Početna stana
 
 
 
   

Esej o stanju u BiH

O moralu tro-smislenosti

Osnovna refleksija ovakvog stanja nacio-etno-konfrontacije nije samo dokidanje demokratije u naciokratiju ili etnokratiju već redukcioniranje definicije vlasti, koja ZNAČI vlasništvo!

To je problem na općoj (čitaj: državnoj) razini koji se reflektira na posebno, tj. društvo, odnosno civilno društvo kao ono za što Ernest Gellner kaže da bez njega nema demokratije. Taj problem na dvije spomenute institucionalne razine svoju najrazorniju moć očituje u životu običnih, jednostavnih, konkretnih osoba koje pod difuznim pritiskom o-strašćenog diskursa prestaju da egzistiraju kao pojedinci, svodeći se na članove mase.

Neophodnost samopropitivanja

Društvena zbilja puna je pokazatelja ekskluzije, kao najbolje životne lekcije potencijalnim 'izdajnicima' nacionalnih interesa. Od primjera kodiranja TV signala pojedinih medija na određenim feudima u Bosni i Hercegovini do medijskog linča 'neposlušnih' članova zajednice.1 Ipak našu pažnju zaokuplja jedan nedavni događaj koji se zbio na sportskim terenima gdje je došlo do javnog ispoljavanja nacističkih simbola. Naravno svi mi znamo gdje se to zbilo, ali zašto ne ostaviti mjesto bezimenim i na taj način taj lokalni problem prenijeti u opći i posebni institucionalni diskurs, te time na najbolji način pokazati da nacizam nije samo u 'njima' ma za koga ih mi smatrali, već da je nacizam i u nama… Možda smatrate da je preoštro? Ali zašto bi istina bila jedna? Zašto bi sarajevski pogled imao ekskluzivitet, a time i pravo ekskluzije nad mostarskim? Ali da se ne igramo skrivača… Neki će Comteovim stopama i historijskom usporedbom bez-po-muke konstatovati da je problem dublji! Toliko dubok da je urezan u porodično (čitaj: institucionalizirano) pamćenje jednog naroda!? Svakako da je taj prostor bio posljednje utočište nacističkog otpora u Evropi i to ne bilo kakvo utočište, reći će, to je bio njegov dom, a branitelji su (bili), za dom spremni! Nasuprot tome neki će moderni ili čak možda post Hegelijanci ustvrditi da nas to ničemu ne može naučiti. Međutim otklanjajući se od špekulacije ka stvarnoj egzistenciji, dakle onome što jest moram priznati da je problem dublji, ali ne samo historijski (tj. u interpretaciji povijesti) ili povijesno činjenični već da je problem dubok, zato što je uistinu postavljen kao način funkcionisanja države, društva i pojedinaca u njemu. Taj problem sadrži više dimenzija ali ključna njegova karakteristika jeste odsustvo društva kroz postojanje zajednice, kao, ne samo etno konstrukcije, već kao konstrukcije koja ne-želi da poopći drugačijeg na nivo čovječanstva – koja mu odriče pravo na vrijednost. Ona ne želi da pogleda sebe, ona ne želi da bude razborita, kako bi bila učtiva i kako bi svom postojanju oduzela ekskluzivitet istine, lux veritatis, znanja i posjedovanja. Upravo u ovom obzoru promatramo i naše (čitaj: bh) stanje u kojem se ljudi zaklonjeni apstraktnim, ali realnim identitetima, boje, straše i ne-žele da sebi dopuste udarce neizvjesnosti (čitaj: priznanje vlastitih grešaka) samo kako bi odgodili kako to Kierkeggard kaže, viđenje vlastite bijede, bijede linčovanja drugog, kojim se hrani, brani i uzdiže vlastita moralnost. (Kierkeggard, 1979) Ono što nama možda treba je samo-propitivanje, grižnja savijesti, kritika vremena a ne …„politički fanatizam koji politici oduzima svaki ljudski sadržaj i nameće Državu koja nije za jedinke već protiv njih.“ (Kierkeggard, 1979)

Moral besmislenosti

Upravo zbog toga u svojoj raspravi Za moral dvosmislenosti, francuski filozof, mislilac i pisac Simone de Beauvoir, jasno je odredila tok subjektivističke, egzistencijalističke teorije o čovjeku, kao onome koji izabire. Takva razmišljanja nisu nikakvi revolucionarni konstrukti, konstrukti koji nisu prije bili predmet promišljanja drugih mislilaca, ali nama, ljudima u Bosni i Hercegovini očajnički treba predah, treba odmor od sjete kao histerije duha, i prihvaćanje i Jasenovca i Trusine i Srebrenice i Foče i Kazana, jer to što svi oni postoje ne znači da jedni drugog negiraju i umanjuju značenje čovjekovog stradanja niti kvantitet stradanja, niti ideološki background. Jednostavno svaka od ovih karakteristika mora naći svoje mjesto u shvaćanju realnosti bh podjeljenosti. Ta realnost podjeljenosti upravo je artikulacija de Beauvoirovskog morala besmislenosti, koji tendira ka moralu tro-smislenosti, moralu potčovjeka, onoga antisemitskog stvorenja kojeg vodi strast a time sljepoća i ne-kontrola vlastite mržnje. Ali postoji u svemu tome veliki paradoks, jer sam taj moral tro-smisla tendira ka samo-uništenju, rečeno Hegelovski, jašući na vlastitoj emociji bijesa pojedini mitološki kolektivitet stremi ka uništenju svog čovjeka, a onda ka biološkom ugrožavanju vlastite budućnosti kroz troniziranje polemosa kao najviše vrijednosti. Međutim da se mi klonimo kolektivnih predstava, i određujućih kvalifikacija budućnosti omeđene ne-mirom kao stanjem nesigurnosti, neizvjesnosti i dehumanizacije čovjeka. Sigurno da je naša sloboda u angažmanu, ali postavlja se pitanje kakvoće angažmana, tj. angažmana oslobođenog crno – bijelog pogleda na svijet, omeđenog predrasudama koji od čovjeka prave hroma, čovjeka koji gaji empatiju samo prema svom. Vjerovatno sada shvatate poentu Za moral trosmislenosti tj. shvatanje podijeljenosti, nacizma i segregacije kao stanja normalnosti, stanja koje ne samo da je teško moguće promijeniti, već stanja koje se i ne želi promijeniti. Osnovna refleksija ovakvog stanja nacio-etno-konfrontacije nije samo dokidanje demokratije u naciokratiju ili etnokratiju već redukcioniranje definicije vlasti, koja ZNAČI vlasništvo! Ova pojava demokrature tj. pojave kultnih partijskih vođa karakteristična je implikacija erozije društva u zajednicu odnosno redukciju civilnog društva u buržujsku zajednicu, tj. pojavu etno-građanstva koje ispostavlja vlastite interese identiteta i materijalnog statusa iznad interesa komšiluka, kao tradicionalne institucije međuprožimanja koja je doduše u posljednjem ratu pretvorena u himeričnu pojavu koja se javlja s izuzetcima koji potvrđuju isključivo pravilo. Na tom tonu naše zagovaranje različitog razmišljanja uistinu je put ka varietas delectat, ka mišljenju u kojem se ne vidi opasnosti niti razmišljanja u kojem se očitava prvi obris zločina. (de Beauvoir, 1989)

Kako bi se ova in abstracto za nekoga teorijska promišljanja spustila na teren heil nazi događaja, prije svega moramo da se upitamo: šta smo mi kao pojedinci uradili i da li smo mogli ičim doprinijeti takvom razvoju događaja? Neko će reći da jesmo, a neko da nismo i da je ovaj javni događaj jednostavno urađen od individua koji su odraz kolektiv-uma i kao takav ovaj događaj je heil-loss. Ipak kao takav on je možda ukazivanje na spas, na ono što nam Dewey i de Beauvoir savjetuju, da rat iako okarakteriziran kao negativna pojava ima svoje prednosti praktične mudrosti, u kojem nekada kako kaže ona, i sljedbenike i branitelje tiranija uništavamo zajedno sa tiranijom jednostavno zato što oni bilo svjesno ili ne-svjesno učestvuju u režimu (stanju) i brane ga! (de Beauvoir, 1989) Na kraju uvijek ostaje pitanje… pitanje na koje homo faber mora dati odgovor ili će biti prisiljen da ga prihvati!

Adnan Tatar

Napomene:
1. de Beauvoir, Simone (1989): Za moral dvosmislenosti, Grafos, Beograd
2. Kierkeggard, Soren (1979): Brevijar, Grafos, Beograd

1  Ovdje jasno iskazujemo zajednicu kao onaj oblik udruživanja koji je zasnovan na vjerovanju, religiji, mitološkom, kao onom suštinski proturječnom zakonitom, racionalnom i građanskom, koji čini odlike društva po Tonniesu.

     
01-30. april 2014.
Danas

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2013