Pismo iz Bijeljine

Alajbegova slama

Stotinama godina postoji put od Crnjelova preko Ogorelice i Poznanovića, a koji se uklapao na glavnu magistralu ispred crkve u Velikoj Obarskoj. Stotinama godina popravljan je i poboljšavan da bi stigao do asfalta. U posljednjih stotinu godina ni jednom vladiki SPC nije palo na pamet da ga skraćuje i preko njega crkveno dvorište proširuje.

Posljednje zlodjelo

Nije to uradila ni otomanska carevina, ni austro-ugarska monarhija, ni Titova Jugoslavija. Uradi to, sada vež bivši i smjenjeni, pohlepni i požudni vladika Vaso Kačavenda. Osječe kraj puta u dužini nekih 200 metara i prigrabi za proširenje crkvenog dvorišta. Naučio da otima od Muslimana, a sada ote i od Srba. To što je Kačavenda uradio sa zaršetkom puta je za Riplija iliti vjerovali ili ne! Put se danas završava pred ogradom crkvenog dvorišta i skreće za stotinu osamdeset stepeni udesno da bi se uključio na glavnu saobraćajnicu. Tako Vaso Srbima odmjeri lakat i napravi posljednje zlodjelo pred raščinjenje. Ko mu je to odobrio? Njegov veliki jaran Mićo Mićić, „semberski vladika“ i gradonačelnik Bijeljine. Ko je pomogao Mići da to zlodjelo izvede? Pomogoše mu, zdušno, evet efendije iz Velike Obarske; Cvijetin Cican Simić, Dragomir Dragan Ljubojević i Nikola Mihajlović, virtuelni predsjednik Savjeta Mjesne zajednice, koja samo figurira a ništa ne radi. Tako se sva četvorica upisaše u sramne stranice istorije Sela, a 2012.godine. I narodni put postade Alajbegova slama.

Zaobilaznica ili parkiralište

Stigla moderna saobraćajnica i u centar Velike Obarske. Završena je dan prije lokalnih izbora 2012. godine. Sve u čast trke za mjesto gradonačelnika. Bilo je igranja, pjevanja, žderanja, lokanja. Bio je pravi drmoguz dok je Mićo Mićić presjecao crveni učkur i svečano pustio zaobilaznicu u saobraćaj. Zaobilaznica lijepo uređena i urađena. U njenom krugu zasađeno lijepo rastinje pa oči zanosi. Treba tako nešto i u Velikoj Obarskoj. Ali, sutradan, na dan izbora oko skvera, na prvoklasnim pločicama pravi parking. Gedže parkirale kamione, traktore, automobile. Ružna, tužna i necivilizovana slika za plakanje. Nikome to ne smeta, pa ni policiji. Od prvog dana, pa do danas, stanje je sve ružnije i tužnije. I cvijeće i drveće, zasađeno u krugu skvera, predstavlja sliku za plakanje. Sve se osušilo, jer nije niko vlasnik. Prava Alajbegova slama. Veliki afro-američki pisac i naučnik, Halil Džubran, ostavio je jednu sjajnu misao koja kaže: - Ako nešto tražite od države mora i vi njoj nešto da poklonite!- U ovom slučaju, nešto mislim da su to trebali da, organizovano, urade crkva, škola i privatna trgovina Solunka, jer zaobilaznica se nalazi u tom trouglu. Da su, a nisu, napravili pedagoški trougao mogli su, svaki dan, da zalijevaju zasađeno cvijeće i ukrasno drveće. Učinili bi jedno veliko, a nesvakidašnje djelo. Jer, u sve tri pobrojane kuće ima i onih koji su lijepo plaćeni, a besposleni. Svi stiču platu tu oko zaobilaznice, jer je to i školsko i crkveno i trgovinsko područje. Bilo bi svima lijepo, ali „...moje selo mrtvijem snom spava“. Ovako bačen novac spržilo je sunce i javašluk. Ne znam šta o tome misli Tomica Stojanović, šef Odsjeka za saobraćaj u urpavi Grada. On, i inače, ima običaj da na konferencijama za novinare nikada zgodu ne odlaže da sa puno riječi ništa ne kaže. Mićin učenik... Slijede novi izbori pa će se saditi novo cvijeće i drveće. Sve u svemu i učenici, i vjernici i kupci i trgovci mogli su slijediti misao Halila Džubrana. Ovako, sve je to Alajbegova slama.

Virtualna mjesna zajednica

Tu skoro dobijem, od Administrativne službe Grada, uvjerenje kojim se određuje kućni broj 022 što znači da sam i ja kao vlasnik samo broj. Podsjeti me to na vestern filmove i velike rančeve pune stoke. Svako grlo bilo je žigosano brojem. Naselja sa brojevima kuća bez imena ulica. I kad me neki moj prijatelj traži za njega sam broj. Ovaj "genijalni" izum, selo označeno brojevima kuća, a bez ulica, patentirao je čuveni Cican-Cvijetin Simić iz Velike Obarske, a inače aktuelni savjetnik gradonačelnika Bijeljine. Kakva pamet i civilizovanost!
Bi mi to povod da odem u Mjesnu zajednicu da mi to i još neka pitanja razjasne. Dođem pred zgradu, u centru Sela, na kojoj je bila tabla i pisalo je Mjesna zajednica Velika Obarska, ali table nema. Popnem se na sprat do kancelarije sekretara. Na vratima je nekad pisalo sekretar Mjesne zajednice. Danas umjesto toga piše KOORDINATOR MJESNE ZAJEDNICE (?!). Vrata zaključana. Niko ne zna ko je koordinator, gdje živi i šta radi, ali kažu on postoji. Po zakonu o lokalnoj samoupravi RS i Evropskoj konvenciji o lokalnoj samoupravi mjesna zajednica je osnov lokalne samouprave. Bez njenih odluka i mišljenja ne mogu se donositi odluke na višem nivou. Mene dobri poznavaoci stanja uvjeravaju da postoje mjesne zajednice i savjeti i predsjednici, ali samo na papiru. Sve odluke se donose uz saglasnosti i odobrenje Miće Mićića. Tako proizlazi da je Mićić generalni sekretar svih mjesnih zajednica, a oni su birani samo formalno, prave evet efendije, koji samo klimaju glavom i viču: -tako je gospodaru. Mićić ima ogromnu vlast, a nikakvu odgovornost. Pripisuje se Napoleonu Bonaparti da je u isto vrijeme radio tri posla i kao takav ušao je u istoriju. A Mićo Mićić je nadmašio Napoleona. On vrši četiri stvarne, jednu fiktivnu i priprema se za jednu umišljenu funkciju. On je gradonačelnik Bijeljine, predsjednik Saveza opština i gradova RS, predsjednik Gradskog odbora SDS Bijelijna, potpredsjednik Glavnog odbora SDS, i praktično je i formalno generalni sekretar svih mjesnih zajednica u Semberiji, a priprema se za umišljenu funkciju budućeg predsjednika RS. Kakva sposobnost, kakav potencijal u jednom fiskulturniku. Vrhunski plivač.  Zato nam i liči sve, u Velikoj Obarskoj, na Alajbegovu slamu.
Veliko je selo Velika Obarska, sa preko hiljadu domaćinstava i preko pet hiljada građana, a nema nijedne ulice. Staro je ovo Selo oko 500 godina. Istina, u centru Sela izgrađen je mali gradić GAJ-ORAO. Tu su se doselili novonasađeni Velikoobarčani. To su tzv izbjeglice iz Bosne u Bosnu, pa su i u centru Velike Obarske selo za sebe. Oni su dobili sve, ali nisu ulice. Zahvaljujući ažurnosti, izvjesnog šofera, Save Jovanovića, stanovnika tog naselja, koji je došao iz Kalesije, nekih 100 kuća dobilo je 13 ulica najistaknutijih jugoslovenskih naučnika i književnika. Zdušno su to podržali Dragan Đurđević i Mićo Mićić i ozakonili su nezakonitost. A Mjesna zajednica i predsjednik Savjeta Nikola Mihailović snom mrtvijem spava, a drugi im kolo vode. Velika Obarska kao Alajbegova slama. Starosjedioci, a Velikoobarčani su mislena imenica. Njih probude samo pred izbore, a izbor su pred vratima. Biće laganja i lažnih obećanja.

Lazar Manojlović

P. S. Nova direktorica, Olivera Stjepanović, nije dozvolila da se ovaj prilog štampa na stranicama Semberskih novina.