Početna stana
 
 
 
   

Prilog pomirenju - malo poznata istorija

MUSLIMANSKE REZOLUCIJE 1941. GODINE

O ovim rezolucijama se nije učilo u školama, o kojima se čak nije ni govorilo, mada su neobičan primjer humanosti, dobrote i žrtvovanja za druge.

Burna prošlost na nesretnim balkanskim prostorima u posljednjih se stotinjak godina najsurovije poigrala s „dobrim Bošnjanima“, bacajući ih od nemila do nedraga, od jednog ponora do drugog, od jedne tragedije do druge. S odlaskom Turaka s ovih prostora nerijetko su ih smatrali ostacima okupatorske sile, pa su se njihovi susjedi tako i ponašali prema njima. Protjerani su listom iz Srbije i Crne Gore, njihove džamije srušene, čitava njihova prošlost pretvorena u prah i pepeo, a oni stiješnjeni u bosanskiim gudurama, s krvavim mačem nad glavom, kao stalnom prijetnjom njihovog daljeg pogroma. Neki su hroničari prebrojali deset genocida nad bošnjačkim narodom, do ovog posljednjeg, i najvećeg, u kojem su Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici, sprovodeći plan stvaranja Velike Srbije, etnički očistili polovicu Bosne, ubijajući, paleći, progoneći, silujući, zatvarajući civile u koncentracione logore, rušeći džamije i sve što na Bošnjake podsjeća, kako bi stvorili srpski entitet na teritoriji na kojoj su Srbi, uglavnom, bili u manjini. Ali, sve to nije moglo uništiti dobrotu u Bošnjacima. Svedoče o tome i dokumenti pod nazivom Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, o kojima se nije učilo u školama, o kojima se čak nije ni govorilo, mada su neobičan primjer humanosti, dobrote i žrtvovanja za druge.

Slični primeri postojali su i prije ovih događaja. Nakon atentata na Franca Ferdinanda, austrijske vlasti su, spremajući se za rat, počele s progonom Srba, posebno u pojasu na granici prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike prvi je javno ustao, 4. jula 1914. godine, reisul-ulema Mustafa ef. Čaušević, uputivši apel koji je dvadeset dana kasnije objavljen u sarajevskom alhamijado časopisu „Jeni Mishab“ (Nova baklja), pod naslovom „Proglas muslimanima“. U isto vrijeme se, protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine, oglasio i veliki broj bošnjačkih vjerskih, političkih i kulturnih prvaka, ali i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Zahvaljujući tome, već 26. jula 1914. godine ukinut je u Sarajevu prijeki vojni sud, koji je general Potiorek prolasio 29. juna.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, počeo je neprekinuti pritisak na Bošnjake, otimanje njihove imovine i svih građanskih prava, kao tihi vid osvete za sve što je bilo u prošlosti. Pa ipak, dobrota Bošnjaka je i to preživjela. Početak nove svjetske klanice razbudio je stare netrpeljivosti između Srba i Hrvata, a Bošnjaci su se tu našli kao žrtveno jagnje, jer su i jedni i drugi pretendovali da zauzmu Bosnu. Pavelićeva Nezavisna država Hrvatska ubrzo nakon formiranja (10. aprila 1941. godine) počela je progoniti i ubijati Srbe, a prvi koji su se protiv toga pobunili bili su Bošnjaci.

Složni u osudi zločina

Već 14. avgusta 1941. godine Skupština Udruženja ilmije (muslimanski vjerski službenici) „El Hidaje“ u Sarajevu usvojila je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva, što su potvrdile i dvije konferencije bošnjačkih kulturnih društava i javnih radnika. Tekst rezolucije napisao je vodeći bošnjački intelektualac Mehmed ef. Handžić, u saradnji sa Kasim ef. Dobračom. Tekst se sastoji od tri tačke :   1. konstatuje se teško stanje Bošnjaka u BiH zbog politike NDH, koja je svjesno izazivala sukobe između Srba i Bošnjaka

2. negira se odgovornost svih Bošnjaka za zločine koje su počinili pojedinci u ustaškim uniformama i osuđuje se takvo ponašanje, i   3. konstatuje se netrpeljivost nekih katolika koji se trude da muslimane učine građanima drugog reda.

Zatim slijedi spisak od sedam zahtjeva : da se uspostave mir i sigurnost života i imovine svih građana, da se spriječi izazivanje međinacionalnih sukoba, da se sudi odgovornima za zločine i da se obezbijedi pomoć žrtvama dotadašnjih sukoba. Oglasili su se mnogi viđeniji Bošnjaci u cijeloj državi. U Prijedoru je 23. septembra potpisana Muslimanska rezolucija, kao apel protiv progona Srba i ostalih građana. Za taj dan je prijedorski imam Bibić zakazao konferenciju Vakufskog povjerenstva, koja je imala samo jednu tačku dnevnog reda - osudu ustaških zlodjela. Osuđeni su zločini i progomi, kao i formiranje vojnog logora u Prijedoru, gdje su ustaše „skupile ološ i naoružale ga“, a ističe se i loš položaj Bošnjaka, koji ne mogu da se zaposle niti da se školuju. Rezoluciju je potpisalo svih stotinu prisutnih.

Odmah zatim, u Sarajevu je, 12. oktobra, održan veliki narodni skup, koji je usvojio rezoluciju, po sadržaju sličnoj onoj udruženja ilmije. Tu je rezoluciju potpisalo 108 najviđenijih građana Sarajeva, među kojima i predstavnici svih tijela Islamske vjerske zajednice, „El Hidaje“, Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja „Hurijet“, Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“, Muslimanskog društva „El Kamer“, Muslimanskog društva „Bratstvo“, Udruženja bivših veleposjednika i Imamsko-mualimaskog društva. Rezolucija je predata ministru dr Josi Dumandžiću, koji se tada zatekao u Sarajevu, a zatim je umnožena, podijeljena narodu i odaslana širom Jugoslavije. Reakcije ustaške vlasti bile su žestoke. Dr Joso Dumandžić je pokušao prijetnjama da zastraši potpisnike, ali nije u tome uspio. Pavelić je zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se ustaška vlada odreći svog programa. Intervenisao je i Pavelićev povjerenik Džafer Kulenović, kao i Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, koji je zaprijetio da će sve potpisnike poslati u logor. Sve je to bilo bezuspješno. Bojeći se da se Bošnjaci ne okrenu protiv njih, ustaše su se zadovoljile blažim mjerama – otpuštanjem s posla, zatvaranjem, maltretiranjem i tome slično.

Slijedila je Rezolucija muslimana grada Mostara, 21. oktobra 1941. godine. Zanimljivo je da je ona donijeta u saradnji sa komunistima, po direktivi Džemala Bijedića, a tekst je umnožila partijska tehnika (aktiv muslimana).

Banjalučka rezolucija

Nakon mostarske, usvojena i banjalučka Muslimanska rezolucija, 12. novembra 1941. godine, i ona je do kraja razgolitila zločinačku politiku ustaškog režima. Njeni autori nisu se ustručavali da zločine nazovu pravim imenom, a tekst su odmah umnožili, i u obliku letka razaslali po cijeloj Jugoslaviji.

U Prijedoru je 23. septembra potpisana Muslimanska rezolucija, kao apel protiv progona Srba i ostalih građana. Za taj dan je prijedorski imam Bibić zakazao konferenciju Vakufskog povjerenstva, koja je imala samo jednu tačku dnevnog reda - osudu ustaških zlodjela

U Rezoluciji se osuđuju ustaška ubijanja, pljačke i deportacije Srba i ostalih građana, traži se zaštita za progonjene i zastupa ideja dobrosusjedstva i ljudskih prava. Potpisnici se ograđuju od onih pojedinaca iz bošnjačkog naroda koji su učestvovali u zločinima i osuđuju te ljude, istovremeno protestujući protiv pokušaja da se ljaga baci na cio narod. Uz to se iznose i podaci o progonima Bošnjaka. U zaključku Rezolucije piše :

„Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti i imena muslimanskog sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće s namjerom da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesa, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i sl., što se opetovano čini.“ Kao primjeri se navode slučajevi u nekoliko gradova u kojima su ustaše napravile pokolj nad Srbima noseći fesove na glavama i dozivajući se muslimanskim imenima. U Bosanskom Novom su četiri kolone ustaša došle s fesovima na glavama i izvršili klanje hrišćana „u masama“. Za jedan dan su u Bosanskoj Kostajnici zaklali 862 Srbina, a u Kulen Vakufu, nešto kasnije, 950, pa su se četnici osvetili tako što su 6. septembra zapalili Kulen Vakuf i pobili 1.365 Bošnjaka, među njima i mnogo žena i djece. Istaknuto je da su ustaše vršile zločine i nad Bošnjacima, pa je u Banjaluci, usred dana, ubijen Edhem ef. Hodžić, ubica je bio ustaša Josip Babić, ali on nije ni za šta odgovarao.

U Banjalučkoj rezoluciji piše i ovo (na početku): „Još od osnivanja Nezavisne Države Hrvatske gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori čine najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenja u masama od kuće i iz postelja čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas, muslimane ovih krajeva, djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada očekivali, a kamo li želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo kog naroda.“

U Rezoluciji su istaknuti i zahtjevi :

„1. da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka i slobode vjere za sve stanovnike ove zemlje,

2. da se nevini svijet zaštiti jakom vojnom odbranom,

3. da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji počine bilo kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike na položaj i vjeru, kao i oni koji su takva djela naređivali ili pomagali,

4. da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost, 5. da se što prije zavede i pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino stradali u ovim neredima.“

Na kraju su se nalazila imena 75 potpisnika, uglednih Banjalučana, među kojima su bila dvojica bivših gradonačelnika, nekoliko imama, muftija, muderisa, šerijatskih sudija, inžinjera, profesora, trgovaca, veleposjednika...

Sloga iznad svega

Ubrzo su svjetlo dana ugledale i bijeljinska i tuzlanska rezolucija, kao neposredna reakcija na četnički pokolj Bošnjaka Koraja, njih tri stotine, ali i kao žestoka osuda progona Srba. Bijeljinska rezolucija je zadivljujući primjer brige i žrtvovanja za druge, snažan poziv na slogu i zaštitu sugrađana Srba, iako je objavljena 2. decembra, samo četiri dana nakon strašnog četničkog zločina u Koraju (28. novembra). Autori tog dokumenta ne libe se da traže prestanak progona komšija Srba, nazivajući ih braćom.

„Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje

Rezolucija pod nazivom „Riječ muslimana grada i kotara Bijeljina“ počinje ovako :

„Zemlja u kojoj živimo je Bosna,u kojoj su živili i žive Bosanci bez razlike na vjeru i pleme.U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskoga koliko i hrvatskog uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rođenoj grudi. Govorimo u prvom redu kao Bosanci, jer se veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu i Bosance.“ Dalje se ističe da su „sinovi naših krajeva“ zaveli naš maternji bosanski jezik kao drugi službeni i diplomatski jezik na osmanskom dvoru i da su kroz stoljeća vršili „ časnu ulogu spone između braće raznih vjera“.

„Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje, a kada su imali svu vlast u svojim rukama, ni tada prema građanima drugih vjera nisu nedjela činili niti vjersku i plemensku mržnju sijali.“ Slijede redovi koji i danas izazivaju divljenje.

„Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati,tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbijeđen i siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.“ Bijeljinski Bošnjaci se ograđuju od svih nedjela koja im zlonamjerni pripisuju i traže da vlasti najstrožije kazne počinioce, ma koje vjere bili, i traže da se razoružaju sva civilna lica i da vlast vrši isključivo vojska. Potpisnici zahtijevaju da se pruži zaštita života i imetka svim građanima, i da se postradalima što hitnije pruži neophodna pomoć, jer se pokazalo da su nedovoljno zaštićeni pripadnici svih naroda i vjera, bez razlike.

U nastavku traže „da u ovim krajevima, umjesto posijane mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja zavlada ljubav, sloga i sigurnost kao što je bilo u prošlosti“, i da se svaki građanin „cijeni ne prema vjeri nego prema radu, čestitosti i čovječnosti koje pokazuje u svome životu prema bližnjima.“ Upozoravajući da se mora prestati sa osvetom i istrebljenjem drugih, potpisnici rezolucije zaključuju (ispisujući to veliki slovima) :

„SPAS BOSNE LEŽI U BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI. Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostavljanja koja kulturan čovjek treba obuzdavati“.

Slijede potpisi 74 najviđenija građanina kotara Bijeljine, a među njima i svih osam imama.

Hrabri muftija

Devet dana nakon bijeljinske, izglasana je i tuzlanska rezolucija (11. decembra). Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, već da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestuje u vladi zbog zločina. Tekst je nešto kasnije ipak objavljen, istina u nešto blažoj formi, a potpisala su ga 22 ugledna građanina Tuzle.
Ali, to nije bilo sve. U sjećanju Tuzlaka ostalo je upamćeno izuzetno hrabro držanje muftije Muhameda ef. Kurta u spašavanju srpskog stanovništva Tuzle. Naime, početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba, kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici streljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda na Srbima, i to tako da se 6. januara digne u vazduh pravoslavna crkva puna vjernika, i da se zatim razori Srpska varoš u tom gradi i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.

Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostavljanja koja kulturan čovjek treba obuzdavati“.

Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih muslimana Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom ef. Kurtom ode njemačkom komandantu mjesta Hohbajeru i njegovom zamjeniku poptukovniku Vistu, i traži od njih da ovo spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da preduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. Istovremeno su slične akcije preduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga ustaše se nisu usudile da sprovedu svoj plan.
Rezolucija za zaštitu Roma

U jesen 1941. godine objavljeno je, koliko se zna, šest ovakvih apela: u Sarajevu (i ulema i građani), u Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli, a pominju se i Trebinje, Bosanska Dubica, Visoko i još neki gradovi.
Poseban slučaj je Rezolucija za zaštitu Roma od 26. maja 1942. godine, koja je imala dugu predistoriju. Naime, u prvoj polovini jula 1941. godine ustaške vlasti su u Tešnju izvršile popis Roma, pripremajući njihov pogrom. Informaciju o tome iznio je Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula, tražeći istovremeno da se preduzme nešto za spas ovih ljudi. Svi prisutni su ga podržali, pa je odlučeno da se formira stručna komisija koja će uraditi elaborat za odbranu Roma i uputiti ga njemačkim i ustaškim vlastima. Komisiju su sačinjavali: Derviš M. Korkut, istoričar i prevodilac, kustos muzeja, Hamdija Kreševljeković, istoričar i akademik, Hadži Mehmed Hadžić, istaknuti intelektualac, pravnik i teolog (autor kasnije rezolucije ilmije) i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za komisiju obaljao je tada mladi pravnikMuhamed Hadžijahić, koji će kasnije prvi objaviti istinu o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine.

 

Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjele ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti

Autori elaborata su u tekst vrlo vješto utkali tezu da su Romi muslimani po vjeri i da se imaju smatrati dijelom muslimanskog naroda, što znači da bi njihov progon, bio, zapravo, progon muslimana. Uz elaborat je priložena i studija tada čuvenog dr Leopolda Glika „Prilog fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1896. godine, odnosno u „Wissenschaftliche Mitteilung aus Bosnien“ od 1897. godine. U toj studiji su naglašene posebne etničke osobine Roma muslimana u BiH, koji su se po načinu života bitno razlikovali od ostalih Roma. Autor ih naziva „bijelim Ciganima“. Za Rome pravoslavne vjere u elbaoratu se trvdi da su rumunskog porijekla, a pošto je Rumunija bila Hitlerov saveznik, njihov progon bio bio udarac Rumunima.
Bojeći se revolta muslimanskog naroda, Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu je pod brojem 32661/41. od 30. jula 1941. godine izdalo naredbu kojom su obustavljene mjere protiv Roma.
Ali, incidenti protiv Roma nisu prestali. Najteže je bio u Travniku, kad su u proljeće 1942. godine ustaše počele masovno Rome upućivati u koncentracione logore. Revoltirani ovim postupcima, Bošnjaci su u Zenici 26. maja 1942. godine objavili svoju rezuluciju koju je potpisalo 27 uglednih građana (čuva se u arhivu Gazi Husrev begove biblioteke u Sarajevu). U tom tekstu se, pored ostalog, kaže :
„Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjele ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Alaha dž. samo oni koji se najtačnije drže propisa vjere.
Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana.“

Rezolucija postavlja zahtjeve:

„1. Da se najažurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da se odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30.VIII 1941. godine broj 32661/41. g. strogo respektira i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa, kao i svi muslimani koji imaju stalna boravišta, zaštite.
2. Da se najžurnije zatraži da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore, povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
3. Da se zatraži od mjerodavnih faktora da seone vlasti i organi koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41. pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.“
Nakon toga je i Ured reisul-uleme iz Sarajeva uputio predstavku vlastima, sa istim zahtjevima. U odgovoru koji je Ured dobio piše :
„Ministarstvo unutrašnjih poslova, na traženje potpredsjednika Vlade,brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu da se Cigani puste. Inače, svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog da muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog da, ukoliko koji Cigan bude upućen u logor, da ga ne primaju.“

Zaštititi druge, po cijenu sopstvene glave, i to u poganim vremenima – to je primjer čovječnosti kakav se rijetko nalazi. Potpisnici muslimanskih rezolucija su znali koliko je to rizičan korak, ali nisu se kolebali.

Taj odgovor je objavljen u „Glasniku Islamske vjerske zajednice“ god. X, br. 8, kolovoz 1942. str. 228-229, uz sljedeću instrukciju kotarsko-mearitskim povjerenstvima i džematskim imamima :

„Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja, upućujete se ujedno da ubuduće, pri svakom eventualnom ponavljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kućama temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva Vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis“.

Ko tebe hljebom...

Zaštititi druge, po cijenu sopstvene glave, i to u poganim vremenima – to je primjer čovječnosti kakav se rijetko nalazi. Potpisnici muslimanskih rezolucija su znali koliko je to rizičan korak, ali nisu se kolebali. I platili su cijenu za to. Većina potpisnika banjalučke rezolucija je završila u logorima, ali se plemenitim Bošnjacima nisu svetile samo ustaše. Jednog od potpisnika Banjalučke rezolucije, Muhameda Tabakovića, četnici su vezali za kuću i živog zapalili, zajedno s kućom. Zanimljivo je da je kralj Petar II Karađorđević, još u toku rata, na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu rekao: „Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš naujugledniji muslimani.“

I Draža Mihajlović je u proglasu 1944. godine istakao da su rezolucije muslimana iz 1941. godine „primeri svesti i građanske hrabrosti.“ Ali, taj isti Draža Mihajlović je, sprovodeći plan svaranja Velike (homogene) Srbije, predvodio i naređivao masovna ubijanja i progone Bošnjaka, da bi se stvorila etinčki „čista“ teritorija za Srbe. Kao što znamo, sve se to nastavilo i u ratu protiv Bosne i Hercegovine od 1992-95. godine. Inače, primjerak Banjalučke rezolucije čuva se u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu, i Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici svakako su znali za njega. Pa ipak, penzionisanog muftiju hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, posljednjeg živog potpisnika te rezolucije, novokomponovani četnici su pokušali zaklati 5. marta 1993. godine nasred ulice, preko puta džamije Ferhadije. Zahvaljujući ličnoj hrabrosti ostao je živ, ali su mu oduzeli imovinu i istjerali ga iz kuće. On ipak nije htio napustiti svoj grad. Ostaće upamćen kao veliki i častan čovjek, kao glavni imam Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom.

U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 103.000 Bošnjaka, ili 8,1 posto od ukupne populacije, po čemu su, na jugoslovenskom prostoru, nakon Jevreja Bošnjaci bili najveće žrtve fašizma. Pa ipak, Bošnjaci se, kao što vidimo, ni u takvim vremenima nisu odrekli svoje dobrote. Ali, drugi su se lako odrekli njih. Po završetku rata komunističke vlasti su inicijatore i potpisnike Sarajevske rezolucije proglasili izdajnicima. Predsjednika „El Hidaje“ Kasima ef. Dobraču je zbog toga Krivično vijeće Okružnog suda u Sarajevu 26. septembra osudilo na 15 godina robije. Poslije deset godina pušten je na uslovnu slobodu, a umro je 1979. godine.

Zašto su Bošnjaci kažnjeni zbog svoje hrabrosti, zbog brige i žrtvovanja za druge, dok su mnogi od njihovih koljača dočekali mirnu i dostojanstvenu starost? Zašto o muslimanskim rezolucijama nismo učili u školama, zašto ništa o tome nismo mogli pročitati u knjigama istorije, sjećanjima učesnika rata, zapisima bilo koje vrste, čak ni u novinama, zašto su ovako hrabra i plemenita djela namjerno gurnuta u zaborav? Da li je to bio nastavak preduge kazne za sljedbenike islama, ili politika kojom je trebalo zatrti jedan narod, da bi druga dva zadovoljila svoje hegemonističke pretenzije? Odgovori na ova pitanja nisu poznati do dana današnjeg.

Jusuf Trbić

     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013