ZLOČIN NAD KNJIGAMA ¹

Ante Lešaja, Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-tih
Profil i Srpsko nacionalno vijeće, Zagreb 2012. str. 600

Učesnici promocije u Beogradu: Božidar Jakšić, Branka Prpa, Ante Lešaja, Saša Milošević

Tragični deo sudbine knjige proteže se u ljudskoj istoriji u širokom luku, između plamenova aleksandrijske biblioteke mnogo vekova unazad i narodne biblioteke u Sarajevu (Vjećnica). Naravno, namernog uništavanja knjiga iz ideoloških, političkih, nacionalnih i naročito verskih razloga bilo je i pre i posle tih herostratskih postupaka. Civilizovana Evropa kao da je u dvadesetom veku tridesetih i devedesetih godina htela da proveri 459 Farenhajta, paleći knjige, prvo u Nemačkoj, a zatim u Hrvatskoj. Ličnosti koje su takve postupke osuđivale i borile se protiv uništavanja knjiga u kontejnerima i na lomačama branile su čast i nemačkog i hrvatskog društva. Ni druga evropska društva nemaju pravo na likovanje. Ta dva društva su samo najpoznatiji slučajevi.
            Uništavanje spomeničkog nasleđa, umetničkih dela i knjiga je, dakle, konstanta istorije čovečanstva, bilo da je reč o herostratskoj želji da nečije ime i zločinom ostane zabeleženo u istoriji, bilo da se zabrani jeretička (Index librorum prohibitorum), kritička misao, bilo da se doprinese „duhovnoj obnovi“ – u prvoj polovini dvadesetog veka nemačkog, a u drugoj – hrvatskog naroda. To ne znači da borbeni ksenofobični pripadnici drugih balkanskih naroda nisu imali slične porive. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj bilo je samo češće i masovnije nego u drugim balkanskim zemljama. U zemljama u kojima kultura čitanja i nije toliko razvijena to je na neki način pojmljivo. Tim pre što je bila reč o, u hijerarhiji državnih interesa, visokopozicioniranom državnom projektu. O tome postoje brojna svedočanstva. Dragoceno je svedočnstvo, na primer, izjava Borislava Škegra, ministra finansija Republike Hrvatske iz 1997. godine da će se sredstvima „državnog proračuna“ finansirati biblioteke da iz knjižnih fondova izbaci knjige na „srpskom i sličnim jezicima“. Lešajino delo nije samo kritika te državne politike, nego je i hommage onim časnim bibliotekarkama i bibliotekarima koji su se oglušivali o te „naputke“ i pomogli mu da temeljno istraži razmere „knjigocida“ u Hrvatskoj. Taj ministar finansija očigledno nije nimalo promislio ono što je rekao: od svih jezika u svetu „srpskom“ je najsličniji „hrvatski“! Tako su neke osobe u Hrvatskoj, sledeći njegove instrukcije, uništavale i knjige jednog Vladimira Nazora ili jednog Miroslava Krleže – i to ne samo one koje su štampane ćiriličnim pismom!
            Dva su razloga da Lešaja obavi obimna višedecenijska istraživanja i objavi ovu knjigu: prvi, duboko lični i zavičajni – spasiti dostojanstvo zavičajne Korčule pred naletom anticivilizacijskog, etnonacionalnog zanosa koji se manifestovao i uništavanjem knjiga. Drugi, načelno suprotstavljanje netrpeljivosti prema Drugome i političkoj, nacionalnoj, etničkoj i ideološkoj isključivosti koja je dovela do rata sa tragičnim posledicama ubijanja ljudskih bića, razaranja sela i gradova i uništavanja kulturnog spomeničkog nasleđa. Uništavanje „nepoćudnih“ knjiga svakako je jedna od tih tragičnih posledica.
            Sistematičnim i upornim višedecenijskim istraživanjima kojima bi mogli da pozavide i dobro organizovani timovi velikih instituta autor je prikupio praktično sve relevantne podatke, bolje bi bilo reći dokaze, o uništavanju antifašističkih spomenika i još masovnijem uništavanju knjiga u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog veka. Izraz dokaz nije prejak – reč je o zločinima! Teško da će budući istraživači pronaći neki novi relevantni podatak koji autor nije već registrovao. Da je Lešajino delo samo jedna hronika uništavanja kulturnih dobara u Hrvatskoj za vreme rata, bilo bi vredno pažnje javnosti. Nivo hronike Lešaja prevazilazi svojim nastojanjima da razume važnost fenomena uništavanja knjiga u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog i početkom ovog veka. Izvorište anticivilizacijskih postupaka uništavanja spomeničkog nasleđa i delova knjižnih fondova javnih biblioteka vidi u socijalnim sukobima devedesetih godina koje naziva „prevratom ’90-tih“ i isključivosti kao bitnom obeležju hrvatskog društva tog vremena. Reč je zapravo o posebnom aspektu patologije hrvatskog društva (13). Istraživanje vidi kao ispunjenje svoje građanske obaveze u civilizacijski zrelom društvu. Reakcije na knjigu u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Srbiji, biće fini pokazatelj koliko su ta društva spremna da se vide u ogledalu jedne neprijatne realnosti.
            Problemi koje je izazvalo, slobodno se može reći, sistematsko uništavanje spomeničke građe i knjižnih fondova su suviše veliki da bi mogli biti prekriveni velovima zaborava, podvrgnuti „ubijanju sjećanja“. Tako je u Hrvatskoj srušeno, oštećeno ili oskrnavljeno 2.964 spomen obeležja, među kojima je 731 spomenik posvećen partizanskoj antifašističkoj borbi. Najčešće su stradali spomenici, spomen domovi, spomen ploče, kako u zonama oružanih sukoba tako i na područjima gde nije bilo nikakvih oružanih dejstava. Bili su to ne samo vandalski postupci „ubijanja sjećanja“ na zajedničku antifašističku borbu Hrvata i Srba, nego i sejanje opasnog semena mržnje kao osnove da zajedničkog života nema i ne može biti. Spomeničko nasleđe uništavali su i hrvatski i srpski šovinisti, tamo gde su stigli, mogli i hteli. Uništeni su umetnički vrlo vredni spomenici, na primer, dela Avgusta Avgustinčića i Vojina Bakića, Ede Murtića, Vanje Radauša i drugih umetnika. Zvuči paradoksalno, moguće cinično: etničku bliskost Hrvata i Srba pokazuje i činjenica da su takozvani Srbi u Korenici uništili spomenik Marku Oreškoviću Krntiji o kome je srpski narod u Hrvatskoj svojevremeno pevao „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda!“ I jedni i drugi su težili da ostvare hitlerovski ideal „etnički čistog prostora“.
Osnovu Lešajinog pristupa čini misao Tomasa Mana „Tko pali knjige, palit će i ljude“, a socijalni kontekst uništavanja knjige kao kulturnog dobra određuje izvodom iz jednog članka Srđana Dvornika: „Kažu, ovo je demokracija. Kažu još – ovdje se svakom pojedincu jamče osobna, građanska i politička prava, koja mu nikakva većina ne može oduzeti. Istodobno, u Hrvatskoj se može dogoditi:

• da stotine ljudi bude ubijeno izvan neposrednih ratnih zona, a nema ni istrage, ni suđenja, dok osobe koje bi pod uvjetima vladavine prava bile osnovano sumnjive mogu postati čak i članovi parlamenta;
• da tisuće kuća budu uništene podmetanjem eksploziva (a ne samo granatama), a da krivci nisu izvedeni pred lice pravde (o naknadi štete postradalima da se i ne sanja);
• da tisuće nasilnika, često u uniformama državne vojske, provali u tuđe stanove, maltretira stanare, izbacuje ih, otima im stvari... a policija (i civilna i vojna) ne čini ništa ili se ponaša poput JNA na početku rata, tj. samo „razdvaja sukobljene strane“;
• da se desecima tisuća ljudi koji su ovdje rođeni, ili desetljećima žive u Hrvatskoj, odjednom službeno kaže da su stranci...“(str. 24-25)

Za autora nema nikakve dileme – u Hrvatskoj su devedesetih godina, a i početkom ovog veka, i izvan zona ratnog pustošenja knjige i spomeničko nasleđe uništavani svesno i namerno, tako da se nikako ne može govoriti o pojedinačnim incidentima i ekscesima. Reč je o strateškim političkim ciljevima „duhovne obnove hrvatskog naroda“, koje su svesrdno proklamovale i ključne političke ličnosti, kao predsednik Republike Franjo Tuđnam, političke stranke, ali i Hrvatska Biskupska Konferencija, na primer, 20 lipnja 1996. godine. Uništavanje kulturnog nasleđa Srba u Hrvatskoj, ili kako autor piše „hrvatskih Srba“ bio je sastavni deo politike etničkog čišćenja i progona. Knjige su uništavane u javnim i školskim bibliotekama, preduzećima, bivšim domovima JNA, prostorijama društveno-političkih organizacija, ali i u privatnim bibliotekama.
Lešaja daje statističke podatke o broju napisa o uništavanju knjiga, navodi potatke o broju uništenih knjiga u hrvatskim gradovima. Ta statistika beleži 67 napisa u područjima ratnih sukoba i svega 15 na područjima izvan ratnih dejstava za period 1991-1995, što je poslužilo, kako je autor precizno pokazao, da su iz Hrvatske u razne međunarodne institucije selektivno slati izveštaji „u interesu odbrane hrvatske kulture pred navalom barbara“, praktično samo o uništavanju hrvatske, ali ne i srpske kulturne baštine. Nesumnjivo, u područjima ratnih dejstava knjige su uništavane i dejstvima jedinica JNA i drugih oružanih snaga „branilaca srpstva“, što je davalo šovinistima na hrvatskoj strani mogućnost za lamente o „uništavanju srca Hrvatske“, o zločinima „fanatičnih mrzitelja i zatirača hrvatstva“. Takva retorika je omogućavala ne samo da se velovima „rječite hrvatske šutnje“ prekriju razmere uništavanja knjižnih fondova u područjima Hrvatske van ratnih dejstava, nego i da se sudski prosesuiraju i kažnjavaju oni građani hrvatske koji su kritički reagovali na takve postupke.

Šutnja nadležnih, službenih institucija i funkcionera vlasti u takvim slučajevima bila je više nego „rječita“. Lešaja ne bez ponosa, na drugoj strani, ističe da je samo manji broj bibliotekara podlegao „histeriji ’čišćenja knjižnica’“ (str. 106). A to „čišćenje knjižnica“ podrazumevalo je da je bilo naloženo da se otpišu knjige „čiji autorini nisu hrvatske nacionalnosti, koje nisu na hrvatskom jeziku, u hrvatskom izdanju i na latinici“ (str. 113). Tome treba dodati i otpis ideološki „nepoćudnih“ knjiga i udžbenika marksističke provinijencije, antifašistička dela hrvatskih pisaca i pesnika, ali i dela rukovodilaca prethodnog režima, Josipa Broza, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića. I dela hrvatskih filozofa i sociologa, praksisovaca došla su pod udar sumnjičavosti novih ideoloških „čistača“, kao da te ličnosti nisu ništa uradile na prevođenju i objavljivanju najvrednijih, ključnih dela koja su predstavljale orijentire u istoriji ljudske misli.

Ante Lešaja: Odnos prema knjizi je lakmus civilizacijske razine nekog društva

U kontekstu izjave nadbiskupa, pa kardinala, Bozanića da je antifašistička pobeda u drugom svetskom ratu značila okupaciju i „zatvor za nas“, a ne oslobođenje Hrvatske, ta politika „čišćenja knjižnica“ dobija svoj puni smisao. Biblioteke u Hrvatskoj trebalo je, rečeno je, „prilagoditi potrebama nacional-šovinističke uljudbe“. Vera, nacija i politička orijentacija pisca, pismo na kojem je delo objavljeno, mesto izdavača, bili su kriteriji uništavanja knjiga, daleko češće i u većem obimu nego redovni profesionalni otpisi knjiga. Kako je napisao jedan od vrsnih bibliotekara geslo je bilo „uništi sve što ti je strano, makar i ne znao što uništavaš“! Stvarana je pogromaška atmosfera, pa su i u gradu, biseru svetske kulture, Dubrovniku u kontejnerima završavale knjige Lava Tolstoja (Rat i mir, latinica), Žorž Sandove (Povijest mog života, latinica), pa i drgagoceno delo akademika Grge Novaka o otoku Hvar (Predhistorijski Hvar, izdanje JAZU)! Lešaja in extenso navodi stav Viktora Ivančića da je nacionalna kultura, „kultura smrti. Ona sama mrtva je zato što je ’vječna’, a da bi bila vječna mora biti jedina, mora biti unikatan i neokaljan izraz jedinstva nacionalnog duha: može dakle opastati samo uz parolu ’smrt drugima’“. Lešaja posebno ističe Ivančićevu tezu da je program eliminacije, na primer: izbacivanje ’tuđica’ iz jezika, uništavanje knjiga, čišćenje biblioteka, bunkerisanje filmova, prećutkivanje umetnika, nacionalizacija školske lektire i drugi slični postupci, središnji stvaralački čin ’uspostave’ hrvatske kulture. (uporedi str. 261.) Ovom Ivančićevom stavu Lešaja pridružuje i tezu Milana Kangrge „o nacionalističkoj i na njoj izrasloj proustaškoj isključivosti“³. (str. 262) Sve su to bili izrazi smišljene politike „organskog“ fašizma, a ne ekscesi nepromišljenih pojedinaca. Nacionalistička histerija, kao javni izraz te politike, odnela je iz javnih i školskih biblioteka i „Ježevu kućicu“ Branka Ćopića, a novo izdanje „Šegrta Hlapića“ Ivane Brlić-Mažuranić je banalno falsifikovano. „Odnos prema knjizi“, zaključuje Lešaja odeljak o javnim reagovanjima na uništenje knjiga, „svojevrsni je ’lakmus papir’ civilizacijske razine nekog društva.“³
Velikim brojem opisanih postupaka uništavanja knjiga u javnim, posebno školskim bibliotekama, često pod oznakom „redovnog godišnjeg otpisa“ Lešaja je ukazao na ogromne štete nanešene hrvatskoj kulturi u ime politike „obnove hrvatskog nacionalnog duha“. Dela srpskih pisaca i dela pisaca kao što su Dostojevski i Balzak, štampana ćiriličnim pismom bila su, istina, najčešće na udaru, ali su prozirna politička manipulacija iskazi da su jedino ta dela bila uništavana, naravno ne računajući „komunističku literaturu“ koja je u svim novonastalim državama bivše Jugoslavije sa velikim zadovoljstvom uništavana. Lešaja je izbegao zamke licitiranja brojevima, tako često u propagandi balkanskih naroda danas. Ukupan broj od „2,800.000 odstranjenih knjiga iz knjižnica“ (str. 281) mogla bi dodatna istraživanja i smanjiti, ali je veoma indikativan podatak da je ukupno (55%) najviše knjiga odstranjeno iz „knjižnica osnovnih škola“. U istraživanju je zabeležio praktično svaki podatak o broju uništenih knjiga, poredio izvore, savesno navodio i bibliotečke signature uništenih knjiga tamo gde je to bilo moguće, a ipak ostao razložno rezervisan prema tom delu istraženog materijala. Tako je postigao visok nivo verodostojnosti svog istraživačkog postupka. A opisani primeri uništavanja knjiga u mnogim gradovima Hrvatske od Zagreba do Zadra i Slatine, posebno detaljno opisan primer iz Lešajine rodne Korčule, deluju više nego ubedljivo – potresno. A skoro tužno zvuče Lešajine reči da „ni nadležni državni organi, ni strukovne instance nisu smatrali potrebnim sankcionisati postupke diskriminacije i uništavanja knjiga.“ (str. 390)
Lešaja često, čini se čak i prečesto, pominje da knjige nisu uništavali neodgovorni, hiroviti, pojedinci, da nije bila reč o izolovanim pojedinačnim incidentima, nego je bila u pitanju svesna i na državnom nivou organizovana politička akcija. To skoro nije morao ni naglašavati. Dovoljno je analizirati sudske procese povodom uništavanja knjiga. Kao što je u starom veku je glasnik loših vesti često bivao pogubljen, tako su sudske vlasti u Hrvatskoj proglašavale krivim i osuđivale kritičare a ne vinovnike uništavanja knjiga. Najpoznatiji slučaj je suđenje filozofu Milanu Kangrgi i suđenja i javne kampanje protiv splitskog lista Feral Tribune i njegovg novinara Igora Lasića koji je u jednom svom članku apelovao na ministra znanosti i prosvjete Dragana Primorca da bi „mogao ljubazno povući notorni naputak i osuditi sramotnu goebelsovsku praksu u Hrvata koja očito ne jenjava“.(str. 364) Nesumnjivo je da su sudske vlasti „postupale po zakonu“, ali u tome i jeste problem. Lešaja je to izrazio na jednostavan način: „Nikad nitko nije sankcioniran za uništavanje knjiga.“⁴ Time je bila jasno izražena težnja da se „ušutka kritička riječ“, a žrtvama sudskih procesa autor odaje priznanje za „hrabrost i beskompromisnost u kritici jednog izrazito anticivilizacijskog, barbarskog i proustaški samoinicijativnog ponašanja u Hrvatskoj 1990.tih“ (str. 392)
Kako javno predstavljanje jedne ovako dobre knjige nije i ne sme biti akt komercijalne propagande, slobodan sam da pomenem i dve-tri nedoumice ili svoja neslaganja s autorovim stavovima. Prvo, na više mesta u svom delu tragična ratna zbivanja u Hrvatskoj Lešaja označava kao „prevrat devedesetih“. Mislim da tu nije bila reč o „prevratu“, nego o ostvarenju višedecenijskih ciljeva jedne nacionalne hrvatske politike koja se nije libila ni čvrste veze s klerikalizmom na jednoj i ustaškom isključivosti na drugoj strani. Toj politici koja je donela državnu samostalnost Hrvatskoj, ali uz ogromna stradanja ljudi, kulturnih i ekonomskih dobara, pljačku velikog broja građana Hrvatske – i Hrvata i Srba – svoj doprinos dala je i šovinistička politička linija Srba u Hrvatskoj, dirigovana iz Beograda. Politička vođstva i Hrvata i Srba, uz aktivno učešće intelektualaca i kulturnih institucija, valjda nesigurna u mogućnost realizacije racionalnih rešenja i mirnog „gašenja“ posttitoističke federacije, na način na koji su to učinili Česi i Slovaci, „pogasila su svjetla u balkanskoj krčmi“. Došlo je do tragedije koju su mnogi zapadni krugovi označavali kao „novi tribalistički rat na Balkanu“.
Druga primedba je delom metodološke prirode. Šteta je da Lešaja nije svoj istraživački materijal i hronološki podelio da čitalac jasno vidi koji su zločini uništavanja knjiga učinjeni u toku ratnih zbivanja u Hrvatskoj (i s koje strane, jer je tu bilo izvesnog „takmičenja“ hrvatskih i srpskih šovinista), a koji su zločini uništavanja knjiga učinjeni po prestanku ratnih zbivanja. Taj postupak bi sliku o razmerama problema učinio jasnijom, preglednijom. Ako se neki postupci knjigocida u toku rata mogu (nipošto opravdati) razumeti kao izraz frustracija i haotičnih ratnih zbivanja, za posleratno isticanje „mišića“ šovinizma prema knjigama kao kulturnom dobru je za svaku i bezprizivnu osudu.
Treće, Lešaja je savesno beležio što se dešavalo u bibliotekama, ali nije mogao – jer je nesumnjivo da je i to hteo da uradi – da više pažnje posveti magacinima izdavačkih kuća. Stravičan podatak o uništenju desetine hiljada primeraka/tomova EnciklopedijeJugoslavije upućuje na pomisao da to nije jedini slučaj u izdavaštvu. Dakle, pored sveobuhvatnosti Lešajinog istraživanja, ipak je nešto ostalo i budućim istraživačima kao zadatak.
Lešaja je dao jednu sveobuhvatnu fresku knjigocida u Hrvatskoj protkanu ozbiljnim uvidima u opšte socijalne okolnosti, posebno na dominantno obeležje tog vremena – isključivost! Po osnovnom obrazovanju ekonomista, Lešaja je napisao delo koje može da postidi njegove kolege sociologe, ali i neke druge stručnjake. Čitaocima u Hrvatskoj dao je ubedljiv dokaz kako se brani dostojanstvo hrvatske kulture, a čitaocima u Srbiji i Bosni upozorenje da nema nikakvih razloga da likuju („Eto šta se radilo u Hrvatskoj!“) jer Detefabulanaratur!
Pre više godina sam u jednoj napomeni svog rada „SANU – nacionalni i/ili državni interesi ili Akademija na mlakoj vatri (ne)podnošljive klonulosti“ zabeležio:

• „Korišćenje više pisama i jezika u kulturi jednog naroda je komparativna prednost. U Hrvatskoj su uništavane ne samo knjige štampane ćirilicom i samo knjige srpskih pisaca. Mnogo knjiga je «otpisano» i spaljeno – ponekad reciklirano. Stradala su, na primer, mnoga izdanja Krležinog Leksikografskog zavoda, tako da su građani Hrvatske bili suočeni sa knjigocidom. Neki građani Hrvatske – u toku «zbivanja» – su na te zločinačke akte prema knjizi oštro reagovali, a neki od njih su dospeli i na sud zbog osude takvih postupaka. Neka ovde budu pomenuta samo tri imena: dr Ante Lešaja, dr Svetozar Livada i dr Milan Kangrga. Svakako nisu bili jedini. Na drugoj strani, akademicima SANU trebalo je više od jedne decenije da se trgnu iz dremeža – da do njih stignu podaci objavljeni u zagrebačkoj Prosvjeti – da «dignu svoj glas pravednika» i da 27. decembra 2005. godine o tome izveste Predsedništvo SANU, Vladu Srbije, Ministarstvo inostranih poslova, Ambasadu u Hrvatskoj, kako bi tražili zvaničnu proveru podataka.“⁵

Imao sam privilegiju da pratim nastanak rukopisa Lešajine knjige od samog početka. Razgovori i poruke povodom njegovog istraživanja pomogli su mi da bolje razumem prirodu problema. Imao sam i čast da za zagrebačke izdavače „Profil” i Srpsko nacionalno vijeće recenziram Lešajin rukopis. Visoko ceneći rezultate njegovih istraživanja, dozvoliću sebi još jedno malo neslaganje s autorom: u “Epilogu” svoje knjige Lešaja se žali da je rezultat njegovog istraživanja “vrlo mršav”, “više-manje opća ignorancija, eventualno nevoljko priznanje, ali nikakvo sankcionisanje odgovornih” (str. 565) Ne, ne i ne! Lešaja je svojim delom kulturnoj, ali i široj političkoj javnosti Hrvatske predočio neoborive dokaze o realnom stanju stvari koje nikakva „rječita hrvatska šutnja“ ili srpska arogancija ne mogu više da prekriju. Nojevsko zabijanje glave u pesak ne može da prikrije visok civilizacijski i kulturni nivo Lešajinog dela koje je ozbiljan doprinos odbrani dostojanstva kulture u Hrvatskoj.

Šta reći na kraju? Dovoljno je pomenuti jednu činjenicu. U Hrvatskoj se u poslednje vreme održavaju i znanstveni skupovi o ćirilici kao izvorno hrvatskom pismu! Bilo bi zanimljivo videti kako se, u svetlu tih napora da se dokaže da je ćirilica izvorno hrvatsko pismo, vide podaci koje navodi Lešaja o uništavanju knjiga samo zato što su štampane tim pismom. Nije ovde reč samo o knjigama srpskih pisaca nego i hrvatskih i najvećih svetskih pisaca kao što su Šekspir, Dostojevski, Balzak i Gete. Balkanski teatar apsurda ima svoje čudne, ponekad neverovatne zaplete. Nesreća je u tome što u tim zapletima stradaju i ljudi i njihova kulturna i materijalna dobra.

Božidar Jakšić