O POVIJESNOJ (NE)UTEMELJENOSTI “MILANSKOG EDIKTA”

Ni “Konstantinov”, ni “milanski”, ni “edikt”

Diljem većeg dijela svijeta prošla je godina bila u znaku 1700. obljetnice Milanskoga edikta. Nju su proslavljali sve najbrojnije kršćanske Crkve i istoka i zapada, kao i manje kršćanske vjerske zajednice, pa su tako u gotovo svim europskim zemljama organizirane crkvene proslave, u kojima su sudjelovali najviši poglavari pravoslavnih Crkava, Papini izaslanici, episkopi i biskupi, održane su brojne tribine, okrugli stolovi i predavanja, objavljeni su zbornici, snimljeni su dokumentarni filmovi i sl. Na ovim prostorima u svim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije: Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, također se vrlo svečano slavila uredba iz Milana 313. koju je donio rimski car Konstantin I. Veliki (306.-337.), punog imena: Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus, koji je rođen u Naissusu (današnjem Nišu) od oca Konstancija i majke Helene, kako je to opće poznato i prihvaćeno u svim ne samo crkvenim nego i znanstvenim krugovima.

Međutim, povijesnu je utemeljenost “Milanskoga edikta” ozbiljno i argumentirano doveo u pitanje prije nekoliko godina hrvatski povjesničar svjetskoga glasa, katolički redovnik, danas u samostanu u Dubrovniku, dominikanac dr. o. Stjepan Krasić, koji je u knizi: “Počelo je u Rimu: katolička obnova i normiranje hrvatskoga književnog jezika u XVII. stoljeću” (Matica Hrvatska, Ogranak Dubrovnik, “Duireux”, Zagreb, 2009.), u tek nekoliko redaka fusnote u poglavlju “Kršćanski srednji vijek” napisao: “U historiografiji je vrlo rašireno mišljenje da je Konstantin Veliki 313. dao kršćanstvu slobodu, pa čak i da je kršćanstvo učinio državnom religijom. To je mišljenje s povijesnog gledišta potpuno neodrživo.

Slobodu je kršćanima dao Dioklecijalnov nasljednik Galerije (305. – 311.) svojim ediktom malo prije smrti od 30. travnja 311. koji je vrijedio za cijelo Carstvo. Konstantin, gospodar zapadnog dijela Carstva, i Licinije, gospodar istočnog dijela, nisu 313. izdali nikakav 'Milanski edikt' nego su zajedničkom izjavom potvrdili i malo proširili odredbe Galerijeva edikta.” (isto, fusnota 127., str. 89.). Malo su kojem čitatelju “za oko zapelo” te tvrdnje, koje su ne samo za prosječnog čitatelja, nego i veliki dio znanstvene javnosti prilično zbunjujuće.

Robert Hammerstiel: Omaž Heleni Tausih (1879-1942), 60x80 cm, Akril na platnu, 2004.

Zato smo zamolili dr. Krasića, dvostrukog rimskog doktora teologije i povijesti, dugogodišnjeg profesora crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu u sv. Tome Akvinskoga u Rimu, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autora dvadesetak knjiga i više od 170 znanstvenih rasprava i članaka tiskanih na raznim svjetskim jezicima, za pojašnjenje, posebno nakon što je o tome objavio znanstvenu studiju: “Historičnost Milanskog edikta iz 313. godine” u znanstveno relevantnom časopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: “Rad HAZU 516,  Razred za društvene znanosti (knj. 50., str. 1.-51.)”.

“Slobodu je kršćanima dao Dioklecijalnov nasljednik Galerije (305. – 311.) svojim ediktom od 30. travnja 311. malo prije smrti, koji je vrijedio za cijelo Carstvo.”

Tko iole pozna političku i vjersku povijest Rimskog carstva i Crkve lako će se složiti da se promjenom tog temeljnog dokumenta svjetske povijesti mijenja i sva nadgradnja koju su brojni naraštaji učili u školama da je predstavljao prekretnicu u povijesti kršćanstva. Svi su izgledi da će se nakon toga otkrića morati mijenjati mnoga tradicionalna uvjerenja povezana s tim do sada smatranim autentičnim dokumentom svjetske važnosti. Zbog toga je potrebno istaknuti bitne zaključke Krasićeva istraživanja izvornih latinskih dokumenata i otvoriti smirenu znanstvenu raspravu.

Pravni presedan - Galerijev edikt iz 311. 

“Rimsko je carstvo krajem 3. i početkom 4. st. ulazilo u novu fazu svog postojanja. Osobito velike promjene dogodile su se na religijskom području. Tradicionalna religija izgubila je status jedine i povlaštene religije, a kršćanstvo je od zabranjene i progonjene ili samo tolerirane religije postalo zakonski priznata religija, slobodna u obavljanju svoje zadaće. Taj se povijesni prijelaz dogodio zahvaljujući dvama važnim događajima: Galerijevim ediktom iz 311. i dogovorom careva Konstantina i Licinija u Milanu dvije godine kasnije, oko kojih je u prošlosti bilo, a ima i danas, mnogo nesnalaženja, rasprava i prijepora. Ponavljam, temeljni povijesni preokret učinio je Galerije kao vrhovni poglavar Rimskog carstva davši 311. kršćanstvu slobodu svojim ediktom u ime druge trojice suvladara. Iako činjenično ostvarivanje slobode nije bila idealno, edikt je bio pravni presedan u povijesti Rimskog carstva u odnosu na kršćanstvo i pravna osnova na kojoj se mogla graditi još potpunija i savršenija sloboda.” - ističe dr. Krasić.

Licinijev Nikomedijski reskript iz 313.

Na pitanje koje se onda nužno nameće: Što je s dokumentom, koji je u cijelome svijetu poznat kao 'Milanski edikt'?, dr. Krasić spremno odgovara:
“Ne može se dokazati postojanje nekog dokumenta koji bi se zvao 'Milanski edikt' iz 313. U povijesnim vrelima o tomu nema ni spomena.”
Po njegovim znanstvenim istraživanjima i drugih svjetskih glasovitih povjesničara, postoji samo načelni usmeni dogovor careva Konstantina i Licinija u veljači 313. u Milanu u povodu svadbenih svečanosti Licinijeve ženidbe Konstantinovom polusestrom Konstancijom o zajedničkoj i uravnoteženoj politici na Istoku i Zapadu, osobito glede situacije u kojoj su se našli kršćani poslije Galerijeva edikta iz 311. Za donošenje nekog novog edikta koji su oni, da su htjeli, mogli donijeti, uopće nije bilo potrebe. Na Zapadu su kršćani najkasnije od 305., a neki i od ranije, uživali stvarnu, iako ograničenu slobodu. S Konstantinovim dolaskom na vlast mogli su biti stvarno i pravno spokojni. Problem je postojao na Istoku gdje je Maksimin Daja, usprkos Galerijevu ediktu, nastavio s praksom progona kršćana. Za donošenje nekog zajedničkog dokumenta u Milanu nije ni bilo ni potrebe, ni vremena jer je Licinije morao naglo otići zbog vijesti da je njegov cezar Maksimin Daja krenuo s velikom vojskom na osvajanje njegova područja u namjeri da ga zbaci s vlasti. Zbog toga su njegovi razgovori s Konstantinom ne samo o položaju kršćana nakon Galerijeva edikta najvjerojatnije ostali nedovršeni. Svoj dogovor o položaju kršćana Licinije je – nakon što je pobijedio svog suparnika – formalizirao u obliku reskripta koji je 13. lipnja 313. izdao u Nikomediji. Sve što se kasnije dogodilo bila je samo nadgradnja i nastavak Galerijeve odluke. Dakle, ono što se tradicionalno smatra “Milanskim ediktom” nije drugo nego Licinijev reskript koji je sadržavao neka, iako važna proširenja slobode u odnosu na Galerijev edikt. No, mora se voditi računa o različitoj naravi tih dokumenata: prvi – Galerijev edikt, bio je javan zakonski i obvezatni čin za cijelo Carstvo, a drugi – Licinijev reskript, izraz volje priopćen jednoj osobi ili ograničenom broju osoba na ograničenom području carstva tj. njegovu istočnome dijelu. Konkretno, progonstva su u Carstvu prestala osim u jednoj provinciji, najvjerojatnije Bitiniji, te Licinije, da i taj problem riješi, upućuje jedan dopis, reskript, njezinu namjesniku priopćivši mu svoj dogovor s Konstantinom u vezi s kršćanima i naredivši da ga provede. Ta se dva važna dokumenta, Galerijev edikr i Licinijev reskript, ne smiju ni brkati, ni dijeliti, a još manje poistovjećivati ili suprotstavljati, nego promatrati kao jedinstvenu cjelinu, dva lica iste medalje, početak i završetak jednog složenog procesa političkih, pravnih i vjerskih vrenja i previranja u Rimskom Carstvu potkraj III. i na početku IV. st.

Kršćanima sloboda od žestokog progonitelja

Galerije je u povijesti ostao, pored ostalog, poznat i po tome što je žestoko, zapravo krvavo progonio kršćane s namjerom da jednostavno istrijebi tu novu vjersku sljedbu koja se širila u Rimskome carstvu. Što je sada odjednom utjecalo na njega ne samo da promjeni svoj odnos prema njima, nego čak i izda dokument (edikt), kako to tvrdi dr. Stjepan Krasić, kojim im daje slobodu?

“Povijesno-znanstvenu odgovornost za tu zbrku pojmova snosi povjesničar Euzebije koji je o tomu bio loše informiran. On u svojoj 'Povijesti Crkve' ne zna ni gdje, ni kada, ni kojim povodom je taj dokument izdan. On nekritički piše u prilog njegova prijatelja i zaštitnika Konstantina, prvog kršćanskog cara, začetnika novog kršćanskog svijeta, u kojemu je vidio utjelovljenje svih vrlina, pripisivao mu je sve moguće zasluge i praveći od njega ne velikog političara, što je doista bio, nego velikog sveca, što nije bio.”

Preokret je nastao Galerijevom bolešću. Početkom 310. godine  obolio je od teške i nepoznate bolesti, koju pisac i povjesničar Laktancije, neposredni svjedok svih događanja, vrlo detaljno opisuje. Nakon što mu ni najbolji liječnici nisu mogli pomoći, počela ga je gristi savjest za ono što je činio. Kao sin jedne praznovjerne poganske svećenice zaključio je da mu se za neviđene okrutnosti protiv kršćana osvećuje njihov Bog. To ga je navelo na obustavu progona koji ionako nisu ništa polučivali. Dana 30. travnja 311., ležeći na smrtnoj postelji u rodnom gradu Sardiki, danas Sofiji u Bugarskoj, svega 5 dana prije smrti, u nazočnosti cara Licinija, u svoje ime i u ime svih kolega careva: Licinija, Konstantina i Maksimina Daje, izdao je edikt u kojemu je svečano priznao neuspjeh svoje politike naredivši obustavu bilo kakva daljnjeg nasilja prema kršćanima.

Vrhovni car, augusti i cezari

Kao što je navedeno u to se doba spominju: vrhovni car Galerije, koji je kršćanima dao slobodu uime careva Konstantina, Licinja i Maksimina Daje. To nabrajanje na prvi pogled prilično zbunjuje, pa je potrebno opisati onodobnu organizaciju Rimskoga carstva.

“Ne može se dokazati postojanje nekog dokumenta koji bi se zvao 'Milanski edikt' iz 313. U povijesnim vrelima o tomu nema ni spomena.”

Budući da je, prema svim povijesnim istraživanjima, u 3. i 4. st. Rimsko carstvo bila doista golema država, koja se protezala od Irske na zapadu do Mezopotamije na istoku, već ju je car Dioklecijan (284-305) radi lakšeg upravljanja podijelio na dva približno jednaka dijela: Istočni i Zapadni, povjerivši njihovu neposrednu upravu različitim carevima koji su nosili naslov augusti. Svaki je od njih dobio pomoćnika i nasljednika s naslovom cezar. Taj je sustav vlasti poznat kao „tetrarhija" (četverovlađe). Tako je Dioklecijan na Istoku sebi za cezara postavio zeta Galerija, a svom kolegi na Zapadu augustu Maksimijanu dao za cezara Konstancija Klora. Iako je Dioklecijan bio pragmatičan čovjek, pokazalo se da je taj sustav vlasti odveć idealan da bi u praksi funkcionirao. Čim se g. 305. Dioklecijan povukao u mirovinu prepustivši mjesto Galeriju koji je sebi za cezara uzeo sestrića Maksimina Daju, Carstvo je, ostavši bez Dioklecijanove vizije vlasti i energije, zapalo u teškoće: Galeriju je otkazao poslušnost Maksimin Daja tako da je 308. umjesto njega imenovao augustom Licinija, što je od Daje učinilo velikog nezadovoljnika. I na Zapadu je došlo do nereda i uzurpacije vlasti. Konstancije Klor, koji je 305. na mjestu augusta naslijedio Maksimijana, iznenada je umro već sljedeće godine. Umjesto da ga naslijedi njegov cezar Flavije Sever, Konstancijeva vojska je augustom proglasila njegova sina Konstantina. Dakle, u svjetlu tobožnjeg “Milanskog edikta”, da je Konstantin i izdao takav dokument on formalno-pravno ne bi vrijedio za cijelo carstvo jer je u to doba bio car samo njegova zapadnog dijela. Tek je kasnije g. 324. postao apsolutni gospodar, vrhovni car, koji je nakon obraćenja zakonima kristijanizirao Rimsko carstvo. No, s druge strane bio je istodobno i svjetovni i crkveni vladar na svome području, basileus i pontifex maximuss, što je značilo svojevrsni “korak unazad” od Galerija koji je u ediktu jasno razlučio svjetovno i crkveno područje. Konstantin je de facto uveo tzv. cezaropapizam, koji nije donio dobra ni državi ni Crkvi.  

“Tim ljudima moramo odobriti da opet budu kršćani”!

Ako je Galerijev edikt iz 311. bio prijelomnica u životu kršćana i cijeloga carstva, potrebno je i reći što je on točno sadržavao. Prema izvornim dokumentima dr. Krasić iznosi da u njemu Galerije, između ostaloga, kaže: „Mi smo, slijedeći svoju razboritost i u skladu s našom stalnom težnjom da svim ljudima osiguramo oprost, a s obzirom na našu blagost, odlučili da i tim ljudima moramo odobriti da opet budu kršćani i da smiju obnoviti svoja okupljališta, s time da ne rade ništa protiv [državnog] poretka". Edikt je također naređivao povrat zaplijenjenih nepokretnih dobara, osobito crkava i druge imovine koja još nije bila prodana.

Robert Hammerstiel: Omaž Antonu Hamerstilu (1906-1979),50x60, 2007. Akril na platnu

U zamjenu za tu promjenu politike, kršćani su trebali „moliti svoga Boga za naše zdravlje, za državu i za sebe same, tako da bi država u cijelosti ostala  sačuvana i sigurna, a da oni mogu bezbrižno živjeti u svojim domovima". Tako su nakon Galerijeve smrti, pošto je edikt bio proglašen u cijelom Carstvu, progoni obustavljeni, a putovi počeli vrvjeti kršćanima povratnicima osuđenim na rad u rudnicima i kamenolomima ili onih koji su se privremeno sklonili na sigurnija mjesta.
Bilo bi također dobro spomenuti i barem najvažnije odredbe Licinijeva reskripta tj. pisma namjesniku jedne provincije Bitinije, koji se poistovjećuje i krivo naziva “Milanskim ediktom”. Spomenuto pismo donose crkveni povjesničari: Laktancije i Euzebije. Prvi od njih piše: „Nakon što smo se ja, Konstantin august, i ja, Licinije august, sretno sastali u Milanu i razmotrili sva pitanja koja se tiču javne dobrobiti i sigurnosti, među ostalim smo stvarima koje će biti na korist većini ljudi, zaključili da prije svega moramo donijeti odredbe kojima se iskazuje štovanje božanstva, da bismo i kršćanima  kao i svim ostalima omogućili slobodu vjere... Neka tvoja Odanost zna da smo odredili da su posve ukinuta sva ograničenja koja su prijašnjim proglasima u vezi s kršćanima stizala u tvoj ured i da treba ukinuti sve ono što se činilo potpuno naopakim  i tuđim našoj Milostivosti, tako da sada svaki pojedinac slobodno i nesmetano može ispovijedati kršćansku vjeru bez ikakva straha da će u tome biti ometan. Smatrali smo da tvojoj Brižnosti iscrpno moramo staviti do znanja, kako bi jasno uvidjela da smo tim istim kršćanima  dopustili potpuno i slobodno svjedočenje njihove vjere... To smo učinili kako ne bi izgledalo da imalo podcjenjujemo bilo koji kult ili vjeru... A sve se ovo ima tvojim posredstvom kršćanskoj zajednici prenijeti bez ikakva otezanja. Budući da je poznato da su kršćani posjedovali ne samo mjesta na kojima su se običavali okupljati, nego i drugo, što je zakonito pripadalo njihovoj zajednici, to jest crkve, naređujemo da sve to bez ikakva oklijevanja ili rasprave, prema prije navedenim odredbama, vratiš istim kršćanima, to jest njihovoj zajednici i okupljalištima, a svaki koji ih bez odštete vrati, od naše dobrohotnosti može očekivati nadoknadu. U svemu tomu vodi brigu da već spomenutoj kršćanskoj zajednici pružiš svoju djelotvornu potporu da bi se naše odredbe što prije i što dragovoljnije ispunile, kako bi time našom mudrošću bio osiguran javni mir..."

Konstantin je veliki političar i državnik

Kako je uopće došlo do toga da se Licinijev reskript/pismo proglasi „Milanskim ediktom", dr. Krasić odgovara: “Povijesno-znanstvenu odgovornost za tu zbrku pojmova snosi povjesničar Euzebije koji je o tomu bio loše informiran. On u svojoj 'Povijesti Crkve' ne zna ni gdje, ni kada, ni kojim povodom je taj dokument izdan. On nekritički piše u prilog njegova prijatelja i zaštitnika Konstantina, prvog kršćanskog cara, začetnika novog kršćanskog svijeta, u kojemu je vidio utjelovljenje svih vrlina, pripisivao mu je sve moguće zasluge i praveći od njega ne velikog političara, što je doista bio, nego velikog sveca, što nije bio. Takvo se gledanje do danas, nažalost krivo, sačuvalo u njegovu kultu u Istočnoj Crkvi kao svecu „jednakom apostolima" ili „trinaestom apostolu" a treba samo spomenuti da je dao pogubiti vlastita sina i ženu kao i njezina oca. On je  nesumnjivo bio veliki državnik i političar, nemjerljivo  zaslužan za procvat prve Crkve, ali se njegove zasluge poglavito odnose, kao što je već spomenuto, na razdoblje nakon 324. godine kad je ostao jedini august zaslužan za promjenu državnih zakona i mnogo veću afirmaciju kršćanstva u životu Carstva.

Tomislav Vuković