručuje Bošnjacima u Novom Pazaru: „Kad SPO dođe na vlast Srbijom će lepršati samo jedna zastava, srpska, a svako ko uzme drugu ostaće i bez zastave i bez ruke“.
Iste godine, nakon što je od kriminalaca i probisveta formirao Srpsku gardu i poslao je u Hrvatsku, on saopštava:
„U Hrvatskoj je ponovo formirana ustaška vlast; osnovane su oružane formacije ubica Srba. Ustaško vrhovništvo zaključilo je antisrpski pakt sa Arnautima i muslimanskim fundamentalistima, desrbijanizovanom ali militantnom glasnom manjinom u Crnoj Gori i srbofobima oko Makedonije koji otvoreno traže naše teritorije.“
A januara 1991. godine u Sarajevu Vuk Drašković drži miting na kome kaže: „Priče o krnjoj Jugoslaviji, obična su stupidarija. Dođe li do raspada Jugoslavije – ostatak države biće srpska država... Žao mi je hrvatskog naroda i onoga što će se desiti uđe li u rat sa Srbima, jer Srbi se mole Bogu da, ako bude rata, to bude rat sa Hrvatima“ (dugotrajan aplauz).
Nakon što taj rat sa Hrvatima nije ispao kako je Vuk Drašković predviđao, on je ipak nastavio da ubeđuje Srbe da će ciljevi biti ostvareni samo ako se njemu poveri ta operacija. „Nikada više, tvrdio je on, ni Knin ni Borovo selo neće biti hrvatski. Mi ćemo to ostvariti pregovorima, a ne ratom.“ A kako mu ni to haluciniranje nije bilo dovoljno, on 2008. godine srpskog kvislinga Milana Nedića naziva velikanom Srbije i zahteva njegovu sudsku rehabilitaciju.
Za Vukom Draškovićem nastupila je čitava bulumenta sledbenika četničkog pokreta i obožavalaca lika i dela Draže Mihailovića – Karadžić, Krajišnik, Mladić, Plavšićka, Šešelj, Martić, Hadžić i ostali, svi pod patronatom Slobe Miloševića kome je svaka ideologija bila dobra samo da on bude na vlasti. To su bili autori novog genocida nad Bošnjacima i Hrvatima, od Vukovara i Dubrovnika, do Sarajeva, Prijedora, Tuzle i na kraju Srebrenice, izvedenog po tehnologiji masovnih likvidacija koju su patentirali Dražini komandanti. A činjenica da su svi oni, osim snalažljivog Vuka, završili u Hagu kao optuženi ili osuđeni ratni zločinci, predstavlja najbolju potvrdu genocidnog karaktera četničkog pokreta. A o Vukovoj snalažljivosti mogao bi se i pravi roman napisati jer je neverovatno da čovek, u razmaku od nekoliko godina prošeta od Slobodana Miloševića, kome je bio potpredsednik „savezne vlade“ , do Koštunice, kome je bio ministar spoljnih poslova, pa zatim Tadića i „Preporoda“ Čede Jovanovića kojima je brzo okrenuo leđa čim je video nešto profitabilnije, da bi se danas svesrdno nudio Vučiću i onima koji su za njega koristili najpogrdnije izraze. Srbija jeste zemlja političkih štrebera, ali ovako nešto odavno nije viđeno.

Aleksandar Sekulović

Uz dozvolu autora, preuzeto sa sajta Peščanika.
Međunaslovi i oprema redakcijska

     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013