Miroslav Krleža:

KRSTO HEGEDUŠIĆ

Mnogo toga što se u međunarodnom slikarstvu precjenjivalo kao likovno otkriće prije pedeset godina danas klepeće kao kostur, a Krstine slike, eto, nisu se ugasile.

Od početka Krsto Hegedušić slika jedan te isti motiv: svoje Hlebine, sebe i sve nas na ovoj našoj hlebinskoj zemlji. Između dva rata njegove tužaljke bile su slikane u maniri najšireg raspona, između Brueghela i lijevo politički naglašene tendencije, između sjevernih primitivaca i dadaizma huelsenbeckovskog tipa. Neka govori tko što hoće, nije svrha slikarstva nikakva pomodna igra stilova! Nije istina da slikarstvo ne može posvjedočiti ništa više od slikarske vještine. U svakoj slici, dostojnoj priznanja da je to doista, naime slika, osim vještine krije se još ponešto što nije samo zanat, kao što i iz prave poeme progovara glas koji nije isključivo virtuoznost stiha. Ne bi Paolo di Dono ili Callot blistali još i danas svojim neprolaznim sjajem samo zato, jer su bili dobri obrtnici, kao što i mnogi naši postpetrarkisti nisu preživjeli svoje doba zato jer su prepisivali Petrarku. U suvremenom slikarstvu kojim smo okruženi danas i ovdje, kao u kakvom starinskom herbariju, trunu goleme i bogate zbirke mrtvih stilova, a đavolska nas botanika uči da slikarski stilovi poput sezonskog cvijeća venu veoma hitro, pretvarajući se u najbanalniju slamu uprkos tome što su svojevremeno bili proglašeni avangardom.

Za prošlih četrdeset godina otkad slika, oko Hegedušićevih platna dogodilo se u slikarstvu mnogo toga. U oluji rasističkog „Gleichschaltunga“ kao i dijalektičke propedeutike koja neumoljivo poriče svaku, pak i najneviniju dekadenciju zapadnoevropske varijante, nestale su čitave siikarske galaksije i danas, usred zbrkanog previranja bezbrojnih stilova i moda, boriti se za svoj figurativni izraz predstavlja smionu pustolovinu. Spaljena je na lomačama čitava „izopačena umjetnost“, i dok propovjednici „zdravog duha u zdravom tijelu“ nemilosrdno osuđuju bilo kakvo likovno objavljenje koje nije obasjano optimističkom vedrinom i vrhunaravnom nadom u neminovnu pobjedu raznih pragmatičkih planova, slikati uprkos „Informelu“ i svakovrsnim apstraktnim napastima, znači plivati u oba slučaja istodobno protiv struje. Slikati između mondrijanstva i pikasovskog epigonstva svih boja i barjaka, prije četrdeset i više godina značilo je mućkati koktele po otrcanim pariskim receptima, a Krsto Hegedušić pojavio se sa svojom grafikom kao čovjek koji očito ima nešto saopćiti što se zbiva u Hlebinama, a što je njemu bilo sudbonosno nerazmjerno važnije od bilo kakvog slikarskog trika. Odmah, sa svojim prvim platnima (od zelenokaderaških pogroma i podravskih motiva), progovorivši vlastitom gramatikom i sintaksom o našim tamburaškim stvarima na način kako se kod nas nije govorilo, on je nemarno, a pomalo i uzvišeno ravnodušan spram svih ekshibicija pariske škole postojano slijedio svoj vlastiti način gledanja, ustrajno prkoseći svim pomodnim stilovima lijevo i desno. U vrijeme kad je kod nas izdisala na samrti Moderna pod uticajem munchenskim postimpresionista, kad je našom likovnom arenom vladao vidovdanski žrec s jedne strane, a u „Kazališnoj kavani“ tjerao se kult našeg domaćeg postkubizma andre-l'hoteovskog tipa, Hegedušić se pojavio u gaćama i opancima kao predstavnik svog bijednog, gušavog i gladnog „Picokenlanda“ uz jednoglasno zgražanje svih naših paradnih seljaka i fiškalske inteligencije. Pojavio se kao svima podjednako antipatičan „vrabac-podravac“, koji svojim slikarskim smradom, prljajući naše idilično rodoljubivo ptičje gnijezdo, kompromitira cjelokupno slatko i pristojno slikarstvo.

Panorama Hegedušićevih motiva ostala je beznadno melankolična. Detalji patrijarhalnog života, tarabe, blatna zapuštena dvorišta, zvonici u magli, žalosne vrbe, crvena cigla, zadimljene kolibe, krave, oranice u blatu, horizonti u žalosnoj proljetnoj ili jesenskoj rasvjeti, pastiri, orači, oranje, pijane seljačke rulje kao kod Brueghela, proštenja, zdjele pune kobasica, uvijek netko mokri, netko bljuje, nekoga siluju, a netko se njiše na vješalima. Žalost kasne jeseni, a u blatnom šljiviku pod plotom planula je salva smrtonosnog plotuna. Jedno tijelo palo je mrtvo. Ni na jednoj slici suvremenog slikarstva ne škripe poluotvorena, zaboravljena i zapuštena seljačka vrata tako kobno kao na Hegedušićevim trulim tarabama. Kao lastavica u Macbethu, u patetičnoj instrumentaciji kraljevskoga umorstva, u šekspirskom sumraku morala i pameti, lirski detalj o lastavici takav je jedan pjesnički trik kao što je kod Hegedušića igra njegovim otvorenim vratima, koja plaču na jesenjem vjetru kad je prohujala drama i prokrvarila stihija golih noževa, požara i zločinstva, a jedino što je još zapelo na ovome svijetu, na uspomenu sretnijih pokoljenja, to su dva-tri poteza melankoličnog kista.

U smislu moralno-političke pobune kao glavnog vrela nadahnuća, Hegedušićeve slike nesumnjivo su politički tendenciozne, u stilu Mickievviczeve poeme „Dziady“, one su ogorčeno angažirane u poricanju zla, laži i prevare! One su divan primjer figurativne slikarske propagande i klasičan dokaz da dobro slikarstvo može biti istodobno i legenda i pamflet i literatura. Kao buntovni pamfletist on piše demagoške letke urlajući iza glasa nad razvalinama vjekovnog prokletstva, on piše demagoški grubo, pučki intonirano protiv idiotskog i čovjeka nedostojnog, prosjačkog života. Njegove slike su politička provokacija. On kao Schillerovo „Zvono“ pokapa mrtve i poziva sve živo na uzbunu. On strastveno psuje i proklinje i koliko god se na trenutak pričinja da je njegovo slikarstvo doista bezizgledno mračno, njegova politički angažirana mržnja polukmetske, nepismene, barokne bijede izjeda jetko kao đavolski eliksir i ova elementarna mržnja jedini je preduvjet da se izazove groza i tako prevlada ukleta stvarnost.

Kad se govori o njegovom afinitetu spram Brueghela, to nije neosnovano, ali se ova fama s prizvukom omalovažavanja čitavog opusa očito preuveličava. Snijeg na njegovim „Zadušnicama“, na primjer, nadahnut je, istina, brueghelovskom zimskom paletom, ali Hegedušićeva zima bez obzira na brueghelovske rekvizite nerazmjerno je važnija od brueghelovske zimske mizanscene. Za Hegedušića je sama tema „Zadušnica“ klasičan primjer našeg vlastitog, hrvatskog političkog rekvijema u određenom historijskom trenutku. Sivocrno nebo, mračno kao krilo krepane čavke, potamnjelo do simbola crnog barjaka na bosjačkom, majkobožarskom rekvijemu bijede, bilo je politički protest u onom vremenu kada su predstavnici šestojanuarske tiranije predstavljali politički usud. Na svim njegovim slikama između šestog januara i Jeftićevih izbora javljaju se dvorski arkebuziri i eshaezijski policijski agenti u banalnom žandarskom dresu okrutne soldateske. Policijska nasilja nad idiotskom pasivnošću podravske bijede i paupera. Mušketiri, krvnici, kraljevski žandari, dvorski kondotjeri, krv i bijeda, popovi, crkve, španjoiski plaćenici madridskog veličanstva i jadne seljačke mase u okviru melankolične vizije koja nije Brueghel nego Hegedušić. Njegove slike su dijagnoze. Bez pravilne dijagnoze nema ozdravijenja. Samo na psima zacjeljuju rane od sebe same, a u ljudskom pasjem životu međutim samo od sebe ne ide ništa. Iz Hegedušićevih slika progovara ozbiljna opomena kako je stiglo vrijeme da čitav jad i gad naše traljave egzistencije između dva rata čovjek uzme u svoje vlastite ruke.

Pitaju se ljudi već čitavo jedno stoljeće što je zapravo svrha umjetnosti? Da li je poziv slikarstva da postane socijalnopolitički trudbenik, ranarnik koji vida i liječi ili da zove narod u političku borbu bubnjajući na ustanak? Poznato je da se svi poklonici Ljepote kao takve, od davnih dana kad su estetikom vladali obožavaoci „umjetnosti zbog umjetnosti“ pa sve do A. Rodina, tješe zajedno s Rodinom kako je život sam po sebi savršen toliko te ga ne treba ni dotjerivati ni popravljati. Nije svemir pokvareni sat pak će biti najmudrije pustiti ga da kuca dalje po vječnim zakonima koji vladaju ovim zemaljskim svijetom, jer se ništa ne može zamisliti savršenije od savršene umjetnine, kipa ili slike. Čemu, dakle, kvariti sklad likovnog svemira politikom?

Paniku pred vakuumom Hegedušić u prvoj fazi svoga razvoja nije zapažao tako strastveno. Ona je iz njega progovarala nesvjesno, javljajući se često i protiv njegove subjektivne volje u nizu detalja, koji sami po sebi, izdvojeni od funkcionalnih odnosa, predstavljaju formulu besmisla. U prvoj fazi on je vjerovao još u svoju bezazlenu progresivnu panoramu: masovne scene u pobuni protiv gluposti, strijeljanja nevinog svijeta, politički zborovi, dramatika propalih i falsificiranih izbora. Iz njegovih slika progovarala je vjera u dinamiku pokreta, vjera fanatična koja se s vremenom sve očitije pretvarala u bezvoljno kretanje abuličnih masa, zgaženih ništavilom i putujućih isto tako bezvoljno u ništavilo. U ovom tretmanu osjeća se uticaj suvremenog apokaliptičkog koketiranja s nihilizmom „Posljednih stvari“ u smislu zapadnjačke rezignacije kako kazaljke na Sahat-kuli suvremene civilizacije pokazuju pet minuta do ponoći ... Sve je već proteklo, preostaje još samo posmrtna počast nad odrom glupog građanskog društva. Mnogo toga što se u međunarodnom slikarstvu precjenjivalo kao likovno otkriće prije pedeset godina danas klepeće kao kostur, a Krstine slike, eto, nisu se ugasile. Pasivan spram raznovrsnih šarenih i pelivanskih novotarija, on produžuje slikati obuzet vlastitom fiksnom idejom i tako u borbi protiv vjetrenjača on još uvijek donkihotski zvekeće svojom viteškom opremom sarkazma i crnoga humora.

(Predgovor za Monografiju KRSTO HEGEDUŠIĆ, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,1974)