Početna stana
 
 
 
   

Pojmovi i pojave

NEKO

Pojam neko sadrži u sebi različita, često i protivurječna značenja. Ovim pojmom obično označavamo čovjeka koji je u životu „nešto postigao”, čovjeka koji je svojim trudom (ili na neki drugi način) ostvario neki uspjeh i time se izdvojio iz sredine u kojoj djeluje. To „neko” može imati neograničeno značenje i odnositi se na prisutnost u bilo kojoj oblasti. Tako se neko javlja i kao mjerilo uspjeha. Ta težnja da se bude neko našla je svoj odraz i u školskom sistemu; sadržana je u stavu po kome treba učiti da bi u životu bio neko. U nedavnoj prošlosti imali smo tzv. usmjereno obrazovanje čiji cilj je bio da omogući učenicima i učenicama da postanu neko ili nešto. Zanimljivo je da su humanistički principi na kojima je počivalo školstvo u ranom srednjem vijeku imali mnogo šire horizonte. Iz istorije školstva je poznato da su pri benediktinskim manastirima, kojih je bilo na obali Jadrana, postojale škole koje su počivale na humanističkim načelima po kojima je cilj škole da čovjeka obrazuje i tretita ga ko biće koje je svrha samome sebi, a ne sredstvo nečega drugoga. Drugim riječima zadatak škole nije da polaznike osposobi i učini praktično korisnim i sposobnim za vršenje neke dužnosti u budućem svom pozivu, već formirana univerzalna ličnost. U uslovima koje nameće tržišna privreda svršene školarce čeka tržište rada. Navedeni humanistički ideali korespondiraju sa onim čovjekovim svojstvima koja ga čine superiornim u odnosu na ostala živa bića. Čovjek je svestrano stvaralačko biće. Potencijalno, čovjek je univerzalna ličnost; prema tome njegov cilj ne može biti da postane neko. Ta težnja da se bude neko (bez obzira na to o kojoj se oblasti čovjekove djelatnosti radi) svoje korijene ima u nerazvijenim, zatvorenim sredinama. Svijest nastala u takvom miljeu najčešće dopire samo do pojma neko, ali ne i do totaliteta. Neko je izraz samodovoljnosti.

Sve u svemu, humanistički ideal nije „neko” već svestrana ličnost. Neko je čovjek, pojedinac kome je svestranost strana, nedostupna. Sopstvenu afirmaciju nalazi u onome što u suštini predstavlja negaciju njegove generičke suštine. I to ga čini protivrječnim društvenim bićem. Neko opstaje u sistemu u kome znanje nije temeljna vrijednost i mjerilo čovjekove veličine.

Biti neko znači svoju svestranost svesti na nešto, biti ograđen samim sobom, biti biće bez mogućnosti. Mutna vremena, a takva su bila 90-ih godina XX vijeka, izbace na površinu ljude koji pod nejasnim okolnostima preko noći postanu neko, a rezultati njihovog djelovanja su porušeni domovi, razorena ognjišta, uništena sela, mržnja, netrpeljivost.

Tamo gdje je „neko” ideal podrazumijeva se da su svi ostali građani drugog reda.  Ovakve zablude i lažne pojmove Fransis Bekon (1561–1626) je nazivao idolima. Njima je u dobroj mjeri zagađen naš svakodnevni govor. Ozbiljne teškoće nastaju onda kada idoli postanu stvarni idoli (u značenju uzori) i  modeli ponašanja i oponašanja. Njihovom usponu i promovisanju doprinise mediji svojim nekritičkim prilozima o njima, čime otkrivaju nedostatak sopstvenog sistema vrijednosti. Pomenuti engleski filozof ističe da „ništa nije tako strašno kao obožavanje zabluda; i sam pristanak na to da besmislica postane predmet poštovanja treba smatrati pravom kugom za razum.“ (Fransis Bekon: Istinita uputstva za tumačenje prirode. Preveo Milan Miletić. Beograd, 2009, 64).

Biti „neko” suviše je malo u odnosu na stvarne čovjekove potencijale. Uz pojam neko ide – nešto, dio stvarnosti; uz kosmopolitu – sve, svijet u cjelini. Razlika je drastična.

Nikola Racković

     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013