SVJETLE RIJEČI U BOSNI SREBRENOJ

Iako tema Kosovskog pitanja i primene Briselskog sporazuma svakodnevno puni novinske stupce u regionu, ono ipak nije najveći problem. Rešenje tog problema je definisano još pre 13 godina Kumanovskim mirom, a sve što je posle toga usledilo je samo spora ali neumitna primena. Za razliku od Kosova gde su u sporu dve strane, srpska i albanska, u pitanju državne zajednice Bosne i Hercegovine učestvuju tri entiteta, a Dejtonski mir je, kako se to posle 18 godina vidi, u stvari period primirja. Svi motivi za rat u BiH 1992-1995. i dalje su dominantni i generešu stalnu podzemnu aktivnost koja preti izbijanjem na površinu. Ideologiju podele Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije i nemogućnosti zajedničkog života građana različitih veroispovesti promovisali su mnogi nacionalistički intelektualci na obe strane, sa posebnim doprinosom D. Ćosića, a Tuđman i Milošević su bili istorijski operativci koji su to (ne)delo trebali da sprovedu u život.
Sve ono što godinama nekažnjeno izjavljuje M. Dodik, količina primitivne mržnje prema Bosni i Hercegovini i gradu Sarajevu, subverzivna politika Republike Srpske prema funkcionisanju države u čijem je sastavu, nije samo pitanje lične ludosti političara, to je samo nastavak života ideologije koja je pod pritiskom međunarodne zajednice izgubila rat ali nije odustala od svih načela koja su promovisali današnji haški optuženici.
Ideologija Republike Srpske ima svoje pristalice u Hrvatskoj zajednici pa se ratna saradnja na međusobnom pozajmljivanju oružja u ratu „protiv muslimana“ nastavlja novim sredstvima. Pre nekog vremena M. Dodik je čak bio proglašen i za ličnost godine u Hrvatskoj što ukazuje na želje da po ugledu na RS i Hrvati u zapadnoj Hercegovini dobiju  status Republike Herceg Bosne. Iako se državna politika i Hrvatske i Srbije formalno distancira od ovih želja, svakodnevno se odvija ozbiljan rad podržan od državnih institucija i Crkava pre svega na kulturnom i sportskom planu.
Ovakvo stanje je u svojoj sredini prepoznao i Fra Drago Bojić predavač komunikologije na Franjevačkoj teologiji i direktor Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra IMIC - „Zajedno“ u Sarajevu i donedavni glavni i odgovorni urednik lista „Svjetlo riječi“. Zbog toga što se, navodno, nije izvinio zbog stavova koje je izneo u intervju portalu „Prometej“ (april 2013)^* Bojić je krajem juna smenjen sa funkcije glioda „Svjetla riječi“.
Bojić je rekao da „službena političko-medijska agitacija uz pristajanje i nekih vjerskih poglavara učinili da se i među bosanskim Hrvatima i katolicima (nažalost, i nekim bosanskim franjevcima) proširi „hercegovački sindrom“ odbacivanja Bosne i Hercegovine kao države i društva, kao povijesne datosti i kulturne, sociološke i političke mogućnosti“. Bojić se između ostalog usudio reći da se „međugorska teologija“ bazira na laži i manipulacijama, i da se pritom i sam Bog zloupotrebljava na bizaran i perverzan način... Kao što se razlikuju ozbiljna muzika od muzičkog šunda, ozbiljna umjetnost od kiča, tako se i ozbiljna vjera – osobna, i racionalna i osjećajna, ali tiha, nenametljiva, intimna vjera – razlikuje od vjere spektakla, opsjena, patološki opterećene tijelom, čaranjima i gatanjima.“
Uz još mnoge kritičke stavove o religiji i  nacionalizmu, intelektualcima, „devalvaciji“ vjere, Fra Drago Bojić je izazvao reakciju crkvenih vrhova koji su ga krajem juna i zvanično smenili. 
Podsećamo na Bojićev februarski uvodnik „Svjetla riječi“ pod naslovom Proroci koji je Republika prenela u celini (Br. 544-545 mart 2013) kada je napisao: Proroka ima i danas, i u suvremenom kršćanstvu i u Katoličkoj crkvi. Oni kritički govore o svojim zajednicama i ukazuju na neevanđeosko djelovanje Crkve i na njezinu samoljubivu brigu za sebe. Dižu glas protiv represalija unutar Isusove zajednice, protiv političke sprege s vlastima i sistemsku proizvodnju laži i privida. Kritički i proročki glasovi nerado se čuju i crkvena se vlast koristi različitim mehanizmima da ih ušutka. Dovoljno se na ovom mjestu prisjetiti sudbina nekih suvremenih teologa kojima su oduzimane katedre, čija su djela zabranjena, koji su prezirani i denuncirani, crkveno „usmrćivani”, pro-glašavani unutarnjim neprijateljima Crkve. Oni su kao i mnogi drugi manje poznati ljudi, oni anonimni u župnim zajednicama, „žrtve sistema” institucionalne eklezijalne ideologije. No, njihov glas je ipak jači od mnogih glasova koji se utapaju u kolektivne povike i usko koristoljublje.

Slučaj Fra Drage Bojića prevazilazi teološke okvire i razlike u jednoj crkvi. On je razlog postojanja  nade građanima BiH svih nacija i vera, pa će istinite reči koje je izgovorio, i koje se od njega tek očekuju, nastaviti da osvetljavaju jedini mogući Put izlaska iz mraka bosanskog ćorsokaka.

D. S.