Miroslav Krleža: Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića, 1933.

LJEPOTE SU ŽIVOTNI INTENZITETI

To nakazno truplo estetske laži, toga manequina l'art pour l'artističke ljepote silovao je dadaizam još u strjeljačkom jarku, a nadrealizam opalio je po tom akademskom fantomu nekoliko dobro pogođenih metaka iz parabelluma

O ljepoti može se govoriti s lijeva i s desna, odozgo i odozdo, o ljepoti mogu se pisati knjige, kao što se pišu već stoljećima, a da se u glavnom unatoč pokoljenja i ogromnih knjižnica nije reklo savršeno ništa više, nego što o sebi govori ljepota sama. Ljepota je bila nekoć davno faraonska i satrapskiasirska, kao što je u sedmom stoljeću poslije Krista postala biblijom nepismenih, duhom i tijelom siromašnih i bijednih: biblia pauperum. Od te podzemne, ilegalne, propagandističke ljepote po katakombama i sakrivenim bogomoljama, kršćanska ljepota je ušla trijumfalno u cezarski Rim i na sikstinskoj se stijeni pretvorila u golotinju olimpijsku. Od osmog stoljeća do Luthera, od ikonoboraca do naših dana likovnu ljepotu bacaju iz hrama gospodnjeg kao suvišnu i bespredmetnu, a današnji utilitariste kao Černjiševski na primjer (koji tvrdi da je kobasica važnija od Shakespearea), ne razlikuju se mnogo od ikonoklasta carigradske škole u osmom stoljeću. Ljepota je bila cehovska u srednjem vijeku, sluškinja božja u gotici, harfistica i komediograf u Versaillesu, a danas je reklama za industrijalnu robu ili propagandistički plakat u političko-klasnom smislu. Od svih teorija o ljepoti najprozirnija i najsmješnija je teorija samoopravdanja ljepote kao takve: da postoji sama zbog sebe same, da je vječna i slobodna i nad svim stvarima, kao fantom koji je sam sebi svrhom. Malograđanski dekadenti su pod konac prošloga stoljeća neutralizirali pojam ljepote proglasivši je vječnom i izdignuvši je kao tajanstveno božanstvo od prozirnog, egipatskog kalcita: zelenkasto, hladno žensko tijelo, zaogrnuto skupocjenom alabastrenom tkaninom sa očima od onyksa ili od hryzoprasa, nad sve zemaljsko u nama. Taj jednodimenzionalni pre rafaelitski ukras ili alegorija John Keatsa, ta wildeovska, gobelinska, zlatnoprotkana apstrakcija stajala je posred evropske barutane i klaonice kao uzvišeni kip od slonove kosti, jedan od bezbrojnih metafizičkih monograma, kojima nas je bog zapečatio u znamen „našeg božanskog podrijetla“ (Thomas Mann. R. Tagore. I. Meštrović), i poslao u grobnice i mrtvačke škrinje kao junake međunarodne epopeje, pretvorivši nas u idealističke šengajste i plave čarape i l'art pour l'artiste. To nakazno truplo estetske laži, toga manequina l'art pour l'artističke ljepote silovao je dadaizam još u strjeljačkom jarku, a nadrealizam opalio je po tom akademskom fantomu nekoliko dobro pogođenih metaka iz parabelluma. Sva estetska anarhija naših dana prouzročena je više međunarodnom artilerijom nego međunarodnim slikarstvima. 

Krsto Hegedušić: Zeleni kader, 1928. ulje, tempera na platnu 71x104,8 cm

Već više od dvjesta godina javlja se u Evropi Razum i kao sve što se u životu odvija po jednom jedinom regulativu na liniji snage i otpora, tako i Razum pokazuje iz dana u dan sve jače naglašenu tendencu, da potlači ljepotu. Ljepota je već cijepljena razumom i ima pet do sedam decenija što leži u visokim groznicama od posljedica te sudbonosne racionalne injekcije. Dok su estetski mistifikatori s desna tvrdili da je ljepota neutralna i uzvišena, lijevi racionalisti tvrde (a naročito od četrdeset i osme sve glasnije viču), da ljepota mora biti pučka, kao revolucionarna poskočnica i da ima smisla samo onda ako je racionalno i po planu djelatna, kao gorljiva tricoteusa u jakobinskom smislu: ako se smije pod guillotinom, pravdajući se po sudnicama i na trgovima i igrajući carmagnolu na sve strane i u svim književnim smjerovima. I trećoredci svetoga Franje Asiškoga misle da se samo na procesijama, u redovničkim haljama mogu spoznati „prave ljepote i vječne istine“, a jakobinska estetika u tom pogledu ne razlikuje se od isusovačke: tu i tamo misli se da su stihovi kao i topovi samo sredstvo. Ljepote dakle svojataju od početka jači društveni slojevi i kao tegleću marvu uprežu ih u svoje kvadrige i plugove i kola, kako se već te crkve i ti dvorovi, cehovi i tvrđave, sindikati i banke miču i kotrljaju u maglama i u tminama zbivanja. Ljepote se stoljećima pretvaraju u programe, u zastave, u dogme, u stožere, u smjerove, u sekte i vjerovanja, i ljudi se zmijskim otrovom ljepote isto tako truju, kao što se kolju pomoću torpeda i otrovnih plinova. Sve su estetike košnice pune trutova i kao po razvaljenim mravinjacima i po estetikama gmilje sićušni mravlji mozgovi, kotrljajući slamčice i prteći se preopterećeni pitanjima iznad njine neznatne mravlje snage i vrveći odozgo i odozdo, s lijeva i s desna, s tendencom da se maknu naprijed ili da se zaustave i vrate natrag.

Krsto Hegedušić: Podravski motivi Telečari, 1928. crtež

U tom metežu ljepota, bez obzira na to što je jasno, kako nikome još nije uspjelo da otkrije u tom zbivanju bilo kakvu traku „božanske inspiracije“, jedno je sigurno i iskustvom ovjerovljeno: odozdo ili odozgo, s lijeva ili s desna, estetike se propovijedaju već stoljećima bez rezultata; propovijedati ljepote sa katedra jalovo je kao što je jalovo širiti ljubav spram bližnjega sa crkvenih govornica. Jedno i drugo vrši se već stoljećima bez ikakva uspjeha. Daleko je od Galileja do kakvog današnjeg malog gimnazijalca galilejca, kome je jasno da se zemlja vrti, isto tako kao što je daleko od jednog Marksa do recimo šidskoga marksiste Koraća. Jednina i množina. Dar i nenadarenost. U umjetnosti i u politici otvorena pitanja.  Stvarati umjetnički nadareno znači podavati se snažnim životnim nagonima, a pitanje stvaralačkog dara nije pitanje mozga ni razuma. Životne istinitosti otkrivaju se u uzbuđenjima koja nisu moždane prirode, a umjetničke istine naviru više iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo često iz nečistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazložno, prkosno i elementarno kao vrućica. Ljepota se objavljuje često monstruozno, kao šimera u Swedenborgovu smislu; ona često djeluje rastvorno i bode nas u najosjetljivije ganglije kao otrovni žalac: svi čvorovi i živčana vlakanca sa svojim tajnovitim omotima i velima i sržima, sve to ranjavo i nepoznato u čovjeku što je natopljeno ljepotom kao pluća kisikom, sve to diše samo od sebe, a diše nošeno poticajima vanjskim i unutarnjim, ali kuca i živo je u svakoj ljepoti koja može da se objavi ljudskom oku. Ljepota je isključivo ljudska fikcija, titranje stvarnosti između našeg subjektivnog pakla u nama i oko nas, i tu obmanu osjećamo često homerski primitivno, kao micanje tjelesnih tajna u sebi, i u tom kuhanju masti, micanju stanica i utrobe, iz jedne neshvatljive tjelesne šupljine u nama samima progovara ta naša ljudska ljepota kao slijepo micanje i jalov grč, a izgleda mi da je jedna od najtežih i protuprirodnih predrasuda i zabluda, kada se misli, da je moguće to micanje ljudskih ljepota regulirati razumom. Da li je ljepota međuzvjezdani razmak, prostor natopljen bojama, modra kozmička perspektiva, nepoznanica metafizičke jednadžbe, koja se rješava već hiljadu godina, rješavati o tome u svijetu divlje zvjeradi i krvoločnog čovjeka, koji na truplu svoga bližnjega gradi svoju budućnost, to je bila tema „atenskih noći“ u Platonovo vrijeme, kao i danas, kada su svi ekonomski pojmovi o kretanju novca i robe impregnirani Marksovim vrijednosnotvomim istinama. Racionalne rezolucije i direktive uvijek i bezuslovno potrebne kod bilo kakvog političkog ili tehničko konstruktivnog ili znanstvenog napora, koji treba da se svrši organizirano i po planu, savršeno su suvišne kod estetskog doživljavanja, koje je neprozirno i tamno kao noćno more i fosforescira u ljudskom oku samo kad noći nisu zvjezdane, a ne kada mi to subjektivno hoćemo. S pravilom u ruci konstruirati vedrinu ili pomaknuti godišnje doba nemoguće je isto tako, kao što nije moguće crkvenim propisom naslikati dobru sliku. Da li su djevice Pietra Vanuccia Perugina, danas, nama bezvjercima i bezbožnjacima lijepe zato jer prikazuju bogorodicu po strogim crkvenim pravilima ili jer su to plavojke kojima teče još i dan današnji med po kosi, a meso im je svježe kao breskva i u onim žutim mačjim očima ima mnogo više seljačkog, umbrijskog, sitog zdravlja, nego anđeoski nadstvarne tajnovitosti? Na nas danas djeluje više materija bogorodičina šala, prozirna kao voda i protkana zlatom, nego bilo kakvo crkveno-kanonsko ili programatsko stanovište njenog slikara, koji nije bio umjetnik zato jer je vjerovao u bogorodičino bezgriješno začeće, nego zato jer je znao da nam prikaže jednu blondinu koje već davno nema, a ipak još uvijek živi pred nama i smije nam se iz okvira. Gdje su sve one pokojne Baldovinettijeve fiorentinske gospođice u svome ruhu od modra baršuna i s vidrovinom obrubljenim mantiljama, s očima polusklopljenim, s vjeđama kao od voska, a oko usana im titra smiješak kao da više znaju od ostalih smrtnika? Iz toga smiješka progovara tajna tijela, preljuba i strasti, i na tim gospođicama fiorentinskim nije estetski važno što su nam prikazane kao bogorodice, nego što iz njih i njinog smiješka tako silno progovara općeljudska i još uvijek suviše ljudska slabost, kada se lice sjaji u preobraćenju od blaženstva tjelesnog dodira.

Može se o Horaciju pisati danas da nije bio socijalni ljevičar i da pojma nije imao o dijalektičnom materijalizmu (što je u ostalom istina), no da njegova himna „nunc pede libero pulsanda tellus“ nije bogata kao kakav antični galski mozaik, koji je poblijedio u boji i pogasio se mutno, ali kroz koji probijaju još i danas životne istine, preko kojih čitave loze i koljena ljudska gaze nošena slijepim zakonima svog vlastitog mesa površno i lakoumno, a da te stare rustične istine o idili seoskog života još uvijek nisu izgubile od svoje ljepote ni slova, to se ne bi moglo ustvrditi ni s najljevijeg stanovišta. I dok bude na svijetu zapaljenih krušnica iz kojih liže gorući plamen, i dok se budu cijepile voćke u ožujku a grožđe bralo u rujnu i nosilo se klasje pod krov u kolovozu, orat će se na proljeće i piti i plesati pod jesen, ubijat će se veprovi po hrasticima i mjesec će se dizati pun iza šume kao bakreni pladanj, a netko će u trideset i trećem stoljeću još uvijek čitati Horacija, kako je sve to već jedamput davno bilo i kako je čudno da to još uvijek traje.

Uza svu skromnost, koja je kod raspravljanja takvih otvorenih pitanja potrebna, meni izgleda da značenje ljepote ne leži - isključivo - u tome, da li je lijeva ili desna (jer i najljevija društvena strujanja teku spram sfera gdje ne će biti lijevih ili desnih ocjena i gdje će ljepota biti - konačno - priznata kao postignuti životni intenzitet, što ona sama po sebi u stvari i jeste), a simplistički govoriti o nepoznanicama i o razlozima zbog kojih se čovjek već stoljećima izražava vezanim govorom ili bojama ili kamenom, isto je tako nestvarno kao pravdanje o tome je li materija trodimenzionalna ili nije. Nakon bezbrojnih teza i programa u umjetnostima javila se polovicom prošloga stoljeća teza, kako umjetnost treba da je socijalna, a ljepoti da je zadaća da vrši socijalnu funkciju i da propovijeda reorganizaciju životnih odnosa u međunarodnom okviru, svim sredstvima umjetničkog izražavanja. Kako se takve teze (na žalost) polagano šire, ta je ideja o tendencioznoj ljepoti doprla do nas s priličnim zakašnjenjem od osamdeset godina, i danas joj je pošlo za rukom da se stavi na dnevni red naše književne i likovne kritike. Pišući i sam prilično dugo u tome smjeru i o tim pitanjima, bezuslovno predan da se podredim ekonomskim imperativima u oblastima ekonomsko-političkim, smatram da je potrebno usprotiviti se žalosnom i nematerijalističkom tumačenju teze o socijalnim tendencijama u stvaralačkim oblastima likovnim i književnim, kako se to kod nas reakcionarno tjera ima već nekoliko godina. Titrajući se frazama dijalektičkoga materijalizma, pod maskom fiktivnog artističkog ljevičarstva mistificira se javnost i pišući o stvarima o kojima oni koji pišu obično najosnovnijega pojma nemaju, ta pera samo kompromitiraju svijetle pozitivne umjetničke osnove i zamisli, koje su nam suviše drage, a da bi dopustili da ih iznakaze nespremne ruke.

Izabrao Dragan Stojković