Početna stana
 
 
 
   

DRAGOLJUB MIĆUNOVIĆ

ZALAZAK SUNCA NA GOLOM OTOKU

Pitao sam sebe: Čekaj, ti znaš šta je život, video si koliko može da bude naporan, gadan i opasan, a besmislen! Šta tebe to tako čvrsto vezuje za život? I našao sam odgovor – radoznalost! Strašno me zanima šta će biti sutra, šta će se dogoditi. Rano sam shvatio da mi ništa ili veoma malo možemo da predvidimo šta će nam se dešavati. Da mi je neko na Golom otoku rekao: Slušaj, ovo će proći. Bićeš profesor, imaćeš đake, bićeš ugledan... Bože sačuvaj! Ja sam bio spreman na život večno obeleženog robijaša.

Život veterana naše političke scene, njenog značajnog aktera, Dragoljuba Mićunovića (1930), kao da sažima usud ovog podneblja i sve njegove paradokse. Predsednik Političkog saveta Demokratske stranke i poslanik Demokratske stranke u Narodnoj skupštini, nedavno je promovisao prvi tom svog autobiografskog dela “Život u nevremenu”. Njegova ispovest, koja se nalazi pred čitaocima Republike, nastala je ranije i mogući je povod za objavljivanje ove knjige, kojom će svakako biti obogaćena politička istorija Srbije.

Moji preci, po ocu i majci, došli su u Srbiju iz Crne Gore. To je stara crnogorska porodica, svi Mićunovići potiču od Vuka Mićunovića i njegovog brata Andrije. Dolazeći, naseljavali su graničnu teritoriju koju su Turci napustili posle Berlinskog kongresa. Zajedno sa Hercegovcima naselili su jedan pojas koji se prostire od Kopaonika do iza Vranja. Tu sam se i ja rodio u Merdarima. Nemam nikakvu podeljenost u sebi, u smislu da  razmišljam o svom crnogorstvu. Rođen sam u Srbiji i osećam se Beograđaninom, gde živim 60 godina, tu je moje kućište. Otac je bio državni činovnik i ubrzo smo se odselili u Skoplje. Sećam se tih kolonija: jedna je bila srpska, jedna turska, i, normalno, makedonska, odnosno južnosrbijanska kako su ih zvali. Albanaca tada nije bilo u Skoplju. Međunacionalni odnosi bili su sasvim korektni. Odjednom, izbio je rat. Škola je raspuštena, otac je mobilisan; doživeli smo bombardovanje, a onda su se pojavili bugarski vojnici i objavili da svi Srbi moraju da napuste Makedoniju. Bio sam žrtva etničkog čišćenja, kako bismo to danas rekli.

Prva Izložba GUK problematizuje rezultate gradskog konkursa za kulturu i raspodelu budžeta po političkoj osnovi

Bile su to tegobne godine, težak period mog života. Sa oskudicom koja je znala za glad; 27 Mićunovića izbeglo je kod moje babe. Ali, majka je bila ambiciozna: rat je rat a dete mora da ide u školu. Mnogo mi se dopadao slobodan život sa seoskom decom; radovao sam se mišlju da je moje školovanje okončano, nažalost, morao sam da učim. Moj brat od strica, maturant i skojevac, bio je u koncentracionom logoru u Nišu. Pobegao je, oporavljao se kratko vreme i podučavao me. Onda je otišao u partizane. Od njega sam saznao za komunističku ideologiju; impresioniralo me je to kako se hrabro gine, pevajući. Bio je tu i jedan učitelj, takođe partizanski orijentisan i ja sam kao kurir nosio pisamca. Našao sam se u ulozi koja me je opredeljivala. Umalo nisam stradao od četnika kad su 1944. došli iz Bosne. Iscrtavali smo petokrake na zidovima, onda su oni ispitivali ko je to radio. Bilo je veoma dramatično, baba me je krila u kaci. Sa 14 godina bio sam skojevac, imao sam kratku partizansku bluzu i hteo da učestvujem u borbama za Berlin. Ali, moj brat koji je postao komesar, rekao je: - Marš u školu! I počeo sam redovno da se školujem, uz dosta izazova. Bilo je konferencija, zborova, uvek bi govorio i neko u ime pionira. Tako sam se i ja popeo na jedan balkon i rekao: Vara se gospodin Čerčil ako misli da nama može nametati…! Kad sam došao kući, otac kaže: Vidim da si se visoko popeo, bojim se da će to loše da se završi. Možda se Čerčil vara, ali da se ti varaš, to ti tvrdim.  Kasnije, kad sam postao kritičar Titovog režima i kad bih ga pred njim napadao, otac bi govorio: Zar ti nisam rekao da se varaš! Mada smo bili označeni kao partizanska kuća i mogli da pravimo karijere, otac je imao distance, nije ulazio u Partiju i forume, sačuvao je samostalnost.

PRAVAC GOLI OTOK

Kad sam završio sedmi razred gimnazije, obreo sam se u Beogradu u omladinskoj brigade na izgradnji zgrade SIV-a. Kopali smo temelje, odjednom čujemo za rezoluciju IB-a. Nije bilo jasno šta se događa a onda su došli iz nekog štapskog komiteta i pročitali Staljinovo pismo, Molotovljevo, i Titovo pismo – šta vi mislite o tome?! Da li ste vi za njihov CK ili naš? Umorni, radili smo ceo dan, spava nam se, kažemo: Naravno, za naše smo! Međutim, čujemo da je neka studentska brigade nešto zapitkivala u vezi s tim, i da su ti studenti negde odvedeni. Šokantno saznanje, ali nas su odmah odveli u Pančevački rit da skupljamo letinu. Usledila je velika priprema za Peti kongres, drže se zborovi, govorancije. Dođe Voja Leković, drži nam govor, ja, opet na tribinu: opletem Staljina – Kako on može da podržava bugarsku i mađarsku partiju? Gde su oni bili kad smo mi ratovali i ginuli?! Pozove me Batrić Jovanović u glavni štab, i izgrdi: Šta ti imaš da napadaš Staljina, drug Staljin će sam uvideti grešku…!
Slušamo prenos Kongresa, Tito završava referat rečenicom: Živeo veliki vođa SSSR-a Josif Visarionovič! Ranković uzvikuje: Živeo Staljin! Đilas i Kardelj, takođe. A zatvori puni ljudi koji su to isto uzvikivali!? Sasvim sam bio zbunjen. Odem kući i saznam da mog brata nema. Pitao je na sastanku zašto ne idemo u Bukurešt da branimo svoj stav, što je bilo dovoljno da ga strpaju u zatvor. Pošto nije htela da se razvede, odmah su i njegovu suprugu isključili iz partije, izbacili je s posla a imala je bebu od šest meseci. Prebacivali su mi što se viđam s njom i isključili me iz partije jer se „družim s neprijateljima”. Smatrajući to strašnom nepravdom napravim veliku glupost, uputim pismo Petru Stamboliću. Osećao sam se važnim i zaslužnim, i šta sad da neko mene tera da se odričem rođaka! Tri dana kasnije, uveče na korzou, priđu mi dvojica u kožnim kaputima… Kući sam se vratio posle 20 meseci. U samici sam proveo 150 dana i deset meseci u zatvoru. Stavili su me, i zaboravili. Tek kad su počeli da sakupljaju zatvorenike za Goli otok, setili su se mene. U tom transportu nađem i mog ujaka, njemu stave lisice na levu ruku, meni na desnu – pravac Goli otok.U Topčideru se voz zaustavio, ulaze tipovi u kožnim kaputima sa baterijskim lampama, čitaju nam rešenja po kojima smo upućeni na društveno poporavni i korisni rad. Bilo je tu više od hiljadu ljudi, na svim „rešenjima” je udaren pečat Drugog rejona grada Beograda, sudije za prekršaje. Kao da je u pitanju pogrešno parkiran auto. Šalju me na dve godine u logor po zakonu o prekršajima. Svakom su u presudi stavili neki greh, nevažno šta. Meni su napisali: štrajk u gimnaziji. Obradujem se: mora da je neka greška, zabuna! Dolazi onaj u kožnjaku, pita: Ko će da se žali?! Svi pametni ćute, kažem: Ja! Dolaze posle deset minuta – Gde je onaj što hoće da se žali!? Odvežite ga! Odvedoše me u jedan vagon, pa udri po meni – Oćeš da se žališ?! – Neću!
Znate, kad je čovek mlad može sve da preživi. To je ogromna prednost jer ne ostaju veliki ožiljci. Jednostavno, to se potisne i zaboravi. Imao sam 18 godina kad sam tamo došao, pozvao me je neki islednik Lukić, arogantan, debeo, ciničan. Kad me je video, kaže: Pu, bogati, šta vidim, a ja mislio da ću videti nekog čoveka, pravog neprijatelja!? A, ono vidi, šaka jada!? Koliko si to dobio, auuu 20 godina! – Mislim da su dve! – Nisi dobro video, nije to tačka, to je nula! – Pa, dobro, 20 i ovih 18, kad izađem, taman, momak za ženidbu! Već je bio razrađen ritual preobraćenja: kad uđete na otok, odmah vas grubo ošišaju do glave, svlače golog i potapaju u vodu. Tu su stražari pa ko izviri iz vode dobije po glavi, da dublje zaroni. Potom vas zapraše praškom protiv vašiju, a onda tako goli trčite kroz ljudski špalir, „topli zec”, dugačak oko kilometar. Noge vam brzo prokrvare po tom kamenju, oko vas ljudi urlaju: Bando…! Njihov zadatak je da vas tuku. Mene je udarilo možda pet, šest ljudi. Mnogi su pravili zamahe, kao da će da me udare, urlali, drugi su šaptali: Trči brže, mali! Neki su me, podmećući ruku, zapravo pridržavali da ne udarim nosem u kamen. Bila je to prećutna, skrivena solidarnost. Uprkos tome što su ljudi gubili nerve, u rastrojstvima zaista bivali zveri, ogromna većina se ponašala solidarno, koliko god su to mogli. Ne može se drukčije objasniti činjenica da se ti ljudi i danas, posle 60 godina, druže, da se ponašaju kao braća.

KAMENJE NA ZGRADI MUP-a

Prvog dana Milinko Stojanović, advokat, navukao je sebi kamen bliže, da ne bih trpeo težinu. Davao mi je uputstva šta da radim rizikujući da ja to možda izbrbljam; da odmah treba da kažem da sam stručnjak za nešto – Znaš li?! – Znam! Kad su pitali ko zna da kleše kamen, mune me: - Ja! Sve sam prste polomio. Tim kamenjem je obložena stara zgrada MUP-a, stradala u bombardovanju.
Dao sam cigaretu starijem čoveku koji je bio bojkotovan, drhtao je u nikotinskoj krizi. Kažnjen sam vađenjem peska iz mora. Bilo je to najteže što se u tom trenutku da zamisliti. Januar je, duva bura u Senjskom kanalu, kad izleti morska pena ledi se i udara kao brijač. Kutlačom sa drškom od nekoliko metara, goli u vodi do grla vadimo pesak dok ne pomodrimo. Obično to biva za desetak minuta, onda dolaze drugi a mi se grejemo oko vatre koja je tu založena. U podne dobijem veliku temperaturu počnem da buncam, padam u vodu. Odvedu me u bolnicu i čujem kako zatvorski lekar Grujo Petrović, španski borac, kažnjenik, kaže: Ode ovaj mali! Tada još nije bilo antibiotika, dali su mi šaku sulfatizola, ali kad imate 18 godina vaš organizam je čudo. Ujutro, ja sam živ, temperatura 36. – Brzo trljaj ćebetom toplomer, sad će doći policijski lekar da kontroliše temperaturu. Trljam toplomer, temperatura je 39, pošteda tri dana, to znači da sam spašen. Od nas petorice gimnazijalaca na Golom otoku, istovremeno smo se trojica zatekli u bolnici. Okupimo se i smejemo, pred nama je večnost. Komandant logora pukovnik Vojin Jauković dolazi, ispituje nas: - Šta si ti? – Đak! Pita drugog, ovaj takođe đak. Pita trećeg... U njemu proradi patrijalhalni crnogorski poriv, okrene se i vikne: Pa, dobro, majku mu, je l ovo zabavište?! Ko je doveo ovu decu?! Zapišu nas trojicu, nađu i onu dvojicu gimnazijalaca, i na spisku onih koji treba da se puste nađemo se sva petorica. I sve bi bilo dobro, skratili bismo svoje golootočko stradanje, da u Rumuniju nije pobegao komandant ženskog logora u Gradištu na Dunavu. Motornim čamcem sa nekolio žena. Taj logor su proglasili nesigurnim; pravi se novi ženski logor na susednom ostrvu Grgur. Radili smo po 16 do 20 sati kao stoka, 105 dana. Kad smo završili izgradnju logora, odveli su nas u Žrnovicu, vojno odmaralište u blizini autoputa. Trebalo je da budemo golootočki manekeni; kad se pojavi Crveni krst ili neka međunarodna organizacija, onda se njima kaže: E, ovo je Goli otok! Nas lepo obuku, meso u pasulju, ima čak i tenisko igralište i biblioteka – kao na letovanju. Čim delegacija ode, sve po starom. Doduše, tu nije bilo mnogo šikaniranja, građani su prolazili, sve je bilo dosta vidljivo. I, u julu 1950. saopšte nam da smo slobodni. Možemo da idemo kući.
O Golom otoku najčešće se priča da je bio monstruozno mučilište, gde su ljudi jedni druge tukli, ubijali... Nije baš tako. Dešavalo se da ljudi gube kontrolu nad sobom, da su iz očajanja pristajali da rade svašta... Kasnije sam negde čitao kako na naš nervni sistem deluje žeđ. Vodu smo dnevno dobijali na poklopcu porcije i to nam je bila sva voda. Čitav dan radite u kamenolomu, na jakom suncu, užasno dehidrirate, ali bilo je ljudi koji su pola te vode upotrebljavali da bi oprali zube. Nisu se dali, trudili su se da očuvaju dostojanstvo.
Pitao sam sebe: Čekaj, ti znaš šta je život, video si koliko može da bude naporan, gadan i opasan, a besmislen! Šta tebe to tako čvrsto vezuje za život? I našao sam odgovor – radoznalost! Strašno me zanima šta će biti sutra, šta će se dogoditi. Rano sam shvatio da mi ništa ili veoma malo možemo da predvidimo šta će nam se dešavati. Da mi je neko na Golom otoku rekao: Slušaj, ovo će proći. Bićeš profesor, imaćeš đake, bićeš ugledan... Bože sačuvaj! Ja sam bio spreman na život večno obeleženog robijaša. Onda, kad sam se bavio naukom, nije mi padalo na pamet da na vrhuncu profesorske karijere, u 40 i nekoj godini, mogu da me izbace s posla zbog „povrede samoupravnih odnosa i ugleda druga Tita“! Još da su mi rekli: Slušaj, bićeš narodni poslanik! Da ćemo uopšte imati kakve-takve poslanike, izgledalo mi je dosta neverovatno. Pa kad sam postao predsednik Demokratske stranke i poslanik, da je neko rekao: Za deset narednih godina nećete napredovati za milimetar!, odgovorio bih: Ali, mi ulazimo u Evropsku zajednicu, Evropski parlament, modernizacija... Da, hoću da kažem da je život nepredvidiv, ali ako si dovoljno radoznao nađeš smisao.

CRNAC U ALABAMI

Povratak kući bio je dosta uzbudljiv, niko nije smeo u gradu da se pozdravi sa mnom. Kad sam se pojavio na igranci, odsvirali su tuš i rekli da nema igranke dok narodni neprijatelj ne napusti salu. Kao da sam crnac u Alabami. Ali, ja sam došao iz još strašnijeg sveta, mogao sam to da podnesem. U tom očajanju, šta da radim, odem u Prokupje kod direktora gimnazije Bude Ilića, divnog čoveka. Kaže mi: - Nisi dolzio u školu, o tebi dalje niko nije vodio računa. Nestao si. Nismo te zvanično izbacili iz škole, izgubio si jednu godinu, sad i drugu. Imam prijatelja u Ministarstvu, neka samo rukom napiše da možeš naknadno da polažeš predmete. Ali, ja nemam ni ličnu kartu, samo potvrdu da sam pušten iz zatvora. Jedva sam došao do tog čoveka i on je napisao da mogu da polažem. Ono što je sada veliko i zanimljivo jeste da ja nisam bio spreman da polažem, nisam ni znao šta se učilo. Šta da radim? Celu noć nisam spavao. Profesori, koji su bili stari građani, naravno, nisu smeli da se dogvore među sobom, ali pošto su me voleli jer sam bio odličan đak, davali su mi pitanja tipa: Ko je napisao Gorski vijenac, iz matematike jednačinu sa dve nepoznate, iz biologije pitanje ko je tvorac evolucije... Poklonili su mi osmi razred gimnazije, na svoj veliki rizik. Hteo sam da im se revanširam, tvrdim da nijedan đak u našim školama nije tako spremio maturu. Učio sam po 15 sati 49 dana. Neki profesori skoro da su zaplakali zbog načina na koji sam odgovarao. Dobio sam sve petice.
Sa tom diplomom dođem u Beograd; zakasnio sam da upišem medicinu, alternativa je bila filozofija. U studentski dom nisam mogao, stipendiju nisam imao, neko vreme spavao sam po parkovima, švercovao po domovima. Davanje časova deci pokazalo se dosta rentabilno. Potpuno sam razradio taj sistem, davao sam im časove o svemu, i o otpornosti materijala. Uveče naučim, sutradan predajem. Tako sam se školovao. Studije sam završio za manje od četiri godine. Zaposlio sam se u Kruševcu. Na svoju odgovornost primio me je direktor Učiteljske škole Dobrivoje Milovanović, iako nisam bio član narodne omladine i nisam imao karakteristiku s fakulteta. Predavao sam filozofiju; čovek koji je odnekud došao. Niko se nije raspitivao o mojoj prošlosti. Kad sam došao u Beograd, zameo mi se trag. Vodio sam se u Kuršumliji, u Prokuplju bio uhapšen, posle došao na studije u Beograd a zaposlio se u Kruševcu. Verovatno sam jedan od retkih golootočana koji nije pozivan niti odlazio u policiju na proveru. Za mene su se zainteresovali tek posle ’68. Neki moji školski drugovi postarali su se  da ih obaveste ko sam i šta sam bio. Profesorsko iskustvo bilo je sjajno, učenici su bili relativno mlađi, jedan je čak bio moje godište. Sa njima sam igrao fudbal, šah, napravio pozorište i učestvovao u pokretanju Bagdale. Godine velikog entuzijazma. Kad su slavili 20 godina Bagdale i delili diplome, mene su preskočili jer sam upravo te 1974, bio izbačen s fakulteta. Mislio sam da je problem vojske rešen, jer svako ko je učestvovao u NOB-u i NOP-u pre maja 1944, do maja 1945, bio oslobođen služenja Armije. Moja generacija je regrutovana kad sam bio na Golom otoku, mislio sam da je to za mene završeno. Međutim, kad sam napunio 27 godina, stiže poziv da se za 24 časa javim na Prevlaku. Tako sam deo vojnog roka bio na Prevlaci, drugi deo u Beogradu. Više se nisam vraćao u Kruševac. Konkurisao sam na više mesta, primili s me u jedan Akademijin institut. Posle dve godine pozovu me na Filozofski fakultet. Bilo je povuci-potegni jer je na to mesto konkurisao i jedan član Univerzitetskog komiteta, a ja nisam bio član partije. Uporni su bili profesori Veljko Korać i Mihailo Marković da me dovedu za asistenta. Tako sam se 1960. obreo na Filozofskom fakultetu, na njemu sam kasnije i doktorirao.

TITOV SISTEM

Došlo je do izvesne liberaizacije društva tako da nisam osećao da imam flaster preko usta. Potpuno mi je bio jasan celokupan politički sistem zemlje, prema njemu sam imao imao veliku odbojnost. Već moji prvi tekstovi bili su vrsta kritike tog sistema. Kad bih pisao o prepisci Marksa i Engelsa, naveo bih pismo u kome se napada cenzura. Druga stvar kojom sam, nadam se časno, branio integritet, jeste da Josipa Broza ili Kardelja nikad nisam citirao. Tretirao sam ih kao lične neprijatelje. Kad je Broz umro, bilo mi je deplasirano da  se bavim njime. Ponekad se principijelno suprotstavljam onima koji ga veličaju kao veliku istorijsku figuru. Nemam emocije prema njemu, ali polazim od sledeće činjenice: kako danas može neko kome su usta puna kritike autoritarizma i represije, da tvrdi za sebe da je liberal ili demokrata?! To često pitam neke crnogorske socijaldemokrate koji vole da ga veličaju. Gospodo, da li u programu socijaldemokratije imate jednopartijski ili višepartijski sistem? A verbalni delikt? Da li su predviđeni konclogori, imate li doživotno izabranog predsednika, postoji li kult ličnosti? Sve što zastupate suprotno je modelu Josipove vladavine a to što ima gorih, pa to nije argument. Gori je gori, ali ni ovaj nije dobar. Ispada da je bio pošten jer ništa nije odneo u grob, pa nije ni mogao. Sve što je doneto u ovim muzejima, ekvivalentno je i otišlo iz zemlje. Na kraju, šta je s tim njegovim temeljnim idejama? Bratstvo i jedinstvo – jedina smo zemlja koja je ušla u međunacionalni građanski rat! Šta je sa samoupravljanjem? Radnička klasa je svedena na prosijački štap! Šta je ostalo od nesvrstanosti?! Pa šta je onda bio taj Titov sistem? Jedna falš priča za rusko-američke potrebe, koja nas je u priličnoj meri izvela iz evropskih tokova.
Goli otok nije naročito obeležio moj život, osim u pozitivnom smislu. Rano sam shvatio šta je totalitarna ideologija, šta je žudnja za vlašću, šta je to beskonačna upotreba vlasti. Drugo, koliko je ljudska priroda problematična: kako se lako oslobađa sadizam u ljudima ako im se da malo vlasti. Sećam se jednog razgovora sa Gojkom Nikolišem i Dobricom Ćosićem: osuđivali su teror na Golom otoku, ali sam ih ja uveravao da problem nije u tome, već u nečem drugom, što je njima promicalo. A to je zakon koji suspenduje pravni poredak. Omogućeno je da na osnovu zakona o prekršajima, politička policija može svakog da uhapsi, drži ga koliko hoće i muči kad hoće. Država je bila predata policiji, a oni koji su izglasali taj Mošin predlog zakona, iskopali su rak-ranu svakog mogućeg pravnog poretka u zemlji. Niko nije bio siguran, plašili su se i članovi Centralnog komiteta, drhtali španski borci – svako ko nije bio poslušan, strepeo je. Sama činjenica da ljudi nisu videli sud i advokate, svoju odbranu, da su mogli da ostanu u tom logoru koliko god se upravi svidelo, da su van svih propisa i pravila, provociralo je sadizam u onima koji su imali neograničenu moć.
Moja privrženost demokratiji i pravima upravo je u tome da se mora pravno kontrolisati ponašanje ljudi. Politička teorija u Evropi već 300 godina radi na pronalaženju sredstava protiv zloupotrebe vlasti. Predstavnička demokratija ne može da egzistira ako nema kontrole vlasti, njenih ograničenja. Ako nemate slobodno javno mnjenje, anketne komisije, opoziciju – nigde kraja političkom sadizmu. Šta je poredak bez kontrole vlasti uspostavio: veličajmo vođu, partiju, da niste slučajno posumnjali u njega! Imao sam 20 godina kad sam se vratio s Golog otoka. U poređenju sa svojim vršnjacima osećao sam se kao oni Markesovi junaci što žive po 200 godina. Sve tekovine 20.veka preturio sam već tada preko glave: egzodus, izbeglištvo, rat, posleratne iluzije i buke, samice, zatvor, logor, jedino streljanje nisam prošao. Verovatno stoga mi je bilo smešno, kad su, u vreme Miloševićeve vladavine, smatrali da mogu da me uplaše: Pazi šta govoriš! 

Ljubiša Stavrić
     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013