Predrag Matvejević specijalno za Republiku

Šta vrijedi sloboda izražavanja bez izražavanja slobode?

Što se Jugoslavije tiče, prvo bi trebalo reći hrvatskim nacionalistima: jugoslavenstvo je ideja koja se začela u Zagrebu. Ovdje je Štrosmajer napravio Jugoslavensku akademiju, u Beogradu je bila Srpska, u Ljubljani Slovenska

Do 1991. godine Predrag Matvejević bio je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ne slažući se i javno istupajući protiv nacionalističkih politika hrvatskih i srpskih vlastodržaca napisao je nekoliko vrlo oštrih tekstova objavljenih u inostranstvu i opozicionim listovima u zemlji. Usledile su preteće poruke, a zatim i pucnji.

„Neko je u sred bijela dana u moje ime na poštanskom pretincu ispalio tri revolverska hitca!“ Rekao sam ženi: ne može se riječima protiv kuršuma, upotrebio sam baš tu staru riječ - kuršum, i odlučio otići iz zemlje. Ali nije bilo samo to posrijedi. Valjalo je izbjeći cenzure, izvanjske i osobito unutarnje. Svaka kritička riječ koja se tiče vlastite nacije, smatrala se izdajom, a ona koja dotiče drugu naciju dočekivala se kao uvreda. Prostor između „izdaje i uvrede“ postajao je sve uži i neugodniji, sve više je nalik na procjepu. Vidjesmo toliko onih koji su jednako hvalili ono što je bilo prije kao i ono, suprotno, što je uslijedilo: takvi misle da je njihovu okolinu zahvatila opća amnezija, da ne znamo što su i kako prije pričali. To nije odgovaralo mom načinu mišljenja ni svjetonazoru.“

Bili ste jedan od osnivača UJDI-ja i lista „Republika“ koji je nakon nekoliko brojeva u Zagrebu nastavio sa izlaženjem u Beogradu, a kako vidite izlazi i danas evo već punih dvadeset pet godina.

„Pomišljali smo na razne alternative povezane sa reformom Ante Markovića. Žak Delor je došao u ime tadašnje Evropske komisije s čekom u vidu poklona od 5 milijardi dolara da se privreda sredi i izbjegne građanski rat. Milošević i Tuđman, najveći krivci za rat, odbili su ponudu.“

Matvejević je 1992. godine otišao iz zemlje. Radio  kao profesor na Sorboni - Pariz III, a potom na rimskom univerzitetu „La Sapienza”. Ostao je, kaže, dugih osamnaest godina. ” Za mene, to je bilo teško zamislivo, jer sam sa očeve strane sin emigranta. Moj otac je emigrirao iz Odese početkom 1921., došao Dunavom do Beograda, pratio u beogradskim kinima Čaplinove nijeme filmove na glasoviru, istovremeno studirao pravo. Zaposlio se uredbom Kraljevine Jugoslavije u Mostaru, sreo moju majku i tako sam se ja rodio. U mojoj biografiji emigracija ima posebno značenje, jer sam vidio koliko je u raznim prilikama bilo teško mome ocu”.

Koča Popović: crtež na kovertu / Istorijski arhiv Beograda

U godinama „između azila i egzila” kako opisujete svoj emigrantski period mnogo ste pisali i objavljivali. Vaša knjiga „Mediteranski brevijar” prevedena je na više od dvadeset jezika. U Parizu ste 1993. dobili nagradu za najbolju stranu knjigu, u Ženevi Evropsku nagradu „Charles Veillon”, u Italiji niz nagrada. „Druga Venecija” dobila je jedno od najvećih talijanskih priznanja – nagradu „Strega”. Predavali ste na katedrama za komparatistiku I slavistiku, kako ste se izborili sa temom jezika i dilemom „Hrvatski ili srpski” i to dolazeći iz zemlje u kojoj se vodio rat, čak i oko jezika?

Zamolio sam predsjednika univerziteta „La Sapienza” da dovede jednog lektora iz Zagreba, koji će predavati onako kako se to radi u Hrvatskoj i jednog iz Beograda, pa neka studenti vide što je tu isto što različito. Nakon što su prihvatili moj prijedlog udeseterostručio se broj studenata, prelazili su iz jedne grupe u drugu. Za razliku od recimo Njemačke, gdje su bili tvrdi nacionalisti, nekoliko univerziteta je potpuno izbacilo hrvatski ili srpski jezik, a sa ovim mojim tolerantnim pristupom moglo se opstati. Naravno da sam time izazivao mržnju: šta je sad ovaj došao, i Talijani više prihvaćaju njega nego nas velike Hrvate i velike Srbe!?  Hrvatski i srpski su, a to je zapravo Krležin stav, jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Razlike između ekavštine i ijekavštine Krleža je smatrao posve irelevantnim. Među koricama časopisa „Danas” koji je uređivao s Milanom Bogdanovićem u Beogradu između dva rata, napomenuo je kako je otac Hrvata Starčević pisao ekavski, a Vuk Karadžić ijekavski! Zadnjih dva-deset godina smo proveli ratujući, mrzeći i učeći mržnji. Evo i ove nedavne tenzije oko ćirilice u Vukovaru! Ćiril je svetac i pravoslavni I katolički, toliko je katoličkih svećenika izmjenjivalo poštu na ćirilici, zar to može uopće biti problem? Hoće li se u ime jednog civiliziranog i modernog društva konačno baciti u aut ti koji su zarad osobnih sinekura i bogaćenja spremni na sve besramnosti?

Osamdesetih godina prošlog veka napisali ste knjigu „Jugoslavenstvo danas” koja je objavljena u Zagrebu, a zatim i u Beogradu. Bili ste naklonjeni toj ideji zajedništva južnoslovenskih naroda, iako ste bili svesni težine situacije i niza nerešenih pitanja?

Pisao sam o Jugoslavenskoj ideji i bio ponesen idejom stvaranja zajedničke zemlje „naša tri plemena”, iako sam već tada izrekao niz upozorenja. Nisam mogao ni zamisliti da će se dogoditi takvi sukobi kakvi su se dogodili, tako okrutni, krvavi, suludi. U rujnu 90-ih, prije nego što je ispaljen prvi metak, objavio sam u „Borbi” koja se naglo otvorila gubeći tlo pod nogama, otvoreno pismo Miloševiću. Ono se završavalo riječima „Sad vam još može spasiti obraz ostavka. Sutra će trebati mnogo više – samoubojstvo”. Ono što se dogodilo na kraju u Den Haagu izgleda da je bilo upravo samoubojstvo. Zbog toga sam izgubio dio svojih srpskih prijatelja koji su slavili „Slobu-slobodu”. Vidio sam i kakva je ideologija dijela emigracije koja se vratila u Hrvatsku, poput Gojka Šuška koji je pozdravljao dignutom rukom „Za dom spremni”. Uz to sam čuo kako ga Tuđman proglašava svojim najboljim ministrom! Odrastao sam i formirao se u antifašističkom duhu, i to me veoma pogodilo.
Što se Jugoslavije tiče, prvo bi trebalo reći hrvatskim nacionalistima: jugoslavenstvo je ideja koja se začela u Zagrebu. Ovdije je Štrosmajer napravio Jugoslavensku akademiju, u Beogradu je bila Srpska, u Ljubljani Slovenska. To kažem zato što mnogi kažu „Srbi su nam nametnuli Jugoslaviju”. Ne, nitko je nije nametnuo, ta ideja je jako rasla u Hrvatskoj, uz veliku podršku najvrednijeg dijela srpske inteligencije. Svi značajni srpski i hrvatski pisci su zagovarali jugoslavenstvo. Jugoslavensko socijalističko iskustvo bilo je modernizacija, kakve nije bilo ni prije ni poslije njenog rušenja: od besplatnog školovanja, zdravstvenog osiguranja do sigurnog zaposlenja. Navedimo usput, u vezi sa stvaranjem prve Jugoslavije jedan primjer, gotovo zaboravljen: započinje Prvi svjetski rat, atentat Gavrila Principa, neuspjeli napad austrijskih divizija na Srbiju, dolaze njemačke trupe i razbijaju srpsku vojsku, progone je preko albanskih gudura sve do otoka Krfa. A tko tamo dolazi da podrži ideju zajedništva? Ante Trumbić u ime Jugoslavenskoga odbora kakav su formirali Hrvati, da ne bi slučajno Pašić pokvario račune i iznevjerio nastojanja za stvaranjem zajedničke države. Zamislite koliko je tu uloženo političke volje i pozitivnog angažmana! Šta gubimo time ako pokažemo kakve su bile objektivne konvergencije i divergencije na našem prostoru.  Udarac prvoj Jugoslaviji svakako je bio atentat na Stjepana Radića, zatim ubojstvo Kralja Aleksandra, koji nije bio onakav kakvim su ga opisivali hrvatski i srpski nacionalisti. Tražio je ravnotežu koju nacionalisti nisu mogli prihvatiti. Dolazi Drugi svjetski rat, ustaše, četnici, tisuće bačenih u jame. Nakon toga, često se pitam: jesmo li učinili sve da prebrišemo, da pripitomimo tu tešku memoriju. Nismo. Moja teza je da su se u ovom ratu tukle memorije. Kada je počela pobuna u tzv. Krajini vidio sam da je memorija i dalje veoma jak faktor. Danas je veoma važno podsticanje rasprave na temu kako se vratiti razumu? Kako od pamćenja napraviti jednu novu memoriju koja neće biti samo zlopamćenje i poticati na mržnju i osvetu. Danas, nakon Vukovara, Mostara, Sarajeva, Srebrenice, nakon toliko novih leševa pomišljati na zajedničku državu je iluzorno. To ne znači da ne treba koristiti iskustrva onoga što je bilo dobro u Jugoslaviji, ali ako bilo što od toga javno kažete, u Zagrebu će vam reći „ti si jugonostalgičar!” U javnom govoru izbjegava se čak i riječ Jugoslavija, umjesto nje smislili su zamjenski izraz - regija! Moja „jugonostalgija”, kako je nazivaju oni kojima smetam, nije ni ideološka ni državna. Ona je bila, i ostala kulturna i humanistička.

Vaša knjiga „Istočni epistolar – inteligencija i disidencija” svedoči o velikom, reklo bi se epohalnom razočaranju koju su doživeli ljudi progresa, na izvestan način, svi oni koji su bili disidenti (vanjski i unutarnji) u odnosu na fašizam, staljinizam, nacionalizam?

Prije puta u Sovjetski savez počeo sam pisati otvorena pisma. Nastavio sam i poslije, sve češće. Neka od njih nalaze se u ovoj knjizi.Vidjeli smo na raznim stranama svijeta na kakve sve načine disidenti plaćaju vlastito nastojanje da se probije zid utvrde i maknu čuvari koji ga podižu ili štite. Sovjetska praksa obiluje takvim zlosretnim primjerima. Ovaj „Epistolar” nastao je od pisama s puta po Rusiji, čitao ih je moj teško bolestan otac, emigrant iz Odese, čitao ih je Danilo Kiš dok je radio na „Grobnici za Borisa Davidoviča”. Neke dijelove čitao sam I Miroslavu Krleži, prekidao me, bilo mu je neugodno slušati o tome. Volio je Rusiju, nadao se da će se ona trgnuti, trpio je zbog nje.  Nastojao sam da se objavi knjiga „7000 dana u Sibiru” Karla Štajnera, tražio sam da se Sinjavski i Danijel, osuđeni na zatočenje u gulagu puste na slobodu, da se sedamdesetih objavi Solženjicinov „Arhipelag gulag”. Molio sam da se pjesniku Josifu Brodskom, izgnanu iz Sovjetskog Saveza, omogući da ostane, ako već ne u Rusiji, barem u ruskoj literaturi. Pisao sam skoro svim vođama Sovjetskog saveza, na kraju i Putinu - ogorčen zbog ubistva ruske novinarke Ane Stepanovne Politkovskaje koja je objavljivala veoma kritičke tekstove o „Putinskoj Rusiji”.  Poslije svega razmišljao sam o pismima koja su obilježila noviju epohu i posljedicama koje su snosili njihovi autori.

Koča Popović: crtež / Istorijski arhiv Beograda

Pisma „vođama Sovjetskog Saveza” koja su pisali Solženjicin, Saharov, Madvedev i drugi. Pisma koja su iz zatvora slali Sinjavski, Mihnik, Gotovac ili Havel. Pisma iz Gulaga koja su rijetko stizala do odredišta. Pisma-denuncijacije, koja će postanu li dostupna, tragično svjedočiti o ljudskoj prirodi. Osobna i grupna pisma koja su nagovještavala povijesne događaje i promjene poput: „Deklaracije slovenskih intelektualaca“ 1966, „Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku” U Zagrebu i „Predloga za razmišljanje” u Beogradu 1967., kojima je započeo nesretni raspad Jugoslavije. Tražio sam više puta da se rehabilitira Lav Trocki i oni koji su osuđeni kao trockisti, koji su u ovoj prilici čak i važniji od samog Trockog.  Tek tada će biti moguće ići dalje: javno predočiti obračune boljševika s opozicijom, iznijeti podatke o „mjerama protiv klasnih neprijatelja” na ljevici i na desnici, o tragičnim nesporazumima i strašnim nedjelima. Dugo nisam mogao objaviti pojedina pisma, bilo je opasno za one koji se u njima spominju. Sloboda u društvu potvrđuje se, uza sve ostalo, uvjetima da se postigne rehabilitacija. Nakon propasti Sovjetskog Saveza, u Rusiji i drugim zemljama pod njegovim plaštom, ostaje još mnogo posla. Putujući po svijetu tražio sam razlike između raznih emigracija, ruske i ukrajinske, hrvatske i srpske, poljske, češke i slovačke itd. One koje su se međusobno mrzile, najčešće je uništavala sama mržnja. One koje su ponijele sa sobom više kulture, više su podarile kulturi, i vlastitoj i tuđoj. One koje su nosile premalo, vraćale su se obično ni s čim.

Pisali ste i Titu?

Bilo je to 1974. Nakon smjene hrvatskog rukovodstva, Savke Dapčević i Mike Tripala, smjenjeni su također Marko Nikezić i Latinka Perović u Beogradu. Vidio sam kako se nakon te smjene otvara put hrvatskoj krčmi i srpskoj kafani, da će se stvari početi rješavati u „Maderi” umjesto u skupštini. Moje je pismo pisano s dozom nelagode i straha, ali i stanovita poštovanja prema primaocu. Predložio sam Titu da se „povuče sa svih funkcija”, da ne prihvati ulizičku formula “doživotnog predsjednika”, koja nije spojiva sa socijalističkim tradicijama Evrope. Neka otvori put novim ljudima koji će, uz podršku njegova autoriteta, naći pravi put. Tek prije par godina Dušan Dragosavac (tadašnji sekretar CK Hrvatske), napisao mi je pismo: „Tito je primio tvoje pismo bez srdžbe, smatrajući da treba razmisliti o povlačenju. U razgovoru o tome, sa njim su bili Kardelj, Bakarić i Krleža, nagovarali su ga da ostane jer nam njegov ugled treba u vezama s nesvrstanima (Kardelj), da nam jedino on može pomoći u prepirkama oko međunacionalnih odnosa (Bakarić) i da može ponovno izbiti sukob između Srba i Hrvata (Krleža)”. Nije bilo nikakve upute „odozgo” da me se napada. Ja sam uvijek cijenio Tita, i danas mi je bliži od svih ovih koji su na političkoj sceni. Nisam do sada htio objaviti ovo pismo da ne idem na ruku hrvatskim i srpskim nacionalistima koji bi ga koristili za svoje svrhe, a ne za ono što sam htio postići. Moj razlog pisanja bila je jedna misao prosvjećenja, a na njemu je bilo da je prihvati ili odbaci. Nedavno su me na jednom skupu u Rimu pitali „Je li postojao kult Titove ličnosti?” Odgovorio sam: „Jest, ali je ličnost bila jača od kulta”. To je po prilici moj odnos prema Titu.

Knjiga „Kruh naš” objavljena je najpre u Italiji gde je imala više izdanja. Predgovor je pisao sveštenik Enzo Bianchi, a pogovor ultra-levi agnostik Erri de Luca. O kruhu pišete iz različitih uglova: antropološkog ( „kruh i tijelo”), teološkog („kruh i vjera”), socijalnog („kruh i glad”), filološkog („sjeme i podrijetlo”), i likovnog („slika i priviđenje”). Delo je rezultat dugotrajnog arhivskog istraživanja i višegodišnjeg putovanja, uglavnom plovidbe Mediteranom?

Nakon tužnog boravka u Odesi počeo sam se sve više baviti „pitanjima kruha”, poetičkima, vjerskima, političkima i drugima. Mandeljštam je autor gotovo zaboravljenoga dijela koje nosi naslov „Pšenica čovječja”. Želio je pomiriti „dvije euharistije”, vjerničku i agnostičku. U Drugom svjetskom ratu otac mi je zarobljen i otjeran u njemački radni logor. Pričao mi je kako ih je nepoznat čovjek, protestantski pastor, izgladnjele pozvao u kuću i nahranio. Od toga časa više nikada nije poistovjećivao one koji su ga zatočili s narodom iz kojeg su potekli. Sjećao sam se stalno očeve priče o protestantskom pastoru. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća posjetio sam Odesu, grad u kojem se rodio moj otac i iz kojeg je 1921. emigrirao kao dvadesetogodišnjak. Očev brat Vladimir, nestao je u staljinskom logoru. Optužili su ga da ima veze sa rodbinom u emigraciji. Upoznao sam Pjotra, njegovog sapatnika iz logora koji je posvjedočio da je moj stric Vladimir umro zapomažući: „kruha, kruha!”
U inozemstvu, u suočenju s emigracijama razne naravi i porijekla, emigrantima koje sam izbliza promatrao i o kojima sam pisao, uvjerio sam se da sloboda izražavanja malo vrijedi ako nije u isto vrijeme „izražavanje slobode”. Kruh u takvim obratima ima važnu ulogu. Kraj svega toga, pripadam naraštaju koji je u Drugom svjetskom ratu kušao gorki kruh, „kruh bijede”, kažu drevne knjige, svete i svjetovne. Znanstvene prognoze predviđaju da će nas na kraju ovog stoljeća biti oko deset milijardi na planeti (sada nas je „samo” sedam), a da će pri tom dvije milijarde biti bez kruha svagdanjeg.
Kad se počeo odvijati „učinak domina” na južnoj obali Mediterana, u Tunisu se nazvao “Bunt za kruhom”. Naravno da to nisam mogao predvidjeti prije desetak godina kad sam započeo rad na knjizi i krenuo u stara i nova putovanja, s ovu i s onu stranu mediteranskih obala.

Zajednička referenca država nastalih na tlu bivše Jugoslavije je nacionalizam. Modernizacijom se danas prikazuje povratak nacionalizmu, pseudotradiciji i  pseudoistoriji?

 

Nacionalnoj kulturi često prijeti opasnost da se manjim ili većim dijelom pretvori u ideologiju nacije. Slobodu izražavanja lako je proklamirati, mnogo je teže osigurati izražavanje slobode. Dug je put od diktature do stvarne demokracije. Prije dvadesetak godina skovao sam termin koji i danas najbolje opisuje stanje u kojem se nalazimo: „demokratura”, hibrid demokracije i diktature. Retorika konzervativizma ne samo u Hrvatskoj, već i u Srbiji, Sloveniji i drugdje na Balkanu nemaštovita je, repetitivna, folklorna, dosadna, isprazna i priglupa. Takvo stanje nije moglo, a da ne zahvati manji ili veći prostor kulture, novinstva, pa i jedne posebne vrste književnosti koja se tako naziva ne pitajući se koliko takav naziv zaslužuje.

Budućnost nam nužno određuje saradnju ako ne želimo ostati u našim malim provincijalizmima. U Zagrebu ima samo jedno mjesto gdje možete kupiti srpske knjige, u Beogradu isto tako. To su stvari koje će se morati otvoriti. Šta god govorili naši filolozi, mi se rađamo tako genijalni da odmah razumijemo i srpski i hrvatski, i crnogorski i bošnjački! Treba surađivati, izbjegavati provincijalnost i zatvaranje „u se i u svoje kljuse”. Onaj ko se zatvori „u se i u svoje kljuse” postaje sam kljuse jednog nacionalizma koji je prevladan. Svi smo suočeni s alternativom: ili se zatvoriti u svoj provincijski brlog ili pak komunicirati s drugima, prije svega u svom najbližem geopolitičkom prostoru. To Evropa očekuje od nas i postavlja nam kao uvjet pod kojim možemo biti prihvaćeni. Nacionaliz-mima to ne ide u račun, oni gledaju samo sebe i sami sebe. Treba poći od aksioma da u ni jednom narodu na ovom tlu, kao ni drugdje, svi ljudi nisu krivi, a samu pamćenju valja dati mjesto kakvo zaslužuje. Ne smije postojati samo zlopamćenje, oni koji se njemu prepuste završavaju i sami u zlu. Svi narodi, osobito mali i ugroženi, moraju čuvati pamćenje – ali naiđe trenutak kad moraju čuvati i same sebe od vlastitog pamćenja! U toj dijalektici kultura bi mogla biti od pomoći. U Zagrebu sam proživio veliki dio svog života i nikada nisam vidio toliko prosjaka kao danas. U zemljama Istočne Evrope i bivše Jugoslavije povratak „divljem kapitalizmu”, onome koji je i sam kapitalizam nastojao prevladati, nije sigurno dobro rješenje. „Socijalizam s ljudskim licem” o kojem su maštali disidenti, „Praško proljeće”, raskid Jugoslavije sa Staljinom 1948., možda je sve to moglo dati nešto bolje od ovoga što imamo. Danas su zemlje istočne Evrope koje su ušle u EU više opterećenje nego dobitak za Evropu. Mislim da će između Hrvatske i Srbije tek kada budu zajedno u EU moći doći do odnosa koji će biti produktivni za jedne i druge i koji će voditi naprijed. Ne divim se Europi, osamnaest godina sam živio tamo i dobro poznajem sve njene vrline i mane, ali za nas je ulazak u Evropu, ne idealno, ali jedino prihvatljivo riješenje. Šta nam drugo preostaje? Ostaviti nas ovim našim poluluđacima, svađama, prepirkama? A to kako ćemo se predstaviti i biti prihvaćeni u toj zajednici zavisi puno i od nas samih. Dovoljno je da vide jednu od naših utakmica na kojoj se izvikuje „Ubij Srbina” ili na drugoj strani „Nož žica, Srebrenica”! Svijet nije tako glup i ograničen koliko oni misle. Eto, takve predstave hodaju svijetom, a mi nismo u stanju da ih demantiramo.

      Posle raspada Jugoslavije skrajnuta su i zanemarena dela Miroslava Krleže. Dogodi se tu itamo neki skup, izvede neka njegova drama. Ipak, prošle godine, objavljeno je vaše osmo, dopunjeno izdanje „Razgovora s Krležom”

Ne može se reći da je Krleža izopćen, ali je kritička recepcija njegova dijela vrlo ograničena. Suočava nas više s prošlošću nego što sudjeluje u sadašnjosti. Krleža je između dva svjetska rata izašao na književnu i kulturnu scenu spreman na rizik i sklon izazovu. Svrstao se na krajnju ljevicu, opredijelio za radikalnu i beskompromisnu kritičnost. „Borio sam se za oslobođenje od nacionalističkih romantizama svih boja, svih zaluđujućih preživjelosti”. Razne desnice – ona siva, malograđanska, i pogotovo crna-fašistoidna, nisu ga trpjele u prošlosti, a nisu mu sklone ni danas. Autor „Dijalektičkog antibarbarusa” bio je, unatoč utopijama od kojih se rano otrijeznio, jedan od prvih pisaca na evropskoj ljevici koji su uvidjeli što je i kakav staljinizirani komunizam, suprostavljao se njegovim prisilama u književnosti i kulturi, u društvu i povijesti. Zagovarao je „socijalizam s ljudskim licem” mnogo prije nego što su istočno-evropski disidenti dali to ime vlastitim slobodarskim težnjama. Zaostala klerikalistička i nacionalna desnica nije mu nikad oprostila njegov lijevi izbor  socijalističko opredjeljenje.

 

Mnogo dugujem Krleži. „Bilo je to negdje potkraj 1968. godine. Sjećam se prohladnog decembarskog popodneva. Krležina hitra pogleda, načina na koji je sjedio i povremeno ustajao, hrpe rukopisa i gomile knjiga na njegovom stolu. Vani je počelo snježiti. Na Strossmayerovu trgu pale se prve lampe, podsjećaju na stare plinske fenjere. Svjetlo prosijava kroz izmaglicu. Spušta se večer. Zagreb romantično dočekuje zimu“,  seća se i pamti Predrag Matvejević u nedavno objavljenom, osmom izdanju knjige „Razgovori s Krležom“.

Za sarajevsku „Svjetlost“ pripremalo se uoči rata u Bosni novo izdanje „Razgovora”, rat ga je prekinuo.

Kad sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica u kojoj se nalazila nacionalna biblioteka. Uredništvo „Svjetlosti“ više nije radilo. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrijev. „Bio sam iznenađen kada je mene, šezdesetosmaša I mladog asistenta, odabrao za sagovornika kraj tolikih akademika i uvaženih starijih spisatelja. Sačuvao sam povelik broj bilješki o pojedinim susretima s Krležom, ispričat ću jednu epizodu kako se Krleža sastao i rastao s Tuđmanom. Kada je general Tuđman došao iz Beograda da vodi „Institut za povijest radničkoga pokreta”, Krleža ga je dočekao s povjerenjem. Smatrao je da valja temeljito ispitati i ocjeniti razvoj radničkog pokreta u našim prilikama. Osjećao je svoj dug spram onih koji su čitajući njegove tekstove, postali ljevičari, revolucionari, komunisti te bili ubijeni od ustaša ili završili u Jasenovcu i Sibiru. Onoga časa kad je bivši general i kadrovik JNA počeo govoriti o pomicanju granice u Bosni i proširenju „Hrvatske do Drine”, Krleža je odlučno prekinuo svaku vezu sa njim i nije ju do kraja života ni na koji način obnovio. Iskustva stečena u sukobima na ljevici ponukala su već staroga Krležu da upozori mlade buntovnike na raznim stranama svijeta, koji su ustali 1968., a dižu se i danas, da će možda i oni „vidjeti ostvarenje svojih ideala” kao i njihovi lijevi prethodnici, pa i on sam. Ajme, vidjeli smo!

Marijana Radulović