Priče o hrabrim ljudima u neljudskim danima

Ove 2013. godine u novembru Fond za humanitarno pravo obilježava 21 godina postojanja i rada, osnovan pod motom da „svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika, a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti“.

Ovo je priča o tome kako je bilo i tko su bili ljudi u neljudskim danima. Nataša Kandić tada okuplja ekipu istraživača koji na terenu počinju prikupljati podatke o kršenjima ljudskih prava, svjedočenja žrtava i njihovih porodica, izjave predstavnika vlasti - svih koji će poslije postati relevantni svjedoci silnih zlih zbivanja na mjestima sukoba - i u novembru 1992. godine osniva Fond za humanitarno pravo.

Filip Švarm

Filip Švarm, danas urednik u „Vremenu“ jedan je od onih s kojim je Nataša Kandić među prvima počela ostvarivati cilj - Fond će tek krajem godine biti formalno osnovan - da se utvrdi istina i prava slika o svemu što se događa(lo). „Sjećam se da smo se sreli u nekim prostorijama na Terazijama 3, bio je tamo neki odbor. Bili smo očajni zbog svega što se događa - ja sam tek stigao iz Hrvatske, spašavajući glavu i odmah sam se 'primio' na Natašinu ideju: nije tu ni bilo mnogo razmišljanja, sjećam se da su se u tom trenutku već na dnevnoj bazi događale etničke tenzije na Sandžaku, u Crnoj Gori, Bijeloj, u kojoj su već bili logoraši sa Sandžaka i Mostara i okoline, pa i Foče u kojoj je već počelo etničko čišćenje i zlostavljanja nesrpskog stanovništva. Foča mi je i bila prvi istraživački zadatak na terenu...“, sjeća se danas Švarm.

O Foči danas znamo mnogo, zahvaljujući ponajprije Fondu i njegovim istraživačima: kako je stanovništvo najpre zastrašivano, potom su oni koji nisu htjeli da odu iz mjesta koje su vojske i paravojske vidjeli na „svojoj“ državno-geografskoj karti bili maltretirani, prebijani, stavljani u logore, ubijani, žene silovane; samo u Foči je nestalo više od 2.700 ljudi; ustanovilo se da je većina od njih ubijena, a neki se i danas još vode kao nestali. Točno prije 20 godina, 22. oktobra, dogodio se i zločin u Sjeverinu: paravojna jedinica „Osvetnici“ kojom je komandovao Milan Lukić (u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog zločina u Višegradu), iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Priboj - Pljevlja u mestu Mioče (Republika Srpska), izveli su 16 muškaraca i jednu ženu, mještane Sjeverina koji su krenuli na posao u Priboj; taj put jednim dijelom prolazi preko teritorija Bosne i Hercegovine. Kamionom su ih odvezli u Višegrad, u motel Vilina vlas, tamo ih mučili i nakon toga ubili. Sjeća se Švarm da je tada, radeći za Fond za humanitarno pravo koji će biti i formalno osnovan za koji dan, razgovarao sa svjedokom otmice i to će mu, kaže, do kraja života ostati kao strašan susret sa ljudskom patnjom; porodicama ubijenih stanovnika Sjeverina još i više, jer do danas nisu pronađeni zemni ostaci svih ubijenih.

Sanda Savić

U to vrijeme, ideji i akciji već su se bili pridružili, uz Švarma, i Ivanka Kostić, Sanda Kosanović, Nora Ahmetaj i Danica Vučenić. „Bila je jesen. Meni inače odvratno godišnje doba, a ta jesen bila je idealna za preskakanje“, sjeća se novinarka Sanda Savić, tada Kosanović. Na hodniku Radio Beograda srela je kolegu Gorana iz Dramskog programa, jednog od malobrojnih pristojnih ljudi koji su pretekli u političkim čistkama s početka devedesetih; nju je „prinudnog odmora“ spasilo bolovanje na kojem je bila, jer se prethodne zime „kao i svaka normalna Splićanka spetljala na ledu i slomila lakat“. Tako nije otišla ni na Radio Brod na kome je već bila njena dotadašnja urednica Svetlana Lukić, kaže ona. „Niko kao ja“ je ukinut, ekipa rastjerana, a ona prebačena po kazni da jednom tjedno kaže „dobro jutro“ u najbesmislenijem od svih radijskih programa Drugog programa Radio Beograda -  jutarnjem programu. Tada je pozvana da se priključi maloj ekipi okupljenoj oko Nataše Kandić koja pravi nevladinu organizaciju koja će se baviti ljudskim pravima. „Nisam znala ni ko je Nataša, niti šta je humanitarno pravo. Ali, trebao mi je neki posao sa smislom. Prva kancelarija Fonda bila je na Terazijama, prelepa, kao i sve koje su usledile. Nataša mi je šturo objasnila šta bi trebalo da radim i ja sam prihvatila. Odavala mi je neko poverenje, iako mi je njena pojava i način komunikacije bio neobičan. Nataša ju je vrlo brzo povela sa sobom na teren, želeći vjerojatno da ju - kako to danas vidi - procijeni na licu mjesta. „Krenule smo u Bijeljinu, tada već 'oslobođenu' od Muslimana, na sastanak sa tamošnjim gospodarom svemira, izvesnim Ljubišom Savićem Mauzerom. Na graničnom prelazu prišao nam je neki neandertalac u uniformi. Bila je to  jedna od  zaustavnih tačaka na kojima su uglavnom nepismene Srbende sa dugim cevima odvajale sve koji se ne prezivaju na ić. Ovaj naš  je bio vrlo sistematičan u traganju za sumnjivim licima, medju kojima su i svi koji nisu čiste srpske krvi. U to vreme prezivala sam se Kosanović, ali je moje ime bilo dovoljno neobično da bude sumnjivo. Prvo je Natašu pitao da li je Srpkinja. Odgovorila mu je sarkastično nešto tipa: 'Tako kažu, a kakve to veze ima?'. A onda se obratio meni sa: „Senada, jes' ti Srpkinja“? Nisam stigla ni da počnem da se smejem, jer je Nataša već verbalno napala nesrećnog klipana. Pomislila sam: 'Kako mene uvek ovakve dopadnu, pa ova je luđa od Cece Lukić?'. Nisu nas već tu uhapsili samo zahvaljujući činjenici da je u tom opštem ludilu tadašnji načelnik javne bezbednosti, mislim da se zvao Drago Vuković, bio normalan i priseban čovek“, priseća se Sanda toga da su njegovi ljudi došli po njih i bezbedno ih dovezli do stanice policije u centru grada.

„Ni na sastanku sa Vukovićem i Mauzerom Nataša nije spuštala gard. Beskompromisno se raspravljala i direktno pitala gde se nalaze logori u kojima drže lokalne Muslimane. Zbunjivala ih je svojom drskošću. Išla je po ivici, ali nije ih isprovocirala toliko da bi nam naudili. Srećom. Mauzer je na provokaciju uzvratio tako što je iz unutrašnjeg džepa svoje skupe kožne jakne izvadio i pružio nam dve čokolade, 'hrvatske, da nam bude milije'. Sastanak je uspeo, jer je na njemu dogovoreno da se za koji dan sama vratim u Bijeljinu i počnem istraživanje sa žrtvama zločina muslimanskih i hrvatskih logora u Bosni. Uz svu pomoć i dokumentaciju koju će mi vlasti u Bijeljini pružiti. Mauzer se na rastanku nagnuo prema meni  i blago prosiktao: 'Mala, dođeš li mi još jednom sa ovom, završićeš u tim logorima o kojima se raspitujete'“. Položila je ispit i Nataša ju je, kaže Sanda, poslala u Bijeljinu. Otišla je sama i započela terenski rad. Prvi puta u životu srela se sa žrtvama rata. „Strahote,  ljudskom mozgu zaista teško pojmljive stvari... bile su sastavni deo svedočanstava o užasnim ljudskim sudbinama i događajima koje sam mesecima prikupljala“, a potom obrađivala u Fondu, sklapala mozaike. „Nataša bi me ponekada šokirala hladnoćom profesionalnog analitičara, ali njen naizgled mizantropski pristup pomagao mi je da savladam veštine neutralnog istraživača. A, i ona je, kao i svi mi, znala da 'pukne' na nekom bezazlenom primeru ljudske patnje koji smo obrađivali“, sjeća se Sanda danas, 20 godina poslije i kaže, iz toga što su pravili i sistematizirali „gomile fajlova“ nastajala je bogata arhiva Fonda.    

Kaže i to da joj je iskustvo koje je tada stekla bilo dragocjeno u kasnijoj novinarskoj karijeri, a da je još jedna stvar važna: povjerenje koje se razvilo između nje i Nataše u zajedničkom radu dovelo je do prijateljstva. „Mene, srećom, uvek takve dopadnu“, kaže danas Sanda.

Danica Vučenić

Nešto malo kasnije od Sande, u Fond dolazi i novinarka Danica Vučenić. Ona se danas sjeća: „Otkud ja u Fondu, pojma nemam... Nisam pojma imala ni šta je Fond tada, međutim, ono što mi je ostalo od Fonda - i mislim da tu ne grešim - je to da me kao novinara posebno zanimaju teme koje se odnose na ljudska i manjinska prava, što sam nekako odatle ponela taj osećaj za pravdu i nepravdu“. Danica je, počinjući rad na arhivi (tada nije bilo interneta ni sajtova na kojima su se mogli naći podaci, kao danas) unosila sve ono što se neposredno ili posredno odnosilo na zločine, izvještaje o žrtvama, progone, deložacije...

Uslijedilo je veliko istraživanje o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine; poslije su na temelju tog istraživanja u Fondu nastale dvije knjige. „Išla sam po terenu po vojvođanskim (pre svega sremskim) mestima i pričala sa ljudima. Pričala sam sa Srbima koji su iz Zapadne Slavonije došli u hrvatske kuće, razmenom, sa preostalim Hrvatima - njima se pretilo, bacane su im bombe po dvorištima - koji su mahom želeli da odu. Pričala sam i sa policajcima u Šidu, koji je bio glavna 'postaja' za taj deo, sa lokalnim radikalima koji su bili, u stvari, izvođači radova...“, sjeća se Danica. Danas joj se čini da bi sada, da se ponovo upušta u tako nešto, dva puta promislila. Tek kada su ju neki tipovi iz Državne bezbednosti tražili i na adresi na kojoj je bila prijavljena i na adresi kod dečka, shvatila je da je to sve bilo mnogo ozbiljnije, taj posao koji Fond radi.

Bilo je čudno što su tih dana vojvođanska sela, što nije uobičajeno za taj mentalitet, bila uglavnom pusta, nikoga po sokacima! Nikome, ni Srbima ni Hrvatima nije bilo lako - „ma koliko Vojvodina nije bila u ratu, taj rat se lomio preko tih sudbina, hrvatskih i srpskih“, kaže Danica - jedni su bili u paničnom strahu, drugi takođe nisu bili „baš u lepom raspoloženju“. Razgovori sa žrtvama i svjedocima zločina zahtijevali su posebnu tehniku, kako tada, tako i svih godina koje su uslijedile. Bilo je neophodno da se do nasitnijeg detalja istraži određeni događaj, to je ponekad zahtijevalo sate intervjua i što više svjedoka čija se svjedočenja moraju u svemu poklopiti. „Sećam se da smo Ivanka Kostić i ja danima tragale za svedocima bombardovanja kolone izbeglica Krajišnika na putu kroz Bosnu. Bomba je pogodila putnički automobil u kome je stradala cela porodica, mislim da su bili iz Stijelja iz Donjeg Lapca. Mediji su izveštavali o tome, bio je to ilustrativan primer napada hrvatske vojske na civile koji su bežali posle 'Oluje'. U različitim izbegličkim kampovima smo našle ljude koji su bili u istoj koloni. Svi su opisivali tu situaciju, bomba je pogodila automobil, ljudi su na mestu poginuli, a od eksplozije se prevrnuo kamion ispred automobila i iz njega su ispadale paštete, cesta je bila prepuna konzervi pašteta. Međutim, u svemu ostalom svedočenja su se razlikovala“, priča Antonela Riha. Jedni su tvrdili da se to dogodilo usred šume, drugi da je s jedne strane bila šuma, a sa druge livada. Treći da je bilo na krivini, neki, opet, da je put bio ravan. Opisivali su različita vozila u koloni i više nismo bile sigurne da li nam pričaju ono što su videli, ili čitali u novinama. Da li su zaista videli trenutak zločina ili su čuli za njega kilometar dalje? Ljudsko pamćenje je selektivno, posebno u trenucima panike i može da bude problematično kada se ljudi nalaze u mestima koja su im nepoznata, kao što je to bio slučaj sa izbeglicama u bekstvu“, priča Danica. „Taj zločin se nesporno dogodio, ljudi su ubijeni, ali Ivanka i ja nismo uspele da do kraja zatvorimo priču tačne lokacije bombardovanja. Niti da, tog leta 1995. odemo na lice mesta i vidimo tragove koje su ostali“, priča Antonela, a njena priča pokazuje sa koliko su se problema, dilema i upornosti susretali svi istraživači Fonda koji su se gotovo 20 godina bavili prikupljanjem podataka o zločinima i nasilju, svjedočenja žrtava i svega ostaloga što je danas u arhivama Fonda.

Tih prvih godina postojanja Fonda za humanitarno pravo, njegovi istraživači odlazili su u Bosnu i Hercegovinu, od Foče - temeljito etnički očišćene već početkom rata - do Višegrada, Čajniča, Bijeljine... obilazili su kampove po Sandžaku, Makedoniji i drugdje u kojima su bile izbjeglice iz Istočne Bosne. Fond je već tada imao cijele „fajlove“ porodica koje su bile masakrirane, spiskova od po tridesetak ili više ljudi istog prezimena, svi ubijeni, svi civili, a oni koji su o tome govorili, ti izbjeglice koji su prognani iz svojih mjesta i sela vrlo organizirano i u kratkom vremenu, diktirali su imena svojih mrtvih, stideći se što su preživjeli.

Antonela Riha

Kada su u 27. februara 1993. putnici sa nesrpskim prezimenima oteti iz vlaka Beograd-Bar na stanici u Štrpcima, rat za Antonelu Rihu i njenu porodicu više nije bio medijski izvještaj, već neposredna opasnost. Njen otac je, naime, nekoliko puta godišnje putovao tim vlakom, odlazeći u Boku Kotorsku gdje su imali kuću; imao je kupljenu kartu za isti taj vlak dva dana pošto se zločin dogodio. Spoznaja da je i on mogao biti dio plijena Milana Lukića i njegove bande u nju je utisnula i strah i bunt i duboku potrebu da ne bude pasivni posmatrač zločina. Ubrzo je srela Natašu na platou tadašnje Savezne skupštine, gdje su protestirale porodice nestalih; ispod fotografija nestalih i njihovih porodica odlučila se pridružiti Fondu kao istraživač na terenu.

Danas se sjeća: „Verujem da ni dan danas ljudi ne znaju da se Sjeverin nalazi u Srbiji. Granica sa Bosnom  je u tom delu krivudava, kao latinično S. Do rata zapravo nije ni postojala, ali kada se zaratilo, meštani Sjeverina, koji je 14 kilometara udaljen od Priboja, morali su da prođu nekoliko checkpointa na teritoriji Bosne i na kojima su bili vojnici bosanskih Srba, ili da pešače po osam sati po brdima da bi ih izbegli. Tog 22. oktobra 1992. sedamnaest putnika, Muslimana, meštana Sjeverina, izvedeni su iz autobusa u selu Mioče. Strah me je bilo da idem u Sjeverin, da sednem u isti takav autobus i da sa prezimenom koje nosim prođem kroz iste te checkpointe. Sećam se da sam čekajući autobus, nervozna, pokušavajući da savladam strah, otpočela razgovor sa jednim vojnikom na stanici. I iz nekog razloga izgovorila 'Foča', na šta me je pogledao namrgođeno i ispravio: 'Srbinje'. Ni danas ne mogu da shvatim kako sam tako lako prošla kroz sve te kontrole, a bilo ih je tri, ako se dobro sećam. Vojnici su ulazili u autobus, legitimisali tek ponekog putnika, a mene zaobilazili. Jedan divan čovek, koji je sve vreme pomagao nekolicini Muslimana koji su ostali  u Sjeverinu i okolini i koji se svih tih godina nisu usuđivali da pređu granicu i živeli odsečeni od sveta, zatvoreni u svoje kuće, vodio me je kroz selo, pokazivao napuštene i devastirane kuće komšija koji su u strahu od Lukićevih 'Osvetnika' izbegli u Priboj“. U to vrijeme, kompletna granica srpskog dijela Sandžaka prema Bosni i Hercegovini, više od 20 sela općine Priboj, bilo je „očišćeno“ od Muslimana. Umesto starosjedilaca, tu su bili srpska vojska, rezervisti Užičkog korpusa koji su svakodnevno maltretirali muslimansko stanovništvo; istraživači Fonda istraživali su i granatiranje sela Kukurevići, kad je ubijeno nekoliko civila u februaru 1993. godine. Kad su o tome razgovarali sa stanovnicima iz sela udaljenijih od granice, već idućega dana stizala bi policija, koja ih je ispitivala i prijetila.

Istovremeno, ljude se zastrašivalo i suđenjima, optužujući nevine ljude za terorizam i separatizam, samo zato što su - a nisu ni morali biti to - navodno bili simpatizeri ili članovi Stranke demokratske akcije (SDA). Suđenja su bila montirana upravo po onom receptu koji je već viđen krajem 80-ih godina na Kosovu, gdje je sva sila mladih ljudi bila suđena na teške zatvorske kazne zbog „marksizma-lenjinizma“ i u kojima su, kad „nadležni“ nisu imali dovoljno dokaza, umjesto zakonitosti na mjesto stupale batine, pritisci i tortura; i o tome u Fondu ima silan broj zapisa. Tih ratnih godina Sandžakom su prolazile vojske i paravojske. Policija, ali i lokalni muslimanski političari su zastrašivali seljane, govorili im kako su u opasnosti i prodavali im oružje. Ljudi su plaćali i po hiljadu i pol maraka za automatske puške, svjedoče istraživači Fonda. Pravilo je bilo da im, par dana pošto su ih kupili, ista ta policija upada u kuću, oduzima oružje, prebija. Najgore su zapravo prolazili oni koji nisu kupili oružje, brutalno su premlaćivani.

„Sećam se da sam na Pešteru ušla u kuću jednog čoveka čije su noge bile umotane u meso (tzv. narodna medicina), tučen je po tabanima, nije mogao da stoji, bio je prestrašen i sve vreme mi je tvrdio da je pao i povredio se. Često sam imala osećaj da te ljude izlažem dodatnoj opasnosti. Fond je već tada bio poznat po svojih izveštajima o kršenju ljudskih prava, policija je tačno znala kada dolazim i gde idem, to nije bilo moguće sakriti.

Tatjana Tagirov

(Nastaviće se)