Pedagoški trougao kao osnov vaspitanja

Rasturili smo sjajan jugoslovenski školski sistem, pa i Jugoslaviju. Umjesto sistema vaspitanja i obrazovanja sad imamo neke igrice, radionice, pedofiliju, drogu, filmove strave i užasa i puno toga zloga. Prvo je došla amerikanizacija, pa evropeizacija i kao pečat svemu Bolonjska deklaracija. To je antipedagoški trougao. On je stvorio sistem zvani školski galimatijas.

Isidorina mudrost je kamen temeljac u vaspitnoj ulozi učitelja i škole. Znala je Isidora Sekulić, heroina i poeta, pisac i humanista da je čovjek isuviše složeno biće i da nije lako postati čovjek, jer, „Čovjek, kako to gordo zvuči!“ – zapisao je velikan ruske književnosti Maksim Gorki. Između Gorkog i Isidore Sekulić mala je razlika kada je o čovjeku riječ. Teško je biti čovjek. Još teži je zadatak onih, koji su se odlučili da stvaraju čovjeka. Otuda je važnost učitelja prevashodna u stvaranju čovjeka. On je kao sunce za vasionu. Učitelj je u vajanju djeteta kao umjetnik koji od bukove cjepanice stvara umjetničko djelo. Bez umjetnikova umijeća i napornog rada cjepanica ostaje cjepanica. Zato je nemjerljiv rad dobrog učitelja i dobre škole. Dobar učitelj mora da zna, mora znati da zna i mora druge uvjeriti da zna. Bez znanja i moralnog vaspitanja učitelja nema ni dobrog vaspitanja vaspitanika. I najbolji programi rada ostaju samo fraze ako ih nema ko da usadi u dušu djeteta. Vaspitač je u vaspitanju presudan. Tu je kamen spoticanja.

 

Nit’ je lako postati čovek niti uzeti na brigu onoga koji se lomi da postane čovek
          Isidora Sekulić

Neka nezvanična ispitivanja pokazuju da jedna trećina učitelja radi i zna da radi, jedna trećina radi, ali ne zna (Vuk Karadžić: „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.“), a jedna trećina niti radi niti zna. U takvom odnosu nije ni moguće postići bolje rezultate.

Odnos škole i porodice

U vaspitanju djece presudni su pedagoški trouglovi. Prvi i osnovni pedagoški trougao nalazi se u porodici: majka, otac, dijete. Taj trougao mora da radi kao švajcarski sat. Bez greške i zastoja. On je kao tronošac. Ako je jedan nogar pukao tronožac ne služi svrsi. U tom trouglu udaraju se temelji dobrom vaspitanju. Taj i takav satni mehanizam prenosi se i veže se, kao pupčana vrpca, na drugi, isto tako važan, pedagoški troguao – roditelj, učenik i učitelj. Njihova saradnja na stvaranju čovjeka mora biti sinhronizovana, stalna i uporna. Roditelj mora upoznati život škole, a učitelj život porodice da bi između te dvije komponente vaspitalo se i raslo dijete odnosno učenik. U osnovi ne smije biti greške ni na jednoj strani, jer nećemo postići željeni cilj. Treći, podjednako važan, pedagoški trougao je – porodica, škola, društvena zajednica. Taj trougao je odigrao izuzetnu ulogu u socijalističkom vaspitanju djece i stvaranju porodičnog, školskog i društvenog morala. U krugu porodica dijete je shvatalo i prihvatalo ulogu porodice u vaspitanju za zajedništvo, drugarstvo, humanost. Taj proces se nastavljao u školi kroz Savez pionira gdje su te vrijednosti proširivane i učvršćivane, a nakon toga vaspitanik je stupao u širu društvenu zajednicu u okvire programa vaspitanja kroz Savez omladine. A sve to se zajednički objedinjavalao kroz vaspitne akcije od porodice, preko škole do društvenih akcija od opšteg društvenog interesa. Ali treba to znati, treba moći i htjeti.

Razorili smo pedagoški sistem

Šta da se radi? Pedagoška nauka je izgubila i bitke i rat i sa vremenom i sa politikom. Prešli smo u 21.vijek, vijek tehnološke revolucije nespremni. A znano je: ko želi uništiti jednu državu učini to sa školskim sistemom vaspitanja i obrazovanja. Mi smo to uradili nekritičkim primanjem najlošijih zapadnih uticaja. Rasturili smo sjajan jugoslovenski školski sistem, pa i Jugoslaviju. Umjesto sistema vaspitanja i obrazovanja sad imamo neke igrice, radionice, pedofiliju, prljavi seks, drogu, filmove strave i užasa i puno toga zloga, a u jugoslovenskom sistemu učenici za to nisu ni znali.  Prvo je došla amerikanizacija, pa evropeizacija i kao pečat svemu Bolonjska deklaracija. To je antipedagoški trougao. On je stvorio sistem zvani školski galimatijas.

Naše, današnje, školstvo guši se već dvadeset godina u živom pijesku iz koga ga niko i ne pokušava izvući. Umjesto školskog sistema vaspitanja i obrazovanja imamo šou tv programe, farme, policijske stanice, mijenjam ženu i sve ono što razara mlado biće. Nema više dobrog učitelja, dobrog oca, dobre majke. Otac, izgubljen u beznađu. Kuka što ga je rodila majka. Dijete već od rođenja mobilno, a majka bolesna serijalka. Kako u tom svijetu da svoje mjesto nađe bajka? U školskim udžbenicima nemoguće je naići na sentence vaspitanja. Đačka knjižica je odvratna, a može da bude lijepa kao djetinjstvo. Praveći i nudeći novu đačku knjižicu za osnovnu školu proučio sam sadržaj svih za posljednjih osamdeset godina, a prva je objavljena 1913.godine. Jedina vrijedna pažnje je đačka knjižica iz 1932.godine za četvrti razred koju je izdalo Jugoslovensko učiteljsko udruženje, sekcija za Drinsku banovinu Sarajeva. U njoj, i samo u njoj, postoje i redovi o vaspitanju. Svaka čast. Današnje knjižice treba zabraniti, jer nevaspitno djeluju na učenike, ali niko se ne buni od učitelja i roditelja, a posebno škole. Moje pleme, učiteljsko, snom mrtvijem spava. Jer, nevaspitan učitelj stvara nevaspitane učenike. Loš učitelj je najveće zlo svoga naroda i najveća sramota profesije. Škola je ogledalo direktora, dijete je ogledalo roditelja, a učenik je ogledalo učitelja. Pedagoška nauka je izgubila i bitke i rat. Traži se renesansa i humanizam iste. Ne mogu refor-MATORI biti osobe koje je pregazilo vrijeme i u svakom pogledu prevazišlo.

Inflacija fakulteta

Fakultetsko obrazovanje je izgubilo svaki značaj. Fakulteti i doktori nauka niču kao gljive nakon kiše. Nekada su mladići i djevojke sa sela dolazili u grad na fakultet. Danas fakultet dolazi u selo. Gdje god nađeš zgodno mjesto fakultet posadi. Koji nisu bistri postaju magistri, a oni još gori postaju doktori. Gdje je kraj tom bezumlju polupismenih i nepismenih? U Bijeljini postoje četiri osnovne škole, a pet univerziteta. Generacije i generacije studenata stiču diplome, a ne i znanje. Proizvode se kadrovi koji nikome ne trebaju. Politika visokoškolskog obrazovanja je pogubna.
Hiperprodukcija kadrova dovodi do inflacije kvaliteta čije će se negativne posljedice osjećati decenijama. Veoma malo pažnje se posvećuje naučno-istraživačkom radu. Profesori su postali ispitivači, a ne predavači. Postali su profesori-torbari koji jure honorare umjesto da se bave naukom zbog čega im je društvo i dalo mali broj časova u sedmici. Gotovo da je izumrla najbolja akademska tradicija i temeljne akademske vrijednosti. Bolonjska deklaracija je rasturila visokoškolski sistem. Akademik Esad Duraković, iz Sarajeva, između ostalog, kaže: „...bolonjski sistem obrazovanja je tragična evropska greška koja će obogaljiti generacije studenata i osujetiti prosperitet. Naravno, ima zemalja i univerziteta koji nisu prihvatili bolonjski sistem, svjesno, dabome, tako da će se oni vremenom odrediti kao elitni univerziteti, nadmoćni u odnosu na ‘bolonjce’.“ /.../
Inflacija fakulteta i diploma bez kvaliteta dovela je mlade snage u krajnje neugodan položaj, jer civilizovane zemlje te i takve diplome ne uvažavaju, ništavne su. Mladost plaća danak neodgovornih država.
U ovom vijeku čekaju nas nova tehnološka dostignuća i eksplozije znanja. Sudariće se srce i duša sa nemilosrdnim tehnološkim procesom. Za tu i takvu budućnost trebaće hrabrost i umnost, ali će doći u opasnost čovječnost, humanost, srce i duša. Znano je da su već danas mnoge zemlje tehnološke razvijene došle u ozbiljnu krizu na polju vaspitanja. Imaju kampjuterizovanu djecu. Već se otvaraju bolnice za TV bolesnike i internet korisnike. Škole pune mozak vrhunskim tehnologijama, a roditelji pune stomak sve sumnjivijom hranom, a niko ne misli na srce i dušu djeteta. Tu je ogromna praznina. Mladi su sve manje sretni i veseli i sve manje znaju za igru i zabavu. Masovno je otuđenje djece. Sve to poziva pedagošku nauku na uzbunu: kako sačuvati dušu i srce djeteta? Na putu ozdravljenja treba, prije svega, vratiti učenika učenju, učitelja učeniku, a roditelja školi. Ogromne su prazine u tom pedagoškom trouglu. Uz humano vaspitanje mladih treba izgraditi i civilizovani odnos prema vaspitačima. Njihova humanosti, ljudskost prema vspitanicima zavisiće od humanosti društva prema vaspitačima. Da bi se učitelj bavio i vaspitanjem i obrazovanjem treba mu obezbjediti život dostojan poštovanja. Školski program, i vaspitanja i obrazovanja, treba humanizovati, a ne da bude, kao danas, šuma bez kompasa. Humana strana vaspitanja i obrazovanja i kosmopolitska škola podrazumijevaju i odvojenost škole od politike-države i religije. Duže od dvadeset godina ne postoji strategija vaspitanja i obrazovanja niti kodeks ponašanja kako učenika tako i učitelja. Na oba polja izgubljena je orijentacija. To je za pedagošku nauku poseban izazov.
Svojevremeno, najbolju strategiju socijalističkog vaspitanja i obrazovanja postavio je Lenjin u čuvenom Pismu slušaocima kapriske škole, 30. avgust 1909.godine /Vidi knjigu: Lenjin o komunističkom vaspitanju i školi, IP „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1960.godine/.
Današnje vrijeme traži ovovremenskog Lenjina, a u pedagoškoj nauci.

Lazar Manojlović